Attila Bartis : Etika je sama po sebi prilično neumoljiva stvar
Prije nego što čitatelji krenu nagađati o tome koliko revizije, koliko autopsije, a koliko mašte ima u najnovijemu romanu nagrađivanoga mađarskog književnika i fotografa Attile Bartisa – Svršetak (Fraktura, 2020., prev. Xenia Detoni) – treba reći da veza između ovoga Budimpeštanca i protagonista Andrása Szabada nepobitno postoji. No, Bartis se ne bi usudio definitivno ustvrditi da je András Szabad ateist, rekao mi je u razgovoru koji smo vodili putem emaila. Čak ni unatoč nekim njegovim izjavama koje izravno navode na takvu pomisao.
„Ateizam i nije neko objektivno znanje, već je vjerovanje“, dodao je. „Kao što ni uvjerenje u postojanje Boga nije utemeljeno na nekom objektivnom znanju nego na vjeri. I onda će i jedna i druga vjera proizvesti svoj nepokolebljivi svjetonazor, svoju ideologiju i filozofiju, svoju znanost i umjetnost. Ateist ni ne namjerava doći do Boga, jer on vjeruje da Bog ne postoji. Ali je kod Andrása Szabada više nego očito da bi on ponekad i htio doći do Boga, samo nikako da pronađe put do Njega. Što je ipak teško nazvati čistim ateizmom.“
Rođen 1968. u Târgu Muresu u Rumunjskoj, Bartis je u Budimpeštu stigao kao šesnaestogodišnjak, s roditeljima pobjegavši od opresivna režima. Potpisuje romane, kratke priče, eseje i drame. Trenutno radi i na scenariju po svom prvom romanu, A séta (Šetnja, 1995.), no scenarij za već snimljeni film prema njegovu drugom romanu, Spokoj (Fraktura, 2009., prev. Xenia Detoni), nije napisao on.
Osim fino osjenčana portreta kolebljivog ateista Andrása Szabada, njegov dakle treći roman, Svršetak, nudi i čudesno tjeskoban portret Mađarske od šezdesetih naovamo, kaleidoskop likova i psihologija, zapleta i poveznica, privatnih i javnih obračuna s režimima i vlastitom savjesti. Bio je i povod našem razgovoru.
***
Svršetak
Lora Tomaš: Svršetak se čita kao roman struje svijesti. Njegove rečenice istječu jedna iz druge u asocijativnim nizovima, brzog su tempa, katkad nepredvidljive. To je jedan od onih romana za koje je potrebna određena čitateljska disciplina, izdržljivost, pa ipak se njegovih petsto i nešto stranica čine kao da su ispisane u jednom dahu, istodobno i sasvim promišljene, cizelirane. Koliko je detaljan i koliko kod vas traje proces prepravljanja, uređivanja?
Attila Bartis: Nije to slučaj samo sa Svršetkom, i struktura mojih drugih romana podsjeća na struju svijesti. Poglavito Spokoja, ali i Šetnje, a rekao bih da čak i novela. Vidio sam lijepi broj analiza tih radova koje nadugačko propituju na koji se način na nekom listu papira na kvadratiće komponirala struktura romana. Samo što nijedna od tih raščlamba nije računala s golom činjenicom da se tok misli baš i ne da vjerodostojno simulirati. Moguće je naknadno ponešto a vrlo sitno korigirati, no osnovna se struktura ne smije dirati. Jer je ovo jedna od najčvršćih struktura, i to ne zato što je pisac apotekarskom vagom izmjerio svaki njezin sastojak, već zato što se oslanjao na onaj asocijativni tok misli kako bez iznimke razmišlja baš svako ljudsko biće.
Čitala sam da ste godinama radili na tom podugačkom romanu, ali nakon smrti oca, dosta ste toga odbacili da bi zatim u relativno kratkom roku dovršili tekst. Jeste li pronašli novi ton, glas, ili su se promjene dogodile i na razini sadržaja?
Gubitak roditelja jedna je od najvećih trauma koje mogu zadesiti čovjeka. I ona će svakako obilježiti osobu. Utječe na osjećaje, na razmišljanje, na baš sve. A ako do nje dođe usred pisanja romana koje po mnogo čemu izvire iz odnosa upravo to dvoje ljudi, makar ne nužno i na razini fabule, ali osjećajno svakako, tada čovjek nakon takve traume nema drugog izbora nego u kontekstu nastalih promjena krenuti, ali sa svime ispočetka. Jer emocionalne promjene utječu na sve, na ton, na razmišljanje, na priču. Od svega što sam do Očeve smrti napisao, ostalo je u ovom romanu od šestotinjak stranica nepromijenjeno možda svega njih dvadeset.
