Annie Ernaux : Nisam izašla iz svoje noći & Sram

Dva kraća romana, novele ili možda još najsretnije kazati - dvije knjige proze, od onakvih kakve piše Annie Ernaux, prevedene su i objavljene tijekom posljednjih nekoliko mjeseci kod zagrebačkog nakladnika „Oceanmore“, nakon što je isti nakladnik objavio romane „Djevojačke uspomene“ i „Godine“ (sve u prijevodu Vlatke Valentić). Sada već imamo dosta materijala za upoznavanje sa specifičnim rukopisom francuske spisateljice, jer tu su i relativno nedavni prijevodi njezinog romana „Jedna žena“ i duže novele „Događaj“, u izdanju Kulturtregera odnosno Multimedijalnog instituta iz Zagreba, te kraći roman „Mjesto“ u izdanju Disputa, i naposljetku, odnosno kao prvi prijevod nekog djela prošlogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za književnost na hrvatski jezik, tada svojevremeni književni događaj za one koji su i pred dvadesetak godina pratili lijepu književnost, mali roman „Samo strast“, 2002. godine, u nakladi Vuković Runjić. 

Samo strast Ernaux Annie

Mjesto Ernaux Annie

Već se sa susretom s tim u nas prvim prevedenim djelom moglo osjetiti onu slobodu u pristupu tabuiziranim temama (u slučaju romana „Samo strast“ to je tema ženskog erosa, seksualnosti) kakvu tradicionalno vežemo uz francusku književnost, ne samo onu koju pišu žene (na um su mi tada padali i autori poput Jeana Geneta, Georgesa Bataillea, Hervé Guiberta, uz svakako velike, neizostavne kanonske autorice svjetske književnosti, poput Marguerite Yourcenar, Marguerite Duras i Simone de Beauovir…). Ali tema drame ljudske strasti, drame srca i tijela, erosa, ide svakako i dublje u povijest francuskog književnog naslijeđa, prema Racineu, što je neizbježno, i u svjetlu toga naslijeđa prepoznala sam i taj očaravajući rukopis Annie Ernaux – on je bio dovoljno apartan, da se djelo doživi kao plod autonomne osobe, ne sljedbenice, i istovremeno na jedan prešutan način kao da je u sebi podrazumijevao upravo ovo naslijeđe, proizlazeći svojom kulturom, umješnošću vladanja pisanom riječi odatle, kao dio logičnog nastavka, produžetka, koji je visoko senzibiliziranim odnosom spram njegovane riječi u tekstu radio odličan kontrapunkt sa skarednošću same tretirane teme... 

U tom svijetlu razumijevam djelo ove autorice i danas, kada sam još detaljnije upoznala njen rad, uz još uvijek onaj temeljni dojam – neobična hrabrost, bešćutnost lišena obazrivosti i kulture kakvu nameće javno ophođenje, u čemu leži neka vrst podrivanja, kojim se ide protiv općeg ukusa i dominantnih regula da se dodiruju, potanko ogledaju i opisuju, da se vlastitom nutrinom i osjećanjima kroz literaturu promatraju teme koje stvaraju opći konsenzus oko sveopće i zajedničke „nelagode u kulturi“, odnosno „totema i tabua“, kako bi kazao nezaobilazni učitelj psihoanalize.

Freud svakako nije slučajna asocijacija – nije samo naša nelagoda koju možebitno bude djela A. Eranux, razlog da ga se pri spomenu ove književnice sjetimo, tu je i nešto unutarnje temeljno pri doživljaju i tumačenju ljudskoga svijeta, što povezuje ovog psihoanalitičara i značajnu spisateljicu, a to je viđenje teme seksualiteta kao jedne od primarnih pitanja tijela i događaja koji su vezani uz duboku čovjekovu intimu, često tako brižno pohranjeni u podsvijesti da iz njene tame i zaborava oblikuju takozvani „dnevni i stvarni život“, bez čovjekove osviještenosti u vezi takvih „događanja“ – to je ono čime se također bavi i djelo ove spisateljice. Naša su čitanja svjedočenja njenih izvlačenja tih znanja i memorija na „svjetlo dana“, njena je knjiženost neka vrst hipnoze ili čina kojim joj to uspijeva, da li u vezi same sebe, ili u vezi njoj veoma bliskih i važnih osoba, primjerice oca ili majke, a uz to neizbježno idu osjećanja skarednosti i stida, krivnje i želje da se bude slobodan od nje.

