Benji Davies : Djedov otok

Mada je predivnih boja, krasnog fonta na naslovnici i velikog, preglednog formata, ovu sam slikovnicu odabrala zbog teme. Nisam znala na koji se način oko te teme slažu tekst i slika, ali znala sam da se obrađuje, ili barem snažno implicira problematika kojom se inače naše slikovnice ne bave. Jer slikovnice su šarene, a smrt je crne boje. Jer djecu učimo lijepim stvarima, a ne onome što nama nanosi bol. Jer djecu volimo pa ih štitimo, i ne izlažemo ih smrti. Samo životu. Ili tako nekako.

Djedov otok Davies Benji

Ako ste ikada - silom prilika, životnih okolnosti, ili samo zato što inače o svemu razgovarate, s djecom razgovarali o smrti, a da im pri tome niste nametali svoje mišljenje ili iskazivali intenzivne osjećaje koje ste prikupili godinama, znanjima i iskustvima, mogli ste primijetiti da djeca nisu toliko užasnuta, niti dolaze na svijet s prirodnim zazorom prema ovakvim tabuima. Kad im govorite o kraju života, ne zanima ih toliko medicina ni metafizika iza tog procesa, već ponajviše kako će se to na njih odraziti. Da, u redu je, baka, djed, ili netko drag preselili su se i na nekom su lijepom mjestu. Ali, kad ću ih ja opet vidjeti, i kako ću ih čuti?

Svjestan onoga što je djeci važno i što ih okupira, Benji Davies ispričao je priču koja izlaže i nabraja mnoge elemente života i smrti, slikom i riječju, i prepušta nama – i djeci – da uzmemo što smatramo važnim i zanimljivim i posložimo to na način koji nam je prihvatljiv, s kojim možemo živjeti, i koji nas možda može i oplemeniti. Jer put k razrješenju mnogih dvojbi počinje s četiri čarobne riječi: „Ispričat ću ti priču.“

A priča pak uvijek počinje mnogo prije svoga formalnog početka. Pa tako i ovdje: čim otvorite bilo koju slikovnicu tvrdog uveza, naići ćete na tzv. predlist, a netom prije nego je zatvorite, imate zalist. Možda ih inače ne primjećujete, ali obratite pozornost na njih sljedeći put kad budete listali tvrdo ukoričenu slikovnicu. Na predlistu i zalistu nema teksta, ali oni su važni jer donose neki od motiva priče – boje, uzorke, pejzaže ili obrise koji će se u tijeku teksta i slike oživotvoriti i dobiti pravi smisao. Tako je i kad otvorite Djedov otok: u tirkiznim i bijelim nijansama kovitlaju se valovi i more se spaja s nebom. Nagađamo, čeka nas čeka nekakva plovidba. A od plovidbe na prvim stranicama ni traga, jer priča počinje u stražnjem dvorištu, između gusto natiskanih kuća. I u jednoj od njih stanuje dječak Vid (engleski Syd), a odmah u dnu njegova vrta živi djed. Vid često posjećuje djeda i zna sve trikove: kako najbrže doći do njegove kuće i što napraviti kad djeda nema doma. I tako jednog dana, valjda iz dućana („Mama, što Vid nosi u toj vrećici?“), on navrati k djedu, a kuća prazna. Djed nije uz svoj štafelaj niti uz biljke, ali uskoro poviruje s tavana i zove Vida da mu se pridruži.

Dječak je uzbuđen jer nikad nije bio na djedovu tavanu – koji je pun svakakvih čudesa, ali od svega su najčudesnija velika teška vrata. To su prava brodska vrata, reklo bi se („Otkud brod, zar nisu oni u kući?“). Djed dopusti Vidu da ta vrata odškrine, i odjednom se nađu na palubi visokog, visokog broda, koji je – i to nikomu nije čudno - zaplovio iznad mora antena, dimnjaka i gradskih krovova. Plovidba je mirna, „usprkos nemirnu moru“, a putnici oduševljeni kad ispred sebe ugledaju KOPNO! (to piše baš ovako, velikim slovima, i zato se uvijek mora jako glasno i izražajno pročitati).

Djed i Vid se odmah iskrcaju – s obzirom na visinu broda, to uopće nije lako – i u gustoj prašumi punoj tukana („Zar to nisu pelikani?“), tigrica, kolibrića i ara počnu sebi stvarati ugodno mjesto za život. I osim što vrijedno rade, ludo se zabavljaju, i čini se kao da su našli divan omjer svega lijepoga i potrebnoga što čini život. I slutimo da će im odlazak kući teško pasti, ali zapravo nije problem što svemu lijepom dođe kraj, već što neće otići u istom sastavu u kojem su došli. Jer djed želi ostati na otoku, i to priopćuje Vidu. Dječak je iznenađen, i djed će mu jako nedostajati, ali ipak stavlja šešir s narančastim percem na glavu i hvata kormilo te se vraća kući. I sljedeći put kad navrati u kuću u dnu vrta, djeda tamo više nema, ali nema ni djedovih stvari niti dokaza da se njihovo zajedničko putovanje uopće dogodilo. Ali onda se začuje kuckanje po prozoru i... I ovdje vam sad više ništa ne smijem reći.

Olujni kit Davies Benji

Slikovnicu sam, istina, inicijalno birala zbog teme, ali i zato što sam se malo zaljubila u rad Benjija Daviesa i prije negoli sam otvorila njegove ukoričene radove: zahvaljujući trailerima koji ih najavljuju. Od prvoga klika, fascinirao me taj žanr u kojem nakratko oživljava svoje likove, a tek onda sam posegnula za analizom teme i izvedbe. Recimo to ovako: pala sam na format i izgled, a ostala zbog šarma i inteligencije. I čini mi se - iz tog mog iskustva - da nije naodmet razmisliti o takvim načinima prezentacije knjiga i našoj publici. To što Benji Davies radi sa svojim trailerima, a kasnije i igračkama, slagalicama i kockama na kojima su njegovi likovi svakako ulazi u domenu komercijalnosti, ali ne one jeftine. Iza njegove integralne priče stoji umjetnička vrijednost, svestranost i neprijeporna literarna kvaliteta.

Ovaj je britanski autor i ilustrator studirao animaciju, nakon čega je radio na cijelom nizu projekata, u rasponu od knjiga za djecu, animiranih filmova i aplikacija do glazbenih videa i reklama. Prva njegova u potpunosti autorska slikovnica objavljena je 2013. g., a riječ je o slikovnici The Storm Whale. Olujni kit doživio je velik međunarodni uspjeh, objavljen je i kod nas (Meandarmedia, 2017) te je vrlo brzo dobio i nastavak – The Storm Whale in Winter. Djedov otok njegova je druga autorska slikovnica.

Kad god počinjem pisati tekst o slikovnicama, pokušavam temeljito istražiti autora i ilustratora, i često je to teško. Posebno kad je ilustratorski rad u pitanju – podaci su oskudni, teško je doznati o metodama, tehnikama, o procesu, čak i o osnovnim činjenicama, a kamoli detaljima o razvoju likova i slika od ideje do nastanka. Ali kod Benjija Daviesa pronašla sam odgovore na sva pitanja – čak i pitanja uz odgovore koje sam sama smislila u interpretacijskom procesu. On je društvenoumreženi autor koji ne mistificira korake u stvaralačkom procesu i rado svoju umjetnost objašnjava prosječnom, zainteresiranom čitatelju.

Kao i mnogi kreativci čije sam načine rada proučavala, kaže da kreće od skica i naznaka koje bez reda niže u svojoj bilježnici, ili od snažnih slika u kojima osjeti potencijal za daljnju razradu. Voli alegorije jer spajaju ljudsku i životnu univerzalnost te metaforičke izričaje i fantastične predjele. Tako mu se, kaže, za Djedov otok svidjela ideja pustolovine u koju se dva lika upuštaju, a iz koje će i jedan i drugi nešto naučiti, ali na različite načine.

Daviesove finalne ilustracije prepune su detalja, što jamči dugu zabavu u istraživanju pojedinih stranica, ali i sjajno je za praćenje provodnih motiva koji osiguravaju cjelovitost priče. Recimo, moja djeca obožavaju narančastog orangutana kojega prvi put vidimo na djedovu tavanu: naslonjen na škrinju, kao bilo koja druga plišana igračka, da bi poslije oživio u otočkoj prašumi i postao pomagač u popravljanju kućice na stablu, i onaj koji Sidu i djedu hitro donosi osvježenje – čaj i kokosove orahe - kad se umore. Tako funkcioniraju gotovo svi predmeti, biljke i životinje koji napučuju ovu slikovnicu – provlače se kroz kadrove, skrivaju se naočigled, nalik onim crtežima u starim izdanjima enigmatskih magazina, kad trebate jako pažljivo motriti da nađete nešto što vam je zapravo ispred nosa. Ili ono kad u „Pronađi razlike“ trebate usporediti dvije slike istog mjesta, prije i poslije: pokažite klincima kako se to igra, na slikama djedova tavana prije putovanja, i djedovog tavana kad djeda više nema.

Autor radi s digitalnom ilustracijom, koju voli zbog fleksibilnosti koju mu pruža u svim fazama ilustratorskog procesa – s tim da ističe da grube i finije skice uvijek radi tintom ili olovkom, i da često i te skice ili njihove dijelove inkorporira u finalno djelo. Na trenutke je teško povjerovati da je riječ o digitalnim crtežima, jer njihova tekstura odaje poteze kistom, posebno u slikama prašume gdje izbor boja sugerira gustoću i šumsku dubinu, koja u širokim kadrovima izgleda gotovo trodimenzionalno. Kritika je jako nahvalila Olujnog kita, istaknuvši da, osim divne priče, ima i sjajne ilustracije prigušene paleta boja, toliko izraženo atmosferične da, kažu, uz njih čujete more i osjećate sol nosnicama. U Djedovu otoku pak osjećate vrućinu i vlagu u zraku, i čujete zvukove silnih egzotičnih životinja, i huk slapa koji Vid i njegov djed koriste kao tobogan.

I djed i Vid („A gdje su Vidovi mama i tata?“) beskrajno su simpatični likovi – dopadljivi, ali nimalo kičasti, i simpatično uvrnuti. Emocije na licu odražavaju im se na zanimljiv način – jedino su osmijesi jasni i eksplicitni, a ostala raspoloženja i osjećaji tek su blago naznačeni („Mama, gdje su Vidu usta?“). Iznenađenje i zbunjenost suptilno su ocrtani na dječakovu licu, a kad je najtužniji – onda kad grli djeda koji ostaje na otoku i više ga neće vidjeti – tada ga vidimo isključivo s leđa.

Sve slikovnice Benjija Daviesa imaju neku kinematografsku kvalitetu i pomno izrežirane kadrove. I mada je njegov pristup pričama filmski, razrada je literarna, i to se vidi iz širine interpretativnog prostora koju ostavlja. Ovo je slikovnica o smrti koja se uopće ne mora tako čitati – sve je krajnje suptilno, neeksplicitno, i takvo može i ostati. Možete, naravno, ignorirati simbole i motive što ih je autor suptilno rasuo po tekstu i ilustracijama, i zadržati se na razgovoru o pustolovini života u koju su se Sid i djed upustili. Pa kamo vas god to odvelo.

Ali ako ipak tražite dokaze da ova mala knjiga govori o velikim temama – ili ako vam silom životnih prilika zatreba tekst koji će te prilike djeci približiti i pojasniti - njih ima puno. Temu gašenja, bolesti i izmicanja Benji Davies obradio je dirljivo suptilan, čak duhovit način – djed je cijelo vrijeme odjeven u košulju i prsluk, ali dolje nosi hlače od pidžame i kućne papuče dok slika daleka prostranstva u svom šarmantnom, ali zapuštenom domu. Štap mu je važan i ne može bez njega, jasno je na prvim stranicama, ali tamo kamo ide, i gdje je došao, više mu, znakovito kaže, neće trebati.

Mjesto na koje dolazi dijelom je izgubljeni raj, a dijelom Galapagos Charlesa Darwina – a na Darwina sam djed neodoljivo podsjeća. Benji Davies kaže da je imao ostarjelog biologa na umu kad je skicirao djedov lik – zato mu je pripisao ljubav prema biljkama i životinjama, čak mu dao i poznatu Darwinovu divovsku kornjaču. A ljubav prema slikanju – to je od samoga autora, i od njegova djeda, kojemu je knjiga i posvećena. I to što se Davies u djetinjstvu često dopisivao sa svojim djedom ima svoju ulogu u knjizi – ali sami otkrijte koju. A ja ću vam ukratko otkriti lekcije koje još iz ove knjige možete naučiti, ili samo ponoviti, i kojima možete podučiti djecu.

Recimo, svakodnevnica je divna, a kad nije, možemo je očuditi i uljepšati na razne načine. Nekad se dovoljno popeti na tavan. I ne mora biti ništa čudno u tome što na antenama i krovovima sjede galebovi. Odlazak ne mora biti gubitak, i nije bitan cilj koliko putovanje. I važna lekcija je još da je upravo tako kako koricama piše: oni koji su nam dragi ostaju uz nas – čak i kad se čini da su daleko.


Djedov otok (Granddad's Island)
Benji Davies (tekst i ilustracije)
S engleskoga prevela: Vanda Mikšić

Ilustracije: © Benji Davies, ustupila: Meandarmedia

Benji Davies

Djedov otok

• Prijevod: Vanda Mikšić
• Meandarmedia 09/2017.
• 36 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533341477

Vid voli djeda. Djed voli Vida. To se nikada neće promijeniti. Nakon velikog uspjeha knjige za djecu 'Olujni kit', nova knjiga Benji Daviesa bavi se emocionalnom temom gubitka. Ukratko, ova prekrasno ilustrirana knjiga prikazuje tešku temu velikom senzibilnošću i dubinom.