Roman je izgrađen od fragmenata koji nisu standardno naslovljeni, već u zagrade smještena riječ ili dvije najavljuju sadržaj. Što ste htjeli postići ovakvim markerima?
Naslovi u zagradama isprva su se našli u tekstu zbog toga da se tijekom rada lakše snađem u njemu. A onda su i ostali ondje. Jednostavno zato jer ako su bili od pomoći meni, pomoći će i čitatelju, i nisam pronalazio nijedan razlog zašto bih čitatelju naknadno otežao život.
Besmislena je izjava da se nešto 'slučajno napisalo' jer, kao što rekoh, misao je moja i to sam ja.
Spokoj
Ne govorim mađarski, ali godinama slušam o bogatstvu tog jezika, o njegovim književnim kapacitetima. Kakav mu je aparat u vidu vokabulara (broja sinonima), gramatike (mađarski je rodno neutralan jezik, ne razlikuje zamjeničke rodove), zvukova itd.? Koliko je prevodiv? Što se u prijevodu nužno gubi?
Nije baš pristojno jezike razlikovati po bogatstvu, što dakako još ne znači da takvih razlika i nema. A mađarski se unatoč tome što ga govori svega petnaestak milijuna ljudi, ubraja među najbogatije žive jezike. Evo primjera: s fondom od 25-30 tisuća riječi lako se snađu već i intelektualci, no u pjesničkoj ostavštini Jánosa Aranya pronaći ćemo njih preko sto tisuća. Ukupni leksik mađarskog jezika procjenjuje se na oko milijun riječi i izraza. Prema tome, ja sam dobio na dar prilično bogat materinski jezik. Što, razumije se, prevoditeljima moje književnosti i neće olakšati posao.
Ali ako se traži savršena podudarnost i cjelovitost, tada zapravo nijedan jezik nije prevodiv bez ostataka. Prevoditi se ne može bez stanovitih gubitaka. Jer povrh svega valja imati na umu da jezik nije entitet dovoljan sebi koji funkcionira odvojen od svega, već je dio kulture. Svaka riječ ima neku svoju značenjsku podlogu i pozadinu. Riječ more i nije neki izazov prevesti na bilo koji jezik, no ona neće nikad pokrivati posve isti pojam kod Zapadnjaka kontinentalca kao kod otočana na Dalekom istoku.
A u prijevodu se među ostalim znaju izgubiti upravo skrivena značenja vezana uz lokalnu kulturu. Međutim, dobra književnost će i takav gubitak dobro podnositi.
Iskustvo mi govori da je kod prevođenja zainteresiranost daleko bitnija od jezikom uzrokovanih poteškoća. Do devedesetih se razmjerno malo mađarskih autora prevodilo na strane jezike. I tako se kod njih, da sami sebe utješe, rodio mit kako je mađarski zapravo neprevediv jezik. A onda vrag uze šalu i, baš negdje u doba kad dolazi do tranzicije, odjednom buknu golemi interes za mađarsku književnost, pa počinju na desetke izlaziti djela mađarskih autora prevedena ne samo na njemački, engleski, ili francuski, već i na takozvane male jezike; zatim se dogodi i Nobelova nagrada, a i sve drugo što se može dobroj književnosti dogoditi.
U romanu kažete da dobra fotografija zamrzne ono nevidljivo. Vidljivo je manje važno, više u službi rekvizita koji pomaže otkrivanju onog što se ustvari može samo dati naslutiti. Postižete li isto pisanjem?
S književnošću se ne može, a i ne mora postizati isto što i s fotografijom.
Mnogi su već pokušali usporediti fotografiranje i pisanje, među takvima sam i ja, jer sam itekako upleten i u jedno i u drugo. Uostalom, moja najnovija knjiga eseja Trag izgubljena vremena (Az eltűnt idő nyoma) govori i o tome. Ponajprije o fotografiji, ali dotiče i književnost. Smatram da su pokušaji uspoređivanja ta dva medija uglavnom osuđeni na fijasko. Jer se većinom dolazi tek do nekih poluistina, kao i u svim drugim slučajevima kad se nastoje usporediti neusporedive stvari.
Pisanje je produkt unutarnjeg procesa. Čak i kad se ono oslanja na stvarni događaj, jer je to prošlost koja nastavlja živjeti u meni. I to sam onda već ja. Upravo zato nije čak ni jednu jedinu rečenicu moguće napisati slučajno. Besmislena je izjava da se nešto „slučajno napisalo“ jer, kao što rekoh, misao je moja i to sam ja. A fotografija je, međutim, u tolikoj mjeri izložena trenutku, objektivnoj i od mene neovisnoj stvarnosti, kao ni jedna druga umjetnost. Lako je moguće da ću, portretirajući vas, snimiti jedan od najuspjelijih radova te vrste u povijesti fotografije, no bez vas ne bih imao ni teoretske šanse snimiti taj portret. A to da vas sretnem posljedica je tako beskrajno dugog uzročnoposljedičnoga niza da to već mogu komotno smatrati i slučajnošću. No slučajnost je bez iznimke i na sve moguće načine prisutna kod svake fotografije, čak i kod one najpomnije komponirane i snimane u studijskim okolnostima. Što je za književnu praksu nepoznat pojam. I već je na ovoj točki propalo uspoređivanje dvaju medija, iako još nismo ni pokušali propitati kako funkcionira slika a kako tekst, a kamoli kako funkcionira njihova recepcija.
Bez etike se ne može biti čovjek. To je odlučeno još u špilji. Samo što bez kršenja etičkih norma također nema ljudske egzistencije. A to je odlučeno već i prije špilje.
Jer, kao što se zna, sloboda uvijek ovisi o sigurnosti. Nitko se neće polomiti hrleći za slobodom od koje čovjek dobije frase, kažete u romanu. Kakav je onda odnos slobode i etike?
Etika je sama po sebi prilično neumoljiva stvar i nema osobite obzire ni na naš individualni osjećaj sigurnosti ni na našu potrebu za slobodom. Naše neetične odluke mogu se tumačiti psihologijom, opravdati ideologijom, religijom, ili jednostavno nevoljom kad smo prinuđeni birati samo između dva zla; no odluka će i tada ostati neetičnom. Možda je to jedan od najtragičnijih aspekata ljudskog postojanja. Da se život unatoč htijenju ne može proživjeti a da ga pritom nikada ne konfrontiramo s etikom.
A bez etike se ne može biti čovjek. To je odlučeno još u špilji. Samo što bez kršenja etičkih norma također nema ljudske egzistencije. A to je odlučeno već i prije špilje. Svaki moj obrok proizvod je barem jednog ubojstva. I ako je tako, nema nam druge nego sukladno raznoraznim normama vagati hoćemo li granicu povući kod zobene kaše ili kod ljudožderstva. Ali ne postoji etika koja bi rekla da je ubojstvo nešto dobro, da je dobro krasti, dobro lagati, varati itd. Svi postojeći zakonici nastoje navesti iznimke. Pa kažu, ubijati nije dobro, ali smiješ ubiti zob, jer je to još najmanje zlo. Ili, majku ne smiješ ubiti, ali smiješ neprijatelja. Ili ne možeš ni neprijatelja baš osobno ubijati, to smije jedino izvršitelj smrtne kazne. I tako redom. Ali ma gdje povukli granicu, ni na koji način nećemo moći izbjeći da se ne nađemo u opreci s takoreći već genetski kodiranim načelom da je ubijanje zlo.
U romanu će nacistički časnik reći majci Andrása Szabada da je čiste savjesti moguće počiniti i najgoru podlost. On osobno doista i nije počinio nikakvu veću podlost. Ali je bio dijelom i sudionikom jednog sustava koji je pogazio i one najosnovnije etičke norme. Zato će se on dvije minute kasnije i unatoč čistoj savjesti upucati u glavu.
Bilo da nas je na izigravanje etičkih postulata potaknula potreba za sigurnošću, bilo da je to bilo zbog želje za slobodom, duša nam se zbog toga svejedno neće izvući nekažnjena.
Kritički, ali kroz humor, pišete i o nacionalizmu, o mitu čistog porijekla, hibridnosti i identitetskoj pripadnosti: To je rasa. Bijelcem se rodi, a Mađarom se odgaja. Ali ja smatram da i crnac može donijeti odluku da će postati Mađarom. Samo će mu to biti tegobno. Jer bi mu zacijelo malo tko povjerovao da se uspio pretvoriti u Mađara, pa bi ga na kraju prošla volja i od svega bi odustao. Kako se odnosite prema trenutačnom političkom diskursu u Mađarskoj? I na koje se sve načine Kádárova Mađarska razlikovala od Ceauşescuove Rumunjske?
Razlika između Ceauşescuove Rumunjske i Kádárove Mađarske bila je otprilike kao između sumporne bare pakla i relaksiranoga čistilišta. Mađarska se u usporedbi s Rumunjskom, unatoč svem svojem onodobnom sivilu i duhovnim bodljikavim žicama, računala u gotovo pa slobodnu zemlju. Jer Kádár je u malome ostvario ono što je sada u Kini. Čemu spominjati događaje na Tienanmenu, kad zauzvrat svaki dobar kineski sugrađanin može steći ako treba i po dva mobitela. Ne mora se nužno spominjati ono iz ’56., pa će zauzvrat za nedjeljni ručak baš svaki Mađar moći imati gulaš. Čovjek se katkada zadovolji i s vrlo, vrlo malim. No o aktualnoj mađarskoj politici, ako mi dopustite, radije bih ono što o njoj mislim izgovorio za mađarske medije. Samo zato da poslušam Viktora Orbána kojemu nije pravo ako mađarski umjetnici najprije stranim medijima kažu ono što imaju reći o trenutnome mađarskom kursu.
No, mora se reći da je Mađarska ukleta zemlja. Ali unatoč općem mnijenju nije prokleta nacionalizmom. Vjerujte mi na riječ da vi u Mađarskoj nećete ovoga trena ni usprkos Orbánovoj dvotrećinskoj većini pronaći ni više ni manje iskrenih i uvjerenih nacionalista nego bilo gdje drugdje u Europi. Dakako, ukoliko prihvatimo načelo da svijest o nacionalnom identitetu nije isto što i nacionalizam, da ona nije umjetna kreacija koju je smislio sam Vrag za svojim pisaćim stolom u 19. stoljeću, već jedna posve prirodna pojava koja itekako ima svoje mjesto u lancu najrazličitijih svijesti o identitetu. I nije ništa prikladniji a ni neprikladniji za fantaziranje od religijskog, političkog, rodnog, ili tko zna još kojeg identiteta.
Ako se za neku državu smije postaviti psihijatrijska dijagnoza, tada bismo mogli reći da mađarsko društvo pati od teškog oblika posttraumatskog stresnog sindroma i da se paranoično boji svojih demona protiv kojih se bori infantilnom narcisoidnošću. A to vrijedi za obadva mađarska društva. Jer ih je dva. Između kojih nema doticaja a ni putova komunikacije, čak ni uskih daščanih mostića. Tako da je ukupna zajednica povrh svega još i shizoidna. Ukoliko je ova dijagnoza točna, a bojim se da jest, onda ću reći da aktualni politički smjer nije uzročnik stanja mađarskog društva već prije simptom. A nastanku simptoma aktivno su i svojski pridonijele obadvije polovice zajednice. Da se društvo dovede u ovo stanje, ljevica (u nedostatku boljeg izraza, zvat ćemo je tako) je učinila barem toliko, koliko i desnica (zasad ni za nju nemamo bolji izraz). Ali ono što je i od toga tužnije da se simptomi mogu promjenom vladajuće garniture možda donekle i ublažiti, ali se osnovna bolest ni time ne bi sanirala. A mene kao Mađara nimalo ne tješi to što na svijetu postoji još podosta društava koje se bore sa sličnom dijagnozom. Jako bih volio da se svrstamo u iznimke.
S mađarskog prevela Xenia Detoni
Svršetak
- Prijevod: Xenia Detoni
- Fraktura 10/2020.
- 536 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533582481
'Pišući, čovjek jednostavno iskoristi svoju slobodu, ili je se barem trudi pronaći', smatra mađarski pisac Attila Bartis. Njegov drugi roman 'Svršetak', koji majstorski oslikava Mađarsku od šezdesetih godina naovamo, istodobno je životan i sjetan, katkad mračan, ali i pun nade. Attila Bartis petnaest je godina radio na svojem romanu.