Svetlana Aleksievič : Černobilska molitva
Kako pisati o neizgovorivome?
Okarakterizirana kao najveća tehnološka katastrofa 20. stoljeća, nesreća na Černobilskoj elektrani koja se nalazi u Ukrajini, uz granicu s Bjelorusijom, rezultirala je oblakom radionuklida od kojih je 70% palo na Bjelorusiju. Ovo je stvorilo zonu radioaktivnog zračenja zbog kojeg je Bjelorusija izgubila 485 sela i naseljenih mjesta, a svaki peti Bjelorus danas živi na zagađenom području. Broj ljudi direktno i indirektno stradalih od katastrofe danas je gotovo nemoguće izračunati. Vijest o 'incidentu' na elektrani do ljudi je došla tek nekoliko dana nakon eksplozije, na sam 1. maj, a ljudi su udišući radioaktivnu prašinu hodali u povorci na suncu i obrađivali polja dok su se djeca igrala u zagađenom pijesku i na zatrovanoj zemlji.
No, sve statistike, kao i tisuće i tisuće stranica zapisa o uzrocima i posljedicama černobilske katastrofe teško da mogu ponuditi odgovore koji se dotiču društva, kulture, subjektivnosti kroz koje iščitavamo neuhvatljivo značenje događaja, u nedostatku boljih izraza nazvano smislom. Jer Černobil nije samo događaj, statistika i popis žrtava, njegovo je značenje puno dublje, urezano u kolektivno pamćenje koje je promijenilo život generacija koje baštine zajedničku povijest užasa. U ljudskim terminima, ona je do sada bila praktički neizgovoriva. Kao živo iskustvo, takvom će i ostati.
U tome leži i težina i vrijednost Černobilske molitve, riječima autorice: „Ova knjiga nije o Černobilu, nego o svijetu Černobila. O samom događaju već je napisano na tisuće stranica i snimljeno stotine tisuća metara filmske vrpce. Bavim se onim što bih nazvala propuštenom poviješću, nevidljivim tragovima našeg boravka na zemlji i u vremenu. Pišem i prikupljam svakodnevicu osjećaja, misli, riječi. Pokušavam uhvatiti svakodnevicu duše. Život običnog dana običnih ljudi.“
O kontekstu čitanja
1997. godine Svetlana Aleksijevič objavila je prvu verziju Černobilske molitve, a proširena verzija knjige izašla je 2013. kao dio autoričinoga projekta ironično prozvanog Glasovima utopije. Dio ovoga projekta sačinjava i Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka, objavljeno 2013. godine u nakladi Edicija Božičević. Uz Rabljeno doba, dio ciklusa čini i knjiga Dječaci od cinka, koja se bavi ratom u Afganistanu, a još nije prevedena na hrvatski jezik.
Černobilska molitva, na kojoj je autorica radila više od 20 godina, uvjerljivo je kruna projekta dokumentiranja života sovjetske i postsovjetske stvarnosti, kulture i čovjeka, s punom zaslugom prošle godine nagrađenog Nobelovom nagradom.
Začevši praktički cijeli novi književni žanr, Svetlana Aleksijevič provela je mnogo godina u razgovorima sakupljajući živa iskustva svojih sugovornika. Transkripti tih razgovora uobličeni su u knjige svjedočanstava koje mnogi kritičari svrstavaju u kategoriju dokumentarističke proze, nazivom koketirajući s određenjima na granici književnosti i publicistike. Drugi će pak govoriti o 'romanima glasova', što bi pak upućivalo na klasifikaciju stilske, sadržajne i strukturalne 'invencije' Svetlane Aleksijevič, koja bi se kretala u smjeru (eksperimentalne) književnosti.
Što nam o ovome može reći njezina recentna recepcija?
Nakon brojnih mirovnih nagrada koje je Svetlana Aleksijevič, rođena u Bjelorusiji 1948. godine, dobila za svoj novinarski i književni rad, Nobelova nagrada 2015. godine možda ponajbolje svjedoči o smjeru u kojem se kreće recepcija njezinoga cjelokupnog opusa. Iako je, neovisno o nagradi, književna vrijednost njezinih knjiga neupitna, upravo je pitanje ovoga zaokreta u recepciji (od novinarskoga ka književnom) zanimljivo za razmatranje iz više razloga.
Upravo u pokušaju da se dokumentom uhvati ono neuhvatljivo – ljudsko sjećanje ili iskustvo na razmeđi činjenica i osjećaja, postaje jasno da je i sama povijest zapravo obična fikcija i naracija.
Još prilikom čitanja Rabljenog doba, stilski mnogo slabije knjige, ispresijecane ponekad nepotrebnim komentarima glasa autorice, teško mi se i tada bilo oteti dojmu da se radi o izvanrednoj knjizi, koja jednako formom kao i sadržajem propitkuje (još uvijek) ustaljene predodžbe o povijesti, autentičnosti teksta i pripovijedanja, ali i ljudskog sjećanja i iskustva. Činilo se nemoguće promatrati taj tekst drukčije nego kao književnost-fikciju. I to onu književnost koja razotkriva mnogo više o prirodi stvari na koje ukazuje, nego što uspijeva biti 'autentičnim' dokumentom ljudskog iskustva.
Naime, ljudska sjećanja i iskazi kompilirani u zbornik ljudskih glasova u svojoj uzajamnoj interakciji nužno govore/pišu povijest razdoblja ili događaja drukčiju od službenih verzija. Upravo u tom pokušaju da se dokumentom uhvati ono neuhvatljivo – ljudsko sjećanje ili iskustvo na razmeđi činjenica i osjećaja, postaje jasno da je i sama povijest zapravo obična fikcija i naracija. Radi li se onda ovdje zbilja o dokumentarističkoj prozi ili je taj tekst zapravo puno više? Nije li svako tekstualno ili usmeno izlaganje iskustva naposljetku fikcija, priča koju iznova izmišljamo? Još u prošlom stoljeću, nominacija Sigmunda Freuda za Nobelovu nagradu iz književnosti (uz očekivanu nominaciju u polju medicine) svjedoči o toj slutnji koja briše tanku, fiktivnu granicu između publicistike i književnosti.
I Černobilska je molitva u tom smislu mnogo više od dokumentarističke proze. Kondenziranija i usmjerenija od Rabljenog doba, u iznimno pitkom prijevodu Dariye Pavlešen i Domagoja Kličeka, gradeći narativ neuhvatljive katastrofe iznimno vještim nizanjem stotine sup(r)otstavljenih glasova čini u svojoj biti snažan roman. Ova doslovno shvaćena polifonija glasova zadovoljava sve preduvjete suvremenoga romana. Iako je dosta prostora potrošeno na pitanje klasifikacije, ona neće presuditi u ocjeni književne vrijednosti.
Sadržajno, ovo je tkanje mitova, činjenica, anegdota i ispovijesti, strukturirano u tri glavna dijela, zaokružena poglavljem pod naslovom „Povijesni pregled“ (kompilacijom novinskih i zborničkih zapisa o černobilskoj katastrofi), dvjema izdvojenim ispovijestima/monolozima nazvanim „Usamljeni ljudski glas“ (jedna na početku i druga na kraju), intervjuom autorice sa samom sobom i zapisom koji služi umjesto epiloga.
Glasovi i monolozi, u pravilu dugi nekoliko stranica, nižu se povremeno slijedeći nit naznačenu naslovom, a povremeno meandriraju u neočekivanim smjerovima. Svejedno, oni se nadovezuju jedni na druge nevidljivom niti koja ih ujedinjuje čak i kada su međusobno proturječni – neuhvatljivošću ljudskog iskustva u svim njegovim nijansama, od melankolije do smijeha, boli, bijesa, ironije i morbidnosti.
Okrutnost oka promatrača i posveta budućnosti
Černobilska molitva
Prateći tu nit, čitatelj u voajerskom nastojanju da dosegne ono nedokučivo, koje ga uostalom definira i služi kao pogonsko gorivo, teško može ispustiti ovu knjigu iz ruke. Upravo se u toj vještini kompilacije krije ključ umijeća Svetlane Aleksijevič, zapisničarke nemogućega.
To nemoguće, neizrecivo, ono je na što se brojni govornici, od vojnika, djece, likvidatora, znanstvenika i znanstvenica, majki, nijemih promatrača, seljaka, novinara, liječnika i ostalih koji su živjeli i još žive Černobil, često referiraju u svojim iskazima. Vojaerski čitatelj, ali i zapisničar, pritom nužno živi dijalektiku bliskosti i distance koju proživljavaju i sami sugovornici-kazivači. Posljedica je distance strava koju možda najbolje uobličuje jedan paragraf, riječima liječnika koji svakoga dana susreće brojne žrtve Černobila:
„Ne želim trgovati njihovom nesrećom. Filozofirati. U tom bih se slučaju morao distancirati. A ja to ne mogu... Svaki dan čujem što govore... Kako se žale i plaču... Dobri ljudi... Želite saznati istinu? Sjednite kraj mene i zapisujte... Samo što takvu knjigu nitko neće htjeti čitati... Bolje nas ne dirajte... Mi ovdje moramo živjeti...“
Tisuću malenih stvari koje čine 'post-černobilskog čovjeka' i 'post-černobilsku kulturu' naziru se u nizu anegdota i crtica rasprostrtih na milost ili nemilost oku čitatelja.
Nije to prvo mjesto na kojem se spominje (nužna) distanca stvorena preispisivanjem događaja, neprozirni sloj stvoren između oka promatrača i življenog odnosno ispričanog iskustva. Sugovornici Černobilske molitve često su svjesni toga nepremostivoga razmaka koji je u slučaju stravične nesreće i još stravičnijega prikrivanja činjenica nakon nje izvor osjećaja napadnutosti pogledom promatrača koji ni na koji način u iskustvu ne može na isti način sudjelovati. Takvih je pogleda za mnoge od njih bilo previše, što u izbjegavanju 'Černobilaca', nemogućnosti da se uklope u ostatak društva, da nađu partnera, da njihova djeca imaju život imalo nalik normalnome. Tisuću malenih stvari koje čine 'post-černobilskog čovjeka' i 'post-černobilsku kulturu' naziru se u nizu anegdota i crtica rasprostrtih na milost ili nemilost oku čitatelja.
S druge strane, svima njima dan je glas, koliko god udaljen i nepremostiv, na stranicama Černobilske molitve. Paradoksalno je da je 'davanje glasa' onima koji ga nisu imali, iluzija ultimativne demokratičnosti teksta, upravo ono što ih ušutkuje, fiksira u tekstu, ne dopušta im da žive. Takva je priroda fikcije.
Antropologija iskustva i metafora budućnosti
Rabljeno doba
Kulturno značenje černobilske katastrofe za Bjeloruse i Ukrajince premašuje doseg udaljenih promatrača. U slojevitom svijetu koji u svojem opusu oslikava Svetlana Aleksijevič, metafora Černobila neizbježno postaje metafora budućnosti, što se da naslutiti i u podnaslovu (kronika budućnosti). Ne samo da je (ne)ljudska dimenzija Černobila označila kraj jedne države i jednoga doba (izravno prethodeći raspadu SSSR-a), označila je kraj sovjetskoga čovjeka i uputila na neumoljivost vremena koje izobličuje svaku stvar. Metafora je to budućnosti u kojoj se dogodila nesreća u nuklearnoj elektrani Fukushima, budućnosti klimatskih promjena, zagađenih rijeka i svijeta u kojem priroda postaje neprijatelj. Nije čudno da se stanje kojim većina svjedoka Černobila opisuje događaje u iskazima vrlo često uspoređuje s ratnim. Rat je to čovjeka protiv prirode i čovjeka protiv društva, oslikan prizorima razorenih gradova ispunjenih raslinjem, svijeta bez ljudi. „Ponekad mi se činilo da zapisujem budućnost...“, završava Svetlana Aleksijevič intervju sa samom sobom.
Ostaje nam samo pitanje: što se nalazi s druge strane?
Vojnici i građevinari koji su bez zaštitne opreme čistili radioaktivni otpad na samom krovu reaktora. Luda hrabrost onih koji su zaranjali u vodu oko reaktora, zabrtvljujući Pandorinu kutiju propasti Europe. Nemoguća ljubav žene likvidatora koja je uništila svoje i zdravlje svoga djeteta bdijući uz čovjeka kojega nitko osim nje više nije prepoznavao kao išta više od izvora zračenja.
„Počela je povijest katastrofa,“ pouka je Černobilske molitve za budućnost.
A gdje je u njoj sovjetski čovjek da nas spasi? Tko će toj budućnosti zapisivati njihove glasove, izgovarati neizgovorivo? Tko će biti čuvari zone apokalipse, dozimetrom mapirajući širenje mrlje od koje nas brani šutnja?
Postoje događaji o kojima ne govorimo, događaji koje zaboravljamo. Postoje i knjige koje ne smijemo zaboraviti.