Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Anda Bukvić Pažin • 19.02.2018.

Roman Simić i Manuel Šumberac : Jura i kuckalo protiv dosade

Jura i kuckalo protiv dosade Simić Roman

Vremena su se promijenila, običaji isto. Nekad su djeca bježala od staraca jer im je s njima bilo dosadno, a danas se od roditelja očekuje da svoj pomladak čarobnim štapićem izbave od dosade. Pripisivanje magijskih vještina mamama i tatama na prvu loptu može izgledati kao kompliment, ali zapravo je zamka: zadaje vam dodatni posao i tovari novi set odgovornosti na vrat. Jer uz sve što za svoju djecu na dnevnoj bazi radite, morate im još i osmišljavati kulturno-umjetnički program. Baš onda kad očekujete da će sami nešto smisliti – barem jednu ili dvije igre s milijun i četiristo osamdeset tisuća igračaka koje posjeduju.

Ja ne bih mogla napisati kraći ni dulji tekst, slikovnicu, priču ni knjigu o dosadi, jer ne bih znala o čemu točno pišem. Sa svim dobrim i lošim što uz to ide, oduvijek sam bila kao „mama ili tata, ili djed, ili baka, ili Anja i Lina, koje se nikad ne dosađuju“ - da se poslužim riječima koje Roman Simić daruje glavnom liku slikovnice o kojoj vam ovdje kuckam, hoću reći, pišem. Mogla bih možda provesti terensko istraživanje, ali uvijek rado (i lijeno) krećem od poznatog mikrouzorka – a moji pokusni kunići doma još su mrvicu premali da bi pojmili filozofiju dosade. I mada znaju besciljno i praznogledajuće bauljati po kući, ne raspolažu registrom da opišu tu pojavnost, a ja im ga ne namećem. Možda, kad to osvijeste, smisle neki drugi naziv: neki pozitivniji, i svakako kreativniji. Jer dosada ne mora biti dugotrajno stanje niti krajnji rezultat procesa, već upravo njegov početak. A priča o tome zašto je dosada dobra i poželjna – mada ima dosadno i neprivlačno ime – nadasve kreativna i djeci savršeno prispodobiva priča, u tekstu i slici, e to vam je ova slikovnica. O kojoj vam ovdje pišem. Tj. kuckam.

Lekcija iz kulture i civilizacije

Ilustracija: © Manuel Šumberac

Čim rasklopite tvrde, lijepo ušivene i dosta otporne korice, vidjet ćete da ste Juru već sreli. Bio to kratkouzlazni ili dugouzlazni Jura, njemu je dosadno. I još vani pada kiša. To zapravo vidimo prvo, da kiša pada, i da je poplava oko kuće s brojem 5. Rolete su poluzatvorene na svim prozorima, osim na onom jednom gore desno, u kojem počinje priča. „Uzumiramo“ i… Na sljedećoj duplerici, eto u krupnom planu našeg junaka, protiv kojeg se urotila sva dosada svijeta. Sam je, izuzmemo li trokutastog mačka koji s njim pokušava zapodjenuti razgovor. Ali Juri je previše dosadno čak i da bi ga uzrujavalo to što mačke ne govore i „obično ne dolaze u trokutima“. Odbija sve protudosadne zamisli koje mu, redom, nude mama, tata, čak i pas. I ne samo da mu je dosadno, već je i lagano iziritiran svim tim idejama koje to ni nisu, i odbija ih a priori, i prije nego što se ideja izgovori. Sve dok mačak jako vješto ne predloži da mu pozajmi nešto. A to nešto je istinski briljantno - „Jedno i jedino. Kuckalo protiv dosade.“, dobaci mu nonšalantno. I Juru to zaintrigira, jasno, i u glavi mu nešto kuc-kucne dovoljno glasno. Potencijal ideje dobro nasluti pa zamoli mačka da ga bolje uputi. I Trokutasti započne svoje predavanje o tome što taj tajanstveni predmet jest i kako se njime upravlja: u maniri profesora povijesti i kulture, geometrije, civilizacije, zoologije i mitologije, botanike i bajkologije – provede ga kroz duga stoljeća svijeta i vijeka, i slikovito i rječovito mu objasni da je sve što su ljudi ikad izumili i novo stvorili počelo kao – borba protiv dosade.

Ilustracija: © Manuel Šumberac

Roman Simić etablirani je pisac priča za odrasle, majstor kratke priče, i nakon Babe Jage i Diva Zaborava, ovo je drugi njegov drugi tekst namijenjen mlađoj publici. Priča pršti od mašte i kreative i, što je za slikovnicu još mnogo važnije – obraća se današnjoj djeci, koja se s idejom mogu jako dobro identificirati. Vedra je, potiče na titranje, poskakivanje, stvara sjajan ritam koji te tjera da skočiš i odmah doma tražiš nešto čime ćeš početi kuckati, bilo ti dosadno ili ne. Dijelovi priče pisani su u stihu, a stihova je pred kraj sve više – to je i fabularno motivirano i odlično pogođeno jer priča se progresivno slaže i stvari sjedaju na mjesto, što se onda odražava i kroz formu: u dobro pogođenim stihovima i lijepo izbalansiranim rimama. Jednakom dinamikom raste i Jurina kreativnost: nezaustavljivo postaje „lukav poput zebre van stada“.

Zvijezde kao zupčanici

Baba Jaga i div Zaborav Simić Roman

I dok opisi dosade koje nam Roman Simić donosi imaju verbalnu i vizualnu snagu, ilustrator Manuel Šumberac svojim je crtežima Jurin problem zgrabio točno u centar – i zakucao ga u roditeljsko-dječju svakodnevicu: on se dosađuje usred kocaka, raketa, uz bicikl, teleskop, bendžo i sigurno još milijun i četiristo osamdeset tisuća stvari koje uopće ne stanu u kadar. I Šumberčeva Juru svi odnekud znamo: on je nešto između Pucka iz Čitanke, mlađih tinejdžera Davida Walliamsa i vašeg susjeda ocvalog rokera s trećeg kata: čupava kosa, duksa, šilterica, starke, hlače mrvicu prekratke („I, mama, ima jaaaaaako duge noge, i rastežu se kao žvake.“). Šumberac dinamično kolažira, radi s citatima, i u malo manje nazubljenoj verziji svoje steampunkovske estetike, u slici nudi nešto s čim se današnja djeca (a i njihovi roditelji) mogu dobro identificirati. Sviđa mi se što je u drugom projektu koji radi s Romanom Simićem pokazao fleksibilnost autorskog potpisa: estetika i likovna priča Babe Jage posve su drukčiji svijet od onoga koji buja u neimenovanom gradu na kućnom broju pet.

Likovnost ove slikovnice sušta je suprotnost komercijalnom šarenilu i kiču koji vlada na tržištu literature za najmlađe. Svijet kako ga Manuel Šumberac vidi može djecu ohrabriti na iskorak iz shematskih i plošnih crteža cvijeća, kuća, brodova i aviona. Vidjet će, recimo, da zvijezde nisu nužno peto- i šestokrake, već mogu biti nalik na zupčanike. Ili se mogu dočarati prostorno, nalik papirnatim božićnim zvijezdama - i to se dade i nacrtati.

Ilustracija: © Manuel Šumberac

Kako priča napreduje i usložnjuje se, i ilustracije postaju sve kompleksnije pa povremeno dođe do vizualnog kaosa i buke – koliko će vam to odgovarati, stvar je osobnih preferencija. Priča je sa slikovne strane lijepo zaokružena, mada Roman često ode u špade, a Manuel u kupe. Recimo, jedan priča o kauču (s trokutima), drugi crta fotelju (isto na trokute) – ja im opraštam, jer vidim da je fotelju bilo lakše pretvoriti u gigantski jezik koji Jura, kako priča odmiče, sve izražajnije plazi dosadi. Ali moja djeca im nisu oprostila, uz opetovano i glasno „Ne sjedi na kauču nego na fotelji!“

Teorijsko kuckanje

I sad, nakon prikaza vizualnih i tekstualnih elemenata u ovoj odličnoj slikovnici, moram upogoniti svoje teorijsko kuckalo i okrenuti priču u nešto općenitijem smjeru. Kad god čitam slikovnice ili pišem o njima, jedan od prvih kriterija na koje obraćam pažnju jest količina teksta u te manje-više 32 stranice. Nije to zato što sam lijena mama kojoj se ne da predugo čitati djeci prije spavanja, nego na temelju teorije i prakse znam: ako se slika i tekst naguravaju po duplericama, onda nešto ne štima baš sasvim.

U ovoj slikovnici, već na prvo listanje, teksta ima puno. Okvirne preporuke stranih – europskih i američkih - nakladnika kažu: slikovnice za dob 2-5 godina imaju 200-400 riječi; za dob 3-8 godina (i na standardne 32 stranice) 500-600 riječi; za stariju djecu (friške čitatelje) od oko 8+ godina - od 1000 do 3000 riječi. S tim da treba istaknuti da slikovnice iz ove treće skupine više idu u smjeru ilustriranih knjiga nego klasičnih slikovnica, jer u njima je teksta više nego slika, a ni neoslikane stranice nisu rijetkost.

Jura i kuckalo protiv dosade ima – pješice izbrojano – oko 2500 riječi. To bi značilo da se po broju riječi uklapa u ovu treću skupinu, dok je po formatu nedvojbeno standardna slikovnica s brojem stranica koji se kreće oko 32. Ovakva sadržajno-formalna hibridizacija nadovezuje se na moj dojam da je ciljna skupina ove slikovnice prilično maglovita – jer porukom kao da se obraća nešto mlađoj djeci, ali format i količina, a posebno ustroj teksta, traže stariju publiku. Ne mora to samo po sebi biti problem: sigurno mnogi, kao i ja, znaju cijeniti prednosti beskompromisnog stava da prvo treba ostvariti vlastitu viziju pa poslati ono što imaš u svijet da nađe svoju publiku, radije nego da se opterećuješ statistikama i smjernicama. Nećemo biti rigidni, standardi su tu da se prekoračuju, žanrovske granice da se šire i preskaču. Ono što je važno je dobra priča – ako ona funkcionira, nema veze koliko je duga.

