Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 12.11.2020.

Prevoditelj predstavlja: Radovan Lučić

Radovan Lučić (foto: Đorđija Đurasović)

Ukratko o meni:

Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, pogođen općom depresijom i nedostatkom ikakve perspektive, iz rodnog Zagreba odlazim okušati sreću u Amsterdamu. Obavljajući tamo razne poslove, ispočetka sam se služio svojim bijednim engleskim koji sam s vremenom usavršavao, a potom i nizozemskim. Učeći taj jezik i uspoređujući ga s hrvatskim, otkrivao sam mnoge sličnosti i razlike. Sve me je više zanimalo kako jezik zapravo funkcionira i u kakvim je odnosima s drugim jezicima. S namjerom da naučim nizozemski na akademskoj razini i steknem osnovna lingvistička znanja, upisao sam studij serbokroatistike na slavističkom odsjeku Amsterdamskoga sveučilišta. Za vrijeme studija počeo sam prevoditi, u čemu me poticao moj tadašnji, sada već, nažalost, pokojni, profesor Krunoslav Pranjić, koji je dvije godine gostovao na Amsterdamskom sveučilištu. Od sredine devedesetih, desetak godina bavio sam se, uz rad na svom projektu prvoga hrvatsko-nizozemskog rječnika, sudskim prevođenjem i tumačenjem, a nakon zgotovljavanja rječnika odlučio sam se posvetiti isključivo književnim prijevodima.

U Hrvatskoj sam debitirao s prijevodima nekoliko kratkih priča u zbirci "Protiv mora - antologija nizozemske kratke priče" koju je uredila moja kolegica i prijateljica Gioia-Ana Ulrich Knežević. Prevodim uglavnom proznu fikciju, a draga mi je i dokumentaristička proza. Usto predajem BKS (bosanski, hrvatski i srpski) i osnove (slavenske) lingvistike na svojoj almi mater, gdjegdje se pozabavim kakvom jezikoslovnom temom te čekam kad će se ukazati prilika za izradu drugog, nizozemsko-hrvatskog dijela rječnika. 

Nešto novo, nešto staro

Tijekom studija prevodio sam povremeno s kolegom Guidom Snelom fragmente i kratke priče iz domaće književnosti za nizozemski književni časopis Raster, pod ne uvijek posve budnim okom nedavno preminule prevoditeljice i pjesnikinje Lele Zečković. Shvatio sam da, s obzirom da ne vladam nizozemskim na razini izvornog govornika, na taj jezik mogu prevoditi jedino u suradnji s izvornim govornikom koji dobro poznaje jezik s kojega se prevodi. Naime, za izradu dvojezičnog rječnika važnije je dobro vladati polazišnim jezikom, jer tako ste u stanju pronaći ekvivalente različitih značenja riječi koje dobro poznajete, što nije uvijek slučaj sa stranim jezikom. Ali za prevođenje nužno je aktivno, i posve sigurno, vladati ciljnim jezikom kako biste mogli pouzdano kombinirati riječi u rečenici i diskursu, izabrati prikladan registar i prenijeti autorov stil, dok je za polazišni jezik u načelu dovoljno pasivno znanje.  

Vrlo mi je zanimljivo bilo prevoditi roman najpoznatije nizozemske spisateljice za djecu, Annie M.G. Schmidt. Ta je žena u drugoj polovici prošlog stoljeća napravila pravu revoluciju u tada još prilično konzervativnom društvu upotrebljavajući "neprilične" izraze u štivu namijenjenom maloj djeci. U romanu pod naslovom "Minoes", u mom prijevodu "Mima", riječ je o lijepoj, pristojnoj djevojci koja zna mačji jezik, penje se po krovovima i čezne sa sočnim sirovim haringama. Ona je zapravo mačka koja se spletom okolnosti zatekla u ljudskoj koži. Priča je pisana kao detektivski roman prepun nevjerojatnih zgoda, a prijevod je bio prilično zahtjevan zbog mnogih nizozemskih realija, imena, naziva i povijesnih referenci koje je trebalo prilagoditi hrvatskoj publici u dobi od desetak godina. Na moju veliku žalost knjiga se više ne može nabaviti jer je izdavač prestao postojati. 

La Superba Pfeijffer Leonard

Od svojih novijih prijevoda spomenuo bih roman "La SuperbaLeonarda Ilje Pfeijffera, klasičnog filologa, vrhunskoga pjesnika, boema i ekscentrika koji se iz Nizozemske prije dvanaest godina odselio u Italiju i tamo našao svoj novi dom. "La Superba" je priča o Genovi i njezinim stanovnicima, socijalno angažirana, povijesno utemeljena i stilistički razrađena do savršenstva. U njoj autor secira talijansko društvo, istražuje problematiku afričkih izbjeglica, opisuje marginalizirane društvene skupine, a u odmjerenom ritmu izmjenjuju se duhoviti dijalozi, lirski prizori, faktografija, seksualne scene i filozofska promišljanja. Kroz cijeli roman provlači se autorova fascinacija odnosima stvarnosti i fantazije, kako u razmišljanjima tako i u samoj fabuli, pa se čitatelj katkad pita je li ono što se događa s likovima u priči dio stvarne radnje ili je riječ o digresijama i maštarijama pripovjedača. A odgovor nikada nije posve pouzdan.   

Avenija Bonita Buwalda Peter

Također mi je zanimljivo bilo prevoditi debitantski roman Petera BuwaldeAvenija Bonita” za koji je dobio najznačajnije nagrade. To je maštovita, majstorski napisana i savršeno sročena moderna obiteljska drama s trilerskim zapletom, uzbudljivo i napeto štivo na 550 stranica koje se ne ispušta iz ruku (autor je često uspoređivan s vrlo uspješnom mješavinom Frenzena, Rotha i Houellebecqa). Sa skokovima u vremenu i prostoru paralelno se prate nevjerojatne priče troje međusobno povezanih likova. Jedan od njih je matematičar, bivši džudaš, a usto i ljubitelj jazza tako da sam dosta vremena proveo rješavajući jednadžbe i rebuse, provjeravajući džudaške zahvate i tražeći izvođače jazza i njihove albume. Prije doba interneta znao sam se izgubiti u enciklopedijama, a sada se gubim na Googleu. Kad sam po završetku prve verzije prijevoda posjetio autora kako bih provjerio neke nejasnoće, primio me je u dnevnoj sobi u kojoj su police bile pune starih jazz ploča, a u razgovoru mi je otkrio da ima crni pojas u džudu. Inače, Ilja Pfeijffer, autor "La Superbe", ima crni pojas u aikidu. Otprilike su istih godina, bilo bi zabavno prirediti neki književni dvoboj pa vidjeti u što će se razviti!

Najdraži naslovi

Propast standardnoga jezika Horst Joop van der

Naravno, najdraži su mi naslovi koje sam sâm predložio izdavačima. Jedan od njih je "Propast standardnoga jezika" s podnaslovnom "Mijena u jezičnoj kulturi Zapadne Europe" jezikoslovca Joopa van der Horsta, knjiga koja me je oduševila svojim pristupačnim stilom i iznimno bogatim sadržajem. Sam autor kaže da je ta knjiga esej, a ne znanstvena studija. Taj esej je, međutim, prava poslastica i za stručnjake, jer upravo vrvi upućivanjima na povijesne izvore i prijevode, gramatike i lingvističke radove, ali i na pojave iz svijeta književnosti, umjetnosti i tehnike kao što su naočale, telefon, gramofon i pisaći stroj. Autor, naime, promatra razvoj standardnoga jezika kao organske cjeline, od samih početaka pismenosti do današnjih dana te slojevito opisuje i povezuje različite vidove jezičnih pojava. Rad na toj knjizi ostao mi je u lijepoj uspomeni ne samo zbog meni silno dragih tema koje se u njoj obrađuju, nego i zbog ugodne suradnje s kolegicom Anitom Peti-Stantić koja je na sebe preuzela urednički posao i vrlo ga stručno obavila.

Nažalosnost stvari Verhulst Dimitri

Dosad najmiliji prijevod mi je "Nažalosnost stvari" Flamanca Dimitrija Verhulsta, vrlo plodnog autora nevjerojatne izražajne snage. U knjizi se naturalistički, grubo i komično opisuju apsurdne situacije s dna društvene ljestvice u stilu velikog Bukowskog. No sve te žestoke scene imaju vrlo istaknutu dirljivu stranu i upravo me je ta kombinacija istinski oduševila. S veseljem i nestrpljenjem bacio sam se na posao računajući da ću ga za nekoliko mjeseci uspješno obaviti, kako sam se dogovorio s izdavačem. No, iako sam prethodno pročitao knjigu, kad sam je počeo prevoditi shvatio sam da u tako kratko vrijeme neće biti moguće vjerno dočarati zvuk i ritam tih ekspresivnih rečenica. Doduše, ne znam bi li mi to uspjelo i da sam imao više vremena. Na koncu sam dobio mnogo pohvala za taj prijevod, a najveća pohvala došla je od samoga autora: kad sam mu se javio s nekim pitanjima, spomenuo sam mu kako mi je teško prenijeti ritam i glazbu njegove proze, na što mi je odgovorio kako mu je drago da je konačno netko prepoznao i tu, njemu iznimno važnu dimenziju njegove proze. Ako je već nisam prenio, barem sam je prepoznao, a i to je nešto! 

Nešto neobjavljeno

Zahvuljujući nizozemskoj zakladi za promoviranje nizozemske književnosti „Letterenfonds”, već je mnogo vrijednih naslova objavljeno na hrvatskom, a zastupljeni su gotovo svi poznatiji nizozemski autori. Rado bih preveo odabrane priče Remca Camperta, između ostaloga i zato što one predstavljaju moje početničke prevodilačke pokušaje iz prvih godina života u Nizozemskoj. Nažalost, u posljednje vrijeme izdavači nisu zainteresirani za objavljivanje prijevoda kratkih priča; taj je žanr, izgleda, pao u nemilost. Remco Campert je, međutim, jedan od najznačajnijih predstavnika nizozemske književnosti koji je za svoje maštovite i duhovite priče, kao i za svoje pjesme, primio brojne vrijedne nagrade. 

A Nizozemci imaju i izvrsne pisce za djecu od kojih bih izdvojio Jana Terlouwa, bivšeg političara i potpredsjednika vlade, i njegov društveno angažirani roman za mlade "Koning van Katoren". Po strukturi je to klasična bajka u kojoj glavni junak mora izvršiti nemoguće zadaće da bi došao do nagrade, ali je pisana modernim jezikom i ukazuje na probleme suvremenoga društva.

Najveći izazovi

Damoklova mračna komora Hermans Willem Frederik

Po mome skromnom iskustvu, svaka knjiga ima svoje izazove, ponekad vrlo evidentne, a ponekad skrivene, koji se pojave kad se najmanje nadaš. Odjednom iskrsne neka neprevodiva igra riječi, neka esencijalna rima, poslovica ili metafora koja nikako ne funkcionira na hrvatskom, neka realija, aluzija, neprepoznatljiva intertekstualnost... A i sama jezična struktura katkad predstavlja goleme probleme. Kako prevesti gramatičku kategoriju koju nemamo? A kako dočarati zvuk i ritam izvornoga teksta? Za spomenutu dječju knjigu "Mima" morao sam smišljati prikladna imena mačaka jer su na nizozemskom sva imala neko značenje. A školski mačak Učo neprestano je dolazio s novim vijestima koje bi doznao na satovima povijesti, tako da sam morao proučiti programe nastave povijesti za osnovne škole kako bih nizozemske povijesne događaje adekvatno prilagodio u hrvatske.  

No meni je najveći izazov – stil. Kad sam prevodio "La Superbu", gadno sam se namučio pokušavajući pratiti sve autorove skokove od poetične simbolike preko retoričke virtuoznosti i barokne teatralnosti do najprizemnije pornografije. A ništa mi nije bilo lakše prevoditi "Damoklovu mračnu komoru" Willema Frederika Hermansa, koji je potpuna suprotnost autoru La Superbe. I kao osoba i kao pisac. Besprijekorne, suhe, promišljene rečenice i krajnje precizni opisi svega živoga i neživoga, od čega mi je najteže bilo prevoditi opise zvukova, pokreta i pozicija kojima se njegov stil posebno odlikuje. Knjiga se čita vrlo lako i dok se ne počne prevoditi uopće se ne primjećuje koliko je ta jednostavnost komplicirana.                    

Najveći uspjesi

Skitnje do Santiaga Nooteboom Cees
U Europi Mak Geert

Teško mi je reći koji mi je najveći uspjeh, dosad još nisam dobio nikakvu nagradu pa ne znam po kojem mjerilu bih to trebao odrediti. A nizozemska književnost je mala književnost, nije poznata u Hrvatskoj pa tako nisu poznati ni nizozemski književnici. Promocija književnosti praktički ne postoji, nema tome posvećenih televizijskih emisija, novinskih kolumna i radijskih reklama koje bi širu publiku upoznali s kakvim vrijednim književnim djelom. A bez publike nema uspjeha, rekao bih. No možda bih ipak mogao izdvojiti kulturno-povijesno-umjetnički putopis Ceesa Nootebooma "Skitnje do Santiaga" u izdanju Frakture, jer mi je to, koliko znam, jedini rasprodani prijevod. A javno su ga pohvalili cijenjeni kritičari te privatno kolege prevoditelji. To je doista izvrsno djelo, prepuno zanimljivih podataka o Španjolskoj u kojem se isprepliću krajolici, povijest, legende, religija i umjetnost tvoreći savršeno uravnoteženu cjelinu. Za kvalitetu prijevoda svakako je vrlo zaslužan i Roman Simić, koji je kao urednik pomno pročešljao svaku rečenicu i ispolirao konačnu verziju. Osim toga, zbog goleme količine podataka, imena i stručnih naziva, prijevod toga djela mogao bi se usporediti s istraživalačkim radom koji u meni uvijek budi znatiželju i strast za pronalaženjem najprikladnijih rješenja. 

Mislim da je i knjiga "U Europi – putovanje kroz dvadeseto stoljeće" poznatog nizozemskog publicista Geerta Maka požnjela određen uspjeh. Izišla je taman prije pristupa Hrvatske Europskoj Uniji, a na televiziji je popraćena istoimenom serijom dokumentaraca istog autora. Knjiga ima tisuću stranica, a zbog aktualnosti trebalo ju je brzo prevesti pa je izdavač Jesenski i Turk uz mene angažirao i moje dvije kolegice Snježanu Cimić i Romanu Perečinec

Nešto što tek dolazi

Do konca godine trebao bi izići roman „Grand hotel EuropaIlje Pfeijffera, autora već spomenute „La Superbe”. To je bio najbolje prodavani roman u Nizozemskoj prošle godine (više od 200.000 primjeraka), a glavne su mu teme masovni turizam i propast stare Europe, u kojoj je “toliko prošlosti da više nema mjesta za budućnost“. 

Već spomenuta zaklada 'Letterenfonds”, Bog ju poživio, ponudila je izvanrednu potporu prevoditeljima i izdavačima za prijevod po izboru prevoditelja kako bi im barem donekle pomogla u podnošenju krize izazvane korona virusom. Ja sam se odlučio za meni najbolji nizozemski roman koji sam poželio prevesti čim sam ga, prije desetak godina, pročitao. Riječ je o romanu "Nooit meer slapenW. F. Hermansa, onoga istog autora čiji sam roman "Damoklova mračna komora" preveo za VBZ prije pet godina i koji sam naveo kao primjer teško prevodivog stila. Uglavnom, Willem Frederik Hermans jedan je od "velike trojice" pod kojim su nazivom poznata trojica najznačajnijih nizozemskih književnika druge polovice dvadesetog stoljeća. Druga dvojica su Harry Mulisch i Gerard Reve (Mulischevo "Otkrivanje nebesa" i Reveove "Večeri" prevela je kolegica Romana Perečinec).

Roman "Nooit meer slapen", ili u radnom prijevodu "Nema više sna", opisuje terensko istraživanje tek diplomiranog geologa u sjevernoj Norveškoj, i to vrlo uvjerljivo, jer je autor sâm po struci geolog i roman je napisao dobrim dijelom na temelju vlastitih iskustava. Od samoga početka provlači se neka zla kob koja tijekom cijeloga romana vreba iz prikrajka. Taj višeslojni psihološki roman moglo bi se okarakterizirati kao egzistencijalistički avanturistički triler. Pisan je u prvom licu i sadašnjem vremenu što mu daje perspektivu dokumentarističke proze. Vrlo posebno književno djelo i golem prevodilački izazov, strašno me svrbe prsti!

Objasni ti to lektorima! 

Svakako bih se htio osvrnuti na ulogu lektora, koja bi trebala biti u službi gramatički i pravopisno korektnog prijevoda. Lektori se, međutim, nerijetko slijepo drže nekakve nazovi norme ne obraćajući pozornost na stilske i registarske finese, na ritam, zvuk i funkcionalnost prijevoda. Redoslijed enklitika, navesci, izbor pojedinih leksema i izraza samo su neki od problema oko kojih se redovito raspravljam s njima. A ništa od toga ne spada u područje gramatike ili pravopisa, čega bi se lektori trebali držati. Povrh svega, lijepa književnost po teoriji standardnog jezika pripada književnoumjetničkom funkcionalnom stilu, a Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, trenutačno 'najautoritativniji' normativistički priručnik, izrijekom kaže: „Standardnojezična norma ne bavi se uopće književnoumjetničkim stilom, u njemu je sve moguće i dopušteno.” Objasni ti to lektorima! 

U svakom slučaju brine me to što primjećujem kako pri prijevodu, da bih izbjegao rasprave i natezanja, sve više automatski biram rješenja koja će lektori prihvatiti. A time zapostavljam neke izražajne mogućnosti i zapravo pridonosim osiromašenju jezika, što kao prevoditelj i jezikoljubac nikako ne bih smio činiti.   

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –