Prevoditelj predstavlja: Edin Badić
Nešto o meni:
Još sam kao gimnazijalac naslućivao da ću se baviti nekim vidom prevođenja. Jezici su mi oduvijek išli, prvi strani jezik bio mi je njemački, poslije sam počeo učiti i engleski, a u zagrebačkoj Drugoj gimnaziji, koje se uvijek rado sjetim, fakultativno sam pohađao i nastavu latinskog jezika te DSD-a, Programa za Njemačku jezičnu diplomu. Na koncu sam položio sve potrebne ispite, ali o profesiji književnog prevoditelja, priznajem, nisam sanjao. Tada me nekako više privlačio posao sudskog tumača… Mogao sam birati što želim studirati, u igri su bili i FER, matematika na PMF-u, psihologija na FF-u i politologija, ali na kraju je prevagnula ljubav prema jezicima. Upisao sam u Zagrebu prijediplomski studij anglistike i švedskoga, a njemački je donekle pao u drugi plan. Bolonjska nam je reforma, nasreću, omogućila uže specijalizacije, a ja sam na oba diplomska studija bez trunke razmišljanja upisao prevoditeljstvo. U to sam vrijeme otkrio i da u meni čuči istraživač, na petoj sam se godini sasvim spontano odvažio zaploviti u znanstvene vode, s kolegicom Sandrom Ljubas objavio prvo istraživanje o leksičkim inovacijama u švedskome, a svoje studiranje potom objedinio istraživačkim diplomskim radom o kulturnim specifičnostima u engleskim i hrvatskim prijevodima sa švedskoga.
Tijekom studija odslušao sam, između ostaloga, kolegije književnog prevođenja i, premda me put nakon diplome odveo u institucije Europske unije gdje sam odradio dva prevoditeljska staža, najprije u Predstavništvu Europske komisije u Zagrebu pod mentorstvom Marine Petrić, a potom i u Europskom parlamentu u Luksemburgu, po povratku u Hrvatsku odlučio sam se upustiti u slobodnjačke vode i okušati u književnom prevođenju. Uz engleski i švedski imao sam priliku naučiti norveški i danski, studirao sam i usavršavao se i u Švedskoj i u Danskoj, i sa svih tih jezika danas prevodim. Od 2020. naovamo objavljeno mi je više od dvadeset knjiga prijevoda, mahom proznih djela za odrasle, ali posebno uživam prevodeći slikovnice, odnosno književnost za djecu i mlade. Zahvaljujući svojem doprinosu hrvatskoj kulturi prije dvije godine stekao sam i status samostalnog umjetnika. Uz izuzetno pozitivnu recenziju primljen sam i u Društvo hrvatskih književnih prevodilaca gdje sam se pridružio Radnoj skupini za poboljšanje radnih uvjeta književnih prevodilaca, a nakon što sam kao pozvani mentor u Švedskoj sudjelovao na radionici književnog prevođenja posvećenoj prevoditeljima budućnosti, u suradnji sa Sandrom Ljubas i DHKP-om te uz pokroviteljstvo Švedskog kulturnog vijeća, od prošle godine koordiniram i vodim švedsko-hrvatski Translab. Mladim kolegama koji bi se željeli profesionalno baviti književnim prevođenjem dajemo priliku da bruse vještine stečene na fakultetu te im savjetujemo kako da se od prvih angažmana bore za što bolje radne uvjete. Odziv je u protekle dvije godine iznimno velik, pa smo kolegica Ljubas i ja projekt odlučili proširiti na norveški. Na pilot-radionicu kao mentoricu pozvali smo dragu kolegicu Anju Majnarić, a program će velikodušno financijski poduprijeti Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u Zagrebu.
Usporedno s prevoditeljskom karijerom koju posljednjih pet godina uspješno gradim, neovisno i na zdravim temeljima, intenzivno se bavim znanošću o prevođenju, član sam Europskog društva za prevoditeljstvo (EST), a 2023. sam i doktorirao na Sveučilištu u Zadru, s traduktološkom temom i pod vodstvom uglednih znanstvenica dr. sc. Snježane Veselice Majhut i dr. sc. Ive Grgić Maroević. Obrazovni sam put nakon Zagreba i Skandinavije nastavio u Zadru, ne samo zbog predivne lokacije i pogleda na more nego i zbog financijske pristupačnosti, administrativne jednostavnosti te mogućnosti da već od prvog semestra program studija osmišljavam u suradnji s mentoricama i krojim sukladno odabranoj temi. Tih sam nekoliko godina proveo proučavajući strategije prevođenja tabu-tema u hrvatskim prijevodima anglofone dječje književnosti, a u planu je da obimno doktorsko istraživanje koje je iziskivalo i terenski rad uskoro pretočim u monografiju.
Nešto novo, nešto staro:
Led
Iako većinu prevoditelja sa skandinavskih jezika za prvi prijevod obično zapadne krimić, meni je na stol došao izvrstan atmosferski roman „Led“ (Hena com, 2020.) finsko-švedske spisateljice Ulla-Lene Lundberg koji me i dobrano namučio. Roman protkan autobiografskim i etnološkim elementima otkriva zamršene sudbine žitelja Örarne, fiktivnog otočja smještenog između Finske i Švedske, čije živote stubokom mijenja dolazak surove zime. Okovani ledom, otočani na vidjelo iznose najzatomljenije tajne, slabosti i navike s kojima se tek pristigla mlada obitelj Kummel mora suočiti. U „Ledu“, nadahnutom autoričinim djetinjstvom, usmenom predajom te bogatim zavičajnim folklorom, vješto se iznose napetosti unutar jedne zajednice koja se istodobno može tumačiti i kao alegorija čovječanstva. Roman je 2012. ovjenčan najprestižnijom finskom književnom nagradom „Finlandia“, čime se može podičiti tek manji broj uspješnica finsko-švedske književnosti. Odlikuju ga izrazito suptilan i nijansiran autorski glas te probran leksik prošaran dijalektizmima, pa mi je takvu visokokvalitetnu prozu bio izniman gušt prevoditi.
Mengele Zoo
Preveo sam i opsežan, u nas nedovoljno zapažen, roman „Mengele Zoo“ (Lector, 2021.) prekaljenog norveškog prozaika Gerta Nygårdshauga, koji je 2007. na književnom festivalu u Lillehammeru proglašen i najboljim norveškim romanom u proteklih 100 godina. Remek-djelce norveške književnosti od petstotinjak stranica fantastičan je ekokritički kolaž Latinske Amerike, sebične eksploatacije i razaranja amazonske prašume koja je nekoć bila dom dječaka, lovca na leptire, Mina Aquilesa Portoguese. Odrastajući, Mino postaje sve odlučniji u borbi protiv nedaća koje donosi globalni svijet, osniva ekoteroristički pokret Mariposa želeći stati na kraj gramzivosti imperijalista i zaštititi preostale, još netaknute, dijelove pluća Zemlje koja su na izdisaju. Premda je ovaj roman objavljen još 1989., danas, kad svjedočimo klimatskoj krizi i sve češćim prirodnim katastrofama, aktualniji je no ikad, a čini se da je i utro put švedskoj aktivistkinji Greti Thunberg koju i dalje tek rijetki shvaćaju ozbiljno. Iako Mino postaje „ekoterorist“, na nama ostaje da se zapitamo tko su doista teroristi, oni koji radi vlastite dobiti uništavaju tlo kojim hodamo ili oni koji izgaraju u želji da ga očuvaju za buduće naraštaje?
Moja Afrika
Proljetos je svjetlo dana ugledalo i novo izdanje klasika danske književnosti, memoar „Moja Afrika“ (Iris Illyrica, 2024.) Karen Blixen, prvi put preveden izravno s danskoga. Blixen je virtuozna pripovjedačica, briše granice između memoara, putopisa, eseja i romana, osvrće se na sedamnaest godina koje je provela u Britanskoj Istočnoj Africi, upoznaje nas s afričkim narodima i kulturama koje dolaskom kolonijalnih sila prolaze velike promjene, opisuje raskošnu divljinu te na mističan način izražava svoju ljubav prema Africi i njezinim ljudima. Kroz iznimno gust, poetski nabijen tekst s mnoštvom referencija probijao sam se mjesecima, pa mi nedavna predivna kritika Tanje Tolić, objavljena i u Globusu, dolazi kao potvrda da su se besane noći i silan prevoditeljski trud najzad ipak isplatili.
Uskoro u mom prijevodu izlazi i klasik švedskog SF-a „Bog robota“ (Hangar7, 2024.) iz pera prerano preminulog vizionara Elfreda Berggrena. Premda je očito nadahnut „Rossumovim univerzalnim robotima“ Karela Čapeka, Berggren davne 1932. maštovito i stilski dosljedno predviđa robotiziranu svakodnevicu. Iako autor u romanu piše o budućim 1970-ima, misli su mu svevremenske, usudio bih se reći, nama nikad bliže: progovara o odnosu čovjeka i znanosti, utjecaju „nijemih prijatelja“ robota na evoluciju i civilizaciju, a filozofski secira odnose Boga i čovjeka, čovjeka i stroja te napose Boga i robota. Zašto je život postao velika zagonetka u dobu strojeva, najbolje provjerite sami.
Najdraži naslovi:
Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo
„Pipi Duga Čarapa“ (Znanje, 2021.) klasik je svjetske dječje književnosti i zahvalan sam izdavačkoj kući Znanje na povjerenju da najpoznatijem djelu Astrid Lindgren udahnem nov život, ispravim napravde iz prošlosti i našem čitateljstvu pružim prvi cjeloviti hrvatski prijevod. Raduju me pozitivne reakcije na prijevod, kao i pojava sve većeg broja ponovnih hrvatskih prijevoda važnih književnih djela koja su odavno postala dijelom svjetske baštine.
„Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo“ (Hena com, 2022.) osebujno je djelo otkačene danske slikarice, glazbenice i spisateljice Annette Bjergfeldt koja donosi rollercoaster emocija. Osobno bih rekao da su danas sve rjeđi romani s dobrom, zrelom, ali svježom dozom humora, i u tome sam najviše i uživao. Rijetko se dogodi da književni tekst prevodim s osmijehom od uha do uha, a ovo mi je djelo baš dobro „sjelo“.
„Knjiga koja se nije dala čitati“ (Petrine knjige, 2023.) neobična je slikovnica švedskog komičara Davida Sundina. Knjiga je to koja čini sve u svojoj moći da je drugi ostave na miru. Riječi se u njoj mijenjaju, knjiga se zatvara i iz vedra neba pojavi se – krokodil! Luckaste ilustracije, mnoštvo ludorječnih novotvorenica i njezina šaljivost nagnali su me da slikovnicu ponudim izdavaču kojem se ona izrazito svidjela. Slikovnica je, između ostaloga, interaktivna, što je danas prava rijetkost. Stoga u čitanje svu snagu moraju uprijeti i dječji i odrasli čitatelji, a posebno me veseli što je s užitkom čitaju i djeca u knjižnicama širom Hrvatske.
Nešto neobjavljeno:
Iako izdavačima često predlažem na hrvatski još neprevedene dragulje skandinavske književnosti, u ovom bih se segmentu radije prvo kritički osvrnuo na poplavu posrednih prijevoda gotovo cjelokupnog stvaralaštva prve žene dobitnice Nobelove nagrade za književnost, Selme Lagerlöf (1909.). Prije nekoliko godina njezina su djela postala „javno dobro“, pa su se na tržištu pojavili novi-stari prijevodi, izdanja prevedena posredno – preko engleskoga ili njemačkoga – što je praksa koju nipošto ne podržavam jer, naime, skandinavista na tržištu ima i više nego dovoljno, pa se njezin opus komotno može kvalitetno prevesti izravno – sa švedskoga na hrvatski. Nadam se da će izdavači to uskoro osvijestiti, iako me žalosti i što se Andersenove bajke po stoti put prevode s engleskoga ili njemačkoga, a ne s danskoga. Davno su prošla vremena posrednih prijevoda.
Elsa Beskow jedna je od klasičnih švedskih dječjih autorica čiju su slikovnicu „Solägget“ naši Translabovci ove godine prevodili na radionici. Moram priznati da ih je, osim predivnih ilustracija, oduševio i starinski štih koji nas nostalgično vraća tekstovima našeg djetinjstva koje su pisale Ivana Brlić Mažuranić, Beatrix Potter ili Astrid Lindgren. Djela kao što su „Solägget“, „Sagan om den lilla, lilla gumman“ ili „Tant Grön, tant Brun och tant Gredelin“ zasigurno zavređuju hrvatske prijevode!
Anegdota (ili zanimljivost):
Zaposlenici
Prevodeći hvaljene „Zaposlenike“ (Hena com, 2023.), koje je Olga Ravn napisala na danskom, jeziku u kojem se, za razliku od hrvatskoga, gramatički rod često može izraziti neutralno, zamjenicom „man“, ili prikriti jer se, primjerice, na glagolu u 1. licu jednine ne vidi obilježje roda, morao sam odstupiti od uobičajene prakse i kontaktirati s autoricom kako bih joj pojasnio problematiku. Isprva mi je predložila da sve pišem u ženskom rodu jer je tako već bila savjetovala prevoditeljima s drugih jezika, ali onda je i sama priznala da više nije sigurna kojeg bi roda zapravo bili njezini „ljudski“ i „humanoidni“ zaposlenici lišeni identiteta. Naposljetku smo se dogovorili da u ženskom rodu na hrvatski prevodim svjedočanstva onih zaposlenika čiji rod u danskome nije jasno izražen, dok drugdje, ako bi se iz konteksta dalo zaključiti da je zaposlenik ili muškog ili ženskog roda, s oprezom odaberem ono što bi u konkretnom slučaju bilo smislenije, vodeći računa o tome da ne upadnem u nepotrebnu stereotipizaciju likova. S tim smo rješenjem na koncu oboje bili sretni!
Najveći izazovi:
O volumenu vremena 1
Ove sam se godine upustio u kolaborativno prevođenje, oblik suradnje koji u književnom prevođenju i nije naročito zastupljen. Kolegica Sandra Ljubas i ja zajedno prevodimo introspektivnu septologiju „O volumenu vremena“ (Fraktura, 2024.) danske spisateljice Solvej Balle koja je 2022. godine za prva tri dijela dobila prestižnu Nagradu Nordijskog vijeća za književnost. Zasad na hrvatskome možete čitati prva dva dijela, a našu bih suradnju opisao kao veoma uspješnu, premda zahtjevnu. Iako se izvrsno poznajemo, tek smo sada, ukrstivši prevoditeljske glasove, osvijestili koliko je važno donositi zajedničke odluke, postići kompromis i ujednačiti stil kako bi autoričin glas došao do izražaja. Osobito jer je riječ o prilično zamršenom, filozofskom tekstu koji isprva nije lako raspetljati. Srećom, polazi nam to za rukom, a uvelike nam pomaže i oštro uredničko oko Monike Herceg. Nova dva nastavka u planu su za 2025. godinu i veselimo im se!
Najveći uspjesi:
Sredinom prošle godine razveselila me vijest da je Nacionalna sekcija Međunarodnog odbora za dječju knjigu, poznatijeg kao IBBY, prepoznala važnost i kvalitetu mog prijevoda „Pipi Duge Čarape“ te me u kategoriji prevoditelja nominirala kao hrvatskog kandidata za Časnu listu. Veliko je to priznanje, u prvom redu jer u žiriju sjedi petnaest književnih i književnoprevoditeljskih stručnjaka koji svojim vrijednim radom već desetljećima zadužuju hrvatsku kulturu. Prijedlog domaćeg žirija svesrdno je prihvatio međunarodni žiri sa sjedištem u Baselu, pa sam tako početkom rujna 2024. otputovao na IBBY-jev kongres u Trst gdje mi je nagrada i svečano dodijeljena.
Svaka pohvala struke daje vjetar u leđa, ali jednako cijenim i komentare čitatelja, malih i velikih, jer su iskren pokazatelj da se mukotrpan prevoditeljski rad itekako vrednuje i uvažava. Produkcija iz godine u godinu raste, zaslužnih je prevoditelja sve više, pa je u tom svjetlu velika šteta što u Hrvatskoj postoje samo dvije prevoditeljske nagrade! Vjerujem da bi osnivanje još poneke uvelike pridonijelo jačanju statusa i ugleda prevoditeljske profesije.
Nešto što tek dolazi:
Upravo prevodim autofikcijski roman „Natten“ nagrađivane švedske autorice Sare Gordan koji bi nagodinu trebao izići u izdanju Neolita. U potresnoj ispovijesti pratimo majku u potrazi za nestalom, kronično bolesnom kćeri koja se iz njezina krila želi otrgnuti kako bi iskusila slobodu. Uskoro ću prevoditi i zbirku poslijeratnih reportaža „Tysk höst“ („Njemačka jesen“) sjajnog Šveđanina Stiga Dagermana, kao i njegov filozofski esej o spisateljskoj blokadi „Vårt behov av tröst är omättligt“ („Naša je potreba za utjehom neutaživa“) te se tako prvi put upustiti u ozbiljnije publicističke pothvate. U pripremi su i nastavci septologije Solvej Balle, nekoliko istinskih poslastica skandinavske književnosti poput djela Ingvild H. Rishøi, Torea Renberga ili Lise Ridzén, kao i novi zabavni roman Annette Bjergfeldt. Većinu sam ovih naslova samostalno predložio izdavačima i na to sam osobito ponosan! U pregovorima sam za još neka važna i nagrađivana djela, ali to neka zasad ostane tajna!
Živa riječ i istinski dijalog
Na samom kraju kratko bih se osvrnuo na izvjestan strah od umjetne inteligencije koji vlada među kolegama književnim prevoditeljima. Istina, nalazimo se na svojevrsnoj prekretnici, ali na prekretnici smo se tijekom povijesti našli već tisuću puta. Prevoditeljska svakodnevica promijenila se dolaskom računala, uvođenjem programa za obradu teksta odnosno pojavom alata za strojno i računalno potpomognuto prevođenje, ali je u središtu prevođenja kao posredničke djelatnosti među narodima, jezicima i kulturama bio i ostao – čovjek. U književnom prevođenju do promjena dolazi najsporije: dok su se ostale vrste prevođenja razmjerno lako prilagodile tzv. CAT-alatima, za književne se tekstove takvi alati u svijetu rjeđe razvijaju, a za hrvatski, kojem ionako manjka osnovnih jezičnih resursa poput digitalnih jedno- i višejezičnih rječnika, specijaliziranih korpusa ili gramatičkih i pravopisnih provjernika, takvi programi zasad ne postoje. Ne mogu zamisliti scenarij u kojem bi živu riječ književnog prevoditelja zamijenila umjetna inteligencija. Rad bi se uporabom UI-ja eventualno mogao ubrzati, ona bi u trenutku prevodilačke blokade mogla ponuditi inspiraciju, sinonim kojeg se inače ne bismo sjetili, a prijevodi bi opsežnijih i kompleksnijih tekstova mogli postati dosljedniji, kao što je to slučaj s tehničkim prevoditeljima koji prevode u Tradosu ili se služe prijevodnim memorijama i terminološkim bazama. Međutim, ne vjerujem da je takva budućnost izgledna za književne prevoditelje.
Početni hajp oko UI-ja već jenjava, recentna istraživanja pokazuju da se učestalost uporabe umjetne inteligencije u 2024. zapravo smanjila, ali ostaje ključno upoznati se s prednostima i nedostatcima tehnologije. Ne samo kako bi se izbjegla histerija, stihijsko potpisivanje peticija koje rijetko imaju odjek u stvarnosti te, sasvim kontradiktorno, negiranje njezina utjecaja (jer ona je, eksplicitno i implicitno, odavna tu) nego i kako bi se na eventualna kršenja autorskih prava moglo pravovremeno i, što je najvažnije, informirano reagirati. Smatram da je konačno stigao trenutak da se i u hrvatskoj (književno)prevoditeljskoj zajednici razvije istinski dijalog teorije i prakse prevođenja, bez predrasuda i na dobrobit svih!