Ovca u kutiji 2020: Bilješke pomne čitateljice

Ovca u kutiji 2020.

Kad sam se prije tri, možda četiri godine upravo na ovome portalu prvi put otisnula u slikovničku književnokritičku avanturu, imala sam određeno čitateljsko iskustvo na podlozi od prevodilačke strasti, i entuzijazam da poguram nešto novo. Slikovnice koje sam birala, čitala i voljela bile su dominantno strane, s engleskog i njemačkog govornog područja. Tu i tamo naletjela bih na neku hrvatsku slikovnicu, i uglavnom se razočarala: komplicirano, previše teksta, ilustracije neodgovarajuće ili vidno dekorativne, rodni stereotipi i pokućni klišeji. I onda bih na neko vrijeme zaustavila potragu, i vratila se stranoj literaturi. 

Moje upoznavanje s hrvatskom slikovnicom započelo je kad sam otkrila da postoji Ovca u kutiji. Ta mi je manifestacija, kao čitateljici i kritičarki, dojavljivala što sam kroz godinu propustila (sve) i na što bi valjalo obratiti pozornost (ponešto). Međutim, najdublji i najbolji pregled dobila sam kao članica stručnog žirija: interes i želja spojili su se s poslom i obvezom da sve što pristigne na natječaj – a to je širi presjek godišnje produkcije slikovnica – pomno sagledam, proučim i vrednujem u skladu s usustavljenim kriterijima. Nakon par godina žiriranja, o hrvatskoj slikovnici znam puno više, i moj je uvid dijakronijski: vidim stabilne motive i teme, prolazne pojavnosti i tvrdoglave trendove. Neke me priče oduševljavaju, neke uzrujavaju, neke ostavljaju ravnodušnom, ali zahvalna sam što Ovca postoji. Jer za bilo kakav dijalog, polemiku, konstruktivnu kritiku – prvo treba imati pregled. 

U jednom intervjuu postavili su mi pitanje: tko su dobri prevoditelji dječje književnosti? Odgovoriti je lako: bez sumnje, oni koji su ujedno i čitatelji, koji vole i cijene dječju književnost. Slično je i s autorima i autoricama koji pišu za djecu: dobro je kad znaju djecu, ali još je bolje ako poznaju recentnu dječju produkciju, domaću i stranu. Lakše se pozicionirati kad imaš neku mentalnu kartu svijeta koji gradiš – ili na temelju kojega gradiš. Istina, postoje autori koji znaju jako lijepo aterirati niotkuda, i svojom svježinom i smislom za priču stvoriti čuda. Ali mene su ionako uvijek fascinirali oni sa zrnom talenta i šahovskom pločom truda i rada.

Mali princ Docampo Valeria , Lestrade Agnes de

Kao vjerojatno i mnogi od vas koji čitaju iz ljubavi, hobija, posla, strasti ili svega od navedenoga, i ja imam određene rezerve prema Malom princu. Privatno mi je to draga priča – još i više u slikovničkim reinterpretacijama, recimo kad joj vješti ilustratori poput Valerije Docampo pridodaju čudesan vizualni doživljaj. Mali princ je, međutim, strašno opterećena knjiga: puca po nejakim koricama, jer na nju su se natovarili svi oni koji su jedino nju pročitali. I to je onda težak teret za nevelik svezak: nije lako kad iz jedne jedine knjige na silu hoćeš izvući odgovore na sva pitanja.

Ali svim zazorima usprkos, i dalje se naježim kad Mali princ kaže: „Molim te, nacrtaj mi ovcu!“ Tu već znamo da je pilot odrastao u uvjerenju da ne zna crtati, ali voljan je potruditi se. Međutim, dijete nikako nije zadovoljno. I onda pilot (iznerviran, pretpostavljam) na kraju nacrta kutiju. I kaže Malome princu: „Tvoja ovca je unutra.“

Ovcu u kutiji je 2004. pokrenula skupina pisaca i ilustratora, članova i članica Autorske kuće, s ciljem skretanja pozornost struke i javnosti na slikovnice. Inicijatorica i glavna organizatorica nagrade i festivala je Ana Đokić, a ime nagradi dao je književnik Zoran Pongrašić. 

Od tada se svake godine u listopadu objavljuje javni poziv za dodjelu Nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu, prema utvrđenim kriterijima. Slikovnice moraju biti izvorno napisane na hrvatskom jeziku i objavljene kod domaćeg nakladnika. Ilustracije smiju biti djelo umjetnika iz drugih zemalja ukoliko su naslikane prema originalnom tekstu izvorno napisanom na hrvatskom jeziku. Slikovnice mogu biti namijenjene bilo kojoj čitateljskoj dobi, a pri procjeni kvalitete pazi se podjednako na kvalitetu teksta i na kvalitetu ilustracija, a osobito na povezanost i nadopunjavanje tih dvaju elemenata.

Proglašenje pobjednika rezervirano je obično za početak studenoga i odvija se u sklopu festivala Pazi, knjiga, a pod okriljem Interlibera. Uz novčanu nagradu, pobjednicima pripadnu i šarmantno oble, drveno-vunene ovčice čije runo svake godine mijenja boju, a koje su dizajnersko djelo Korine Zbukvić i Ivane Čukelj. Uz nagrade u dvije kategorije – stručnog i dječjeg žirija - dodjeljuje se i tzv. Crna ovca za poseban doprinos dječjoj književnosti. Posebnost ceremonije dodjele Ovce u kutiji je i to što se sve prijavljene slikovnice donesu, izlože, i na kraju podijele publici. 

Sama slikovnica nije samo splet likovne i tekstualne sprege, već i umjetnički predmet, za čiji je potpun doživljaj bitno kako leži u ruci, kako se otvara, u kojem se smjeru gleda i čita. Teško je bilo ove socijalno distancirane godine nešto toliko taktilno prenijeti preko ekrana. Ali ipak, događaj proglašenja dobitnika i dobitnica lijepo se odvrtio preko Zooma, uz moderaciju Ane Đokić, uzvanike i lauerate. Jer kontinuitet je važan, kao što je i nagrada važna. Istina je da je važno sudjelovati, ali prvo treba imati manifestaciju u kojoj sudjelovati možeš. 

Dodjela nagrade Ovca u kutiji, Interliber 2017.

San ljetne noći Ferić Zoran

Slikovnice na čitanje i prosuđivanje stižu u kutiji. I ne samo da slikovnice pristižu u kutiji, nego je svaka od njih kutija za sebe: na jednak način kao što je nacrtana ovca trebala maštu Maloga princa, svaka slikovnica treba čitateljsku maštu da oživi, da se uopće materijalizira.

(Raz)govor o slikovnici počinje i završava gotovo hamletovskim pitanjem: Što je to slikovnica? Za neke je slikovnica jedna priča, dva pripovjedača, a za neke između slikovnice i ilustrirane knjige uopće nema razlike. Za neke je ilustracija u službi teksta, prožima ga i nadopunjuje, dok je za neke uloga ilustracije popratna ili dekorativna.

Prve knjige zapravo su ogledala društva – njegovih normi, vrijednosti i ponašanja. Ako se o nečemu ne govori, onda to ni ne postoji, i zato je vrijedan svaki pokušaj da se izađe iz zone komfora, od najranije čitateljske dobi. Mnoge od slikovnica koje pristignu na natječaj otvaraju neka važna pitanja. A najbolje su one koje ne pokušavaju pod svaku cijenu na ta pitanja i odgovoriti.

Pojednostavljeno kazano, velika književnost tematizira ljubav i smrt, dok su u fokusu književnosti za malene ljubav i život. S tim da taj život ne mora biti lijep i veseo – u njemu se svašta ružnoga dogodi: izgube se omiljene stvari, pojave ili osjećaji, odu i ljudi, privremeno ili zauvijek. Tu nužno otvaramo priču o tabuima: koliko su oni česti ili poželjni u slikovnicama? To je kulturološki uvjetovano, i mijenja se kako se mijenja društvo, a s njime i stavovi prema djeci i ikonografije djetinjstva. U skandinavskim zemljama, primjerice, smrt je već dugo tema, kao i eksplicitan doživljaj tijela i njegovih funkcija. Kod nas se takve teme znaju uvući među redove, dotapkati na margine, ali i dalje na mala vrata. Tu i tamo se netko poput Zorana Ferića usudi napisati San ljetne noći, lijep i duhovit tekst koji neuvijeno govori o smrti i što ona čini onima koji ostaju. Međutim, ovdje to ne izgleda kao pothvat svjesno usmjeren rušenju tabua: prije će biti da je riječ o stalnim piščevim temama, koje su se skrasile i u dječjoj knjizi.

Na natječaj je ove godine pristigla 81 slikovnica. Produkcija je dinamična, a dinamični su i njezini sastavni dijelovi: raznoliki po pristupu tekstu, po pristupu ilustraciji, po tumačenju formata i sadržaja slikovnice. 

Malo statistike: autorskih slikovnica – onih u kojima je ista osoba i autor/ica teksta i ilustracije – pristiglo je svega šest. Autora i autorica povelik je broj, ukupno 107: 76 žena, 31 muškarac. (Paušalne opservacije poput one da se, izgleda, žene i dalje više bave i djecom i literaturom za djecu ću, naravno, zadržati za sebe.)

Ovogodišnji kandidati slikovnicu vide kao svestran medij, a njezinu definiciju interpretiraju široko. Neke slikovnice drže se standarda od tridesetak stranica, ali međusobno se uvelike razlikuju po količini i rasporedu teksta, i načinima na koje riječi komuniciraju s ilustracijama. Neki autori/ce - svjesno ili nesvjesno - kroče po tankoj granici između ilustriranih knjiga i slikovnica, a neki tu granicu i prelaze, stvarajući osamostaljene blokove teksta na pojedinačnim stranicama.

Noć kad je Lisac ukrao mjesec Kosanović Jasmina, Marciuš Kruljac Ines

Općenito govoreći, iIustratori/ce prisutni u različitim suradnjama imaju iznimno prepoznatljive kompozicijske i kolorističke potpise. To katkad funkcionira dobro, a katkad priguši unikatnost književnog teksta – primjerice, kad su stilski i žanrovski različiti tekstovi popraćeni vrlo sličnim crtežima. Osvježenje je vidjeti hibridne medije: neki ilustratori/ce rade s kombiniranim tehnikama, kolažirajući predmete i materijale iz svakodnevnog života i kombinirajući ih s tekstom, dok su se neki drugi pokazali vrlo  inventivnima u načinima na koji uključuju tekst u ilustracije i koketiraju s domenom stripa. Neki rade prava mala kazališta, elaborirane mini-svjetove od recikliranih materijala: scenografija je to koju je Mila Lončar priredila za tekst Silvije Šesto Majstorica Nola popravlja tatu.

Pogledamo li dobitnike i dobitnice nagrada u dvije kategorije, zamjetno je da su ove godine stručni i dječji žiri prilično različito birali, što nije uvijek slučaj. U izboru dječjeg žirija, kao osnovne značajke odabranih slikovnica nameću mi se likovno šarenilo, te duhovit, vedar i dinamičan tekst. Moj favorit među finalistima dječjeg žirija slikovnica je koja je na kraju odnijela glavnu nagradu: Moj tata zeko, autora Zorana Maljkovića i Marka Jovanovca (Mozaik knjiga). Dominantno zelena, većeg formata, duhovita je to priča u kojoj dječak lakonski izvještava o ljudima i događajima iz svoga mikrokosmosa, i kroz odnos s ocem zapravo punktira široke društvene probleme: konzumeristički stil života, nezaposlenost, invaliditet.

Noć kad je lisac uhvatio mjesec ima potencijal postati nova Ježeva kućica – u najboljem smislu te usporedbe. Kao čitateljici pregoleme količine banalnih i prisiljenih, a sveprisutnih rima za djecu, čini mi se da je iznimno teško napisati dobre stihove. Ines Marciuš Kruljac ne samo da je ispisala metrički odlične i leksički bogate rime, već ih je i združila s radnjom koja je neočekivana, i sve napetija, dok nestašni lisac-protagonist suvereno kroči scenografijom koju je svojim pejzažnim akvarelima osmislila Jasmina Kosanović.

Ima mnogo kvalitetnih autori/ca koji misle da pišu slikovnicu, a zapravo pišu priču. Ema Pongrašić definitivno nije među njima: ona istinski zna što i kako sa slikovničkim tekstom, i to se vidi i u novoj slikovnici Sve moje mame. Silno simpatičnu i, zapravo, višedimenzionalnu identitetsku priču svojim je ilustracijama još šarmantnijom i zaigranijom učinila Ana Petrović.

Među laueratima stručnog žirija ima puno duha, ali zato je duhovitost prisutna tek u tragovima. Snijeg ljetnog dana Zorana Pongrašića i Marijane Jelić (Knjiga u centru) jedna je takva duhovita slikovnica, napučena likovima već poznatima iz ostalih slikovnica ovoga dvojca. Poetična kontradikcija u naslovu već u startu aktivira onaj impuls okretanja stranice, interes za što-je-dalje-bilo, a galerija luckastih likova i samo njima svojstvenih problema izaziva čuđenje i smijeh.

Glavnu nagradu, Ovcu u kutiji stručnog žirija, dobila je slikovnica Park u oblacima, Snježane Babić Višnjić i Branke Hollingsworth Nare (Semafora). U ovoj priči iz očišta djevojčice, koja nizom svakodnevnih sjetnih i (ne)sretnih motiva i situacija iz života spaja tri generacije protagonista, spojilo se literarno umijeće i iskustvo zrele autorice teksta i odlična ilustracija, hrabro drukčija u kadrovima i scenografiji od onoga što sam inače navikla viđati kod Branke Hollingsworth Nare. Dvije su to priče i dvije pripovjedačice, koje su čak i inače bezličnom kvadratnom formatu udahnule život. 

Igubuka je neumorna stvaraonica slikovnica i animiranih filmova, ime iza kojega stoje Ivana Guljašević Kuman i Bruno Kuman. Hopa, hopa konjiću, autorska slikovnica Ivane Guljašević Kuman, likovno je razigrana, zabavna priča o malome kralju koji nije htio biti kralj, jer kraljevi su veliki, a on je mali. Htio se igrati, prvo, a onda vidjeti svašta, s tim da mu je jedina granica - mašta. Hopa, hopa konjiću ima i pripadajući crtani film, i doista priča multimedijalnu priču za publiku od najmanjih nogu (3+). Autorska slikovnica Brune Kumana Dabrov dućan našla se pak u užem izboru dječjeg žirija.

Još jedno autorsko ime iz užeg izbora zaslužuje spomen, a to je Tamara Bakran. U jednom sam tekstu pisala o tome da izdavačku kuću Sipar zamišljam kao škrinju, pa da ovdje proširim metaforu: ne znam koliko bi lokota i koliko pripadajućih ključeva ta škrinja imala, ali prilično sam sigurna da bi se jedan od ključeva nalazio kod Tamare Bakran. Iz njezinih tekstova nekad buknu, a nekad samo povire mitska tkanja, snažna veza s prirodom kao iskonskim počelom, ali i suvremene teme poput rodnih pitanja i glasova s margina društva i svijeta. Autorica ni inače ne bježi od tamnih strana dječjih priča i crnih likova, a ove godine je, u kombinaciji s prošlogodišnjom nagrađenom autoricom Manuelom Vladić Maštruko, objavila bajkovitu priču Ide Alenka po čarobno jaje (Sipar).

Velika je boljka književnosti za malene strah autora od premalog i trivijalnog, vidljiva najviše u prevelikom trudu da se izbjegne svaka jednostavnost. Svaki tekst, sve napisano, nužno je izbor, ali i svemir podtekstova i paratekstova na koje je dovoljno nježno uputiti, za one koje bi to zanimalo. Čini mi se da oni koji pišu za odrasle lakše odole iskušenju da sve što su ikada pročitali i sve o čemu su ikada razmišljali uguraju u svoj roman ili priču. Oni koji pišu za djecu valjda imaju osjećaj da se stalno moraju dokazivati – jer, kako će opravdati višemjesečni rad na deset rečenica?

Zato jako volim divno apsurdnu slikovnicu Lijepo je imati dom. Silvija Šesto nema straha od samo deset rečenica. Ilustracije Zdenka Mikše na duhovit su, karikaturalan i vrlo vlastiti i autorski način popratile tu naizgled ni po čemu posebnu priču iz parka. Dvije mame i dva klinca becketovski utjelovljuju dnevni jaram tolikih roditelja koji čekaju da prođe faza parkića pa da krene život. A ne shvaćaju pritom, kao ni mnogi od nas, da parkići jesu život. I to onaj vrijedan književnosti.

Abeceda Vujasić Ana, Zidar-Bogadi Nada

Među uvjerljivo najljepšim slikovnicama koje su ove godine pristigle na Ovcu su bajke: klasične, reinterpretirane, potpuno izokrenutih premisa, osvježene i tekstu i ilustraciji. Tu je i niz bajkovitih, originalnih tekstova koji su čvrsto ukotvljeni u mitsko i legendarno, i u dosluhu s našom kolektivom svijesti, koju djeca najživlje osjete.

Neke nisu bile u skladu s propozicijama natječaja jer se traži 'originalni tekst', što Crvenkapica ili Kraljevna na zrnu graška definitivno nisu. Međutim, to jesu autorski tekstovi – neki su prevedeni, i prijevod je svakako novi autorski tekst. I svakako je vrijedno da se bajke iznova prepričavaju, osvježavaju, prilagođavaju nekim novim klincima. Crvenkapica Tomislava Torjanca nosi traperice i crvenu duksicu, i vozi bicikl i skateboard, i time poručuje: ja sam kao vi! 

U izdanju Mozaik knjige objavljene su i Kraljevna na zrnu graška (s ilustracijama Nikoline Novosel Nežmah) i Zlatokosa i tri medvjeda (s ilustracijama Željke Mezić). Kao i Torjančeva Crvenkapica, i ove dvije slikovnice odlična su ilustratorska postignuća, a sve tri su vrlo uspio pokušaj da se klasične bajke približe novim mladim čitateljima. Koji i dalje obožavaju bajke, ma koliko vas dominantni pedagoški trendovi pokušavali uvjeriti u suprotno.

Zanimljivo je da su se ove godine među kandidatima za Ovcu u kutiji našle čak tri nove abecede. Slikovnica Slovoceda (Edi Šupljika i Željka Mezić, Mozaik knjiga) dosta je klasična, nalik mnogima postojećima na tržištu. Abeceda (Nada Zidar Bogadi i Ana Vujasić, Ibis grafika) je zanimljivo formatirana, poput tzv. board knjige za najmlađe, izdržljiva po uvezu i kartonu koji će podnijeti i najmlađe čitatelje. Abeceda nevoljenih (Silvija Šesto i Vanda Čižmek, Semafora) po svemu je posebna. To je katalog bića koja su inače popularno gnjusna, opasna, omražena i nevrijedna ljubavi, a kamoli abecede: K komarac, T tvor, Ž žohar. I napokon ih je netko uveo u kanon opismenjavanja, i dao dopuštenje da ne mora biti isključivo A auto i B brod. Slova nisu nevina, a abeceda je svijet u malome: treba ju kritički sastavljati – i kritički čitati i promatrati.

Još je jedan motiv iskočio iz ukupnosti slikovnica s ovogodišnje Ovce, a to je – naoblaka. Uglavnom sa sretnim završetkom. Osim iznimno maštovite i vizualno moćne dobitnice nagrade Grigor Vitez Oblak u žutom kaputu (Nikolina Manojlović Vračar i Jelena Brezovec, Evenio) i nagrađenog Parka u oblacima, tu su Staško nestaško (Ana Đokić i Vane Kosturanov, Kreativna mreža) i Oblačko – Priča o oblaku koji je kišio (Mauro Lacovich i Sandra Kerić Blašković, Ibis grafika). Ova posljednja slikovnica jako je zanimljiva i dobro napravljena: formatom i tekstom, a i pripovjednom situacijom prilagođena je najmlađima. Govori o oblaku koji ne zna zadržati vodu koju nosi u sebi pa je uvijek ispusti na pogrešno mjesto. U priči on uči osjetiti što se u njemu događa. I bolje birati, ljude i trenutke.

Mada biram slikovnice na temelju umjetničkog dojma i kvalitete, ne osporavam im didaktičku važnost, kao ni činjenicu da je riječ o moćnim sredstvima za učenje. Jer - nažalost - nije dovoljno da djeca estetski rastu, moraju pojmiti svijet oko sebe kroz činjenice i stvoriti neke osnovne arhive u glavi.

Stoga valja spomenuti i jednu kategoriju koja se ne uklapa u gabarite umjetničke slikovnice, ali svakako zaslužuje isticanje i medijski prostor. Da nema Ovce u kutiji, ne bih doznala za brojne slikovnice koje su nastale kao školski projekti, ili u sklopu širih, međunarodnih kulturnih projekata. Ne smijem zaboraviti ni slikovnice muzeja, galerija i sličnih kulturnih institucija, koje su svake godine sve bolje i bolje. Već prošle godine bilo je odličnih primjera, među kojima vrijedi istaknuti dva projekta Tehničkog muzeja Nikola Tesla: Rakun Riki u Tehničkom muzeju Nikola Tesla (Neda Staklarević, Ivana Guljašević, 2019.) knjiga je za djecu, dok je za one nešto starije posjetitelje i čitatelje u ponudi Nikola Tesla, Marijane Borić i Manuela Šumberca (2019.)

Knjige Tehničkog muzeja izvrsno su napravljene po likovnim i književnim standardima, što se, nažalost, ne može reći za cjelinu slikovnice koju je objavio Muzej grada Zagreba, Krtica Talpa istražuje. Ta je slikovnica dio šireg projekta integriranog podučavanja predškolske i mlađe školske djece, i omogućuje isticanje važnosti inkluzije osoba oštećena vida. Izvrsno je zamišljena i ima odličnu priču i koncept, ali njih, nažalost, ne prati adekvatna likovna kvaliteta.

Posebno priznanje Ovce u kutiji ove je godine dobio niz od osam slikovnica iz projekta Putovima Frankopana, autora tekstova Velida Đekića i ilustratorice Margarete Peršić. Svih osam slikovnica objavljeno je u fizičkom obliku, ali dostupne su i kao besplatne zvučne knjige. Sve one na mitovima i legendama nadahnut način pripovijedaju o obnovljenim kaštelima, dvorcima i sakralnim zdanjima na otoku Krku, u Gorskom kotaru i u vinodolskom zaleđu, i čine to kroz maštovite priče u kojima su djeca glavni akteri (primjerice Bribirske djevojčice, ili Tri brata i tri kule). Ove su slikovnice dokaz da umjetnička kvaliteta slike i teksta mogu ići pod ruku s edukativnom vrijednosti. 

Inženjer leta na kraju svijeta Jagić Dorta, Meglić Monika

Đuro Hodalica Tomić Ante, Torjanac Tomislav

Ne znam je li riječ o trendu ili o znaku vremena, ali zadnjih par godina povelik se broj nedječjih autora i autorica dao u slikovnice. Uz već spomenutog Zorana Ferića, tu su Ivana Bodrožić, Korana Serdarević, Roman Simić, Igor Rajki, Olja Savičević Ivančević. Mnogi od njih doista znaju pisati, i ja ih volim čitati. Zna se, međutim, dogoditi da često misle da pišu slikovnicu, a zapravo pišu priču. Pišu nešto što pomalo ostane u limbu: predugo je i prekomplicirano za djecu koja su legitimne slikovničke dobi, dok za one koji mogu shvatiti i pratiti priču (10+, čak i 8+, nažalost), slikovnički format nije idealan - jer takva djeca pogrešno smatraju da su prerasla slikovnice. A nitko ih još nije uvjerio u suprotno.

Ove su se godine među kandidatima za Ovcu našle dvije autorske slikovnice Dorte Jagić (Inženjer leta na kraju svijeta, Ljevak i Tri putnika u zemlju Nut, Mala zvona) i ilustrirana knjiga Đuro Hodalica, autorski pothvat Ante Tomića i Tomislava Torjanca. Dorta Jagić ima divan pjesnički um, kabinet od premnogih čuda koji volim u njezinoj poeziji, i u esejima. Ali čini mi se da je njezino tkanje u slikovnicama ostalo pregusto. Ne zato što djeca manje razumiju, ili im nedajbože treba pojednostavniti, nego zato što je slikovnica ogoljeniji format. 

Prema Anti Tomiću sam jako subjektivna i volim, prvo, njegov humor, onda i način pripovijedanja i pripovjednu logiku. Đuro Hodalica lijepa je priča, ali nije slikovnica – jer u slikovnici i ilustracije moraju pričati priču. Ovo je ilustrirana knjiga, s već više puta viđenom i čitanom izvorišnom situacijom. Što je, s obzirom na publiku, potpuno u redu: djeca vole poznate priče pa će - nakon viteza koji se bojao konja, šišmiša koji se plaši mraka, vuka koji se bojao vlastite sjene i vidre koja se boji sama zaplivati - rado pročitati i o čvorku koji se boji visine.
 

I na samome kraju, nešto zanimljivo: sve slikovnice iz ovogodišnje kutije, mada su objavljene u vremenu od listopada 2019. do listopada 2020. te time zahvaćaju razdoblje „novog normalnog“, govore isključivo o svijetu prije pandemije. Nigdje se ne vidi da se korona dogodila, a životi temeljito ispretumbali. Je li to zato što djecu time nećemo opterećivati? Ili ih samo nećemo opterećivati još? Ili, najvjerojatnije, zato što najprije sebi moramo neke stvari objasniti pa ih tek onda priopćiti djeci?

COVID 19 nije ni na koji način zarazio priče, ali zalijepio se na poneku koricu. „Stvoreno u doba korone“ logo je i natpis koji je osmislila autorica i dizajnerica Irena Zelena za Knjigu u centru, a onda velikodušno prepustila na korištenje online i offline svijetu. Sviđa mi se ideja da je negdje ipak ostalo zabilježeno, kad već nije ušlo u slike i tekstove unutar korica. Još.