Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Anda Bukvić Pažin • 11.04.2020.

Kako književnost sustiže život

Skitterphoto, Pexels

Ovaj je tekst započeo kao književna kritika, a onda se svakodnevica umiješala pa ga prometnula u niz bezdatumnih dnevničkih zapisa. Nisam ga gurala u korzet homogenog eseja, u strahu da ne ostane bez kisika. Izlika koju sam za to našla je da nova vremena traže nove formate pa sam ispisala heptameron: skicu nesvakidašnje svakodnevice u travnju 2020, gdje su se susrele Černobilska molitva i pandemija koronavirusa, usporavanje života i ubrzavanje tekstova.

NEDJELJA: Dnevnici su in

"Ovo ovdje sam ja" Bukvić Pažin Anda

Nekoliko intenzivnih godina provela sam proučavajući dnevnike kao književni žanr. Njihova me jogunastost privukla. Kao da nitko u književnom ekosustavu nije znao kamo s njima pa su ih uglavnom smještali na police „Ostalo“, ili u zatvorena spremišta. Jedino kad bi ih napisao netko tko je već po nečemu prije bio faca – u književnosti ili u javnosti – izašli bi u prvi plan kao „Preporuke“, „Noviteti“ ili korifeji lifestyle rubrika.

Privuklo me i to što je u vrijeme kad je cjelina još na cijeni u redu biti fragmentaran kad si dnevnik. Nepovratno me zarobila činjenica da se dnevnici daju čitati kao što se i pišu, dan po dan. Jer život mi je uglavnom u stanju vječnih kockica koje preslaguju okolnosti. Ona cijenjena cjelina pripada drugima: češće muškarcima nego ženama, češće samcima nego pojedincima koji imaju obitelj, češće ljudima koji više mare do svojih unutrašnjih svjetova nego do bilo kakvog oblika izvanjskosti i teškog rada na odnosima s drugima. Napisala sam knjigu o tome zašto je dnevnik književnost – u prvome redu da to samoj sebi objasnim. Za teoriju i kritiku taj žanr i dalje – izvan posvećenih akademskih krugova i u normalnim vremenima - postoji kao sinonim za piskaranje, za vježbu, za svakodnevicu. Kad pisci, a katkad i spisateljice nemaju vremena pisati ili nisu inspirirani za „prava djela“, oni pišu dnevnik. A čitaju ga isključivo oni koji su zainteresirani za njihovu izvantekstualnu personu.

Ali dođe tako trenutak kad nenormalnost postane normalnost pa je nepoželjno poželjno. U kolektivno ranjivim vremenima i svakodnevnica prolazi kao književni materijal, a dnevnici se smiju uzdići na razinu umjetnosti i književnosti.

PONEDJELJAK: Svakodnevica

Černobilska molitva Aleksievič Svetlana Aleksandrovna
Rat nema žensko lice Aleksievič Svetlana Aleksandrovna

Nisam zapravo htjela pisati dnevnik o dnevniku, već o materijalu iz kojega se on konstruira, a to je svakodnevica. Vjerojatno nema autorice ni autora koji je svakodnevici digao veći spomenik od Svetlane Aleksijevič. Da se svijet i dalje vrti onako kako smo prije koji mjesec planirali, ja toga vjerojatno ne bi bila ovako dubinski svjesna. Ali nije leptir zamahnuo krilima na drugom kraju svijeta, već je čovjek pojeo šišmiša, i svijet je zatečen stao. Zaglavili smo na mjestu s obiteljima i neplaniranim knjigama, i ja sam neplanirano Černobilsku molitvu iščitala, na dva jezika, cijelu. I pronašla sam u njoj nešto što nisam tražila. 

To je najbolja stvar kod vrhunske književnosti: nađete u njoj iznenađujuće, neočekivano i novo. U toplo i divno proljeće kao ovo naše, u travnju i o Uskrsu koji je i nama sad pred vratima, niz eksplozija uništio je reaktor i zgradu 4. energetskog bloka Černobilske nuklearne elektrane, smještene nedaleko bjeloruske granice (1). Čitala sam što svjedoci kažu o tome što se događalo neposredno prije i neposredno poslije eksplozije, i pronašla s onim što se nama sada događa zazorne paralele. Rečenice koje opisuju ljude u izvanrednim stanjima, rušenja predodžbi o svijetu kakav je postojao prije katastrofe mogu se jako lijepo izvući iz konteksta, i nitko neće zamijetiti da opisuju travanj 1986., a ne travanj 2020.

Nekim je svjedocima Černobila nedostajalo riječi pa su fotografirali. Neki su znali toliko puno da nisu mogli pisati, ali onda je Svetlana Aleksijevič to zabilježila umjesto njih. Deviza je bila: Nije potrebno pisati, nego zapisivati. (128) Za mnoge od glasova od kojih se roman sastoji bilježenje je značilo preživljavanje. Mnogi su od njih pisali da upamte te dane, ali još više da shvate što im se to događa, i da sagledaju nove osjećaje izvana. Iz istih razloga iz kojih mi vodimo dnevnike iz karantene danas. Svi ih vodimo, a neki ih i zapisuju.

Dok svjedočim nestajanju jednog svijeta i neizvjesnosti rađanja novoga, danas sam više nego ikada prije uvjerena da su svi odgovori na sva pitanja ovoga svijeta već napisani. Ali ne u vijestima i reportažama, ovjerenim dokumentima, povijesnim arhivima, čak ni na Facebooku. U književnosti su. Da nijednog drugog razloga nema da se književnost čita, ovaj bi bio dovoljno dobar.

UTORAK: Priča o ljudima, priča o perspektivama

Pixabay

Ako smatrate, kao ja, da kritički tekst treba dodavati vrijednost djelu o kojem govori, o Černobilskoj molitvi teško je napisati osvrt. Jer sve što biste mogli reći o knjizi već je njezin sastavni dio. Neke vam se jednostavne misli fiksirane između korica odmah urežu toliko duboko da postanu činjenice. Mnoge kritike koje sam pročitala u velikom su postotku sadržavale direktne citate ili neatribuirane parafraze. A meni se čini da je najvažnije naglasiti: posegnut ćete ovim romanom glasova misleći da je to priča o katastrofi; kako se dogodila, što joj je prethodilo, a što joj je uslijedilo. Ali to je prije svega vječno aktualna priča o ljudima. Govori o tome koliko su individualna sjećanja selektivna i neprecizna, i više su osjećaji nego znanje, a kolektivna su nam sjećanja izmanipulirane i više puta preispisane verzije priče o istini, a ne istine same. 

Ima jedna slika suvremenog britanskog slikara Davida Hockneya na koju sam reklobise slučajno ovih dana naišla, a koja je također u dijalogu sa žanrom polifonog romana koji je ustoličila Svetlana Aleksijevič. To je slika autoceste Pearblossom u Kaliforniji, kolaž sastavljen od stotina fotografija, koje izgledaju kao da su sve snimljene s istog mjesta. Ali nije tako: umjetnik je svaku od tih malih fotografija snimio s različite pozicije, neprekidno se kretao, kao što se i naše oči neprekidno kreću dok gledamo tu sliku. Varljiv je dojam da jedna svijest može sagledati cjelinu krajolika, kao što je iluzija da jedna osoba može pojmiti razmjere svega gustog i koncentriranog što nam se dogodilo. Što nam se događa.

Umjetnici šire perspektivu kroz svoju umjetnost. Nema veze kad su tu umjetnost - i povodom čega – stvorili: ona ima potencijal da nam objasni danas i sada. Nalazimo se u izvanrednoj situaciji i čini nam se da se nikad nije ovakva dogodila. Ratno stanje, a nema rata. Neprijatelj je nevidljiva radijacija, i nevidljivi virus. Slobodni smo, a ne smijemo ništa. I koliko god sve bilo turobno, ipak je na neki bizaran način utješno da smo na svim tim mjestima u povijesti već prije bili, i izvukli se. Čitala sam da vidim kako smo preživjeli.

SRIJEDA: Pogled kroz prozor

Nema službenih snimki ljudi koji napuštaju svoje kuće nakon nuklearne katastrofe. Černobilska kronika ne postoji, snimanje nije bilo dopušteno, sve je bilo „strogo povjerljivo“, informacije su se tajile ili davale na kapaljku. Ali svjedoci su sve ispričali, a Svetlana Aleksijevič zabilježila.

Rekli su im da će se vratiti za tri dana, i da ponesu najnužnije. Mnogi opisuju lijepo vrijeme, razbujale vrtove i prekrasan krajolik. Čak i lijepe boje koje su se prosule zrakom nakon eksplozije, svjetlucanje, pucketanje, opipljivu tišinu koju u ovoj svojoj svakodnevnici osjetim svaku večer. Pomor hrušteva, vrapci koje su sakupljali na lopate, nestanak pčela i svih zvukova i mirisa, to se njima dogodilo tek poslije. Kod nas su, čini se, djeca i životinje u redu. 

Kroz prozor s četvrtog kata vidim tri breze, plavo nebo, i nekoliko vrsta ljudi, i svi su opisani u Černobilskoj molitvi. Osim možda ovih koji i inače žive u skladu s epidemiološkim načelima: paze na socijalnu distancu, redovito peru i dezinficiraju ruke. Ali ti su ionako najmanje narativno zanimljivi.

Ima onih koji misle da se ponašaju u skladu s mjerama, naglasak na misle. To su oni o kojima govori inspektorica za zaštitu okoliša kad opisuje svoje službeno putovanje u Krasnopoljski okrug, najzagađenije područje. Tamo su oranjem dvostrukih brazda htjeli spriječiti otjecanje radionuklida iz polja u rijeke. Kabine traktora kojima će se orati trebale su biti hermetički zatvorene, kaže ona. I bile su, ali pored traktora je traktorist ležao na travi, odmarao se. Ona je pohrlila da mu kaže da to ne smije, zar ga nisu upozorili? A on joj je odgovorio:  Ali stavio sam vestu pod glavu. (196)

Vidim one koji su pokušali pa su pukli. Ili nisu pukli, ali ne da im se više. Likvidator u Monologu o slobodi i snu o običnoj smrti (214) opisao je kako se ljudi najprije boje, pa se onda opuste. Prvi dolazak u zonu obilježio je paničan strah, dezinfekcije i navlačenje maski. Nakon par mjeseci brali su šljive, lovili goleme štuke, kupali se i igrali nogomet, pili domaću votku pored koje je dozimetar divljao. Koja je bila neslužbeni lijek protiv radijacije.

A ima i onih koji odbijaju slušati, žele živjeti kako su i prije: piti mlijeko, sušiti gljive, jesti šumske jagode. Dvoje učitelja opisalo je potresne učinke Černobila na dječje tijelo i psihu, ali i nevjericu neukih roditelja. Da nešto što je nevidljivo može biti toliko opasno? Već će nekako biti, stvari će se riješiti same po sebi, bez nas, bez našeg sudjelovanja (…) Što sve ti znanstvenici neće izmisliti! (123) Jer Černobil nije toliko strašan kao kad ostavite u polju neiskopani krumpir. (123)

Može se to objasniti, sve te reakcije: Černobil ruskim mentalitetom, koji je kod Svetlane Aleksijevič neiscrpna tema. Taj poslušnički odgoj, vjera u vođu i u državu. I naš se mentalitet dade uklopiti u regionalne i lokalne klišeje: disciplinirani i dosadni sjever, tentativni i temperamentni jug, i u fusnoti esej o tome kako nikako ne treba generalizirati. Ali kroz sve te pokušaje klasifikacije s ciljem poimanja svijeta prosijava velika istina, izrečena glasom predsjednice zaklade Djeca Černobila: Ali to je također jedan oblik barbarstva, odsutnost straha za samoga sebe. (252) A onda i za druge, moram ovdje dodati.

ČETVRTAK: Nespremnost za novo, oslanjanje na staro

Jan Kroon, Pexels

Ne znam zašto se stalno propituje koliko smo ili nismo bili spremni kad je potpuno nemoguće pripremiti se. Naše su nespremnosti kolektivne i individualne, i najmanje su dva razloga zašto su tu: zato što se u životu strašne stvari događaju tiho i prirodno (197), i zato što se uvijek pripremamo za nešto što se na kraju ne dogodi. Ljudi su se 1986. pripremali za Hirošimu, a katastrofa se dogodila na civilnom nuklearnom objektu. Ne znam za što smo se mi pripremali i koliko smo spremni bili kad čovjek nikad nije spreman na veliki događaj. (101)

Dok se novi svijet još nije rodio, moramo se oslanjati na stari. Mozak može apsorbirati nove informacije tek ako počivaju na oko 70% starih i poznatih. U našoj novijoj povijesti jedine prijetnje koje su nam zaustavljale i uzimale živote bile su ratne. I to se od Černobila nije promijenilo. Rat je bio mjera užasa i čak i spomenici černobilskim herojima nalikuju ratnima (26). U Americi danas medijski diskurs uspoređuje stanje u jeku pandemije s Pearl Harborom i 11. rujna. Naš ministar zdravstva koristi riječ ugroza, koja ima nazubljenu aliteraciju i osjetim je na koži. Ugriz ugroze nije mi nužno neugodan – lingvistički me čak i veseli jer ta je riječ most od rata prema katastrofama, sažima obilježja i dosege jednog i drugog. Novija povijest je povijest katastrofa, a ne ratova. To je rekla Svetlana Aleksijevič, ja zapisujem.

PETAK: Stanično sjećanje

Rabljeno doba Aleksievič Svetlana Aleksandrovna

Kad me u nedjelju 22. ožujka u 6.24 ujutro probudio potres, nisam se jako uplašila. U mome je djetinjstvu često treslo s epicentrima oko Stona, to pamtim u stanicama. To je osjećaj da si već negdje bio, nešto radio, ne znaš u prvo mah gdje i što, ali znaš osjećaj.

Svjedoci Černobila često o tome govore. Mobilizirani vojnici koje su doveli da čiste tamo gdje su roboti rikavali, u zabranjenu zonu. Nisam bio u ratu, ali pratio me neki poznati osjećaj… Neko nepoznato sjećanje… Ali odakle? Nešto povezano sa smrću. (72) To vječno vraćanje istoga prisutno je kod ljudi raznih dobi i raznih profila. Pokušali su to objasniti, ali nisu mogli: nešto se ponavljalo, scenarij je bio poznat. (211)

Kad sve ovo prođe, nisam sigurna što će biti, s osjećajima i ljudskim bliskostima, s percepcijom prostora i vremena. Pogledajmo stoga što o svijetu 2020. misli tekst napisan 2006., a na temelju svjedočenja o događaju iz 1986.

Dogodilo se nešto čemu ne možemo pobjeći, jer zatrovani oblak lebdi nad svijetom. Nakon samo četiri dana černobilski oblaci lebdjeli su nad Afrikom i Kinom. (31)

Ne smijemo se ljubiti, grliti, dodirivati. Jer to više nije voljeni čovjek nego kontaminirani objekt. Pred time bi i Shakespeare ustuknuo. (31)

Vrijeme se razvuklo do beskonačnosti, hita, a stoji. U Intervjuu sa samom sobom o propuštenoj povijesti (…) ruska nobelovka kaže da je vrijeme ugrizlo svoj rep, prošlost i budućnost su se spojile. Prekinula se veza s vremenom (25), dok su ljudi napuštali svoje kuće i u vrećicama i mrežicama nosili uskrsne kolače, obojana jaja (109)

Treba 10 g. da događaj postane prošlost. Književnost o ovom vremenu koje živimo tek će se pisati. I vjerujem da u podlozi, retorici, premisama neće izgledati puno drukčije od onih s temom rata i katastrofa. Ljudi se prilagode, kao krumpirove zlatice. (78) Ali sigurno će nam ostati sjećanje u stanicama. I aktivirat će se kod sljedeće ugroze, da nam pomogne. A možda i da nas dotuče.

SUBOTA: Živjeti ili pisati?

picjumbo.com

Flaubert je šetao po vrtu, naglas čitao vlastite rečenice i spaljivao one koje nisu dobro zvučale. Nemam vrt, ali šetala sam dugo backspaceom po ovome tekstu. U jednoj od tih šetnji nazvala me prijateljica liječnica, ispričala mi da je boli lice od 24-satne smjene pod maskom, naočalama i vizirom, i da se guši dok radi u zaštitnim skafanderima. Uvukla me nakratko u svoj svijet koji podsjeća na film katastrofe, i to loš film. I kad sam se nakon razgovora s njom vratila da pročitam ovaj svoj tekst, više mi nije bio isti. I što je najgore, nije imao smisla. Zapravo, sam tekst u neku ruku jest, ali nisam više bila tako sigurna da će ga netko čitati i nešto iz njega stvarno doznati ili dobiti. Tada sam shvatila da sam napisala dnevnik. I laknulo mi je, jer kod dnevnika to smije tako.

Od Ctrl+A+delete spasila ga je opet Svetlana Aleksijevič jer je zapisala: Koliko je puta umjetnost vježbala apokalipsu… Život je fantastičniji. (24) Da nije zapisala, ne bismo znali, ili bismo zaboravili. Znači, ipak ima nekog smisla.
 

Svi citati su iz knjige Černobilska molitva : (kronika budućnosti), Edicije Božičević 2016. Najprije su locirani u fantastičnom engleskom izdanju Penguin Classics (2016), koje sam prvo čitala. Hrvatski tekst nije, nažalost, uspio kod mene izazvati jednaku lingvističku ekstazu i pogoditi atmosferu, ali ovdje je poslužio svrsi. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –