Prevoditelj predstavlja: Mišo Grundler
Ukratko o meni:
Dolazim iz Slatine, u Zagrebu živim od studentskih dana, kad sam upisao studij engleskog i švedskog jezika na Filozofskom fakultetu. Prevođenjem sam se počeo baviti još za vrijeme studija, ali profesionalno prevodim od 2011. godine, kad je započela suradnja s Hrvatskom radiotelevizijom, koja traje i danas. Zbog bavljenja prvenstveno televizijskim prevođenjem, odnosno titlanjem, nisam se odmah primio knjiga, prvu sam preveo 2013., a dosad imam objavljenih jedanaest književnih prijevoda i još pet u pripremi u idućih godinu dana. Cilj mi je posvetiti se što više književnim prijevodima, jer u tom poslu najviše uživam i nalazim najveće izazove, budući da je svaki novi književni prijevod, doslovno i preneseno, priča za sebe. Osim sa švedskog i engleskog, prevodim i s danskog i norveškog, a većina mojih dosadašnjih prijevoda knjige su s ta dva potonja jezika.
Što se žanrova tiče, dosad sam preveo sve i svašta, od povijesnih romana, zbirki poezije, slikovnica, do filozofskih djela. Povijest mi je oduvijek bila strast, da ne kažem tiha patnja, jer sam je dugo planirao studirati prije nego što sam se okrenuo jezicima (s 18 godina prevladala je prijeka potreba za razumijevanjem tekstova švedskih heavy metal bendova), pa mi stoga najbolje leže romani i publicistička djela povijesne tematike, kao i prevođenje poezije.
Nešto novo, nešto staro:
Proroci fjorda Vječnost
Jedan od novijih i dosad najuspješnijih naslova koje sam preveo je povijesni roman „Proroci fjorda Vječnost“ (Hena Com, 2018.) dansko-norveškog autora Kima Leinea. Radnja romana smještena je na konac 18. stoljeća, u doba kada su se prosvjetiteljske ideje širile Europom, pa tako i Skandinavijom. Protagonist je mladi Norvežanin Morten Falck, koji iz provincije dolazi u Kopenhagen studirati teologiju. Premda njega najviše zanima medicina, morao je udovoljiti strogom ocu i školovati se za svećenika. Ipak, nije odolio svojoj strasti pa je tijekom studija paralelno pohađao predavanja iz medicine i patologije. Skroman mladić sa sela u velegradu se u potpunosti predao raskalašenom životu, putenosti i pijančevanju, čak se nakratko i zaručio, ali je ipak nakon dugogodišnjeg školovanja završio studij i zaredio se. Nakon toga počinje novo poglavlje njegova života, jer se odlučuje na misionarski rad u danskoj koloniji na Grenlandu.
Oboružan Božjom riječju, ali još više prosvjetiteljskim duhom i Rousseauovim knjigama, on odlazi u svojevrsno polarno srce tame širiti svjetlost razuma, no već od samog početka pokazuje se da su njegove predodžbe Grenlanda bile pogrešne. Samoprozvani civilizirani Europljani odnose se neopisivo surovo prema urođeničkom stanovništvu, što na kraju dovodi do njihova revolta: skupina Inuita odvojila se od danskih gospodara i u svojoj koloniji zasnovala novu religiju temeljenu na tradicionalnom šamanizmu i biblijskim učenjima. Morten će, kao svećenik i predstavnik danske vlasti, biti poslan da ih vrati pod okrilje Crkve i krune.
Za svog dugogodišnjeg boravka na Grenlandu upoznat će naličje kolonijalizma, beskrajno nasilje, incest, silovanje, tlačenje i dehumanizaciju – shvatit će da svjetlo koje je kanio širiti ne prodire kroz gustu tminu ljudske opakosti, a da je i on sam, kao sol zemlje, pritom obljutavio. Riječ je o romanu koji će na trenutke šokirati i potresti čitatelje, ali i otvoriti im oči te pružiti uvid u gotovo posve (barem meni prije prevođenja) nepoznatu inuitsku kulturu.
Utopija za realiste
Od malo starijih prijevoda, istaknuo bih publicističku knjigu „Utopija za realiste“ (Naklada Ljevak, 2016.) nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana, koju sam preveo s engleskog, jer je tako tražio sam autor i nizozemski nakladnik. Knjiga počinje riječima „Tijekom gotovo 99% svjetske povijesti, 99% čovječanstva bilo je siromašno, gladno, prljavo, prestrašeno, glupo, bolesno i ružno.“ Duhovit je to uvod u knjigu koja se bavi ozbiljnom temom – svjetskom ekonomijom i uvjetima života kroz povijest. Mladi nizozemski autor (u doba objavljivanja Utopije imao je 28 godina) posvetio se proučavanju demografskih i gospodarskih kretanja kroz povijest, razvoja ljudskog društva i čovječanstva te došao do zaključka da je neophodan sljedeći korak u društvenoj evoluciji uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka. Bregman iznosi slične ideje koje su u prošlosti predlagali ideolozi i lijevog i desnog političkog spektra i opisuje prethodne pokušaje provođenja eksperimenata sa zajamčenim dohotkom za sve.
Zaključak je knjige da se svijet nalazi na raskrižju nakon naglog tehnološkog razvoja – jedna je opcija korak prema rastu broja nezaposlenih zbog sve šire primjene robotske radne snage, produbljivanju ekonomskog jaza među stanovništvom i stvaranja malobrojne kaste neizmjerno bogatih naspram velike većine koja jedva spaja kraj s krajem; druga opcija, koju autor zagovara, uvođenje je univerzalnog dohotka kao sigurnosne mreže onima koji će zbog robotizacije, koja nezaustavljivo ide naprijed, ostati bez posla i izvora prihoda. Bregman zastupa tezu da je ta, kako je naziva, utopija ostvariva i izvediva već sad, a njegove ideje poduprle su i istaknute ličnosti poput američkog psihologa i popularizatora znanosti Stevena Pinkera i slavnog astrofizičara Stephena Hawkinga. Kakvi god vaši stavovi bili, ta knjiga doista potiče na razmišljanje. Malo mi je žao što je Utopija kod nas, za razliku od drugih zemalja, gdje je potaknula javne rasprave, razmatranja univerzalnog dohotka i provođenje eksperimenata, prošla nezasluženo ispod radara.
Najdraži naslovi:
Praško proljeće
Razumijemo li životinje?
Da se poslužim klišejom, prevoditelju je odabrati najdraži naslov kao roditelju odabrati najdraže dijete. U svaku prevedenu knjigu ugrađeno je mnogo truda, rada i vremena (često i živaca i propuštenih druženja i društvenih događanja) pa je nezahvalno cijeniti neko djelo iznad ostalih. Ipak, kad bih kao čitatelj birao između naslova koje sam preveo, neki bi mi bili miliji. Već spomenuti „Proroci fjorda Vječnost“ najbolje su mi legli iz čitateljske perspektive, jer je riječ o romanu koji nisam ispuštao iz ruku, naprosto page-turner po mojem ukusu.
Također, jednako mi se tako svidio nedavno objavljeni roman „Praško proljeće“ (Naklada Ljevak, 2019.) britanskog autora Simona Mawera, u kojem se dramatični događaji iz Češke otprije 50 godina donose iz perspektive dvoje engleskih studenata na proputovanju Europom i britanskog diplomata u službi u veleposlanstvu. Preko mladenačkog entuzijazma i oduševljenja valom reformi u toj socijalističkoj republici pa do hladnog cinizma tipičnog za diplomatske krugove, roman donosi priču o ljubavi, nadi, ljudskoj fragilnosti i srušenim snovima, a sve skupa prožeto je karakteristično britanskom dozom gorko-slatkog humora.
Osim ta dva romana, po zanimljivosti istaknuo bih još „Razumijemo li životinje? Filozofijski pristup“ (TIM press, 2019.), veoma popularnog norveškog filozofa Larsa Svendsena, koji na jednostavan i artikuliran način približava filozofiju nama običnim smrtnicima. U knjizi donosi upravo to što piše u naslovu – filozofijski pristup razumijevanju životinja. Svendsen na temelju filozofskih radova o životinjama, znanstvenih istraživanja i vlastitog iskustva ljubitelja životinja pokušava prodrijeti u životinjski um i shvatiti kako naši ljubimci razmišljaju, što osjećaju i kako doživljavaju svijet oko sebe. Ja osim plišanog medvjeda na radnom stolu nemam drugih ljubimaca, ali tu bih knjigu darovao svakom vlasniku životinje.
Nešto neobjavljeno:
Već dugo govorim da bih jednog dana volio prevesti barem dio opusa Augusta Strindberga na hrvatski. Strindberg, doduše, jest preveden, no riječ je o prilično starom sarajevskom izdanju u prijevodu s njemačkog kao jezika posrednika. Kao što to često biva, u prijevodu prijevoda izgubi se previše pa konačni proizvod, tj. prevedeni tekst ima premalo dodirnih točaka s originalom. Kod Strindberga je slučaj da se u prijevodu izgubila gotova sva poetika i nijansiranje, što je pogotovo vidljivo u opisima Stockholma po kojima je „Crvena soba“ glasovita. Prvi put čitao sam Strindbergova djela u prijevodu i nisam prepoznao njegovu vrijednost; tek kad sam mu, takoreći, dao drugu šansu i čitao ga na švedskom, ostao sam zadivljen. Baš mi je slučaj Strindberga bio dodatna motivacija da se nakon studija počnem baviti prevođenjem.
Osim toga, san mi je još od studentskih dana prevesti opsežniju zbirku pjesama engleskog romantičara S. T. Coleridgea, koji je na hrvatski preveden samo sporadično, ali nikada sustavno u nekoj zbirci ili sabranim pjesmama. Budući da sam na poeziju slab, a Coleridge i engleski romantizam oduvijek su mi posebno dragi, to bih dugoročno volio s riječi provesti u djelo.
Anegdota:
Pa evo, jedna (ne)zgoda koju pamtim dogodila se kad sam se tek počeo ozbiljnije baviti prevođenjem. Dobio sam mail od jedne gospođe koja je željela na svoju ruku, valjda u samizdatu, objaviti knjigu jedne danske autorice. Autorica je njezina prijateljica i bilo joj je jako stalo da je se prevede na hrvatski. Pristao sam se sastati s njom da vidim o čemu se točno radi i ostao, blago rečeno, zatečen. Naime, nakon što mi je opisala o čemu je u knjizi riječ i zašto joj je važno da bude prevedena, došao je red na formalni dio dogovora – autorska prava, rok, cijena itd. Kad sam pitao za cijenu, nemalo se iznenadila i na kraju rekla da bi eventualno mogla platiti neki simboličan iznos. Dakako, kao olakotne okolnosti navela je da knjiga nije previše opsežna, a rok bi bio fleksibilan. Šokirala se naprosto kad je čula da prevoditelji od prijevoda žive i ne mogu baš utrošiti mjesece rada za simboličan iznos, ma koliko netko želio prijevod svoje omiljene knjige. Morao sam se, jasno, zahvaliti na ponudi, a čini mi se da joj ni na kraju balade nije bilo jasno u čemu je problem. Znam da mnogi mladi prevoditelji na početku karijere pristaju na niže cijene da bi se nekako probili i da se za njih pročuje, no nitko ipak ne bi trebao prihvatiti rad za kikiriki. Kikiriki je za slonove, ne treba nitko praviti slona od nas.
Najveći izazovi:
Prava djeca (ne) odrastaju usput
Jedan od najvećih izazova bila je zbirka moderne poezije danske pjesnikinje Cindy Lynn Brown „Prava djeca (ne) odrastaju usput“ (Mala zvona, 2015.), jer je riječ o autorici koja piše vrlo nekonvencionalno, uglavnom izostavlja interpunkciju i nerijetko se njezini stihovi prelijevaju iz retka u redak tako da je kraj jednog stiha početak sljedećega. Zbog velikih razlika u sintaksi danskog i hrvatskog jezika, svaki je takav primjer bio vrlo nezgodan za prevođenje. Autorica je k tome postigla posebnu ritmiku i ironičan prizvuk na danskom, što je bio dodatan izazov. Povrh svega, dio pjesama u zbirci bio je inspiriran danskim medijima – dnevnim listovima, časopisima i televizijskim emisijama – pa su i teme tih pjesama bile osvrt na stil, teme i karakteristike tih medija. To je, dakako, Dancima posve jasno i duhovite opaske smjesta su im prepoznatljive, no našoj publici ništa ne znači naslov nekog stranog časopisa pa sam na kraju morao pribjeći fusnotama, što je svojevrstan poraz za prevoditelja. A da nije bilo svesrdne pomoći urednice Sanje Lovrenčić, koja je i sama prevoditeljica i pjesnikinja, mislim da bi me ta zbirka, nimalo poetski, dotukla.
Najveći uspjesi:
Osim već spomenutog romana „Proroci fjorda Vječnost“, vjerojatno najveći izazov (a nadam se i uspjeh) bio je prijevod „Peera Gynta“, kanonskog djela norveškog dramatičara Henrika Ibsena, za izvođenje na daskama zagrebačkoga HNK. Nije mi bilo baš svejedno za vrijeme prevođenja te drame, jer je štošta moglo poći naopako, a suradnja HNK i Norveškog narodnog kazališta iz Osla završiti fijaskom. Pripreme za predstavu bile su već u tijeku kad je norveški redatelj shvatio da se u Hrvatskoj „Peer Gynt“ izvodi u proznom obliku. Njemu i njegovu timu to je bilo neprihvatljivo jer Ibsen je napisao lirsku dramu u rimovanim stihovima, a poseban naglasak stavio je na melodioznost i ritam norveškog jezika. (Norvežani se, naime, izuzetno ponose „Peerom Gyntom“ i ta drama u svijesti nacije značajna je kao Englezima „Hamlet“ ili Nijemcima „Faust“.)
Rok početka proba približavao se, a adekvatan tekst nije postojao pa su me iz HNK pitali bih li mogao prevesti „Peera“ u stihovima. Na pamet mi je prvo palo da je veliki Tomislav Ladan ocijenio to djelo de facto neprevedivim u izvornom, lirskom obliku, a da bi glumci dobili tekst na vrijeme i stigli ga uvježbati, sve je trebalo dovršiti u roku od tri mjeseca. Sve u svemu, zvučalo je kao nemoguća misija.
Naravno da nisam mogao odbiti. Slijedila su tri mjeseca vrlo intenzivnog rada, više-manje od jutra do mraka, uzbudljive suradnje s glumcima i redateljem (prvi put sam prevodio za kazalište pa mi je to bilo novo iskustvo) i neprekidnog razmišljanja o metrici pa sam primijetio da brojim slogove čak i kad čitam novine ili slušam nekoga dok govori (da, svjestan sam da takvo što rade samo čudaci). Naposljetku, došao je i dan premijere, a nikad u životu nisam imao veću tremu, iako su svi glumci rekli da im tekst odlično leži i da nema razloga za brigu. Reakcije su na kraju bile pozitivne, a najviše mi znači to što su Norvežani u publici, koji su došli čuti kako njihov dragi „Peer“ zvuči na hrvatskom, bili ganuti do suza jer su čuli dobro poznat ritam i melodiju na tuđem, nepoznatom jeziku.
Nešto što tek dolazi:
Trenutačno je u pripremi nekoliko knjiga različitih žanrova. Među njima je kratki roman mladog danskog autora Bjørna Rasmussena (radni naslov je „Koža je elastična futrola za cijelo tijelo“), bildungsroman o odrastanju u danskoj provinciji, seksualnosti, ljubavi, zlostavljanju… Taj roman, koji kritičari uspoređuju s „Ljubavnikom“ Marguerite Duras, dobio je nagradu Europske unije, a kod nas bi trebao izaći najesen u izdanju Naklade Ljevak. Osim toga, u planu je i roman radnog naslova „Retrovizor, rame, žmigavac“ (Fraktura) danske spisateljice Dorthe Nors, poznate široj publici i po svojim tekstovima u New Yorkeru. Riječ je dirljivoj, duhovitoj i apsurdnoj priči o starenju, usamljenosti i otuđenosti u modernom društvu, ispričanoj kroz prizmu polaganja vozačkog ispita.
Također za ovu jesen pripremam prijevod opsežnog djela „Idejni svemir nacizma“ norveškog povjesničara Carla Müllera Frølanda, u nakladi TIM pressa, u kojem autor traži korijene nacističke ideologije u kulturi, književnosti i školama misli od razdoblja romantizma pa do dolaska nacista na vlast i Drugog svjetskog rata. Autor se pritom bavi i današnjim vremenom i ističe zajedničke karakteristike različitih nasilnih ideologija, od neonacizma do islamizma, te upozorava na to da se ni danas ne možemo uljuljkati u uvjerenju da se crni scenariji iz prošlosti ne mogu ponoviti.