Nisam izašla iz svoje noći Ernaux Annie

Sram Ernaux Annie

No, nije samo seksualnost, kako je već i dobro poznato, tema radikalnog književnog pristupa Annie Ernaux. Ogledamo li njene do sada nama znane knjige, a tako je i s dvije posljednje prevedena na hrvatski jezik – „Nisam izašla iz svoje noći“ i „Sram“, obje izvorno objavljene 1997. godine, mogli bismo kazati kako je ono što povezuje njen pristup stvaranju književnog djela u činjenici da se Ernaux bavi detaljnim poniranjem u, i opisivanjem događaja (kao i u istoimenoj knjizi „Događaj“) od kojih nema uzmicanja. Njene su knjige, pa tako i ove dvije posljednje, izrazito usko fokusirane na retrospektivnu obradu, promatranje, bljeskove sjećanja i uranjanje u konkretne događaje, koje uzima kao izdvojene i ogoljene teme, baveći se njihovim opisima (obje je knjige prevela na hrvatski nagrađivana prevoditeljica i pjesnikinja Vlatka Valentić, dok su izvanredan dizajn obiju naslovnica učinile Lana Cavar i Narcisa Vukojević).

Tako „Nisam izašla iz svoje noći“ predstavlja jednu vrst autoričinih kratkih dnevničkih zapisa kojima prati bolest i umiranje svoje majke (majka je bolovala od Alzheimerove bolesti), njen boravak u domu za starije, psihički bolesne osobe, paralelno pišući o svojim osjećajima, svome odnosu s majkom, opisujući tugu, veliku bol tog gubitka, ali i veliku ljubavnu strast koja ju je povezivala s majkom, općenito strasnost i dubinu, snagu tog odnosa. 

U tom djelu Annie Ernaux ponire duboko, lišena svake težnje za idealiziranjem i dekorativnim, u specifičnost odnosa majka – kći, odnosa, koji nalaže ne samo emotivnu, već i jedinstvenu tjelesnu bliskost. Pišući, ona vrši jednu unutarnju obnaženost svega što je veže s tom temom, ne prežući od toga da pokazuje doslovnu fizičku obnaženost stare i vrlo bolesne osobe, kao i onih koji je okružuju. Tako se, na jedan način, ponovno i kroz ovo djelo bavi jednim velikim tabuom, tabuom bolesti, starosti i umiranja.

Jedna od kritika ove knjige s pravom ističe autoričinu beskompromisnost i spremnost na suočavanje s krivnjom, kao važne elemente koji daju snagu ovome pismu. Naročito mi se čini da je ta „spremnost na suočavanje s krivnjom“ nešto što se rijetko susreće u književnim djelima – samim time, to daje mogućnost otvaranja nekih novih perspektiva pri čitanju ove i drugih proza A. Ernaux kod čitatelja, nagoneći ga da primjeni autoričin hrabar pristup i na neka vlastita iskustva, što je jedan od usputnih, nipošto ne bezazlenih učinaka.

„Nisam izašla iz svoje noći“ jedinstven je, autentičan i snažan prijenos osjećanja tuge i nemoći u literaran tekst, forma i tonalitet su u skladu, zbog svega, zbog važnosti same teme i vrsnoće obrade, to je jedan važan tekst u autoričinu opusu.

U drugoj nedavno objavljenoj knjizi, kratkom romanu „Sram“, Annie Ernaux specifičnom, svjesno razrađenom metodom analizira, želi proniknuti u okolnosti, društvenu i obiteljsku pozadinu za nju i njene roditelje veoma traumatičnog događaja kojega, kao leš iz obiteljskog ormara, izvlači nakon puno godina na svjetlo dana. Ponovno odvažno i beskompromisno autorica razmatra pokušaj njenog oca da ubije njenu majku, i zapravo možemo kazati da se i u „Nisam izašla iz svoje noći“, i u „Sramu“ Annie Ernaux bavi događajima koji čovjeka sa strahotom pribijaju uz zid njegova bitka. 

U „Sramu“ se usuđuje pogledati unatrag prema tom događaju kojemu je kao dvanaestogodišnja djevojčica svjedočila, spriječivši oca da dovrši što je u tom trenutku pokušao učiniti („Nitko ništa nije zgriješio i nitko nije bio kriv. Samo sam morala spriječiti oca da ubije majku i završi u zatvoru.“).

