Irena Jukić Pranjić: Dnevnik snivanja i filozofiranja
Kad je Federico Fellini imao 40 godina, trijumfirao je u Cannesu filmom La dolce vita i upisao se u povijest kinematografije, i popularne kulture. O tome je vremenu poslije u brojnim intervjuima i tekstovima govorio kao o svojoj turbulentnoj fazi, obilježenoj naglom, gotovo neizdrživom slavom. Pokušavajući barem neki aspekt svoga života dovesti u red i uspostaviti natruhe kontrole, Fellini u to vrijeme čini ono što su desetljećima i stoljećima prije njega radili mnogi kreativci i umjetnici: počinje voditi dnevnik. Nije to, međutim, bilo kakav dnevnik, već dnevnik snova: od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća pa negdje do 1990. g. crtao je i zapisivao sve što je sanjao.
Mada nas teorija uči da je razloga za pisanje dnevnika onoliko koliko i dnevničarki i dnevničara, dnevnici umjetnika i umjetnica uglavnom su pokušaji uvođenja strukture i uspostave ravnoteže, ali i aktivan trud da se održi kreativni plamen. Fellini se odlučio za specifičan podžanr, i u odluci da vodi snevnik – umjesto dnevnika – nije posve usamljen: tradicija njemačkog govornog područja gusto je pošumljena dnevnicima snova poznatih autora.
O snovitim tekstovima ne može se, recimo, govoriti bez spomena Arthura Schnitzlera. Drame i kratke priče tog bečkog liječnika fin de siècla otvoren su dijalog s njegovim suvremenikom Sigmundom Freudom, i često nagoviještaju ili razrađuju motiv snova. Sa Schnitzlerovim su književnim tekstovima danas upoznati uglavnom germanisti i književni sladokusci, uz izuzetak priče koja nosi san u samome naslovu: Traumnovelle je Kubricku poslužila kao predložak njegova najiščekivanijeg, najkomercijalnijeg i nažalost posljednjeg filma Oči širom zatvorene. Ako je Kubrick stavljao ljudsku prirodu pod mikroskop, za Schnitzlera bi se moglo reći da mu je skalpelom pripremao preparat. Čak je i među spomenutom germanističkom i književnosladokušačkom javnosti manje poznato da je Arthur Schnitzler u razdoblju od 1875. do 1931. radio na vlastitome dnevniku snova: najprije je snove bilježio, potom ih stilski dorađivao, i na kraju ih i zaokružio esejima koji se uvelike naslanjaju na Freudovo Tumačenje snova. Schnitzlerov snevnik neki su kritičari opisali kao autobiografiju autorovog podsvjesnog.
Još jedan dnevnik snova piše i u ožujku 2022. objavljuje suvremeni njemački pisac Martin Walser. Taj se dnevnik vjerojatno puno bolje dade usporediti s dnevnikom Federica Fellinija, budući da je ilustriran. Dnevnik snova: Razglednice iz sna katalog je sanjanoga i zapisanoga kroz više od dva desetljeća. Kritičari su zamijetili da Walser ne tumači, već samo bilježi, što ovu knjigu pretvara u neodoljivu prigodu da čitateljstvo zaviri u podsvijest živućemu piscu. Walserov snevnik kolažno je ilustrirala njemačka slikarica Cornelia Schleime, i to na podlozi od starih razglednica: simulirala je tako, možda, Freudov Traumwerk. Rad sna termin je kojim se označava ukupnost preobražajnih procesa čija je uloga da latentne misli sna prenesu u ono vidljivo, manifestno.
MUŠKI SNEVNICI I ŽENSKI DNEVNICI
Dnevnik snivanja i filozofiranja
Mada sam dosad navodila isključivo muške autore koji pišu ili crtaju svoje dnevnike, zanimljivo je istaknuti da je dnevnik kroz povijest književnosti često etiketiran kao ženski žanr: jer sustavna i posložena autobiografija dokazuje čovjeka čvrsta ustroja, a fragmentaran dnevnik svjedoči problematičarku koja je u vječnoj potrazi. Naravno da ta ista povijest književnosti vrvi i muškim i ženskim dnevnicima, ali postoji jedna bitna razlika: muški su se dnevnici oduvijek lakše uzdizali na pijedestal ozbiljnih zapisa. Nisu bili nužno literarni, često su formalno rigidni, ali uvijek shvaćeni kanonski ozbiljno. Ono što se ženama zamjeralo, npr. stilska razbarušenost ili manjak konvencionalne strukture, kod afirmiranih autora hvalilo se kao eksperiment: primjerice, Kerouacov dnevnik snova (Book of Dreams, prvo izdanje 1961.) u mnogim se prikazima i katalozima označava kao roman ili eksperimentalni roman, a na poleđini nekorigiranog izdanja iz 2001. piše da je riječ o „pjesničkoj sirovini Kerouacove sage, slojevima u podlozi njegovih romana i komentaru na njih“. U svakom slučaju, povijesna je i literarna činjenica da su dnevničarke mnogo više od dnevničara eksperimentirale s formatom i sadržajem svojih tekstova. Ženski dnevnik uvijek je određena žanrovska subverzija, a ženski dnevnik snova još i veća.
„Kad bi se čovjek mogao odlučiti zapisivati sve svoje snove, bez razlike i bez obzira, bio bi to čovječanstvu veliki dar.“ Tako je, uzvišenim tonom i riječima, zaključio njemački dramatičar, „posljednji veliki klasični tragičar“, Friedrich Hebbel. Hebbel je po svemu genij epohe, razdoblja oko 1800 g. u kojemu se umjetnost definira kao umjetnost po tomu što se razlikuje od života, a žene su toliko inficirane životom (mahom kuhinjom, crkvom i djecom) da ne mogu (čitaj: nemaju kad) biti umjetnice. One nisu sposobne stvarati umjetnost, odnosno književnost kako ju definira i vidi vodeća poetika vremena.
I istina je da žene nemaju vremena – uz jedan bitan dodatak: nemaju vremena za stvaranje onoga što muškarci definiraju kao umjetnost. To je jedan od razloga zašto stvaraju svoje vlastite umjetničke oblike, i slobodnije ruše kanon, pomiču žanrovske granice i nikad ne vuku čvrste razdjelnice između sna i jave, one crte razgraničenja koje su nužne da bi se nešto klasificiralo kao dnevnik snova. Napokon, kad bi im ostalo vremena osigurati kuću, crkvu, djecu, i uvjete geniju suprugu za rad, ako bi još i svaki svoj san zapisivale, pa onda umjetnički dorađivale?
Ženski dnevnik snova nema znanu tradiciju, i za to su dva moguća razloga. Prvo, jer je taj oblik kanonski izgred mnogo više nego pravilo. I drugo, možda je dnevnika snova koje su pisale žene i bilo, ali još se nitko nije s njima sustavno pozabavio – kao što se ni ženskim dnevnicima teorija nije sustavno bavila do osamdesetih godina 20. stoljeća. U proučavanju ženskih dnevnika postoji ono što teoretičarka Magdalene Heuser naziva „osjetnom prazninom u istraživanju“. Praznina je i metaforička i stvarna pa je teoretičarsko, kritičarsko, a iznad svega čitateljsko zadovoljstvo veće kad se malo popuni jednim novim dnevnikom. Taj je dnevnik – dnevnik snova, i ženski je, i žanrovski teško odrediv; kombinira likovno i tekstualno, a za granice mari jedino ako ih može temeljito razmjestiti i razvući. To je Gesamtkunstwerk koji, u inat svim genijima epohe oko 1800 g., stavlja kulturu i sociologiju u središte umjetnosti, pokazujući da se vanjski uvjeti – vrijeme, prostor, financije, obim svakodnevnih zadaća – ugrađuju u samu njezinu srž. S obzirom na interdisciplinarni splet tema i motiva kojima vrvi, ovaj ženski dnevnik snova ima potencijal otvoriti mnoga tematska poglavlja i ispisati neka nova. Vrijeme je, dakle, da u kontekstu života i umjetnosti upoznamo Dnevnik snivanja i filozofiranja Irene Jukić Pranjić.
GAMER GIRL
Znalci stripa – među koje sebe ne ubrajam – složit će se da strip u Hrvatskoj ne ide u korak sa trendovima u svijetu, već grabi barem desetljeće ispred. U tom miljeu od inovativnih tema, motiva, društvene angažiranosti i humornih oštrica, progresivnih slika, tekstova i kadriranja, Irena Jukić Pranjić nešto je posebno, progresija po sebi. Ako niste upoznati ni s jednim segmentom njezina rada, dva su puta kojima se na upoznavanje možete otisnuti: možete pogledati TED talk Pripovijedanje slikom i crtanje riječima, ili možete započeti od njezina višestruko nagrađivanog animiranog filma Gamer Girl.
U rečenome TED talku ona je samu sebe najbolje predstavila, rekavši da se bavi stripom, i to na tri načina: kao čitateljica, kao strip-crtačica i kao promotorica stripa. Biografija njezinih interesa, stremljenja i preobrazbi ujedno je i biografija razvoja stripa na ovim našim prostorima: od šund-literature, nečega suprotnog od književnosti u sedamdesetima, negativan u očima roditelja i pedagoške struke, strip je kao medij odrastao, a odrasli su i svi njegovi elementi. Pripovijedanje slikom i crtanje riječima zabavit će vas, podučiti, i odvesti na uzbudljivu šetnju kroz povijest hrvatskog stripa od Andrije Maurovića do danas – ja sam, recimo, naučila da je Walter Neugebauer, jedan od pokretača hrvatske strip scene, odgovoran za dizajn i izvedbu Goldbära, Zlatnog mede koji krasi najpopularnije (a i najfinije) Haribove gumene bombone.
Tek povremena, ali interdisciplinarno znatiželjna čitateljica stripova kakva jesam, rad Irene Jukić Pranjić upoznala sam preko meni puno bliskijeg medija slikovnice. Piton, slikovnica za odrasle prema tekstu Zorana Ferića, a u likovnoj izvedbi Irene Jukić Pranjić, i dalje je moj favorit u biblioteci Vrata u podrum. Riječ je o djeliću priče Tužna bajka o Clari Schumann i braći Grimm iz zbirke Anđeo u ofsajdu, koji je u kreativnoj likovnoj interpretaciji dobio posve nove dimenzije, a mene se posebno dojmio jer je utjelovio ono što mislim da bi odlična ilustracija u odličnoj slikovnici trebala raditi: nikad ne biti sama sebi svrhom, ali ni samo tekstu svrhom, već taj tekst odvesti u nove visine, dati mu dimenziju koja piscu pri pisanju nije bila ni u peti. Irena Jukić Pranjić to radi znalački, beskompromisno, strpljivo, i kreativno, i ima stvaralačku strast koja je opipljiva u svemu što radi.
Irena Jukić Pranjić do sad je napravila i četiri animirana filma koja se kroz različite humorne prizme bave muško-ženskim odnosima. Ornament duše, Požuda i Real Boy osvojili su brojne nagrade i prikazani su na bezbrojnim festivalima, ali čini mi se da je upravo Gamer Girl njezin potpisni film i ulaz u autoričino kompletno stvaralaštvo. Ta animirana, visokopikselizirana priča izvedena u kompjutorskoj grafici ranih osamdesetih sadrži sve okosnice njezina opusa, i to u najboljoj verziji: snažnu naraciju, slojeve simboličkih sklopova, humor, društvenu osviještenost, pametnu ironiju i psihološku angažiranost te fantastične citate, u ovome slučaju iz Disneyjevih bajki i superherojskih stripova.
Dnevnik snivanja i filozofiranja doslovce se materijalizirao pred budućim čitateljima i čitateljicama, u nekoliko etapa, na Facebooku. Ta priča o nastanku Dnevnika izuzetno je zanimljiva jer se nastavlja na tradiciju ženskog stvaranja koje je uvijek bilo sputano, ometano, ispresijecano brojnim preprekama, ali uvijek se nekako uspjelo probiti: usprkos okolnostima, a ne zahvaljujući njima. Ovaj je intimni dnevnički pothvat bio nešto što se, prema svjedočenju autorice, samo nametnulo i uguralo između ostalih projekata, i trebalo je ciljano stvoriti vrijeme i prostor da se posloži i zaokruži. Kad je priča bila nacrtana i napisana, autorica je s jedne strane imala originalnu viziju od koje nije htjela odstupiti, a s druge je ostala bez predviđenih izvora financiranja. I onda je tu istu publiku kojoj je dala uvid u proces stvaranja pozvala da unaprijed kupe knjigu. Crowdfunding kampanja uspjela je prikupiti potrebna sredstva u rekordnom roku, a ishod je crvena tvrdoukoričena bilježnica otisnuta u 400 primjeraka, napravljena s fokusom na proces, rad i slaganje, stvaranje, a ne ono već gotovo i stvoreno. Autorica je htjela da finalni proizvod izgleda identično kao njezin originalni crtački svezak: font rukom ispisan, vidljivi prijelazi, crte, podcrte i tragovi brisanja. Slojevi, palimpsest na kojemu je nemoguće ukloniti tragove prethodnih zapisa, a nitko to na kraju krajeva ne bi ni htio, jer palimpsesta bez njih ne bi ni bilo.
STRIPOVNICA ILI DNEVNIKOVNICA
Pokušaj klasifikacije Dnevnika snivanja i filozofiranja bit će ili izvor muke i frustracije, ili izvor veselog propitivanja besmisla postojanja žanrovskih ladica – pa tko što voli. Ja se volim prisjetiti da je žanr posuda u koju smjestimo tekst da se ne koprca dok mu napravimo inicijalni pregled: od žanrovske posude možemo krenuti, ali poželjno je da se u njoj ne zadržavamo predugo. Mada nema redovite datirane unose, Dnevnik jest dnevnik, ali ilustriran. Sekvencijalna umjetnost ili umjetnost slijeda u njemu je jako bitna, dakle, mogao bi biti strip, ali problem je s tom definicijom što je glavno vezivno tkivo u Dnevniku snivanja i pripovijedanja ipak tekst, a ne slika. Ako slika i tekst pričaju priče koje se nadopunjuju – ili pričaju istu priču na dva načina – mogla bi biti slikovnica, duplerice su tu. Ili dnevnikolika stripovnica? Ili stripolika dnevnikovnica? Kako god ga nazvali, riječ je o nadžanrovskom likovno-tekstualnom ostvarenju, koje je dnevnik snova s jedne, a esej o korijenima i funkciji umjetnosti s druge strane.
Za dnevničare i dnevničarke, funkcija teksta je terapeutska, etička, estetska. Većina njih u dnevnicima iznosi razloge svoga pisanja i tematizira mjesto koje (svako)dnevno zapisivanje zauzima u njihovom životu. Razlog pisanja daje nam i Irena Jukić Pranjić, odmah na početku: „Odlučila sam voditi dnevnik snova. Htjela sam ih sačuvati prije no što ishlape.“
Dnevnik snivanja i filozofiranja nije skicolik ni eklektičan. Da jest, to nikako ne bi bilo umjetnički nezanimljivo, imalo bi se o tome što reći, napisati, esejizirati, možda i polemizirati. To bi onda bio dnevnik koji se ne treba nužno ni interpretirati, već se u njemu treba izgubiti: poput Fellinijeve Knjige snova. Ali autorica gradi mostove, gibljive, ali promišljene strukture između slika svojih snova: zaokružuje misli i pažljivo slaže motivske sklopove. Rezultat je niz autobiografskih crtica, pažljivo strukturiranih na tankoj liniji između sna i jave, smrti i života, odnosno umjetnosti, jer između umjetnosti i života za autoricu stoji znak jednakosti – kultu svih onih mizoginih genija iz razdoblja oko 1800. usprkos. Granica je to po kojoj se Irena Jukić Pranjić kreće bez poteškoća, jer: „Rastući pored groblja naučila sam balansirati na granici paralelnih svjetova.“
VESELA APOKALIPSA
„Noćas užasan san“, bilježi 8. rujna 1889. g. 27-godišnji Arthur Schnitzler u svoj dnevnik. „Prekasno stižem na svoju sahranu, svi već čekaju (…) Strah me leći u lijes, ali onda me ohrabruje majka.“ Ovaj san o smrti uznemirujući je i kao izolirani citat, i u kontekstu Schnitzlerova dnevnika snova kojim se dosljedno provlače motivi umiranja, smrtonosne bolesti i osuđenosti na smrt. I dok Schnitzlerovi dnevnici snova prikazuju mračnu autorovu stranu, slika i simbolika smrti kod Irene Jukić Pranjić suprotnost je apokalipsi, vesela i razigrana poput kolorita u Dnevniku, precizna i sigurna poput njezinih crta i kompozicija. Za razliku od Schnitzlera, Irena Jukić Pranjić normalizira smrt; poosobljuje je, uklanja iracionalne strahove i kroz cijelu knjigu u smrt upliće niti življenja i života: „Zamišljanje zagrobnog života naučilo me roniti u maštarije i zatvorenih očiju promatrati prizore koji postoje samo u mojoj glavi.“ Autobiografski moment – da je odrasla u kući pored groblja – okosnica je naracije u kojoj to groblje postaje mjesto koje čuva poetiku sna, i ultimativni, paradigmatski san sam po sebi: „Već sam tada snove i groblja trpala u isti koš. Oboje sadrže ono čega nema u stvarnosti, a stvarno je u prostoru našeg srca.“
Razlika između autentičnog dnevnika snova i ovoga što Irena Jukić Pranjić nudi čitateljicama i gledateljima vjerojatno je ista kao i između ukoričenog dnevnika i listova razasutih po ladicama i kutijama. Ovo što je objavljeno dramaturški je posloženo, slike snova povezane su autobiografskim tekstom o snovima u prvom dijelu, a u drugome Dnevnik postaje nalik filozofskom eseju o spasonosnoj moći umjetnosti, stripu i filmu posebice. Bez obzira na ta dva vidljiva dijela, ja ga više vidim kao cjelovit prikaz jednog estetskog rasta i razvoja koji štuje fragment, ali nikad ne gubi cjelinu iz vida. U prvom dijelu udareni su temelji i osnovne postavke estetskog odgoja, da bi se onda na tim temeljima, kroz govor o umjetnosti – stvarala umjetnost.
Kad Irena Jukić Pranjić kaže da su joj strip i film najdraže umjetničke forme u kojima može pohraniti svoje misli da ne umru, kao da stupa u direktnu komunikaciju s Federicom Fellinijem. Malo je poznato, a zapravo jako logično, da je Fellini likove svojih filmova najprije crtao kao junake stripa, i da je strip smatrao esencijom svoje kinematografije. Govorio je da sve njegovo obrazovanje dolazi iz stripova i bilo mu je prirodno izražavati se u nizu slika s tekstom. O snovima je pak govorio kao o pričama koje mu prolaze kroz glavu po noći, a koje onda zapisuje riječima, slikama i tekstualnim oblačićima. Pažljivijim gledateljima neće promaknuti da je Irena Jukić Pranjić svoju crvenu bilježnicu ispunila oblacima i oblačićima različitih veličina, oblika i tekstura, ali –za potrebe snivanja i filozofiranja – svi su oni ostali bez teksta.
TOČKA KOJA JE OTIŠLA U ŠETNJU
Motivi u Dnevniku snivanja i filozofiranja iznimno su važni kao dodirne točke teksta i slike, literarnog i vizualnog. Govorila sam opširno o samome tekstu, jer je to meni bliskiji medij, ali kod Irene Jukić Pranjić prvo nastaju slike. Svi njezini motivi su i literarno i likovno potentni, a autorica je dovoljno umješna da u kombiniranom mediju izvuče sav njihov potencijal. Još ako njezin odabrani motiv čitateljica prepozna u vlastitom iskustvu, u glavi će se odvrtjeti cijeli animirani film, s komadom namještaja iz bakine sobe u glavnoj ulozi: „U kući smo imali crni lakirani ormar. Odrazi u njemu bili su poput snova: odražavali su stvarnost uz dozu mistike, pomažući da upoznamo svoje demone u pravom svjetlu.“
U vrijeme kad smo svi zatrpani slikama i ne znamo gledati jer nas tome nitko ne uči – a zašto bi, kad oči već imamo – i kad u školi djeca imaju jedan blok sat likovne kulture tjedno; u vrijeme koje ne prepoznaje da je svaka vrsta likovnog djela proces i rad, a ne kopija ili fotografija nečega što već imamo u glavi, ovaj je dnevnik mali veliki udžbenik crtanja, i oda svemu što linije crteža za autoricu jesu: mreža u koju lovi misli, koje su „najjače što imamo, ali istovremeno krhke i neopipljive.“
Strip je umjetnost zaustavljenih slika, ali njegovi junaci putuju iz sličice u sličicu sa svim svojim vrlinama i manama te nose kritiku i filozofiju suvremenog društva sa sobom, zaključit će Ranko Munitić u svojoj knjizi Strip, deveta umjetnost. U usporedivom odnosu stanja i kretanja, Paul Klee liniju je definirao kao točku koja je otišla u šetnju. Irena Jukić Pranjić ne prestaje se šetati, ali pomno bilježi karte svojih kretanja. Njezini su crteži njezine mape: školovane figuracije, istančanog osjećaja za dramaturgiju pripovijedanja, s puno humora koji odgađa snažnu emociju, ali širi platformu za razmišljanje o tome što nam se to upravo u čitanju i gledanju dogodilo.
PREVODILAČKA PERSPEKTIVA
U dobro strukturiranim tekstovima nije običaj uvoditi jednu samu po sebi veliku temu u zaključku: radije se sažme ono prije rečeno i eventualno s jednom ili dvije rečenice naznači neki novi uzbudljivi smjer u kojemu bi sljedeći čitatelji ili stvaratelji na danu temu mogli otići. Ali ja ovdje moram postaviti okvir na samome kraju, i reći da bez prevođenja moga pomnoga čitanja Dnevnika snivanja i filozofiranja ne bi bilo. Želja autorice da prevedem njezin tekst na engleski odvela me u sva istraživanja i povezivanja iz kojih je potekao ovaj tekst, prošavši prethodno kroz plinovito stanje filaktera i kruto stanje crvene bilježnice koju sam tjednima u torbi za plažu nosila sa sobom. I točno je onako kako kaže Rada Iveković u Politikama prevođenja: „Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti.“
Sva je komunikacija prevođenje, uči nas George Steiner, i sva su čitanja prevođenje, ali nisu sva čitanja prevoditeljska. Mnogo je razloga zašto prevođenje volim, ali jedan od njih je vjerojatno zato što mu je suština i smisao proces, a ne finalni proizvod. Proces, ono nešto što traje, traži vrijeme, strpljenje, prostor – zanemaren danas u znanosti i književnosti podjednako.
Kad prevodite, rasvjetu oko teksta dizajnirate skroz drukčije nego kad čitate. Primjerice, kao prvo, pod čitateljskim snopom svjetla nije mi dobro zvučalo „dreaming and philosophising“ u naslovu, ali kad sam uključila prevoditeljski snop, shvatila sam da će „dreams and philosophies“, imenice koje zvuče „prirodnije“, bolje, zatajiti i prekriti ono što je za ovu knjigu bitno: vidljive tragove brisanja, pisanja, šavove i pukotine.
Primjerice, kao drugo, razmišljala sam trebam li groblje prenijeti kao „cemetary“ ili „graveyard“. Stephen King bi napisao „cemetary“ (dobro, napisao bi pogrešno, sematary), a nisam htjela kingovsku auru. A onda sam, kako je prevođenje uvijek učenje, a ne samo puko komuniciranje prijenaučenoga, doznala da je graveyard starija riječ i da se koristi za mjesto za ukop u blizini crkve: tako su se nekad ljudi ukapali, što bliže crkvi, ili čak u njoj. Širenje groblja donijelo je odmicanje od crkve i naziv „cemetary“, u značenju posljednjeg počivališta – koje nije u blizini crkve. A kako je na crtežu slika crkve oko koje je groblje, dvojba je brzo razriješena.
I primjerice, kao treće, lijes može biti casket ili coffin. Nekad mi i zvučna struktura riječi prenese željeni ton i sadržaj, ali to se lakše dogodi u materinjem nego u stranom jeziku. Ovdje sam istraživala i doznala da je osnovna razlika između coffina i casketa – oblik. Coffin se širi oko ramena i sužava prema stopalima, dok je casket pravokutan, i u pravilu veći i teži od coffina.
U više tekstova i intervjua, Irena Jukić Pranjić, kao stripašica i animatorica, urednica antologije Ženski strip na Balkanu te urednica, redateljica i osmišljavateljica dokumentarnog TV serijala Strip u Hrvatskoj, strastvena čitateljica i gledateljica, otvoreno govori o tome koliko su je oblikovali strani autori i autorice koje bez prijevoda ne bi mogla čitati. To potvrđuje moju duboku uvjerenost da su prijevodi bitni kao edukacija autora u prvom redu, a tek onda za širenje čitalačke publike na ostale kulture i jezike. A sve to u svrhu šeherezadiranja, jer bez priča bi sve bilo nepodnošljivo: život, umjetnost i smrt. Najbolje su priče koje vas potaknu da pričate svoje, najbolji žanrovi su to isto.
Dnevnik snivanja i filozofiranja
- Hrvatski autorski strip 03/2021.
- 140 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789534914823
Umjetnička knjiga 'Dnevnik snivanja i filozofiranja' Irene Jukić Pranjić govori o tome kako je, bilježeći vlastite snove, došla do neočekivanih, začudnih misli o paralelnim svjetovima – svjetovima onostranog i umjetnosti – koji su jednako kao i san građeni od magije, čudesnog i čarobnog. 'Dnevnik' sadržava 140 stranica kvalitetno otisnutih crteža koje u cjelovito djelo povezuje niz kratkih, poetičnih rečenica.