Prevoditelj predstavlja : Sandra Ljubas

Sandra Ljubas (foto: osobna arhiva)

O meni:

Diplomirala sam prevoditeljstvo na studiju germanistike i skandinavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. godine i nikada se još nisam okušala u nekom stalnom zaposlenju. U meni je oduvijek čučao pravi mali slobodnjak – onaj klišeizirani koji u dva ujutro dok svi drugi spavaju kuca po tipkovnici, koji istovremeno radi na tri različita projekta, i u vječnoj je vremenskoj stisci, ali i onaj vrlo opušteni koji ni za što na svijetu ne bi zamijenio slobodu da neku običnu srijedu umjesto u uredu provede udišući svježi zrak na kakvoj planini, ili se spontano otisne na putovanje. Zato sam se vrlo brzo pronašla u književnom prevođenju i od 2018. do danas objavljeno je desetak mojih prijevoda romana, još ih je nekoliko u pripremi, i potražnja ne jenjava.

Prevodim sa švedskog, norveškog, danskog i njemačkog, usto govorim engleski i upijam španjolski. Osim prevođenjem bavim se znanstvenim radom u području lingvistike, upravo kao apsolventica na Poslijediplomskom doktorskom studiju Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru pišem disertaciju na temu strojnog prevođenja – temu koja se nalazi na suprotnom polu svijeta prevođenja.

Kao stipendistica pohađala sam brojne jezične seminare u Švedskoj, Njemačkoj i Danskoj, istraživačko-prevoditeljske rezidencije i radionice književnog prevođenja. Iz profesionalne biografije uvijek rado izdvojim svoj angažman na Hrvatsko-švedskom razgovornom priručniku i na Švedsko-hrvatskom rječniku leksičkih inovacija, na kojima sam surađivala s kolegom skandinavistom i prevoditeljem Edinom Badićem.

Čuvar i vuk Natt och Dag Niklas

Vatra i Minotaur Natt och Dag Niklas

Kako skandinavskom književnom scenom već godinama suvereno vladaju kriminalistički romani, jedan napetiji, okrutniji i zapetljaniji od drugog, i moji su književnoprevodilački počeci vezani uz njih. Prvi roman koji sam prevela bio je „Čuvar i vuk“ (Fraktura, 2018.) švedskog autora Niklasa Natt och Daga, koji je potom dobio i nastavak „Vatra i Minotaur“ (Fraktura, 2020.) i još čekamo završni dio trilogije na švedskom! No ti su romani snažno nadahnuti švedskom poviješću i tek sam naknadno osvijestila da sam se kao početnica s njima bacila u vatru – radnja se odvija u Stockholmu 1793. godine, dočekali su me brojni zastarjeli švedski izrazi, često povezani s ustrojem monarhije u to doba, koji kao takvi nemaju hrvatske ekvivalente. Bilo je potrebno mnogo istraživanja, ali i kreativnosti, još je k tome autor ubacio i malo poezije! No u tome je čar prevoditeljskog posla, a imala sam i sreću što sam na svom prvom prijevodu surađivala s doista vrhunskim urednikom Romanom Simićem koji mi je pristupio s punim povjerenjem i pronašao sve prave riječi za mladu prevoditeljicu.

I danas još uvijek rado prihvatim koji zanimljiv krimić – podjele na visoku i nisku književnost smatram štetnima i ne pristajem na automatsko odbacivanje žanrovske literature, osobito zato što ona može imati važnu ulogu, primjerice, u poticanju čitanja među mladima. A čini se da se i Skandinavci time ne zamaraju – tako je moj posljednji prevedeni krimić, „Grob za dvoje“ (Stilus knjiga, 2020.), napisala Anne Holt, bivša norveška ministrica pravosuđa!

Djevojka koja je morala umrijeti Lagercrantz David

Ne volim često isticati osobne stavove o djelima koje prevodim jer se podrobno prevoditeljsko čitanje uvelike razlikuje od opuštenog uživanja u književnosti, a također mi je u radu uvijek prvenstveno važno profesionalno obaviti svoj zadatak i upregnuti sve svoje vještine da zadani tekst bude kvalitetno preveden. No naravno da prevoditelji tijekom višemjesečnog rada razvijaju određenu privrženost prema djelima koje prevode, a ja još češće prema likovima! Uživala sam prenoseći lik legendarne Lisbeth Salander u zadnjem nastavku serijala Millennium, „Djevojka koja je morala umrijeti“ (Fraktura, 2019.), jer sam originalnu trilogiju čitala kao studentica na prvim godinama studija švedskog i osjećala sam da sam time zatvorila puni krug na svom putu, a bliski su mi i drugi kompleksni ženski likovi poput inspektorice Sage Bauer iz romanā Larsa Keplera („Lovac na zečeve“, Fraktura, 2019. i „Lazar“, Fraktura, 2020.) ili odlučne Norvežanke Astrid Hekne iz romana „Sestrinska zvona“ (Hena Com, 2021.), autora Larsa Myttinga – o kome će još biti riječi koji odlomak niže!

Skandinavska književnost prepuna je neotkrivenih dragulja koji ostaju u sjeni popularnih krimića za koje su čitanost i prodaja zajamčene – imam cijeli niz naslova u glavi za koje vjerujem da bi trebali biti objavljeni na hrvatskom! Uhvatila sam se, primjerice, odličnog švedskog romana Nine Wähä, izvorno naslovljenog „Testamente“, i znam koji bi ga izdavač sigurno rado uvrstio u svoj izdavački plan! Uz malo sreće, čitat ćemo ga na hrvatskom.

Osim toga voljela bih se okušati u prijevodu slikovnica, bacila sam oko na jednu kod nas neprevedenu zimsku slikovnicu Astrid Lindgren za koju još traju pregovori oko autorskih prava, ali i suvremena skandinavska dječja književnost zaslužuje našu pozornost. Na prevođenje gledam kao na igru, i svaki je žanr svojevrstan izazov. Smatram da sam tek na početku svog prevoditeljskog puta i da ću možda tek otkriti što mi je najdraže. A kako sam dosad najviše bukirana švedskim i norveškim naslovima, voljela bih se u budućnosti uhvatiti i nekog danskog romana; danski se jezik specifičnim izgovorom ističe među ostalim skandinavskim jezicima i posebno sam mu se posvetila usavršavajući ga u Kopenhagenu.

Prevođenje svakog romana zanimljiv je proces za sebe, no otkada je objavljen moj posljednji prijevod „Priča o teškim vremenima“ (Antipod, 2021.) autorice Olaug Nilssen, ne prestajem odgovarati na pitanja o novonorveškom jeziku na kojemu je roman napisan. Ljude zanima kako to da su dva norveška jezika službena, pa objašnjavam povijest njihova nastanka, sličnosti i broj govornika te ih učim izgovarati nynorsk i bokmål. No, iako volim govoriti o lingvistici, ne želim da jezik zasjeni sadržaj tog predivnog autobiografskog romana, stoga sam mu već i posvetila jedan članak za portal Moderna vremena, a zaslužio je i ovaj odlomak – u romanu majka djeteta oboljelog od poremećaja iz spektra autizma progovara o njihovoj svakodnevici i njegovateljskom sustavu, birokraciji i problemima s kojima se susreću. S autoricom sam uspjela i porazgovarati o nekim detaljima njezine biografije i smatram da je upravo to roman iz mog dosadašnjeg prijevodnog opusa koji bi svatko trebao pročitati!

Živi pijesak Persson Giolito Malin

Sestrinska zvona Mytting Lars

Najizazovnija su ona prozna djela koja se poigravaju raslojenošću jezika. U napetoj drami „Živi pijesak“ (Fraktura, 2019.), po kojoj je snimljena i prva švedska originalna serija za Netflix, autorica Malin Persson Giolito spretno je izmjenjivala živopisni mladenački sleng i hladni sudački i pravni žargon, što je valjalo pažljivo prenijeti. No istinski me izazov dočekao u već spomenutom romanu „Sestrinska zvona“ Larsa Myttinga. Radnja se odvija u zabitnom norveškom selu, u koje dolazi obrazovani pastor s planovima izgradnje nove crkve, a potom i njemački student arhitekture koji će u Dresden preseliti staru crkvu, onu koju pastor želi srušiti. Svi ti likovi govore potpuno različito – seljani govore zastarjelim dijalektom, koji je autor po volji rekonstruirao ubacujući i izmišljene lokalizme ili arhaizme, i ključno je pitanje bilo kako taj dijalekt prenijeti u hrvatski jezik. Nikako mi se nije činilo prirodnim zamijeniti ga nekim hrvatskim dijalektom jer su svi dijalekti uvijek snažno geografski obilježeni, stoga sam seljanima podarila kvazidijalekt, pazeći da dosljedno kroz čitav tekst zadrže markere svog novog govora, ali i da ga dovoljno razgraničim od govora drugih likova. To je bio zahtjevan proces i vodila sam iscrpne bilješke uz tekst, svjesna da bi loš prijevod poništio draž romana, ali priroda je prevoditeljskog posla takva da se na koncu uvijek vidi samo krajnji rezultat sveg uloženog truda. Drago mi je što je taj roman odlično prihvaćen među čitateljima te što i samoinicijativno komentiraju uspješnost prijevoda jer to znači da sam doista ostvarila svoj naum i uspjela zadržati atmosferu romana.

Sretna sam kada vidim pozitivne reakcije na svoje prijevode, i onda kada ih čitatelji direktno komentiraju, ali i onda kada ih ne komentiraju – jer i nevidljivost prevoditelja svjedoči o uspješno obavljenom poslu, a raduju me i pozitivne povratne informacije urednika i lektora. Iako se povremeno mogu čuti izjave da se samo od književnog prevođenja ne može živjeti, ono je doista moj glavni posao, i tek ga iznimno popunim dodatnim prevoditeljskim angažmanima, pri čemu najviše uživam u usmenom prevođenju. Sve je to stvar životnog stila i prioriteta. Najvećim uspjehom upravo smatram to što od završetka studija živim od umjetničkog rada, jer književno prevođenje to doista jest, a također i što se i teorijski bavim prevoditeljskom disciplinom te aktivno angažiram u prevoditeljskoj zajednici, pomažući u rješavanju problema koji nas književne prevoditelje tište. Eventualnim se nagradama za prijevode i odlikovanjima ne opterećujem, vjerujem da moje vrijeme tek stiže!

Imam nekoliko romana u pripremi: prvo krimić „Osamnaest ispod ništice“ (Znanje, 2021.) Stefana Ahnhema koji treba izići svaki čas, a u nakladi izdavačke kuće Vuković & Runjić uskoro će biti objavljen i vrlo suvremen roman njemačkog autora Leifa Randta za čiji naslov „Allegro Pastell“ tek trebamo osmisliti prijevod. Premda iskreno uživam u radu sa skandinavskim jezicima i u potpunosti sam im se posvetila, drago mi je što sam se u ovom prijevodu vratila njemačkom, onom jeziku koji je u meni probudio ljubav prema jezicima općenito. I ovaj me prijevod podsjetio na to kako je njemački, unatoč prevladavajućem mišljenju, jedan fleksibilan, razigran, maštovit, ponekad i nježan jezik, a vrlo često i naoko neprevediv. Ali prevođenje je uvijek naoko nemoguće, prevoditelji su bolno svjesni kako se u prevođenju uvijek nešto izgubi, ali došla sam do zaključka da se to ipak događa samo kada prijevod seciramo na najsitnije elemente teksta – u cjelini ipak svakodnevno uspijevamo u prenošenju intencija izvornih autora do ciljne kulture. U tome se i skriva draž. Nakon Randta vraćam se novim djelima nekih starih autora, neću ih još otkriti sve.

Završne riječi posvetila bih važnosti cjeloživotnog učenja i kvalitetnog obrazovanja prevoditelja. Provedbom Bolonjske deklaracije 2005. godine mlađim se generacijama studenata mnogih filoloških studija u Hrvatskoj otvorila mogućnost odabira prevoditeljstva kao usmjerenja na diplomskom studiju, čime se u konačnici tržište iz godine u godinu obogaćuje usmjerenim pojedincima koji su već na izlasku sa studija kompetentni i teorijski verzirani, koji jasno znaju argumentirati svoje prevoditeljske odluke te su svakako svjesni koliko prevoditeljski rad vrijedi. Nikako ne treba zanemariti tu komponentu prevoditeljske vještine jer se iskustvo koje dolazi sa svakom sljedećom prevedenom karticom, kod mlađih generacija među koje se i sama ubrajam, gradi na snažnom temelju dubokog razumijevanja prevoditeljske vještine, poznavanja suvremenih tehnologija koje olakšavaju baratanje terminologijom, ali i osnovnim uvidima u velik broj grana prevođenja – književnom, tehničkom, pravnom, audiovizualnom, pa i usmenom prevođenju. Mladi kadar moderno pristupa prevođenju i unosi svježinu u prežvakane mitove o tome kako se što mora, smije ili ne smije – i time ulijeva povjerenje u podizanje prevoditeljske struke, a napose i znanosti o prevođenju na jednu višu razinu, što bi se pozitivno moglo odraziti i na uvjete rada. Taj me razvoj iznimno veseli!