Prevoditelj predstavlja: Boris Vidović
Ukratko o meni:
Prevoditi sam počeo davno. Engleski sam počeo učiti još prije škole, s 5 godina, u Varšavskoj. Kasnije je došao talijanski. S obzirom da me uvijek zanimala književnost, puno sam čitao, ponešto i pisao, činilo mi se normalnim pokušati nešto i prevesti. Prvo sam, tu i tamo, prevodio s engleskog, ponešto i s talijanskog. Završivši komparativnu i filozofiju, činilo mi se da sam, zapravo, neiživljeni lingvist. Pa sam počeo misliti koji bih još jezik mogao naučiti. Latinski mi je bio obavezan na fakultetu, par godina sam učio francuski, ali činilo mi se da bi bilo zgodno naučiti neki sasvim drugačiji jezik. Uvijek sam loše crtao, tako da su mi se, npr., kineski i arapski činili preteškima, i tako sam došao na ideju kako bi finski mogao biti zanimljiv. Nešto sam malo učio doma, otišao sam na par ljetnjih tečajeva u Finsku, u međuvremenu sam sreo svoju buduću bivšu i preselio se u Finsku gdje živim već više od pola života. Naučio sam pošteno jezik, kasnije i estonski, te se vratio svojoj davnoj ljubavi, prevođenju. Ne bavim se statistikom, ali preveo sam nekih 20-30 romana i skoro isto toliko dječjih knjiga i slikovnica. Najradije prevodim ono što volim i čitati: dobru, zahtijevnu prozu. Volim i poeziju i rado bih i to prevodio, ali to mi je rijetko zadovoljstvo s obzirom da je malo tko zainteresiran za stihove. Šteta.
Nešto novo, nešto staro:
Čišćenje
S finskog prevodim 20-tak, a s estonskog otprilike 5 godina. Vrijedi spomenuti zvijezdu finske književnosti, Sofi Oksanen, preveo sam njezino Čišćenje i Kad su golubice nestale. Svakako bih htio spomenuti i važan roman estonskog klasika Antona Hansena Tammsaarea Novi vrag u selu, knjiga koja je, čini mi se, trebala biti zapaženija i u hrvatskoj. Sofi je više puta boravila u Zagrebu i predstavljala svoje knjige. Oba romana bave se nedavnom prošlošću Estonije (njezina majka je Estonka), tako da romani pružaju, osim dobre književnosti, i uvid u blisku povijest zemlje koja baš i nije poznata hrvatskim čatateljima. Tammsaare je pak klasik estosnke književnosti i ovo mu je vjerojatno najbolji roman koji mu je, nažalost, ostao posljednji.
Najdraži naslovi:
Moja mačka Jugoslavija
Volim prevoditi nešto novo, svježe i drugačije. Zato mi je bilo veliko zadovoljstvo (pored već spomenutog Tammsaarea), prevoditi već svjetski priznatog mladog finskog književnika Pajtima Statovcija. Do sada sam preveo dva njegova romana (napisao ih je četiri), nadam se da ću uskoro i ostale. Strašno mi je bilo zabavno prevoditi i suvremenog estonskog pisca Anrdusa Kivirähka. Njegov Čovjek koji je govorio zmijski je beskrajno zabavan, duhovit i inventivan roman, neka vrsta estonskog magičnog realizma. Statovcija volim jer je majstor jezika, a osim toga je sigurno jedan od najzanimljivjih književnika i u svjetskim razmjerima. Kivirähkov roman je priča za sebe. Osim toga, estonski mi je relativno novi jezik i baš sam uživao prevodeći ovaj roman. Volio bih ga još prevoditi, ali to, naravno, ovisi o izdavačima.
Nešto neobjavljeno:
Toga ima strašno puno. Od suvremenih Finaca rado bih preveo npr. ponešto od Laure Lindstedt, od klasika Voltera Kilpija. Od Estonaca sam imao neke preliminarne razgovore i tetralogiji romana Jaana Krossa, ali to se nije ostvarilo. Rado bih više prevodio poeziju, pogotovo suvremenu. Kao i nacionalne epove: finsku Kalevalu i/ili estonskog Kalevipoeg (Sin Kaleva). Volio bih se vratiti i svojim „starim“ jezicima i prevoditi npr. staru talijansku književnost, pjesnike sicilijanske škole, dolce stil novo i Guida Cavalcantija. Ili u Hrvatskoj ne baš poznate Amerikance Davida Marksona ili Bena Marcusa. Davnih 1980-tih sam s Željkom Ivanjekom i drugima radio na antoligiji američke kratke priče, zastupljeni su bili uglavnom postmodernisti, Barthelme, Barth, Pynchon i društvo, koji baš i nisu previše prevođeni na hrvatski.
Anegdota (ili zanimljivost):
Ne znam je li to zanimljivost ili anegdota, ali čovjek svašta doživi. Nekoliko pisaca koje sam prevodio (ne puno njih, možda 3-4) su zapravo vrlo šlampavi, tako da prevoditelj to ne može prevesti točno onako kako je napisano – to niti jedan lektor ne bi „pustio“. S druge strane, neki lektori mi se čine prilično uštogljeni – ljudi koji ne bi Krleži dozvolili da mu Filip Latinovicz doputuje na Kaptolski kolodvor jer, zaboga, na Kaptolu nema kolodvora.
Najveći izazovi:
Primalja
Obično se više gnjavim sa sjevernim finskim dijalektima, kao npr. u romanu Katje Kettu Primalja. U principu sve je to razumljivo, ali ponekad se nađe neka riječ koja mi nije jasna, a često ni Fincima s kojima živim. U tim slučajevima se dvoumim: treba li to prevesti na neko hrvatsko narječje (npr. na kajkavski) ili „ispeglati“ književnim jezikom. Oba rješenja imaju svojih prednosti i mana. Ponešto sam se namučio i s Tammsaareom s obzirom da piše pomalo zastarjelim jezikom. Ali ni to baš nije neka nepremostiva poteškoća. Više sam se mučio s opisom tradicionalne estonske seoska kuće gdje se pod istim krovom nalazi skoro sve: pored soba za stanovanje, tu se nalaze i sjenik, prostor za vršidbu žita, staja... Pa kad se junak kreće iz jednog prostora u drugi, nama se čini da to ne može biti u istom prostoru.
Najveći uspjesi:
Kupe br. 6
Tek sam drugi prevoditelj koji prevodi s finskog na hrvatski, a apsolutno prvi i jedini koji prevodi s estonskog. Dakle, gotovo sve je uspjeh. Najviše sam uživao prevodeći, osim spomenutih Patjovcija, Tammsaarea i Kivirähka, npr. roman Rosee Liksom Kupe br. 6, te slikovnice Aino Havukainen i Samija Toivonena o Tiku i Piku – objavljeno ih je 3, u tisku su još dvije, a upravo prevodim još jednu. Tiko i Piko su zapravo stripovi, puni igre riječi koje mi dopuštaju da se i ja poigram. Prevođenje treba biti zabavno i za prevoditelje. Inače mi se čini da se u Hrvatskoj knjige slabo kupuju, tako da i neke velike uspješnice koje sam preveo (npr. romani Sofi Oksanen i Istina Riikke Pulkkinen prodavani su u Finskoj u tiražama o kojima se u Hrvatskoj može samo sanjati) zapravo i nisu polučile neki bitni uspjeh. Vidim da se u Hrvatskoj knjige puno više posuđuju, ali volio bih da se i prodaju, a pogotovo da se o njima više piše. Istina, to ovisi i o izdavaču, tako da sam prilično zadovoljan njihovim promocijama u posljednje vrijeme. Znam, nema novaca, ljudi imaju i drugih potreba i zanimacija, ali ipak...
Nešto što tek dolazi:
Upravo dovršavam prijevod izuzetno uspješnog romana Iide Turpeinen pod radnim nazivom Sve što živi. To je Iidin prvi roman, izuzetno čitan u Finskoj, a u rekordnom roku prodan je i u 30-tak zemalja. Radi se o vrlo zanimljivom spoju ekologije, proze i eseja koji je očito dodirnuo neke goruće probleme suvremenog svijeta i našeg odnosa prema prirodi. Istrebljivanje životinja nije nešto tipično za naše doba, već nešto što je usko povezano s čovjekovim odnosu prema prirodi. Uskoro se bacam i na još jedan roman Rose Liksom što me strašno raduje. Rosa Liksom (pravim imenom Anni Ylivaara) jedna je od najzanimljivijih književnica koja možda nije po svačijem ukusu, a baš se niti ne uklapa sasvim u mainstream finske književnosti – sklona je ironiji, ponekad piše dijalektalnu prozu (kao i u romanu koji upravo prevodim), i ne podilazi uobičajenim očekivanjima čitalačke publike.
Traži se prevoditelj
Htio bih mlađim kolegama koji možda tek razmišljaju o prevodilačkom poslu reći kako bi bilo najbolje kad bi naučili neki rijedak ili mali jezik. Prevoditelja s engleskog, francuskog, talijanskog, njemačkog... ima koliko hoćeš. Tužno mi je vidjeti da se npr. djela nedavne dobitnice Nobelove nagrade, Koreanke Han Kang, moraju prevoditi posredno s engleskog. A korejski i nije baš neki mali jezik. Zapravo, tako sam i je počeo prevoditi s estonskog – izdavači su mi se jadali da nemaju nikoga tko bi prevodio s estonskog. Našli su kako-tako ljude koji znaju npr. litavski i latvijski, ali nikoga za estonski. Meni je kao Fincu bilo, naravno, jednostavnije naučiti estonski, ali strašno bih volio kad bi se mlađi prevoditelji pozabavili i ovakvim malo rjeđim jezicima. Više nisam najmlađi i sad već ozbiljno razmišljam što će se dogoditi nakon mene. Ja mogu godišnje prevesti najviše 5-6 knjiga (uskoro, kad budem u mirovini možda još 2-3 više), ali tko će prevoditi s finskog i estonskog kad ja to više ne budem mogao raditi? Jedan moj znanac, finski prevoditelj, svojedobno je napola u šali rekao kako bi bilo bolje da se prevode knjige s manje poznatih jezika. Skoro svi znaju engleski pa neka čitaju knjige pisane na engleskom u originalu. Pravi kulturni podvig je prevoditi nešto što je malo kome dostupno.