Autorica smatra da ju je taj događaj usmjerio ka pisanju – do tada pobožno odgojena djevojčica koja živi u jednoj malograđanskoj sredini i obitelji („Ovdje se ništa ne misli, sve se napravi.“, „Opći cilj, ideal kojem se težilo, bio je biti kao svi ostali.“,…) iznenada svjedoči nečemu što u romanu opisuje kao „trenutak ludila i smrti“, i naspram čega nijedan kasnije doživljen težak trenutak u njenom životu nije bio niti približno tako bolan i frapantan. 

Taj događaj, koji ju je istovremeno duboko postidio, svojom je razornošću bio kadar sunovratiti cijeli jedan uredan i čedan, siguran svijet u kojemu je živjela, i u kojega su se ponovno, nakon tog događaja, njeni roditelji, skupa sa njom vratili. No u pozadini svega stajao je prizor kojega je od tada u sebi nazivala prizorom „iz noćne more“, prizor koji je stvorio nepremostiv rascjep…

U „Sramu“ se Ernaux služi principom prisjećanja, koristeći „metodologiju opisivanja“. Postupna i sistematična, kruži uokolo centralnog događaja, kojemu nastoji proniknuti u srž. Kao i u „Godinama“, ili u „Djevojačkim uspomenama“, zanima je takozvano „objektivizirano iznošenje činjenica“. Kada popusti njena kontrolirano usmjerena težnja za nizanjem „konkretnih podataka“ (često i za opisivanjem fotografija), u međuvremenu, čitatelj svjedoči i nekim upečatljivim lirskim pasažima (kao na primjer, u opisima kuća i ulica gradića u kojemu je odrasla...), koji daju jednu okomitost njenom pisanju, izdižući ga iznad tla predmetnog i konkretnog.

Otvoren pogled tema kojima se bavila u „Nisam izašla iz svoje noći“ i u „Sramu“, kao i u većini svojih drugih knjiga (sjećamo se da se je, primjerice, u „Događaju“ bavila i temom vlastita abortusa) dakako da pretpostavlja veliku ljudsku, potom i spisateljsku hrabrost. Tako će u „Događaju“ kazati: „Ovom pričom pokrenulo se vrijeme i htjela – ne htjela povlači me sa sobom. Sad znam da sam riješila ići do kraja, ma što se dogodilo.“ 
Dok će na početku „Srama“, o tome kako se otiskuje u pisanje o toj temi kazati: „Kao da je to neki zabranjeni potez zbog kojega ću nužno ispaštati. Možda za kaznu više neću biti u stanju ništa napisati.“

Potezi strastveni, pomalo samoubilački, ali i oni koji stvaraju osjećanje velike prisnosti s djelom koje stvara A. Ernaux, koji pozivaju na čitateljevu predanost njenoj literaturi s povjerenjem, literaturi za koju se može kazati da je katkada ipak suviše plošna (što je ujedno jedan i od šire prisutnih prigovora koje kritika danas upućuje njenom djelu), da je zbog toga nekada pomalo suhoparna, suviše nagnuta ka dokumentarističkom, ili nekada, kao u „Godinama“; bliža publicistici negoli književno umjetničko vrijednom tekstu, odnosno za koju se može kazati da je u nagnuću autorice da ostane vjerna i da se uz pomoć teksta što više približi zbiljskim činjenicama svoga života katkada zanemarila literaturu, magiju njene „prijetvornosti“, ali i da je ignorirala spisateljske zahvate i pozive da se uputi dublje, da zaroni u misaone analize koje njeno djelo od nje, osobno imam katkada takav dojam, otvoreno iziskuje, a što čitatelja povremeno ostavlja na jedan način pomalo „praznih ruku“, tako reći „na suhome“, izvan polja očekivanog, naspram onoga što je priželjkivao dobiti od tekstova te vrste... 

S druge strane, u odabiru svojih tema, i u pristupu njima, Ernaux ide nekoliko koraka dalje nego što to ipak uvriježeno čini najveći dio pisaca, kada je riječ o problematiziranju duboke intime, svakako stoga jer je svjesna – i tu počiva temelj njenih pripovijesti – da iskustvo koje je prošla, i koje čini dio njene osobne intime, nije samo njeno, već da tu počiva tajni, teško ili nikako iznesen na svjetlo teksta, potencijal opće ljudskih pripovijesti, ljudskoga iskustva općenito, kao ne samo jedne točke individualnoga ekscesa, već daleko više od toga. 

U tom shvaćanju i toj umjetničkoj gesti Ernaux se približava drevnim piscima, kao što su primjerice bili veliki grčki dramatičari, koje je zanimalo opće ljudsko ili suviše ljudsko da bi moglo biti samo pojedinačno, pa tako ono što se izvana doima kao visoka drama i izgred prve vrste, s druge strane, svojom općom prisutnosti postaje, kako će zamijetiti i autorica, „banalno“. Jer, kako kaže autorica, „Možda pretakanje u riječi – svako pretakanje u riječi – bilo koji čin, ma kako dramatičan bio, prevede u normalu.“

Istovremeno, naš povremeni otklon, gađenje spram pojedinih činjenica iznesenih bilježničkim, pedantno opisnim (kao sudskim) jezikom na svjetlo dana, samo je potvrda da je autorica u svome naumu uspjela.

Istina je – nešto je privlačno u knjigama A. Ernaux, no nešto u nama istovremeno im se i opire. Možemo misliti o tome kako je to previše stvarno, previše opipljivo da bi moglo biti literatura, kako je tu sve prignuto pod težinom, gnusnošću, prosječnošću i običnošću malograđanskih života… Ali upravo u tome i jest stvar – ne bismo mogli imati dojam takve vjerodostojnosti, u nama se ne bi rađala trezvena (građanska?) odbojnost spram takvih tekstova, ne bismo je u sebi potiho optuživali za književnu zlouporabu vlastite intime, da ti tekstovi na nas ne ostavljaju – katkada dramatično snažan dojam, potvrđujući da se radi o jednoj vrsti književnog majstorstva (i unatoč vidljivim manjkavostima), koje ne podrazumijeva samo odvažno postavljanje autorice spram života i svih otvorenih pitanja unutar njega, već i živu i konzistentnu, djelatnu književnu svijest, koja je stvarajući na jedan način prezentna u mnogim literarnim vremenima, progovarajući i kroz to jedinstveno iskustvo literarnog shvaćanja i uvida, svojevrsnog znanja kojega spisateljica ili pisac stječu na vlastitom, individualnom iskustvenom spoznajnom i stvaralačkom putu. 

U tom smislu, niti „Nisam izašla iz svoje noći“, što je rečenica koju često izgovara autoričina majka koja boluje od Alzheimerove bolesti, ili „Sram“, što je osjećaj kojega autorica gaji cijeloga života, jer je kao djevojčica svjedočila pokušaju svoga oca da ubije njenu majku, i u tome ga spriječila, kao niti druge knjige Annie Ernaux, nisu autobiografski tekstovi, shvaćeni onako kako ih većina doživljava – autorica je samo stigla do one točke umijeća na kojoj je mogla dozvoliti, i znala je kako da to učini, da literatura govori kroz nju. 

No teme o kojima piše, i konkretno, u ove dvije u nas najrecentnije prevedene knjige, veoma su turobne, i svakako, naše je pravo da se u jednome trenutku, čitajući ih, upitamo – gdje je tu ljepota? Odgovor koji mi se je nadao po tom pitanju jest da je ljepota u snazi i dubini tih odnosa (a to su u oba slučaja obiteljski odnosi, odnosi roditelj – dijete, kojima se autorica bavi, ali i odnosi osoba – osoba, razgolićeni ili oslobođeni od uloga roditelj – dijete), a jednako tako, ili možda još više, u autoričinu užitku u ljepoti kreacije teksta, u kojemu ima puno taktilnosti – užitku koji, zahvaljujući naravno umijeću prijevoda, postaje i naš, čitateljski užitak. 

Međutim sigurno je da u slučaju djela A. Ernaux težina opisanog životnog iskustva na jedan način i nadrasta sva naša pitanja o literarnom majstorstvu – goloća kao vrst književne opredijeljenosti, odbijanje da se čitatelja zavodi književnim slikama, visprenošću, znanjem, također je jedna vrst stilske opredijeljenosti koja vodi sučeljenju s onime od čega nema uzmaka, gdje je čovjek sam, sa svojom trenutnom istinom, i sa svojim vječitim traganjem za cjelovitom, cjelokupnom istinom o sebi i svome životu. 

A. Ernaux nije bila zatočenica nikakvih ratnih logora, ali je bila – poput milijuna žena i muškaraca – zatočenica jednog, čini se, ne odviše sretnog bračnog odnosa, jednako kao što je bila svjedokinjom ne odviše sretnog bračnog odnosa vlastitih roditelja. Demonstracija takvih nesreća, i njihovo transponiranje u literaturu, uvijek iznova pokazuju kolika je razorenost koju takve intimne kartografije ostavljaju na ljudska bića – a često se događa da se oni metodom preslike samo prenose iz jedne u drugu generaciju, o čemu Ernaux piše u romanu „Sram“. 

Njeno pisanje razumijem kao vrst iscjeljujućeg rada autorice same sa sobom, ali i sa svijetom, a o tom učinku svjedoči i veoma široko prihvaćanje, naročito kod žena, čitateljica. Na jedan način čini se kao da su njene knjige, suzdržanog i promišljenog tonaliteta, s tek kratkim osobnim komentarima i impresijama, vrst potrebe ovoga trenutka. No svakako, nema tu nikakvog literarnog snobizma, nikakvog elitizma, nikakve „nove mode“, kako se katkada, kada se govori o djelima Annie Eranux, može učiniti, već posve obrnuto – te knjige pozivaju na ponovno, ozbiljno promišljanje života kojega živimo, onoga na što pristajemo ili čemu se prepuštamo, odluka koje donosimo i postupaka koje poduzimamo, prije svega u našim privatnim sferama, a koje su dakako prvi i temeljni prostor rađanja društvenih izobličenosti.

Svakako, bez obzira na pitanja, odnosno možebitne odgovore o snazi, odnosno književnome potencijalu ovih djela da nadrastu vrijeme svojega nastanka, možemo kazati, i ponovno se osvjedočivši čitajući „Nisam izašla iz svoje noći“ i „Sram“, kako je riječ o književnici koja je stvorila vjerodostojno djelo, svjesno lišavajući, i sebe i čitatelje, bilo kakve težnje za iluzijom, u nakani da prenese, vlastitim autentičnim primjerom, određena životna iskustva. Annie Ernaux je to učinila u jednoj ravnoteži, u skladu sa sobom, svojim mjerilima i estetikom, svojim doživljajima, ali i s unutarnjom etikom koja se presijava kroz ova konkretna djela. Mislim da je to ono što čitateljice i čitatelji osjećaju čitajući njene knjige, i da je to jedan od razloga zbog kojega je vole i cijene, poštuju.

Annie Ernaux je tiha, prizemna spisateljica, trezvena i sistematična u izlaganjima i organizaciji teksta. Književnost nije naročito navikla na ovakve autore, u smislu visoke cijene koja im se pridaje. Tim više, sa svojom velikom nagradom, A. E. je i raritetna pojava, a svakako, temama i načinom obrade i unikatna, jedinstvena, jer ovu vrst radikalnog razotkrivanja u tekstu, pa još od strane žene, tako odvažno i pedantno izvedeno, mislim da uistinu još nismo susreli, a to zaslužuje dubok naklon.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Annie Ernaux

Nisam izašla iz svoje noći

• Prijevod: Vlatka Valentić
• Naklada OceanMore 04/2023.
• 96 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321592

Annie Ernaux njegovala je majku oboljelu od Alzheimerove bolesti. Kada je majka smještena u dom, ondje je redovno posjećuje. Svaki posjet otvara novu bol, i svakim se posjetom majka sve više udaljava od svijeta i od nje. Annie Ernaux u dnevniku tih posjeta 'Nisam izašla iz svoje noći' ispisuje posljednje mjesece i dane majčina života, odajući počast osobi s kojom je gradila odnos pun ljubavi i gorčine, nerazumijevanja i dubokog prepoznavanja.

Annie Ernaux

Sram

• Prijevod: Vlatka Valentić
• Naklada OceanMore 05/2023.
• 80 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321639

Događaj koji se 1952. zbio u roditeljskoj kući bio je za Annie Ernaux toliko traumatičan da je trebalo gotovo pola stoljeća i iskustvo afirmirane spisateljice da se uhvati ukoštac s činom koji je označio prekretnicu u njezinu životu. Što se zapravo dogodilo te nedjelje? Odakle se pojavilo? Knjigom 'Sram' autorica je ispisala dirljivu i hrabru studiju srama i svojim književnim postupkom nagovijestila roman 'Godine' koji uz 'Sram' spada u vrhunce njezina Nobelovom nagradom nagrađena opusa.