Marianne Dubuc : Lav i ptica
Jesi li čitala Lava i pticu?, upitala me urednica ovoga portala, a ja sam pomislila da sigurno jesam, jer zvuči kao nešto što su svi pročitali – kao priča poznata iz vrtića, iz osnovne škole, kao basna, pomalo i kao vic. Zvuči kao nešto što je svatko čitao, da, ali nitko se više ne sjeća točno o čemu se radi. Pa sam potražila Lava i pticu, i već pri prvom čitanju shvatila da je to drukčija priča, vrlo malo nalik onima koje su mi čitali u djetinjstvu i koje sam sama sebi čitala nekad poslije. Ova priča govori sve, a ne izgovara puno, pokazuje, a ne objašnjava, crta dvodimenzionalno, ali sa svake stranice iskaču i treća i četvrta dimenzija. Nije basna, jer nema onoga što se u basnama zove poučan kraj - nema dociranja, nema završetka niti gotovih rješenja, jer nema ih ni u životu. I sada, nakon pedeset puta u zadnjih deset dana, mogu reći da sam pročitala Lava i pticu. I preporučila bih svakako da ih i vi pročitate.
ZIMA UDVOJE
Lav i ptica
Priča počinje jednog jesenskog dana, dok Lav rumenih obraza i u kombinezonu od trapera obrađuje svoj vrt. Radeći tako marljivo i koncentrirano, pronađe ranjenu pticu. Odmah se sažali i odluči pomoći: povije joj ozlijeđeno krilo. Međutim, ptica ne može nastaviti put na jug sa svojim jatom pa joj Lav ponudi da s njim provede zimu. Već je prohladno – i ne znam zašto je Lav bos, mogao bi se prehladiti, jer ptičica se smrzava - pa je Lav smjesti u svoju grivu i tako ponese kući. Pomno uređena kupolasta jazbina po svojim biranim detaljima pomalo podsjeća na kućicu Ježurke Ježića: udobna je i topla, i unutra Lav ima sve što mu treba za rad i za zasluženi odmor. Kad nastupi prava zima, njih dvoje prepuštaju se dnevnim i večernjim ritualima i skladno provode snježno i hladno godišnje doma. „I tako, dan za danom, prolazi zima udvoje.“
Nakon jeseni i zime, Lav s rukama u džepovima i šeširom ušeta u proljeće: opet počinju radovi u vrtu, i vraćaju se selice. Ptica se vraća svome jatu, i to Lava vidljivo kosne. Teško mu je, ali nastavlja bez nje, raditi sve što je i prije radio, živjeti u skladu s prirodom, od kasnog proljeća preko cijelog dugog ljeta. Jer „život je takav“. Ali život je, osim što je takav, jedan veliki neprekinuti krug, i sve se vraća odakle je poteklo, pa tako i ova priča: iznova nastupa jesen, ptice opet putuju na jug. Sve osim naše ptice, odnosno Lavove ptice – ona se vraća svome prijatelju da skupa provedu još jednu hladnu zimu. On joj kaže – ili ona njemu, svejedno, jer oboje isto misle: „Ove zime nam neće biti hladno jer smo zajedno“. I to je kraj – ili početak, kako god želite, ali sretan je u svakom slučaju.
C'EST LA VIE
Ova netipično duga slikovnica s netipično malim brojem riječi djelo je grafičke dizajnerice i ilustratorice Marianne Dubuc, Kanađanke čije radove objavljuju veliki nakladnici u 15 svjetskih zemalja. Čim uzmete slikovnicu u ruke, jasno vam je da je riječ o autorici koja radi primarno slikama. I nije to slučaj samo u Lavu i ptici (Le lion et l'oiseau): njezina prva uspješnica bila je slikovnica More (La mer), potpuno bez teksta, o mački i letećoj ribi koje kreću u dugu i uzbudljivu pustolovinu.
Slika i tekst samo su mediji za prijenos poruke, jer začetak svega ipak je priča. A ta priča, kao i sve dobre priče, seže u djetinjstvo: kao jedino dijete, Marianne Dubuc se često vezivala uz druge ljude, koji bi onda nestali iz njezina života, ili ona iz njihovih. Izgubili bi kontakt, i zbog toga je znala biti jako tužna. Onda je jednom njezina mama, vidjevši po tko zna koji put suze zbog rastanka, rekla da je to tako u životu – ljudi odlaze, ali opet će se vratiti, za deset godina, manje ili više. A ako se ne vrate, onda treba naučiti živjeti s tim. I to je jedna od osnovnih poruka koju nosi ova knjiga: C'est la vie.
Od te je priče iz života autorica krenula slikati grube skice. Nije joj bilo teško izabrati životinjske protagoniste – ova umjetnica zapravo ne voli crtati ljude u svojim knjigama, jer, kaže, još nije našla modus da ih prezentira na zadovoljavajući način. Na kraju su ilustracije zaživjele u kombiniranoj tehnici koju je prvi put iskušala za ovu slikovnicu: najprije je crtala vodenim bojama pa konture iscrtavala olovkom – to joj je omogućilo da crta najspontanije što može, jer olovku uvijek može izbrisati. Toj je kombinaciji još dodala drvene bojice, i nastale su jednostavne, ali tople i dirljive slike s promišljenom kompozicijom i gotovo kinematografskom strukturom u kojoj se izmjenjuju krupni planovi i široki kadrovi. Tako filmski posloženoj naraciji tekst gotovo i ne treba, ali autorica ga je ipak uključila, kao smjerokaz kroz osnovnu priču.
LJEPOTA U DETALJIMA
Čitateljski uron u ovu slikovnicu posebno je iskustvo. Ponajprije, ona svojim formatom i tvrdim koricama podsjeća na ne baš tanku knjigu. Zapravo, to je najdeblja slikovnica s najmanjim brojem riječi koju sam ikada imala u rukama. Autorica sama kaže da joj je cilj bio postići savršenu ravnotežu slike i teksta, ali činjenica da su ovdje slike ipak u prvom planu zapravo je osvježavajuća: nekako upravo slike redovito bivaju zaboravljene kad se govori o slikovnicama.
Cjelina Lava i ptice, osim što je napravljena od papira, napravljena je i od tišine: s jedne je strane ta odsutnost ili oskudica teksta, a s druge prozračne, čiste ilustracije. Priča jednostavno diše, i daje vam prostor da i vi sudjelujete u njezinu stvaranju. Pripovijedanje je to koje neke stranice ostavlja praznima, neke tek djelomično popunjenima, servira vam detalje i daje vremena da zastanete nad njima, bez osjećaja da ste ispali iz priče. A kakvi su to detalji tek! Oni koji bi djeci lako mogli ostati za cijeli život, jer se takve jednostavne, a snažne slike nedvojbeno vežu uz rane misli i osjećaje. Ptica u gnijezdu od lavlje grive. Lav čita knjigu (ne slikovnicu), udobno zavaljen u stolcu za ljuljanje. Osebujan par prijatelja za stolom, dok večeraju skupa. Ptica koja spava u Lavovoj papuči (moja omiljena). I Lav, žalostan i mali u donjem desnom kutu desne stranice, sa šeširom koji skida u znak predaje i pozdrava dok gleda svoju prijateljicu kako leti, prema gornjem lijevom kutu, i na sljedećoj stranici potpuno nestane.
Djecu će bez sumnje oduševiti i slike i detalji, a i Lav i ptica će im sa svojim raznovrsnim izrazima lica postati dobri prijatelji. Osjećaji su veoma važni i posebno naglašeni u cijeloj slikovnici: po licu, držanju tijela, po okolnom kontekstu i po načinu slaganja priče vidi se Lavova sreća i zadovoljstvo, a onda i njegova tuga pri odlasku ptice. Autorica daje svojevrstan pregled prije i poslije: sve što su radili skupa tijekom zajedničke zime, Lav poslije ponavlja sam, i djeca jasno mogu vidjeti koliko mu teško pada samoća kad je iskusio lijep život udvoje. Snužden je i bezvoljan za večerom, previše tužan da bi, kako običava, čitao knjigu pored kamina, a papuče su mu razbacane i prazne.
VJEČNO VRAĆANJE ISTOG
Dobre slikovnice djecu mnogo toga nauče, i rade to bez forsiranja i nenametljivo. Pa što njih (i nas) Lav i ptica mogu naučiti? Istu lekciju koju je i autorica naučila od svoje majke i koja je bila okidač za ovu priču: život se sastoji od dolazaka i odlazaka, rastanaka i sastanaka. Neočekivano prijateljstvo između dvoje začudnih protagonista nema u sebi didaktički potencijal, jer djeci tu nema ništa čudno: za njih Lav nije grubi mesožder, već on uzgaja i jede mini rajčice iz svoga vrta i ribu koju ulovi ljeti na jezeru. I logično da ptica pere zube nakon večere, skupa s Lavom, stojeći na njegovoj glavi, kad je zrcalo postavljeno tako visoko.
Osim što je mini-lekcija iz života kao vječnog vraćanja istog, ova nas slikovnica uči da i priroda funkcionira na jednako kružan način. Neke ilustracije jasno upućuju na mijene godišnjih doba: prepoznatljivi motivi poput suhog lišća, vjesnika proljeća, tople odjeće i sanjki, kupanja i ribolova. Ali ima i onih čije su naznake suptilnije, poput slike noći koja se uz manje varijacije pojavljuje na početku i na kraju slikovnice. Vidi se da je mrak i da je vlada bockava hladnoća, zvijezde su velike i trepere na stranici, dim izlazi iz dimnjaka, a jednostavna slika odiše mirom i oštrom svježinom koju znamo iz vremena kad je i bablje ljeto već davno prošlo, i nema više šanse da se vrati dok priroda ne okrene puni krug.
Šturi prikazi Lava i ptice uvijek naglašavaju da je to priča o prijateljstvu. I jest, ali je jednako tako i priča o rastanku, i o usamljenosti. Uči djecu o empatiji, i pokazuje da smo potrebni jedni drugima, i da nijedan čovjek nije otok, niti može zauvijek biti nalik vrijednom Lavu koji živi sam i radi sezonske poslove. Ali u redu je i to povremeno biti, kao što je u redu i biti tužan i potišten. Jer ništa ne traje vječno, „jednoga dana ponovno dođe lijepo vrijeme“, i život je takav.
MAGIJA PRAZNE STRANICE
Ova umjetnički vrijedna, sofisticirana i edukativna knjiga za djecu pokazala se kao određeni rizik i pomalo sklisko područje za nakladnike u svijetu. Objavljena je u dvadesetak zemalja, i u nekima je izmijenjena na zanimljivo kompromisan način. Naime, neki dijelovi slikovnice ne sadrže ni tekst ni ilustraciju: to su bijele, prazne stranice koje efektno dočaravaju da je došla zima, bjelina i tišina. Snijeg je preko dvije stranice zatrpao i slike i tekst, a nakon tog bijelog pejzaža na idućim će stanicama proviriti šafran, kao prvi vjesnik proljeća. U Americi je nakladnik procijenio da će čitatelji pomisliti da je riječ o tiskarskoj pogrešci, pa su u dogovoru s autoricom maknuli te potpuno prazne stranice iz sredine knjige. A na Amazonu se slikovnica prodaje uz napomenu: „Prazne stranice nisu tiskarska pogreška, već dio pripovijedanja. Snijega je sve više, dok ne napada toliko da životinje vide jedino bjelinu.
Slikovnicu je kod nas objavila nakladnička kuća Harfa, poznata pod geslom Knjige koje vole djecu, i ovo je prva slikovnica u njihovom nakladničkom nizu - nadamo se, nikako i posljednja. Hrvatski nakladnik nije smatrao da bi prazne stranice mogle biti problem – i s pravom se uzdao u inteligentne čitatelje, djecu i njihove odrasle, od najranije do pozne dobi. Format je dobar, korice izdržljive, uvez čvrst, a papir dobar i otporan na duga čitanja. Jedino, oprez: kao što prazne stranice izmamljuju stanku u razmišljanju i nameću potrebu za razgovorom, tako djeci pri pogledu na praznine i bjeline obrve poskoče, a u oku zaiskri ideja. Moji su bili oduševljeni što je na stranice pao snijeg i ništa se pod njim ne vidi, ali već u sljedećem trenutku zlatne ribice su zaboravile, i tražili su bojice da docrtaju kadar na praznim stranicama. Svaka stranica magnet je za intervencije, a prazne i poluprazne posebno - nemojte reći da vas nisam upozorila.
Ilustracije: © Marianne Dubuc
Lav i ptica
- Prijevod: Vesna Jugović
- Harfa 02/2017.
- 80 str., tvrdi uvez
- ISBN 99789537351465
Jednog jesenjeg dana u blizini svoga vrta Lav pronađe ozlijeđenu pticu. Druge ptice nastave svoje putovanje bez nje, ali lav joj odluči pomoći. Ubrzo njih dvoje postaju dobri prijatelji. Ipak, ptica odlazi s jatom sljedeće jeseni. Što će se dogoditi s lavom i što će biti od njihovog prijateljstva?