Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Anda Bukvić Pažin • 18.12.2021.

Roman Simić : Iva, do Mjeseca i natrag

Roman Simić: Iva, do Mjeseca i natrag

Možda ste i vi u nekom trenutku djetinjstva, kao i ja kad sam imala deset godina, obožavali Pet prijatelja. Meni se sviđalo što su oni djeca, a opet tako samostalni, što stalno jedu bogate sendviče, piju đumbirovo pivo (što god to bilo), i čak i kad nisu aktivno tragali za pustolovinama, one bi pronašle njih. Jednako kao što su oni dječjom glađu gutali svoje sendviče, tako bih i ja u trenu slistila jednu njihovu knjišku avanturu, i već započinjala drugu. Desetljećima poslije, vođena romantičnom selektivnom amnezijom, htjela  sam isto iskustvo priuštiti svojoj djeci, ignorirajući slutnju da baš i nije realno očekivati da su stare knjige koje smo nekad štovali i voljeli ostale iste. I doista, djeca nisu zagrizla, a ni ja u tim romanima više nisam pronalazila ono što me u predadolescentskoj dobi privuklo – izuzmemo li hranu, jer sendviči su i dalje zvučali jednako slasno. U vrijeme nevinog i dječjeg čitanja nisam ni znala tko je Pet prijatelja napisao, ali sad sam dekonstruirala lik i djelo Enid Blyton, i otkrila podtekst rasnih i klasnih privilegija na koji danas ne mogu biti imuna.

Iva, do Mjeseca i natrag Simić Roman

Da posegnem za još djelićem referentnog okvira iz vlastitih prvih čitanja: Koko i duhovi (i u Parizu), Uzbuna na zelenom vrhuČudnovata istina – sve odreda pustolovni romani, s dovoljnim omjerom staroga da bude prepoznatljivo, i dovoljno neobičnoga i novoga da pokrene maštu i aktivira impuls okretanja stranica.  

Današnja djeca postavljaju puno pitanja, i to nije ništa novo. Novo je da traže odgovore, i novo je da im odrasli te odgovore uglavnom žele dati. Ne čudi stoga da se mladi čitatelji uglavnom nisu voljni slijepo i bez GPS-a upustiti u nedefiniranu avanturu. Treba im se obratiti s nečim s čime se mogu poistovjetiti, na jeziku koji razumiju. I upravo to, čini mi se, radi roman Iva, do Mjeseca i natrag. Daje kartu odmah na početku, i to doslovce. I ima prilično moćnu prvu rečenicu: s dovoljno poznatoga da razumijete smjer, i dovoljno nepoznatoga da poželite čitati dalje.

SVE SRETNE OBITELJI NALIK SU JEDNA NA DRUGU, I TAKO DALJE

„Znanstveno je dokazano da na svijetu ne postoje dva jadna bića međusobno različitija od Malog i Velikog Jadnika. Mislim, doslovno.“ (11) Tako se počinje odmotavati pripovjedno klupko, deset poglavlja i jedan epilog dugo, o obitelji Sanković i njihovih troje djece, dvije krajnosti i jednoj sredini. U priču nas uvodi upravo to srednje dijete, i to je dobro, jer iz sredine imaš dosta realan pregled, ili svakako bolji nego iz velike blizine ili velike daljine. Iva piše dnevnik bez datuma i godine: jer dani su važniji u adolescentskim mikrokozmosima, a roman ne mora krenuti od ponedjeljka, može i od petka.

U malo redova, ali jako upečatljivo i učinkovito, Iva precizno portretira sebe i svoju obitelj. Spomenuti Mali i Veliki Jadnik njezina su dva brata, i svaki od njih priklanja se jednome od rastavljenih roditelja: tata Ivo, inače srednjoškolski profesor matematike i povjesničar amater našao je valnu duljinu na kojoj se povezao s Marulom, dok Tin „ljubi stope kojima mama (Ema) džogira“ (57).

Iva se ne priklanja nikomu, i ostavlja dojam da joj je u redu tako. Odrasli, veliki dnevničari i dnevničarke pišu za sebe i za strance, a oni malo manji, 14-godišnji poput Ive, pišu na modelu Anne Frank, za stvarnu ili izmaštanu prijateljicu. Iva piše za Petru, koju neće vidjeti cijelo dugo ljeto koje upravo počinje. A ljeto nije godišnje doba, već fizički i mentalni prostor za sve moguće pustolovine.

Dnevnik je čest format u literaturi za djecu, s razlogom: taj uzbudljivi, voajerski moment uvida u nešto što netko potajno piše samo za sebe potiče na čitanje možebitno zabranjenoga. Dnevnik Adriana Molea, Dnevnik Pauline P., Gregov dnevnik, Višnjin dnevnik, Dnevnik prve ljubavi. Provjerena receptura koja radi, i vreća u koju stane svašta. Iva, do mjeseca i natrag žanrovski nije dnevnik, već je dnevnik tek jedna od pripovjednih tehnika u romanu. I dobra je odluka da se nađe na samome početku, onda kad čitatelje u prvih 20-ak stranica treba zgrabiti da ih ne pustiš. 

Poglavlja su označena brojevima i malim sažetcima koja igraju ulogu naslova. Romaneskni traileri nisu novost u svijetu književnosti za djecu i mlade, posebno u žanru pustolovnog romana: njima su se koristili i Mark Twain i Ivan Kušan, a kratki uvodi – ili dugi naslovi poglavlja prate i pustolovine Don Quijotea i čudnovata putovanja baruna Münchhausena. Ti sažetci u ovome romanu najavljuju zanimljive likove, naglašavaju fabularne momente i donose ključne riječi iz kojih je jasno kakvo nas štivo čeka – jezično suvremeno, duhovito i dinamično. Polazište su iznevjerena tinejdžerska očekivanja – Marul, Tin i Iva trebali su s tatom na more, ali tata je samoinicijativno odlučio da će u planine, i to u Liku, i to tragovima njegove obitelji. Malo je reći da mlađi i stariji tinejdžeri nisu baš oduševljeni, ali tko je još od veselja i oduševljenja napisao bilo što, a kamoli roman? 

Pripovijedanje iz vizure Ive, kroz dnevnik, omogućuje autoru progovaranje mladenačkim slengom. Njemački pisac i ilustrator Wolfgang Herrndorf, autor uspješnog romana Tschick, romana ceste i odrastanja za mlade koji je svoje mjesto našao u njemačkoj srednjoškolskoj lektiri nedugo nakon izlaženja 2010. g., ovako je komentirao upotrebu mladenačkog žargona u svom tekstu: „Jednostavno sam svome pripovjedaču dao par riječi koje on ponavlja unedogled, a ostalo sam riješio kroz sintaksu. Jer kad se kreneš razbacivati slengom, ismijat će te već sljedeće godine.“ Roman Simić također radi sa sintaksom, ali je, za razliku od Herrndorfa, svojim adolescentskim likovima dao bogat fond riječi, možda bez straha da će sljedeće godine zastarjeti, jer engleski živi vječno. A ako čekdisaut, čelendž i megakrindž žive po školama i u smartfonima, nema razloga da ne žive i u književnosti za mlade. 

PROBLEM S LIKOVIMA IZ SUSJEDSTVA

Pustolovni su romani često usredotočeni na fabulu, a karakteri u njima uvelike su tipizirani, ali ovdje nije tako. Čitamo cijelu plejadu punokrvnih, zaokruženih likova, ali ne iz neke serije na Netflixu, koliko god sjajno ona glumački i scenaristički odrađena bila – već likova iz susjedstva.

I ovdje sad moram napraviti jedan ekskurs, jer problem s likovima iz susjedstva zapravo je problem s obiteljima iz literature za djecu. Književnost uvijek zrcali vrijednosti i normalnosti, prihvatljivosti i neprihvatljivosti vremena u kojem je nastala. Recimo, u vrijeme kad je napisan Dnevnik Pauline P. (2000.) nitko vjerojatno nije vidio problem u sintagmama poput „ženski posao“ i „ženske suze“. Koliko mi je poznato, nitko se nije znanstveno pozabavio likom Paulinine mame koja je površna, lakomislena, brbljava, ne zna s novcima i gubi vrijeme pred ogledalom, ali eto, dobro čisti i peče dobre kolače. I sreća, ima supruga i tatu koji je uman, praktičan i efikasan. Danas, 21 godinu i 23 izdanja Dnevnika Pauline P. poslije, u društvu koje je ipak osjetljivije i više primjećuje rodne stereotipe, nitko se ne bavi sadržajem lektira na razini dubljoj od vrlo plitke, a svi se slažu da djeca vole Paulinu jer se mogu s njom poistovijetiti. A možda, možda je vole jer dosad nisu imali nikoga s kim bi se mogli poistovijetiti bolje?

Likovi i odnosi koje stvara Roman Simić su od ovoga svijeta u kojemu živimo. Znamo ih iz vlastite kuće, iz kvarta, iz razreda u koji nam idu klinci: rastavljeni roditelji, smušeni tata i mama koja ima novog dečka. Tu su i dvije bake, od kojih je jedna otišla u mirovinu da bi postala baka (i kao takva nije baš narativni materijal), a druga je otišla u mirovinu da bi postala to što jest.

Kako se krugovi radnje čija je okosnica potraga za izgubljenim blagom koncentrično šire, dodaju se novi, obični, a silno uzbudljivi karakteri, povezani posredno ili neposredno, kratkoročno ili dugoročno s obitelji Sanković. I svi oni imaju imena i prezimena, i snažno sidrište u zbilji, koje je na puno razina jedna od najvećih kvaliteta ovoga romana. Na vrlo doslovnoj razini, tekst vrvi toponimima, institucijama, uslužnim i kulturnim objektima koji paralelno postoje i u stvarnosti i u romanu. Zaguglajte spomenutu pizzeriju i hotel u Karlobagu, restoran u Gospiću, muzej iz romana, i naći ćete ih u zbilji na adresi na kojoj se i u romanu nalaze.  

KINO LIKA

Već samo na temelju priče i likova, dinamike i dijaloške živosti, ovaj je roman iznimno filmičan. Ali tu je još nešto što potvrđuje njegovu kinematografsku kvalitetu: način na koji pridaje važnost prostoru. Tu je široki mentalni prostor Like, koji je ujedno i geografski, i plodno tlo za pustolovinu. Lika je pomalo lik u romanu, romantična i nepredvidljiva, s ljetnim zalascima sunca koje navodno nitko ne bi smio propustiti, i na koju Damir Karakaš smije biti malo ljubomoran. 

Pomalo kao u gotskom romanu, ali bez jezive atmosfere, i kuće i stanovi imaju vlastiti život i zrcale svoje stanare, sadašnje i bivše. Ta je motivska linija najupečatljivija na samome početku, kad Iva kritički promatra nekadašnju kuću svoje obitelji, u kojoj sada stanuje njezin tata: „Kuća je bila priča za sebe. Katnica smještena na poluselu, poludovršena, polunamještena, Ivu je ponekad podsjećala na onog lika kojeg su sastavili od dijelova mrtvih ljudi, s tim da je rezultat bio za nijansu ljepši, barem u holivudskom filmu. Što se nje ticalo, i tatina kuća bila je sklepana od koječega mrtvog, a mogla je i glumiti u filmu, naravno, samo u hororima.” (15) Scenografija i uloga prostora u njoj postaje sve življa i dinamičnija kako roman odmiče: stan bake Blanke, s gomilom životinja i ilegalno udomljenim kornjačama „roman je za sebe, i to pustolovni“ (50), a nakon opisa odaja ćaknute Grete prije ćete pomisliti da ta bakica živi u kući na kokošjim nogama, nego u stanu u Gospiću.

Sve te nabrojane izvanjskosti i unutrašnjosti zaposjedaju fizičke i mentalne prostore djetinjstva i dječjega na način još nepročitan u hrvatskoj književnosti za mlade. Crtaju novu kartu, samo što ona nije fizički uključena u ovaj roman. Još.

PRIČE S MARGINE

Pustolovni roman jedan je od prvih žanrova dječje književnosti, i nije nevažno što je Roman Simić odabrao taj žanr za potpunu subverziju. Klasični pustolovni romani priče su o muškim junacima, koje su se od Odiseja preko Otoka s blagom naovamo događale po točno određenom spoznajnom i pripovjednom obrascu avanture i razvoja tog glavnog muškog lika. Kolektiv u mnogim pustolovnim romanima igra važnu ulogu, ali on je također dominantno muški. U ovome romanu nemamo centralnog junaka, čak niti junakinju – potraga je isključivo grupni, rodno uravnoteženi pothvat u kojemu ima mjesta za sve vrste glasova. Ti se glasovi ionako rijetko čuju – a još rjeđe u književnosti za djecu i mlade napisanoj na hrvatskom jeziku, jer su i dalje svojevrstan tabu.

Seksualnost je velika, ali suptilno provučena tema u romanu. Iva ne može točno definirati silinu osjećaja prema svojoj prijateljici Petri pa o tome razgovara s bakom, koja joj daje prostor potreban za istraživanje sebe i svijeta u kojem živi. „Mišu, ljubav je slobodna“ (69) – replika bake Blanke vjerojatno je jedna od najhrabrijih i najsnažnijih rečenica u romanu. Od usputnog, a potresnog savjeta profesorice kako se braniti od neželjenih dodira vršnjaka – „Otrpite, cure, to su hormoni“ (69) pa do još ozbiljnijih trauma s korijenom u seksualnom nasilju s kojima živi darkerica Morana – povodi za razgovor su brojni, za one koji s adolescentima doista žele konstruktivno razgovarati. 

ILUSTRIRANA IVA

Budući da sam u svijet književnosti za mlade aterirala direktno iz svijeta slikovnica, moram se osvrnuti na vizualnu komponentu teksta. Iva, do Mjeseca i natrag nije, naravno, slikovnica, ali jest roman u kojemu ilustracije imaju ornamentalnu funkciju. Odabir Stjepana Bartolića, ilustratora mnogih lektirnih naslova (iz biblioteke Stribor izdavačke kuće Znanje) pomalo je ziheraški: s jedne strane, asocijacija s lektirom može značiti da ima nade da se i u školskom kanonu nešto prodrma, dok s druge strane vidim tendenciju da se sve uniformira, da ni po čemu ne odskoči. A to je za ovakav tekst – koji po svemu odskače – zapravo šteta. Naslovnica se opire trendu lektirizacije, ali kao da klizi u smjeru prikaza superjunakinja dok ih još krajem 20. stoljeća nisu deseksualizirali: pune usne i jagodice, uzak top i struk, baggy traperice, i oružje u ruci. U knjizi ima ukupno 8 ilustracija koje su stripovskih karakteristika, ni po čemu upadljive niti posebno promišljene, ali nekim bi mladim čitateljima i čitateljicama mogle uskratiti užitak u zamišljanju likova. U ovakvoj vrsti romana za mlade poželjno je razbiti tekst ilustracijom, ali ne mora to nužno biti figurativni crtež. Moglo je biti nešto nalik karti na početku, budući da je sam roman, mada prati i razvija svoje likove, više fokusiran na tijek radnje i napredovanje priče.

U vizualno uređenje knjige spada i igra s tipografijom. Prisutna je hvalevrijedna ideja da se različiti pripovijedni momenti i glasovi ispišu različitim fontovima: poruke koje se pišu na smartfonu vidljivo su drukčije od rukom ispisanih pisama i poruka u romanu, ali razlika između Ivinih dnevničkih unosa i okvirnog pripovijedanja u trećem licu mogla je biti i malo očiglednija, jer šteta bi bilo da promakne tipografiji nevičnom oku. Sjajno je i što možemo čitati i transkript s WhatsAppa, ali bilo bi još bolje da i ukupno vizualno rješenje sugerira taj način komunikacije, uz pravilnu izmjenu uvučenih redova, gdje se doista vidi da je riječ o dijalogu, što ovdje nije slučaj (145).

MOĆ KNJIŽEVNOSTI

Roman Simić koji piše za djecu brine se o svojim čitateljima. Ne način da im titra i ispunjava želje, ali uzima ih u obzir. Ubacuje unutra svu raskoš svoga jezika, motivirano je pripisujući svojim likovima. Kad Ivo Sanković čita pismo iz 1971. g. koje je njegov tata pisao, Roman Simić preuzima glas staromodnog pripovjedača i arhaizira leksik i sintaksu. Autor svoje mlađe čitatelje suptilno vodi kroz tekst, podsjećajući svako malo, u maniri dobrohotnog sveznajućeg pripovjedača, na vrijeme, mjesto i svrhu radnje: „Da je netko nekim čudom snimio film o onome što se zbivalo sa Sankovićima koji su toga poslijepodneva početkom srpnja 2019. godine u Karlobagu ubijali vrijeme do sastanka s gospodinom Straussom, i da je taj film onda na nekom velikom ekranu u nekoj mračnoj sobici mogao do mile volje zaustavljati i zagledati, vrtjeti naprijed-natrag, pa da je tom filmu još k tomu bilo dopušteno da u misli svojih glumaca uđe kao što to rade – recimo – knjige…“ (80)
Ima još nešto što dobra književnost za djecu i za odrasle dijele, a to je zajednički referentni okvir, koji ovdje ima uporište u kompendiju svjetske literature. Diskretno provučeni naslovi stare pustolovne građe mogli bi biti određeni cameo-momenti autorova književnog ukusa, ili samo dobrodošlog sentimenta: Kroz pustinju i prašumu, Robinson Crusoe, Rudnici kralja Salomona.

Veza s književnom tradicijom je i lik Felixa (ili Srećka), koji na scenu stupa u pratnji svoga oca, izvršitelja tajanstvene oporuke. Njegovu fizičku i psihološku drukčijost autor gradi postupno, a onda pušta Ivu da sažme, za čitatelje koji tu suptilnost možda nisu ulovili: „Tata kaže da Srećko ima nešto što se zove Downov sindrom. Hoda i misli polako, sporije od nas, ali svejedno nas je odveo u šetnju i pokazivao nam stvari, obične stvari poput brodova, mora, zvijezda, dućana, stabala, automobila i noćnih leptira, i za svaku je pronašao lijepu riječ.” (95)  Felix svojim literarnim glasom umnogome podsjeća na svoga vršnjaka, Faulknerova Benjyja Compsona, koji je mentalno spor, ali ima izraženo šesto čulo, te baš kao i Felix predstavlja određeni lakmus papir odnosa među ostalim likovima i čini finu moralnu okosnicu romana.

Roman Iva, do Mjeseca i natrag ima odličan smisao za humor, i ima emociju koju teško možete ignorirati, neovisno o životnoj ili literarnoj situaciji ili dobnoj skupini. I mada mi je omiljeno poglavlje broj 4, i Ivin dnevnički unos na početku („Ležim, plačem, tipkam.“ „Blokirat ću te, majke mi.“), na emotivnoj razini ipak sam se najviše povezala s roditeljskim momentima, i s poražavajućom prolaznosti u njima, ganutljivim načinom na koji se sadašnjost isprepleće s uspomenama na djetinjstvo sad već poodrasle djece. Svatko ima svoje emotivne okidače, s tim da je izlog iz kojega ovdje birate prilično bogat, a prostor za raspravu nepregledan, koju god stranicu okrenuli. Bio bi ovo roman idealan za školsku lektiru, kad bi lektira bila otvoren prostor razgovora i slobode mišljenja na temelju tekstova koje su učenici pročitali. 

– PODCAST: Roman Simić – Iva, do Mjeseca i natrag –

Moderna vremena · PODCAST: Roman Simić – Iva, do Mjeseca i natrag
Roman Simić

Iva, do Mjeseca i natrag

  • Profil 09/2021.
  • 260 str., meki uvez
  • ISBN 9789533138565
  • Cijena 99.00 kn

Roman Simić napisao je roman za tinejdžere u kojem sve vrvi od akcije, a istovremeno je nježan, duhovit, zabavan i pun emocija. Više od svega 'Iva, do Mjeseca i natrag' moderan je obiteljski roman koji o svijetu i razmišljanjima mladih govori njihovim jezikom, ali koji će s velikim zadovoljstvom čitati i njihovi stari(ji).

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –