Thomas Meyer : Hannah Arendt - Biografija

Godinu dana nakon objave njemačkog izvornika, na hrvatskom smo jeziku, zahvaljujući izdavaču Nakladi Ljevak i prevoditelju Andyju Jelčiću dobili prijevod velike i značajne, ne samo svojim obimom, biografije (ili intelektualne biografije) njemačko američke filozofkinje židovskog porijekla Hannah Arendt (rođena u Hannoveru, 1906., preminula u New Yorku, 1975.). Autor knjige "Hannah Arendt - Biografija", koja je već zaokupila pažnju brojnog međunarodnog čitateljstva, brzo zadobivši privilegij i ekskluzivitet, kada je o mjestu s kojega danas imamo prigodu okrenuti pogled unazad ka nezaobilaznoj filozofkinji, njenom životu i djelovanju, jest njemački sveučilišni profesor Thomas Meyer, stručnjak za modernu njemačku filozofiju i povijest ideja.

Ovaj autor i znanstvenik, iznimno dobro upućen u teme svojih područja, već dvadeset godina podučava filozofiju na brojnim europskim i nekoliko američkih sveučilišta, a trenutno djeluje kao predavač u Münchenu. Uz to, čest je gostujući autor eseja i kritika uglednih njemačkih tiskovina i autor eseja za neke njemačke radio postaje, a uz spomenute teme, bavi se i temama židovske filozofije i teologije 20. stoljeća.

Prije aktualne biografije Hanne Arendt, Meyer se kao zapažen autor istaknuo i biografijom Ernsta Cassirera, koju je objavio 2006. godine, a koja je bila nominirana za Nagradu Sajma knjiga u Leipzigu. Thomas Meyer uredio je više tekstova Hanne Arendt, između ostalih i „Mi izbjeglice“, „Čovjek i politika“, „Sloboda da budemo slobodni“, a od 2020. godine - kako nas u uvodu knjige obavještava, u Piper Verlagu uređuje studijsko izdanje tekstova Hanne Arendt u dvanaest svezaka, izdanje koje obuhvaća njezine monografije i napise. Meyer napominje kako ti tekstovi, opremljeni opširnim pogovorima i iznova uređeni, tvore cjelinu s biografijom koja je pred nama.

Svatko tko posveti svoje vrijeme i pažnju ovoj biografiji filozofkinje čija djela predstavljaju vrhunce političke filozofije 20. stoljeća, svakako će osjetiti povlasticu bivanja unutar teksta koji svojom suverenošću postepeno pridobiva sve moguće rezerviranosti koje se mogu imati naspram biografskoga posla, a koji je u slučaju ove knjige odrađen više nego temeljito i nepristrano. No prisjetimo se, prije uvida u samu knjigu, kratko i paušalno, kako je najznačajnije djelo H. Arendt, „Izvori totalitarizma“ objavljeno 1951. godine, i u njemu Arendt analizira razvoj totalitarizma, baveći se idejama koje su mu prethodile – antisemitizam, rasizam, imperijalizam, jasno ocrtavajući društvene i političke okvire unutar kojih se razvija totalitarizam, za kojega utvrđuje kako nastaje ondje gdje je ukinuta država kao oblik stabilne vlasti, čime se brišu granice između države i društva, odnosno vlasti i mase, i ukazujući na dva oblika totalitarizma – boljševički ili komunistički u SSSR-u, za vrijeme u doba nastanka djela još uvijek vladajućeg Staljina, i nacionalsocijalistički, za vladavine Adolfa Hitlera.

Arendt u tom djelu precizno ocrtava odrednice totalitarnog terora kojega provodi režim koji stvara atmosferu strahovlade i nasilja, u kojemu krivnja i nedužnost postaju pojmovi bez smisla, i gdje su koncentracijski logori vrhunac takvih struktura, odnosno gdje se ljudi brišu kao da nikada nisu postojali, pa se time briše i mogućnost sjećanja na smrt, kojoj se „oduzima vlastitost“ tako jer se čini anonimnom…

Autor ove knjige, koja je već zaokupila pažnju brojnog međunarodnog čitateljstva, brzo zadobivši privilegij i ekskluzivitet, kada je o mjestu s kojega danas imamo prigodu okrenuti pogled unazad ka nezaobilaznoj filozofkinji, njenom životu i djelovanju, jest njemački sveučilišni profesor Thomas Meyer, stručnjak za modernu njemačku filozofiju i povijest ideja.

Djelo „Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla“ objavljeno je 1963. godine, prerađeno i prošireno izdanje 1964., nastalo je na temelju reportaža pisanih za časopis „The New Yorker“ u vrijeme praćenja suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, a koji se je tijekom suđenja pozivao na obavezu poštivanja zakona, zbog čega je Arendt bila pozvana sjetiti se Immanuela Kanta, filozofa u čijem je gradu i u blizini čije je biblioteke odrastala, ističući kako niti jedan zakon kao pravna norma - do li onog moralnog u čovjeku samome, ne može spriječiti počinjenje zločina…

Svoje odmicanje od Heideggerova zaokreta k mišljenju, koje za Arendt treba biti odraz iskustva, pa stoga više usmjereno ka djelovanju negoli ka teorijskom umovanju, filozofkinja je sustavno izložila i obrazložila u djelu iz 1958. godine - „Ljudska sudbina“ („The Human Condition“), kod nas objavljenom pod naslovom „Vita activa“. Godinu dana prije objave ovog djela objavila je biografiju duhovno i kulturno utjecajne 19. stoljetne njemačke židovske spisateljice „Rahel Varnhagen: život Židovke“, koju je Arendt držala svojom „najboljom prijateljicom“, premda su im se životi mimoišli za jedno stoljeće, dok je svoju vrst komparativne analize Francuske revolucije i Američkog rata za neovisnost izvela u djelu „O revoluciji“ (1963.).

Zbirke eseja iz filozofije politike „Između prošlosti i budućnosti“ objavljuje prvo 1961., potom kao dopunjeno izdanje 1968., „Krize republike“ 1972., te knjigu o nekoj vrsti vlastite intimne intelektualne povijesti „Ljudi u mračnim vremenima“ 1968.. Njeno nedovršeno djelo iz filozofije morala, „Život uma“ objavljeno je posthumno, 1978. godine.

Hannah Arendt : Biografija Meyer Thomas

U knjizi koja je trenutno pred nama, u poglavlju naslovljenom Misliti riječima – djela Hanne Arendt, Thomas Meyer će nam podastrijeti plodove svojih iscrpnih i dugogodišnjih analiza, pa ćemo tako saznati nešto što možda i nismo znali, a to su činjenice do kojih se je stiglo, kao na primjer da biografija Hanne Arendt bilježi 430 naslova, gdje se radi o „samo“ objavljenim tekstovima, i onim koje je Arendt objavljivala u časopisima, međutim ne i onih još neobjavljenih. Tome se, upućuje Meyer, mogu još pridodati rukopisi knjiga, napisa, predavanja, radijskih eseja, zabilješke, „misaoni dnevnici“ koje je Arendt vodila od pedesetih do sedamdesetih, prepiske vođene sa stotinama pojedinaca i institucija, a koliko god opsežan bio fundus tekstova Hanne Arendt, ustanoviti će Meyer, toliko je opsežan i spektar tema kojima se u njima bavila – o čemu ili o komu god da je promišljala, kazati će on - „tu se ne bi samo malo razgledavalo, nego bi se pošteno zasukali rukavi“.

Ono što se ispostavlja karakterističnim za njen način rada bila je, (odlično će autor ove seriozne biografije zamijetiti) – istodobnost. Istodobnost kao metoda je ujedno i svojevrsni osporavatelj svakog nastojanja uspostave kronologije, kada je o načinu razvoja mišljenja Hanne Arendt riječ, no unatoč tome, Meyeru je ipak uspjelo uspostaviti jedan razvidan i uvjerljiv kontinuitet, imajući unaprijed u vidu i provizornost naravi takvog, po svemu složenog i rizičnog poduhvata.

Meyerova je težnja bila istražiti i pokazati razvoj duha i životni put Hanne Arendt u svjetlu njena vlastita doba. Oslonio se je pritom na bogate arhivske materijale i druge do sada neistražene dokumente, krenuvši, kako sam kaže, od jednostavnog pitanja – „kako je filozofkinja zapravo došla do toga da još ranih tridesetih postane povjesničarkom i sociologinjom koja je temu židovske emancipacije tijekom prosvjetiteljstva učinila jezgrom svojih promišljanja“?

Meyer će pronaći odgovor na ovo pitanje rasvijetlivši izbliza ponajprije dva veoma bitna perioda u životu H. Arendt – godine provedene u izbjeglištvu u Parizu, od njena bijega iz Nacionalsocijalističke Njemačke, nakon uhićenja, a potom oslobođenja iz zatvora, u listopadu 1933., gdje je živjela do ljeta 1940., kada je bila prinuđena iz glavnog grada Francuske bježati dalje, i vrijeme provedeno u SAD-u, naročito period od dolaska, u svibnju 1941., pa do objave njenog prvog velikog djela, „Origins of Totalitarianism“, 1951., („Izvori totalitarizma“).

Meyer je osobito stavio naglasak na pariške godine Hanne Arendt, jer su one jedna vrst „slijepe pjege“ iz njenog životopisa – sama o njima nije govorila gotovo nikada izuzev jednom u javnosti, a drugi – oni važni i utjecajni, koji su poznavali način na koji je tada mlada povjesničarka i filozofkinja, uvjerena cionistiknja, u teškoj i nesigurnoj životnoj situaciji osobnoga izgnanstva odlučila cijeli niz godina potpuno gurnuti po strani svoj rad i posvetiti se „zajedničkoj stvari“ - borbi za opstanak vlastita naroda, iz nekog su razloga o ovom životnom periodu filozofkinje predano - moguće s razlogom, šutjeli.

No upravo u svjetlu novih saznanja geneza misli i oblikovanje djela Hanne Arendt dobiva na dubljem, potpunijem razumijevanju, time i na dodatnoj težini, jer su je njena pariška iskustva rada na spašavanju židovske djece i mladih iz Hitlerove Njemačke, zatim i iz drugih zemalja Europe, potom i ono što je od odlaska u SAD pa nadalje saznavala o ubojstvu više od šest miliona ljudi, dovela do toga da o uništenju europskih Židova i Židovki zaključi kako se je dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi, „pa svi mi to više nećemo moći prevladati“.

Thomas Meyer ne sugerira, on podastire činjenice, pa ono što vidimo ne ovisi toliko o nama, jer činjenice su činjenice, stoga neporecivo, u vidu mnogih dokumenata, izvadaka iz službene zbilje njenog života i djelovanja u Parizu tridesetih godina prošloga stoljeća, grade sliku ženske osobe pronicljiva, bistra i snažna uma i nepokolebljive volje i odlučnosti, fanatične privrženosti visokim ciljevima u izvanredno predanoj humanoj nakani djelovanja – spašavanja života - unatoč osobnome riziku i ugroženosti, kao i brojnim i neprekidnim birokratsko političkim preprekama, brojne židovske djece i mladih u mračnim vremenima rastućeg, potom i pogubno plamtećeg antisemitizma u Nacionalsocijalističkoj Njemačkoj Trećeg Reicha, a zatim i u mnogim drugim zemljama u Europi.

Meyerova biografija Hanne Arendt razotkriva nam pozadinu stvari, kada je riječ o zapitanosti – udivljenju što ga mnogi čitatelji diljem svijeta, i sada već u slijedu generacija, gaje naspram filozofsko teorijskog djela ove autorice, dajući nam precizan odgovor na pitanje „Kako?“, odnosno, podrobnije, na pitanje - Kako joj je uspjelo uspostaviti tako stožerne, podrobne, iznimno duboke i oštroumno nijansirane analize antisemitizma i totalitarnih ustroja, zla našeg neposredno proteklog vremena u Europi?

Premda i te kako obećavajuća mlada filozofkinja i teoretičarka, čiji su esejistički radovi i rasprave zadobili pažnju tada uvaženih umova Europe, Arendt je svoje djelovanje ove vrste, treba naglasiti još jednom, u potpunosti ostavila po strani. Pri tome, njena osobna životna situacija u tim trenutcima niti po čemu nije iziskivala jedan takav gotovo pa samoubilački pothvat – bila je mlada filozofkinja s angažmanima u nekoliko uglednih listova i supruga sveučilišnog profesora u Parizu. Međutim, prodornost njena pogleda nazirala je ozbiljnost situacije koja je njenoj osobnoj ljudskoj odgovornosti nametala djelovanje, pa se je Hanna Arendt iz spisateljice, novinarke, teoretičarke prometnula u aktivistkinju koja je osobno shvatila brigu za židovsku mladež čiji je jedan dio već lutao Parizom gubeći se posve u prepuštenosti nevremenu povijesnog trenutka, jer su djeca i mladi često slani u emigraciju sami, bez roditeljske ili neke druge pratnje, zbog čega je mnogo njih tada plutalo u vakuumu besperspektivnosti, na rubu pogibelji.

Hanna Arendt odlučila je pomoći, dati sve od sebe kako bi djelujući u uredu osnovanom u Parizu, a u dosluhu s filantropima i humanistima u Palestini, toj istoj djeci i mladima u Parizu,i onima koje je do Pariza tek trebalo dovesti, osigurala ne samo prelazak – putovanje u Palestinu, već i mogućnost daljnjeg školovanja, profesionalnog usmjeravanja, potom i zapošljavanja u zemlji koja treba snagu i privrženost svojih građana.

Gubeći pred očima osobni komoditet i intelektualni napredak kakvoga su ljudi njena kapaciteta uvijek žedni, Arendt se je stavila u službu jednog konkretnog cilja koji ju je umetnuo u mrežu zbivanja koja su od nje iziskivala trajno goruću strast i entuzijazam, kako unatoč teškim okolnostima, ne bi gubila iz vida taj plemeniti cilj – spas i organizaciju daljnjeg života, u što punijem i konkretnijem potencijalu, židovske djece i mladih.

Tako, imajući u vidu sve činjenice koje nam knjiga Thomasa Meyera pedantno podastire, neposredno zaključujemo kako je - kada je o pariškim godinama kasnije čuvene filozofkinje riječ, riječ o herojskoj gesti, životnome podvigu jedne nesvakidašnje ličnosti.

Čitanje ove biografije, koja ujedno opisuje i krug ljudi među kojima se je Hanna Arendt kretala i koje je cijenila, postavljajući interesantne iznimnosti pojedinaca također u naš fokus, sposobno je donijeti nenaplativu, višestruku satisfakciju – ona je tim više vrijedna u intelektualnom smislu, ukoliko našim čitalačkim dojmovima odzvanja njihov etički potencijal – potencijal zato jer nas geste i mišljenja, djelovanja i analize Hanne Arendt i njenih upečatljivih, nezaboravnih prijatelja, uvijek iznova i potiho iznutra pozivaju da ih oprobamo „na sebi“ – na izazovima i iskušenjima što ih našoj vlastitoj odgovornosti podastire osobno življeno iskustvo, kao i naš aktualan povijesni trenutak, za kojega bismo se zacijelo mogli složiti da je sve samo ne bezbolan.

Jasno, to samo ukoliko ćemo u taj trenutak gledati i kroz njega prolaziti nastojeći da to činimo kao ljudi – što se tiče životnoga primjera Hanne Arendt, kojega veoma upečatljivo opisuje ova knjiga, za tu osobnost druge ili drugačije mogućnosti čini se kako niti nisu postojale.

Meyerova biografija Hanne Arendt razotkriva nam pozadinu stvari, kada je riječ o zapitanosti – udivljenju što ga mnogi čitatelji diljem svijeta, i sada već u slijedu generacija, gaje naspram filozofsko teorijskog djela ove autorice, dajući nam precizan odgovor na pitanje „Kako?“, odnosno, podrobnije, na pitanje - Kako joj je uspjelo uspostaviti tako stožerne, podrobne, iznimno duboke i oštroumno nijansirane analize antisemitizma i totalitarnih ustroja, zla našeg neposredno proteklog vremena u Europi?

Nakon čitanja Meyerove biografije možemo kazati – „Sada znamo“, jer saznajemo naime da je djelovanjem u neposrednoj stvarnosti, u samoj žiži zbivanja u i uokolo židovskog pitanja – u kojem god smjeru to pitanje tjerali politički tijekovi vremena u kojemu je Arendt participirala, prije svega svojim životom, zauzimajući neprestano nove oblike i varijante, nove forme i uloge svoga djelovanja, filozofkinja nastojala i gledala kako da za istinu, boljitak i pravedno sagledavanje toga pitanja ostavi svoj maksimum.

Hanna Arendt bila je sljubljena sa stvarima uokolo toga pitanja neprestance, osjećajući izravno bilo njegova pulsiranja – upravo iz te životnosti, iz tog iskustvenog polazišta, kako je i sama tvrdila u svome teorijskom radu, pristiže nijansiranost njenih dubokih i prodornih, jasnih i čvrsto utemeljenih teorijskih analiza, jer su sve oprobane kroz iskustvo, neposredno i posredno bivajući prerađene i promišljene, prodiskutirane i prostudirane filozofsko teorijskim umom.

Nerv humanistkinje i znanstvenice mogao je izroditi jedno tako nepokolebljivo djelo puno prirodnog autoriteta kao što je djelo Hanne Arendt, kojemu se danas zahvaljuju generacije – bez ovoga prvoga, slika stvari mogla je biti prodorna, ali zbiljsku strast njene nutrine, odanost njena ethosa ne bismo osjećali - djelo bi pred nama stajalo mrtvo, ne motivirajući u nama buđenje osjećanja „više pravednosti“ – kada riječi nisu dane samo stoga da bi oživotvorile jedno djelo, već sam nijem i nevidljiv a razvidan i prisutan život nebeskog zakona, prema kojemu nepravde i patnje traže svoja iskupljenja u djelima višega reda – upravo onakvima kakve je svojim višestrukim požrtvovnostima i radom ostavilo iza sebe postojanje i djelovanje jedne Hanne Arendt.

Ova je biografija ujedno i prilika da se upoznamo i sa briljantnom misli profesora Thomasa Meyera, koji nije samo pozadinski biograf koji je brižljivim istraživanjima i seizmičkom tankoćutnosti obradio jednu filozofsku pojavu i misao, već ravnopravni sukreator koji tijekom razvoja knjige postupno dočekuje svoje vrijeme kako bi stupio u jednu vrst nenametljiva dijaloga sa tim djelom i djelovanjem, čineći da kroz i uz pomoć njegovih interpretacija djelo i misao Hanne Arendt, njeno djelovanje, nanovo oživi i zablista u punom sjaju jedne zajedničke, ljudske ingenioznosti.

Iz tog je razloga ova biografija vrst intelektualnog događaja namijenjenog zahtjevnijoj publici, onoj koja će čitanjem i sama dobiti živu prigodu participirati u jednoj vrsti slavlja slobode i majstorstva ljudskih umnih i duhovnih djelatnosti – onda i onako kada su one namijenjene samo i opetovano, ponovno samo čovjeku i njegovom općem, zajedničkom boljitku.

Meyer nam je ne samo izvanrednom upućenosti u povijesne fakte, složene pozadinske pripovijesti mnogih aktera koji su činili okvire naizmjeničnih, a opet tako istovjetnih životnih i „profesionalnih“ tijekova Hanne Arendt, već i naročitom osjetilnosti za približavanje trenutka, neobično živo i uvjerljivo pred oči iznio život jedne veličanstvene osobe i misliteljice, zbog čega njegov rad pobuđuje udivljenje i zahvalnost. Autoru u cijelom zahvatu nije promaklo razmotriti niti jedan među mnogim važnim aspektima djelovanja Hanne Arendt, naročito onda kada je ona i naspram svekolike intelektualne, književne i druge javnosti, tijekom svog američkog dijela života, postala Hannom Arendt - on će pri tome ustanoviti kako je ona postala ono što je i danas – a bez obzira na ono što se je događalo uokolo nje - ponajviše zahvaljujući svojoj samoodređenosti.

Ovo nije samo biografija, ovo je dobrim dijelom i nadahnuta, i veoma temeljito upućena egzegeza pojedinih elemenata djela Hanne Arendt, ali jednako tako i djela koja su ovu filozofkinju na razne načine okupirala, dolazila sa njome u doticaj, kao što je to primjerice djelo njenih učitelja, Martina Heideggera ili Karla Jaspersa.

Hanna Arendt kao medijska intelektualka i kao intelektualka koja preživljava od svoga pisanja, Hanna Arendt kao filozofkinja koja je „došla od Heideggera“, kako su je predstavljali u njeno rano doba, a koja se u svoje zrelo autorsko doba prema Heideggerovu djelu postavlja na specifičan i neobičan način (kao uostalom i prema njegovu „moralnom padu“, 1933., kada je postao rektor Sveučilišta u Freiburgu, odnosno kada je pristupio Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj stranci, naročito mu zamjerivši uskratu solidarnosti židovskom učitelju Husserlu, kojemu je zabranjen ulazak na Sveučilište, što je već ipak smatrala „objavom moralnog bankrota“), potom odnos Hanne Arendt s još uvijek živućim i filozofski djelujućim poslijeratnim Heideggerom, koji od uzajamnih zamjerki i kritika djela (Arendtine upućene Heideggeru ipak su bile nešto obimnije) vodi do ponovnih približenosti u životu, potom odnos Hanne Arendt spram svog drugog sveučilišnog učitelja i kasnije trajnog prijatelja i kolege Karla Jaspersa, zatim stavovi Hanne Arendt prema raznim aktualnim društvenim i političkim temama sredinom prošlog stoljeća, njen publicistički rad, njen urednički rad, promišljanja o ženskim pitanjima i brojna druga pitanja i nijanse…

I sam djelujući kao profesor usredotočen na povijest ideja, Thomas Meyer s lakoćom i punom suverenosti putuje svijetom duha i ideja, ne samo Hanne Arendt, već, prema potrebi razvoja i tijeka ove dojmljive biografske i intelektualne pripovijesti, od starogrčkih filozofa, preko Descartesa i Kanta, Kierkegaarda i Nietzschea, pa do Heideggera, potežući i zatežući konce vlastitih misli i nakana, onako kako to strogoća umne discipliniranosti zahtijeva, dakle besprijekorno, pa nas uistinu navodi da zaključimo kako Hanna Arendt nije mogla dobiti primjerenijeg biografa, onakvog koji je sačinio djelo koje u potpunosti iznevjeruje sve prizemnosti naših očekivanja, kada je o djelima biografskoga tipa riječ.

Jer ovo nije samo biografija, ovo je dobrim dijelom i nadahnuta, i veoma temeljito upućena egzegeza pojedinih elemenata djela Hanne Arendt, ali jednako tako i djela koja su ovu filozofkinju na razne načine okupirala, dolazila sa njome u doticaj, kao što je to primjerice djelo njenih učitelja, Martina Heideggera ili Karla Jaspersa.

Čitajući je, uistinu dobivamo jedno novo, drugačije, bolje, prodornije svjetlo na pitanja kojima se je maestralno bavila, na njen životni put i odabire – gotovo da je uspijevamo obuhvatiti, da bismo potom na koncu uvidjeli kako je to dakako ipak bilo njeno djelovanje, koje ju je uvelike odredilo kao ličnost, međutim kako nam ona tajna unutarnja Hannah Arendt izmiče, kako nam ostaje skrivena (a „skriveno“ je bio omiljen Heideggerov pojam ), no čije obrise, uz pomoć ove knjige - premda u tome nije nakana niti zadaća ovakvog djela, također naslućujemo.

To je ujedno točka u kojoj se sljubljuju uspjeh i gubitak jednog ovakvog posla, a čega je autor već i pri početku bio razvidno svjestan.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Thomas Meyer

Hannah Arendt : Biografija

• Prijevod: Andy Jelčić
• Naklada Ljevak 10/2024.
• 496 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533558127
• Cijena: 32.90 eur
• Kupi knjigu!

Meyerova biografija Hanne Arendt baca novo svjetlo na fenomen zvan 'Hannah Arendt' i onima koji je žele upoznati i onima koji o njoj i njezinu opusu već znaju mnogo. U knjizi su korišteni nepoznati arhivski materijali i drugi dosad zanemareni dokumenti koji prikazuju Hannu Arendt u njezinu vremenu.