Ilustracija: © Manuel Šumberac

Jedino što – za bolje funkcioniranje te dobre priče u ovome žanru - tekst treba biti do kraja pročišćen, lišen epizodista i epizoda, naknadnih misli u zagradama i svih elemenata koji ne rade skupa u korist središnje ideje. A u Juri i kuckalu protiv dosade tu se definitivno moglo još poraditi. Škarama. Eliminiranjem nekih epizoda tekst bi postao jasniji, pregledniji, a onda i bliži nekim žanrovskim normativima. Recimo, segment u kojem Jura promatra tatu i psa naopačke, i mini-dijalog koji vodi s glasom u svojoj glavi uvodi konfuziju u naraciju, i usporava pripovijedanje u času kad bi se ono trebalo zahuktati.

Osim što u industriji slikovnica postoje okviri i standardi za broj riječi prema čitalačkoj dobi, postoji i logika i opravdano očekivanje da dva medija koja se nalaze između istih korica surađuju i dopunjuju se da ispričaju jednu priču – koja nikako ne bi bila ista da su je pripovijedale samo riječi ili samo ilustracije. I uspjeh same priče ovisi o tome koliko dobro slikovni elementi komuniciraju s tekstom, a upravo dinamika odnosa slike i riječi čini razliku između sjajne slikovnice, i one prosječne.

Ovdje mi se na trenutke čini da su slike i tekst autonomniji i sami po sebi zaokruženiji negoli bi trebali biti: kao da bi i jedno bez drugoga mogli egzistirati savršeno dobro. I dok bi ilustracije sigurno iznjedrile više interpretacija, fenomenalno kreativnoj priči Romana Simića – u ovom obliku u kojem jest – slike zapravo nisu nasušno potrebne. I ilustrator i autor su predetaljno razradili svoje vizije, i ne uzmiču. Odlična vijest za svakoga ponaosob, ali malo manje sjajna za kombinirani medij.

Motor ideja

Bez obzira na mjesta manjeg i većeg otpora na koji sam povremeno zapinjala dekonstruirajući Juru, ostaje fascinacija minucioznom maštovitošću i bajkovitošću, i širok osmjeh pri pomisli na „kvadratastog zmaja kojem se iz daha širi miris paprenjaka“, ili kad se spomenu „divovi bijesni kojima iz usta smrdi od luka i gnojnih desni“. I ostaje činjenica da je slikovnica zagrabila mnogo važnih tema, koje same po sebi imaju sjajan potencijal za samodostatne priče.

Jedna od tema koju svakako vrijedi istaknuti jest potrošačka svijest i uloga novca koju djeca shvaćaju već u najranijoj dobi: „Ako rade i ako čemu služe, koliko je njemu poznato, stvari se ne dobivaju besplatno, moraš ih platiti masno.“ A najbolji zaokret u fabuli i trenutak koji najviše razgali jest kad Jura shvaća da ne želi kuckalo ako će samo i samo njega spasiti. Jer „to je sigurno gore čak i od variva od zelja - imati kuckalo protiv dosade, ali bez prijatelja.“

I ima tu još jedan element za koji se teoretičari i praktičari slažu da je zajednički svim dobrim slikovnicama, a to je zagonetnost, tajanstvenost koju naracija stvara i održava cijelim svojim tijekom. Kakvo kuckalo, krckalo, ili kako već? Slutimo što je taj pokretač radnje, ali nismo sto posto sigurni i ne znamo što nas čeka i kako li će završiti. Ova slikovnica stvara ideje, i otvara im prostor u današnjem svijetu. Ima i slojevitost i neku konceptualnu dubinu koja nas tjera da joj se vraćamo. I koja bi – a to je i želja autora teksta – mogla potaknuti mlađe čitatelje da potraže još sličnih tekstova, koji se na čaroban način poigravaju jezikom. I da, možda, i sami skuckaju neki od njih.
 

Jura i kuckalo protiv dosade
Tekst: Roman Simić
Ilustracije: Manuel Šumberac
Izdavač: Profil knjiga
Napisala: Anda Bukvić Pažin

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Roman Simić

Jura i kuckalo protiv dosade

  • Profil 11/2017.
  • 32 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533136028
  • Cijena 69.00 kn

Juri je strahovito dosadno, onako baš do kraja, kad su se sve boje pretvorile u sivu, a i ta siva je beživotna i kad nemaš snage ni misliti. Jura samo može gledati u strop i na sve prijedloge ukućana odgovarati riječima: 'Ne, to je dosadno.' Ali onda se pojavi trokutasti mačak koji kucne čarobnim kuckalom i otkrije Juri vrata mašte. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –