Haddy Njie i Lisa Aisato: Tebi već se sniva. Laku noć za cijelu godinu
Bila je večer uoči nastupa, i sve je bilo spremno, plesni podij, publika i pomno birana odjeća. Til i pamuk, svila je precijenjena, a papuče bi bile satenske da nisam bila bosa. Publika se okupila i svi čekaju tu točku, a ja potpuno nezabrinuta u objektivno zabrinjavajućoj situaciji. Jer sad će svi otkriti da ne znam plesati, i da nikakvu točku nisam pripremila. Podij podsjeća na ploču za igranje Aliasa – verzija u cirkusu: kružna arena, šarene zastavice, ali bez Ferrisova kotača u sredini. Jedva čekam da počne! Kamera sna fokusirala je kružni reflektorski snop… A ja sam se probudila.
Imate li u zadnje vrijeme čudne snove? U travnju i svibnju ove godine, dok smo bili osuđeni na domove, najužu obitelj i same sebe, ljudi su to pitanje postavljali Googleu četiri puta češće nego prije pandemije. Neuropsiholozi su postali tražena roba u vijestima i novinarskim prilozima, možebitno i u želji da se u novoj situaciji otvori još neko tematsko polje, osim broja novozaraženih, umrlih i na respiratoru.
Prema istraživanju snova u pandemiji koje je provela neuropsihologinja Deirdre Barret, ljudi su – ovisno o tome jesu li bili na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa, ili samo zatvoreni kod kuće pred televizorom - često sanjali kukce, polarne medvjede, čudovišta i plimne valove. Ja sam, izuzmemo li nerealiziranu plesnu karijeru, samo sanjala. Snovi se inače rasplinu u dnevnoj rutini, ali u to vrijeme buđenja bez alarma i više sati spavanja nego inače, znali su sa mnom ostati i cijeli sljedeći dan. Sa scenarijem i osjećajem, čak i ako ih nisam zapisala odmah nakon buđenja, kao što to inače nikad ne činim.
San je potpuno asocijalan duševni proizvod, kaže Freud u djelu Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnome. On nikomu drugom nema što priopćiti, nerazumljiv je svima, čak i osobi koja ga sanja, i može opstati samo ako je zakrabuljen.
U vrijeme, dakle, kad smo i svijet i ja puno razmišljali o snovima i spavanju, dogodila se ova slikovnica.
USPAVANKE
Tebi već se sniva
Najprije mi je urednica ovoga portala dojavila da ima nešto divno umirujuće, i uspavljujuće, o čemu bi možda vrijedilo pisati. Budući da uspavanke kao primijenjeni žanr kod nas doma nikad nisu palile, bila sam malo skeptična, ali dovoljno otvorena – i fenomenom snova zaokupljena – da potražim Tebi već se sniva. Laku noć za cijelu godinu. Napravila sam što i uvijek radim s novim slikovnicama – provrtjela je kroz ruke, promotrila sa svih strana, omirisala, i donijela djeci na seciranje bez ikakva uvoda. Rekla sam samo: Imam nešto novo!
Prvi dojam, prvo čitanje: hiperstvarno lijepe ilustracije popraćene ritmično skladnim, rimovanim stihovima. Iskreno veselje što se netko oko prijevoda očigledno potrudio narušila je spoznaja da je slikovnica prevedena s prijevoda: izvorno je napisana na norveškom, a Zorana Jančić i Matko Abramić autori su hrvatskog prijevoda - s engleskog. Koliko god dobro konačan proizvod zvučao, ta indirektnost prijevoda automatski me odbila, jer moj je stav prema prevođenju prijevoda decidirano negativan. Ili je barem donedavno decidiran bio.
Mada sam odlučila da neću pisati prikaz, knjiga je ostala na prostranoj udubini iznad kreveta u spavaćoj sobi, gdje djeca svaku večer prevrću po tornjevima slikovnica i svojski se trude da mi barem jedna padne na glavu. I svaku večer su je birali. Čitala sam je naglas na razne načine, i sjeo mi je njezin umirujući efekt. Moja je urednica imala pravo. Pročitani stihovi legnu i opruže se na pravo mjesto u glavi i oko želudca, pa se pokriju ilustracijama posutima čarobnom prašinom. I meni već se sniva, za tren.
Ipak mi je trebalo dvadesetak dana da još nešto shvatim: čitamo je tjednima, stihove znamo napamet, ilustracije otkrivaju stalno nove detalje i pričaju sasvim svoju priču – pa ovo mora biti slikovnica vrijedna recenzentskog teksta. Koji će možda biti i zanimljiviji jer je naglašeno orijentiran na proces, i jer ima uporabno polazište.
KAKVA MORA BITI KVALITETNA SLIKOVNICA?
To je pitanje koje su mi, bez iznimke, postavili svi koji su ikada sa mnom htjeli razgovarati o slikovnicama. Uglavnom na njega odgovorim formulaično, s amalgamom čitalačkog iskustva, književne teorije, i teksta na temu likovne kulture koji u tom trenutku proučavam, jer želim biti sposobna o vizualnom dijelu slikovnice napisati nešto više od „ilustracije su prekrasne“.
Dobra je slikovnica jednostavna, a ne pojednostavljena. Pametna, a ne pretenciozna. S oskudnim tekstom, a voluminoznim podtekstom. Treba educirati, a ne docirati.
Ne sjećam se jesam li ikada među tim formulama navela i da se kvalitetna slikovnica treba sviđati i djeci, ali ako nisam, znam zašto nisam. Činilo mi se da je dosta osjetljivo uvesti to u jednadžbu. Jer, djeca rado čitaju i Spužvabobov Božić i PJ Masks spašavaju dan i Doktoricu Pliško u akciji, i Disneyevo Sve. Ali to je zato što dobro poznaju predpriču, i što sve ovo spomenuto zapravo nisu slikovnice nego roba u službi brenda. Što nikako ne opravdava činjenicu da ih je većina prevedena ekstremno očajno, ali to je već tema za neku drugu priču.
Sad kao kriterij mogu dodati sljedeće: kvalitetna slikovnica je ona koja vas osvoji i originalnom pričom, i načinom na koji je ispričana. I ako je čitate barem 21 dan, u komadu.
PRIVLAČNOST SLIKOVNOGA U SLIKOVNICI
Snježna sestra
Djevojčica koja je htjela spasiti knjige
Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima kaže da je „Autorsko djelo originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu“. Osoba koja stvori takvo autorsko djelo naziva se autor. Slikovnice ih mogu imati jedno, dvoje ili troje, a to su autori teksta, autori ilustracija (mogu biti ista osoba) i autori prijevoda (ako tekst nije izvorno napisan na hrvatskom jeziku). Osjećam potrebu ovo istaknuti jer previše sam puta vidjela da slikovnice imaju „autora“ (pri čemu se misli isključivo na osobu koja je tekst napisala) i „ilustratora“ (koji se, slijedom toga, ne tretira kao autor). Prevoditelje se ionako uglavnom ne spominje.
Ime autorice teksta nije mi puno značilo pa sam malo istražila: Haddy Njie je Norvežanka, podrijetlom iz Gambije, koja piše pjesme, sklada i pjeva. Autorica ilustracija bila mi je dobro poznata: Lisa Aisato slovi za jednu od najboljih norveških ilustratorica. Kreatorica je mnogih autorskih slikovnica, a hrvatskoj se publici prvi put predstavila ilustriranom knjigom Snježna sestra (Naklada Ljevak, 2018., prev. Željka Černok), uz divan tekst Maje Lunde.
Šareni, snoviti retro-svijet Lise Aisato oduševio je mnoge, a očigledno i pokretače izdavačke kuće Hibou Publishing, koji u objavama na društvenim mrežama ekspliciraju da im je ta autorica i zaljubljenost u njezina djela poslužila kao poticaj za izdavački pothvat. Prve dvije njihove objavljene knjige djela su Lise Aisato: Djevojčica koja je htjela spasiti knjige, i slikovnica koja je predmet ovoga teksta, I tebi već se sniva. To je prilično fascinantan podatak kad znamo da se u javnom diskursu o slikovnicama od ilustracija rijetko kreće, a još se rjeđe na njima zadržava. Kad se spominju – obično im se posveti jedan pridjev, slično kao i prevoditeljima. Ovdje je ilustracija odigrala glavnu ulogu, i to je pozornosti vrijedan slučaj u našem nakladničkom pejzažu.
GODIŠNJE DOBA, STABLO, LJULJAČKA
Tebi već se sniva iznimno je instagramična slikovnica, koja se sjajno slaže uz tulipane i većinu dječjih igračaka. Što se sadržaja tiče, ovo nije samo slikovnica o snovima, već o svemu što se zbiva dok mi spavamo. Govori o ciklusima, koji se za svakoga zbivaju drukčije, ali po istome principu: kad je ljeto budno, jesen drijema, a zima i proljeće u dubokom su snu.
Nemam baš ekstenzivno iskustvo osnovne škole, krećem tek u drugi razred, ali čini mi se da se u sklopu nastavnog plana i programa godišnja doba uglavnom obrađuju u službi ljudi, ili kao kulise za njihove aktivnosti. U jesen spremamo zimnicu, u proljeće beremo cvijeće. Mi smo na vrhu, i uzimamo, a priroda je tu da nam daje i služi: to je stav koji prirodu i jest doveo u stanje neravnoteže u kojemu se nalazi. Ali u ovoj je slikovnici priroda živa i aktivna, što je pedagoški zanimljiv, ali i silno inspirativan pristup.
Likovnost ove slikovnice počiva na tronošcu od personificiranog godišnjeg doba, stabla, i ljuljačke. Godišnja su doba aseksualno Proljeće; ženstveno, mlado i prpošno Ljeto; zrela, uravnotežena, seriozna Jesen, i stara vižljasta Zima. Ova posljednja najviše se nadovezuje na narodne predaje i bajke: Zima je starica, i blaga i mrgudna, ovisi iz kojega je kuta (ili s koje geografske širine) u vremenu pripovijedanja gledate. Spomenuto stablo i ljuljačka funkcioniraju kao lakmus promjena u vremenu i okolini. Stablo je najkonvencionalniji među simbolima, njega i djeca u školi crtaju i promatraju - je li golo ili zalistalo ili bremenito plodovima. Ljuljačka je manje konvencionalan, posve autorski element: obješena na stablo, predstavlja intervenciju čovjeka u prirodi, i zanimljivo je pratiti što se s njom u mijeni godišnjih doba događa. U zimu je potrgana i napuštena, u proljeće se postavlja opet. Ljeto donosi vrhunac njihanja i veselja, a jesen je kupa kišom i ostavlja samu.
Ljuljačka asocira i na uljuljkavanje u san: mada se svi poticatelji/ce čitanja slažu da s djecom ne bi baš trebalo čitati isključivo uvečer, ipak je kraj dana omiljeno i najmirnije vrijeme za tu aktivnost. A tekstovi i slike postaju stvarne i metaforičke ljuljačke za san. Rad ilustratorice s bojama i teksturama zadivljuje: efekt svjetla i tame, šljokice, kiša koja premrežuje stranice. Ali meni najljepši crteži su usnula djeca pod pokrivačem od prirode. Svi u izrazima lica imaju uvjerljivost i slatkoću, spavaju čvrsto kako samo djeca znaju, gotovo vidiš nevidljivo tanak trag sline koji curi iz poluotvorenih usta. Djeca su različitih rasa i boja kože, a cijeli je prikaz rodno uravnotežen. Ništa nije isforsirano, i sve je tako prirodno posloženo i integrirano, kao što bi trebalo biti i u životu.
TEKSTUALNA POEZIJA
Da je ova slikovnica izvorno napisana na hrvatskom jeziku, o njezinu bih tekstu rekla da nam donosi istinski pjesnički pogled na svijet: onaj koji svaki put zasja novim uvidom, otkriva se u opetovanim čitanjima na uvijek drukčiji način, i još pokazuje kako dobro promišljeni i sročeni tekstovi oplemenjuju naš svijet i svakodnevicu. S praktične strane, tekst se istinski obraća djeci, poznatim temama i motivima, ali i uvodeći puno zvučnih novih imenica i glagola.
Bubice migolje, led se topi – guma od bicikla je prazna. Pupoljci su baršunasti, paučina je jastuk – noge smiju biti bose. Komarci su dosadni, o joj, jesu! Zrak je rezak, pjevice putuju na jug – tajice svrbe, a zadnje ljetne ose se dure, i to može biti bolno. Kao i „jezik zalijepljen za žičaru“ – ne znam što to uopće znači, ali jako je efektno. Čista poezija, jer ostaneš zanesena zvukom i kompozicijom, a značenje postane nevažno i padne u treći plan.
Baka Zima sanja crvene nosove i lanjske snjegove, kuhano vino i jelenje rogove, ali i „Domaće oko vatre“. Nekomu je draže u prevedenome tekstu vidjeti što više elemenata stranog jezika i kulture, i možda naučiti nešto novo, a netko pak voli vidjeti domaćim čitateljima potpuno prilagođenu verziju. Čak i ako spadate u prvu skupinu, morate cijeniti prevodilački trud, i promišljen pristup dvoje prevodilaca-pjesnika, koji su u prevedeni tekst ugradili čak i hrvatsku umjetničku bajku.
MEĐUTIM…
Slikovnica je izvorno napisana na norveškom, a do hrvatske je publike došla preko engleskog prijevoda. Ta je činjenica istaknuta na unutrašnjoj naslovnici, i to je, podsjećam - jer možda ste zbog podugačkosti teksta zaboravili jednu od početnih premisa - glavni razlog zašto sam u startu odbacila ideju da ovoj slikovnici posvetim kritički tekst. Moj stav prema posrednim prijevodima u najboljem je slučaju skeptičan, u najgorem – i bliže realnom – negativan. Ali pozitivno je pisati o tome.
U bilo kakvom bavljenju problematikom indirektnih ili posrednih prijevoda imam malobrojne, ali važne prethodnike. Kronološki prvi bio je legendarni Josip Tabak, koji je, osim što je bio plodan i važan književni prevoditelj, predano i redovito pisao o prevođenju, u važnim javnim glasilima poput Vjesnika ili Republike, pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Činio je to stručno i zabavno, za širu javnost, želeći iz teksta u tekst pokazati zašto književno prevođenje nije stručna tema uskog kruga ljudi, već nešto što se tiče široke čitalačke i kulturne javnosti. Na svu sreću, zahvaljujući priređivačima Tonku Maroeviću i Ivi Grgić Maroević ti su razasuti tekstovi okupljeni među istim koricama, i objavljeni u izdanju DHKP-a pod naslovom O prijevodima i prevođenju. U esejima i polemikama te minuciozno bespoštednim analizama prijevoda svojih kolega Tabak se nekoliko puta dotakao „prijevoda s prijevoda“ i označio ga nezaboravnom sintagmom „čorbine čorbe čorba“. On posredni prijevod u startu smatra prilično problematičnom praksom, ali najveći problem – pedesetih godina kad o tome piše – vidi u činjenici da prevoditelji ne znaju dobro čak ni jezik koji im služi kao posredni.
Druga autorica koja uvodi problematiku indirektnih prijevoda u hrvatski traduktološki diskurs znanstvenica je i docentica na Filozofskom fakultetu, Snježana Veselica Majhut. Njezina knjiga upravo je ugledala svjetlo dana pod naslovom Krčma, gostiona, pub: Dijakronijska studija (Hrvatska sveučilišna naklada, 2020). Riječ je o iscrpnoj studiji koja će biti zanimljiva i teoretičarima i praktičarima prevođenja, i koja donosi i zanimljivo poglavlje o posrednim prijevodima. Tu se spominje da su prijevodi s engleskog do nas u prvoj polovici dvadesetog stoljeća često dolazili preko njemačkog i ruskog, jer postojala je potreba za anglofonim djelima, a vrlo malo ljudi znalo je engleski. Danas se to čini potpuno nevjerojatnijim, u vrijeme kad je engleski lingua franca, i najveći dio posredništva događa se upravo preko njega.
I Josip Tabak i Snježana Veselica Majhut empirijski zaključuju da posredni prijevodi, sviđalo se to nama ili ne, nisu neuobičajeni u hrvatskoj prijevodnoj kulturi. Kako Zlatko Crnković u razgovoru s autoricom studije efektno primjećuje: „Čak je i Iso Velikanović to radio.“
Čini se, dakle, da su Zorana Jančić i Matko Abramić u dobrome društvu legendarnih autora i književnoumjetničkih velikana.
ČINJENICA CILJNE KULTURE
Freud kaže da je san uvijek želja, mada izmijenjena do neprepoznatljivosti. Praktično je ništavan, navodi se u Dosjetki, ali održava vezu s velikim vitalnim interesima, i svoj ulaz zahvaljuje jedinoj potrebi koja je aktivna tijekom noći: potrebi da spavamo.
Slikovnice su potreba, jer su sjajne odskočne daske u raznovrsne i više sfere. Mogu biti i amortizeri u nižim sferama, a meni su malo i bumeranzi, uvijek me vrate mojim izvorišnim temama. Ova bi, recimo, mogla poslužiti za istraživanje tog nedovoljno istraženog fenomena posrednog prijevoda koji, kako Snježana Veselica Majhut ističe, uvelike utječe na strukturu prevedenog teksta.
U znanosti o prevođenju postoji tzv. deskriptivni smjer i on stavlja fokus na prijevode kao „činjenice ciljne kulture“, kako to zove profesor, znanstvenik i jedno od ključnih imena znanosti o prevođenju, Gideon Toury. I sad je slikovnica Tebi već se sniva činjenica hrvatske književnosti, i kao takvu će je javnost čitati, možda i analizirati. Što ne znači da ne treba tematizirati i promišljati uvjete i korake njezina nastanka.
I treba, također, ponekad preispitati i vlastite stavove, i povremeno ih možda malo i modificirati. Primjerice, kad se nađete pred vrlo lijepim i uspjelim tekstom na hrvatskom, kao što sam se ja sada našla.
Ilustracije: © Lisa Aisato, ustupio nakladnik Hibou publishing
