Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 14.07.2021.

Prevoditelj predstavlja : Xenia Detoni

Xenia Detoni

Xenia Detoni o sebi:

Možda se to po mojoj biobibliografiji ne bi dalo zaključiti, no nakon desetljeća i pol rada na upoznavanju hrvatske kulturne javnosti s dostignućima mađarskih glazbenika, što je, dakako, da to ne bude samo još jedno strano gostovanje, podrazumijevalo i tekstualno opremanje događaja (zaključno s prevodom i prilagodbom libreta opera), moj je ulazak u svijet književnoga prevođenja bio zahvaljujući i suradnji u mjesečnom ritmu s transnacionalnim magazinom Alpe-Jadran Hrvatskoga radija u devedesetima gotovo neprimjetan i bezbolan. Ma koliko je to često zbog svih ostalih obveza, tako i usmenih prijevoda na različite teme, bilo realizirano u naknadno ni sebi ne smijem priznati koliko kratkom roku, taj mi je angažman bio presudan jer je većina priloga s Mađarskog radija stizala iz pera tada ponajboljih književnika i publicista, a urednica Dalia Grin imala je za početnicu i strpljenja i savjeta koliko god je bilo potrebno, pa katkada i više od toga. Nema dana da se ne sjetim koliku sam sreću imala, jer bez nje, mentorice takvoga formata zasigurno ne bih imala hrabrosti krenuti dalje i posvetiti se poslu kojemu sam se oduvijek potiho nadala, a još manje s prvim radovima ozbiljnog obima doći u ruke Seida Serdarevića i Nenada Popovića, takoreći istodobno. I svim drugim iskusnim i zahtjevnim urednicima s kojima sam poslije radila, jer svaki novi naslov (sada već pedeset i neki) i dalje doživljavam kao da mi je prvi, kao da nikad nisam prevela baš ni slova.      

Nešto novo, nešto staro

Izdvajam dvije iznimne knjige koje se tiču Dubrovnika a napisali su ih književnici i publicisti koji će svaki na svoj način tek obilježiti 20. stoljeće, i koji nisu bili sasvim ni vršnjaci, ni istih svjetonazora. Iako su grad posjetili turistički, dojmovi su im s mjesta kratkog boravka po svemu sudeći bili dovoljno snažni i važni da kod njih potaknu razmišljanja koja će biti relevantna i za njihova kasnija, u pravilu opsežnija i zrelija djela. 

Dnevničko-filozofske bilješke o Dubrovniku i Župi dubrovačkoj jedino su beletrističko djelo Ferenca Fejtőa (poslije daleko poznatijeg francuskog intelektualca, publicista, povjesničara i sveučilišnog profesora Françoisa Fejtöa, u ranim devedesetima neobično zaslužnog i za promjenu stavova službene francuske politike prema hrvatskim težnjama za samostalnom državom) Sentimentalno putovanje (prevela sam ga za Durieuxa i Dubrovnik University Press 2003. godine), nastalo u bez sumnje prijelomnom razdoblju za tada mladog čovjeka koji je, koristeći nadaleko poznatu arhitekturu Grada i bajkovitu ljepotu dubrovačke prirode za osobnu introspekciju, ubrzo odabrao i put kojim će dalje.

Otok Marai Sándor

A iste 1934. godine, kad se Fejtő otiskuje na stvarno putovanje u ove krajeve, u Mađarskoj je objavljen kratki roman Otok tada već etabliranog književnika Sándora Máraija, čiji će glavni junak, sredovječni pariški profesor orijentalnih jezika u potrazi za spasom iz životnog brodoloma, premda ne dijeli isto oduševljenje gradom, upravo ovdje revidirati svoj život i izmijeniti osobna vjerovanja. Márai će nakon što je gotovo pola života proveo u emigraciji (danas bismo rekli iz istih razloga kao i Fejtő), tek na prijelazu tisućljeća i postmortalno postati istinski, pa i međunarodno prepoznati mađarski klasik, i premda je popis njegovih djela prevedenih na hrvatski sve duži (tako i u mojoj bibliografiji), za ovaj tekst sam se dugo odlučivala, ali ne zbog toga što će možda nekome zasmetati Máraijeva lucidna opažanja, napose u ono doba u širem okruženju itekako prevladavajući superiorni pogled na kulturni prostor Dalmacije i Dubrovnika kao provincijskih i divljih mjesta kojima manjka književnosti i kulture (daleko su tada još bila vremena intenzivnih i kvalitetnih prijevoda djela iz naših književnosti na mađarski, a kamoli da Dundo Maroje bude takoreći standardni komad iz doba renesanse u rukama ponajboljih mađarskih kazalištaraca kako je to već desetljećima, što nas pak posljedično navodi na pomisao da prevođenje književnih djela i nije baš toliko bez učinka na korigiranje predrasuda), već zato što je nevjerojatno aktualan i uvjerljiv, i jer ga posve sigurno nije mogao napisati netko tko barem jednom nije odsjeo u hotelu Argentina a i doživio Lokrum pod mjesečinom.

Bila sam pomalo u emocionalnoj zamci, jer već godinama živim u stanu odakle pogled puca na poprišta iz romana, no nikako da uhvatim ton za koji već iz iskustva znam da se proteže kroz sve što je kasnije napisao, a ovdje se još nalazi zgusnut u mali format pa je bitan svaki njegov trzaj. Otok je kod OceanMora izišao k’o za vraga svega koji dan uoči prvog lockdowna, što njegovoj recepciji, sad već znamo, nije naštetilo pa se očekivano, nekima sviđa, dok drugima baš nikako nije sjeo, ali svakako nije potonuo.

Nadam se da ću u nadolazećim godinama moći nastaviti niz s još nekim važnim knjigama u kojima Dubrovnik nije kulisa i ne glumi nekoga drugog, već aktivno utječe na priču.       

Najdraži naslovi

Njemačka u šesnaestercu Esterhazy Peter
Poboljšano izdanje : Privitak uz Harmoniu caelestis Esterhazy Peter
Ništa od umjetnosti Esterhazy Peter

Još ne znam odgovor na ovo pitanje, i vjerojatno ću to moći reći tek kada doznam da nema dalje. Ni planova ni naslova ni rokova. Zasad znam da mi je svaki na ovaj ili onaj način obilježio mjesece i mjesece, katkad i godine, da sam nakon svakog postala malo drukčija ma koliko se trudila na kraju procesa pospremiti sve u sebi i oko sebe što se na taj naslov odnosilo, i više se u pravilu ne osvrtati. Čak ni kad se prihvatim novoga naslova istog autora, jer sam vraški sigurna da i taj novi tekst zaslužuje da svijet počinje s njim. Kao što znam i to da već godinama nemam snage čak ni otvoriti bilo što Esterházyjevo ni na mađarskom ni na hrvatskom. Prevažan mi je bio dok sam ga mogla nazvati (kao u doba Njemačke u šesnaestercu), a rijetko bih to i učinila, radije sam se ponajprije sama izborila s njegovim numeriranim i nenumeriranim rečenicama, šašavo ugođenim esejističkim pasažama o svemu zamislivom, od književnosti do nogometa, o čaroliji i o tajni koje su mu ispunjavale život (onako kakvog ga poznajemo po Harmoniji caelestis i njezinu Poboljšanom izdanju, ili po Ništa od umjetnosti, ili tek prvoj od Jednostavnih priča), a onda mu ga je odjednom i intenzivno ispunio a uskoro, ma koliko se šalio i s njim, i dokrajčio rak gušterače, pa mi uzalud i dalje stoji njegova e-adresa i telefonski broj nadohvat ruke. Pisao je on i o tome, poznajem podosta stranica iz dnevnika borbe za život, ali ne, propustit ću tu loptu, još neko vrijeme sigurno. (A i objavljen je već na srpskom u prijevodu mojega dragog kolege Árpáda Vicka.) Kao što se klonim i Kertésza. Iako još nedostaje nekoliko njegovih kockica do cjeline. Drukčije je, ali i nije: Ista priča. Kao i na početku, za Frakturu, 2003. godine. A i izgubismo obojicu iste 2016., potkraj ožujka Kertésza u 86-oj, a četiri mjeseca poslije i Esterházyja u 66-oj. Nedavno pročitavanje Čovjeka bez sudbine za novo izdanje sasvim me uvjerilo koliko sam zapravo duboko obilježena emocijama koje su pratile nastanak pojedinog prijevoda, iako se trudim vjerovati da znam zadržati distancu.

Ali zato zastrašujuće lijep a masivan, nesaglediv, profinjen a kaotičan i vrlo živ planet koji tvore Paralelne pripovijesti i Knjiga sjećanja Pétera Nádasa nudi gotovo sve; stvarniji je od života samog, strastven i tjelesan, a ponajprije majstorski napisan. Prevoditeljsko iskustvo za kakvo možda neću biti sposobna više nikada, jer je to bila intenzivna lekcija iz dugotrajne usredotočenosti, kad su se radikalno brisali svi viškovi. Ovdje ne pomišljam ni na kakvu distancu. Sjećanja su istinsko intelektualno-emocionalno svjedočanstvo o jednoj epohi iza Željezne zavjese i na neki način istom uvod u Paralelne pripovijesti u koje je ušlo sve bitno što bismo morali znati o onome što se u mađarskom društvu odigralo kroz minulo stoljeće, s mnoštvom markantnih likova i preciznih situacija koje jednostavno ne blijede. Veliki su to romani lišeni svake pretencioznosti a privlačni i pametni, uostalom kao i njihov autor, tihi a duboki.  

Nešto neobjavljeno

Spokoj Bartis Attila

Mnogo toga su već prevele i prevode moje mlađe kolegice Lea Kovács, Viktorija Šantić, Kristina Peternai Andrić, pa i Jadranka Damjanov prije nas. Međutim, voljela bih da i suvremeni dramski tekstovi zažive na hrvatskoj sceni, prije svih Béla Pintér i György Spiró. Moja mama Kleopatra prema Spokoju Attile Bartisa samo čeka kazalište koje će je prigrliti.  

Najveći izazovi

Najveći izazov je uvijek i uvijek prva rečenica, hoću li moći uhvatiti pravu intonaciju. Zato je izazov stići već i do pete stranice, ili privesti kraju prvu priču. Unaprijed odrađene bilješke doduše pomažu, ali ne rađaju stil. Prava je sreća da iza tih počešće uzalud potraćenih ponekad i tjedana ne ostaje ništa trajno vidljivo.      
 

Najveći uspjesi

Paralelne pripovijesti Nádas Péter
Knjiga sjećanja Nádas Péter

Harmonia caelestis izišla je u neko sretno doba kada se o knjigama još opširno diskutiralo u novinama (Jergović s Brlekom u Jutarnjem), a za nju je stigao i Kiklop, za mene tada po književnoprevoditeljskom stažu čistu novakinju nagrada nad nagradama. Paralelne pripovijesti su dobile godišnju Nagradu Iso Velikanović, a Knjiga sjećanja godišnjeg Josipa Tabaka našega strukovnog Društva hrvatskih književnih prevodilaca. I, dakako, da sam prije i nakon toga prevela još podosta knjiga do kojih mi je jako stalo.

No možda je od svega najveći uspjeh, koji nije samo moj, ipak činjenica da je novi prijevodni naslov nekog mađarskog autora u ovom tisućljeću itekako vidljiv i čitan, da novi naraštaj izvrsnih kolegica radi mnogo i vrlo, vrlo dobro, i da su i one, srećom daleko brže od mene, pronašle svoj glas i budućnost u ovom, čak više i ne nužno dopunskom zanimanju. Nova knjiga mađarskog autora sve rjeđe zapne ispod radara struke, što svima nama koji prevodimo s mađarskoga nameće još veću odgovornost, jer su davno prošla vremena da je to bilo nešto kuriozno (ako zanemarimo lektirni naslov Junaci Pavlove ulice, od 2006. ipak dostupan i u prijevodu Nevena Ušumovića, no taj je ipak slučaj iz jedne malo šire priče). Premda je recepciji umnogome pripomagala i konstantno pozitivna politička klima, nemojmo se zavaravati, to još ne znači i široku prihvaćenost, a kamoli popularnost. Baš zato nam u nastavku valja svakog trena imati na umu kako zadržati stečenu poziciju da su, ma koliko jezik s kojega radimo bio „mali“, njegovi proizvodi zasad među onima na prvim policama. Pravi je izazov kako popunjavati križaljku kvalitetnih a zanimljivih i provokativnih novih naslova čak i onda kad je trenutna produkcija na izvornom jeziku naizgled malo i posustala. Ali bazen ipak i nije tako mali kakvim se na prvi pogled možda čini.

Nešto što tek dolazi

Pixel Toth Kristina

Očekujemo izlazak pete knjige Lászla Végela kod Frakture, autobiografski esejistički roman Nepokopana prošlost, koji je prije dvije godine na izvornom jeziku bio dočekan s pregršt pohvala i nagrada. Sándor Jászberényi u međuvremenu je napisao i nastavak Najljepše noći duše (OceanMore, 2021.), ovaj put su to zapadnjačke, ali ništa manje surove priče koje uključuju i one o migrantima. 

Trenutno me zaokuplja novi naslov vrhunske majstorice metanaracije Krisztine Tóth (Pixel, Naklada Jurčić, 2017.), i u lovu sam na hrvatski ton prve priče iz Raskoši leopardova uzorka o tome kako se danas živi a i strahuje u Mađarskoj.  
 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –