András Forgách : Moji roditelji su bili dva oksimorona

András Forgách (© Máté Péter/Jelenkor Kiadó)

Prije nego se međunarodno proslavio (doku)romanom Tajni život moje majke (prvo izdanje 2015., prošireno 2018.), za koji su prava na ekranizaciju otkupili Heyday Films i Film4, nagrađivani mađarski autor András Forgách (1952.) pisao je kazališne komade, filmske scenarije, kritike, novele i romane. Prevodio je i svjetske klasike na mađarski, a trenutno na Kazališnoj i filmskoj akademiji u Budimpešti vodi katedru za dramaturgiju i filmski scenarij. Posjetila sam ga jednog tmurnog jutra sredinom prosinca, u njegovoj kući nedaleko Budimpešte, koju dijeli sa suprugom i dvogodišnjim sinom. Sjeli smo na dvije stolice okrenute jedna prema drugoj nasred dnevnog boravka punog dječjih igračaka, ali bez kauča ili stola – nedavno su uselili. Ponudio me šalicom kave koju sam odložila na radijator da se ne prolije po crnobijelom tepihu s geometrijskim uzorkom.

Tajni život moje majke Forgách András

Forgáchev se život sasvim promijenio kad ga je u jesen 2013. nazvao poznanik iz djetinjstva i rekao da ima nešto za njega: pretražujući tajne policijske arhive, pronašao je dosje Andráseve majke. Ispostavilo se da je Bruria bila informatorica mađarskog komunističkog režima (nikakva Mata Hari, piše autor u romanu, “tek maleni kotačić jednog orijaškog mehanizma”). Kao, uostalom, i njegov otac Marcell.

“Imao sam godinu dana da prođem kroz materijal i napišem roman”, rekao mi je Forgách. “Objavljen je u studenom, a već su u ožujku dokumenti opet postali dostupni javnosti – slobodan plijen za bilo koga. Po zakonu, svatko može objaviti priču moje majke – ne moraju pitati za dopuštenje. To je njihova ideja transparentnosti. Nije loše da je sve dostupno, ali to znači da bilo tko može objaviti bilo što, s vlastitim interpretacijama. Bojao sam se da netko to i ne napravi. Prisutni smo u kulturi i javnom životu, i brat i sestra i ja, pa bi netko mogao imati razloga objaviti takvo što, barem u novinama – malo skandala uvijek dobro dođe. Moja sestra Zsuzsanna je prvo bila rekla da je sve to prevara; da su lažirali dosje da bi nas ucjenjivali. Zatim je tvrdila da su ga pronašli da bi nas ucjenjivali, i da treba čekati da naprave prvi korak, a onda sve opovrgnuti. Nisam se složio s time – naš je posao bio sve to uokviriti, staviti u perspektivu. Preuzeti narativ, kako kažeš.”

Na jednoj snimci koju je napravio njegov brat Péter, poznati filmaš i umjetnik, u proljeće ‘85., u godini njezine smrti, Bruria sjedi na obiteljskom okupljanju. “Želiš li nam reći nešto što nam nikad nisi rekla?” pita je Péter. Bruria je neko vrijeme šutjela, a onda tihim glasom rekla: “Probala sam, ali nisam mogla. Nisam spremna.” “Mislio sam da se možda radi o bračnoj nevjeri, nikada ne bih bio pogodio”, nastavio je Forgách. “Bilo je mnogo takvih trenutaka u kojima smo osjećali da nam želi nešto reći. Da je doživjela promjenu režima, možda smo mogli o svemu polako pričati. Tada ova knjiga ne bi postojala, ne u ovom obliku. Možda bih samo objavio opsežan intervju s njom. Bilo joj je šezdeset i tri kad je umrla, kao i meni kad sam objavio knjigu. Imam osjećaj da sam rodio svoju majku, ali i sebe.”

Nekoliko verzija / prijevoda Forgácheva romana o majci (Foto: Lora Tomaš)

Forgách je roman ispisao eklektično, kombinirajući tehnike i žanrove: memoarističku prozu, fikciju, poeziju i prijepise službenih dosjea, čije šture, kliničke rečenice ipak uspoređuje s Proustovim madlenom umočenim u čaj. 

“Različiti žanrovi odražavaju moju neodlučnost u vezi toga kako pričati o tome što se dogodilo, koja bi bila najidealnija forma”, objašnjava. “Počeo sam s poezijom, s poetskim tekstovima o roditeljima, referirajući se na grčku mitologiju. Bilo mi je lakše govoriti o njima kao mitologiziranim figurama jer je grčka mitologija satkana od tragedija. Sve što se dogodilo za mene je veliko pa sam tražio mitske paralele da to naglasim. Nakon što sam pretipkao čitav dosje, počeo sam ispisivati ironične paragrafe – komentare na majčine susrete s obavještajnim časnicima Službe, koje sam umetnuo u fusnote kao kontrast glavnom tekstu. Pomoću njih čitatelji mogu kreirati treću realnost. Za razliku od fusnota u prvom dijelu knjige, u kojima su prijepisi službenih dokumenata, ove su konfrontacijske. Ta ironična, feljtonistička proza pomogla mi je donekle prebroditi emotivnu nelagodu zbog razotkrivanja vlastite majke.” 

Brurijino je kodno ime bilo gospođa Pápai, odnosno Pápaijeva (Marcell je bio Pápai). Forgách ustvari piše o njoj, kaže, a ne o svojoj majci. Pápaijeva je ta nova osoba koju je kroz čitav proces pisanja tek trebao upoznati. Zato u prvom dijelu knjige ne spominje njezino pravo ime. Ili gotovo nikada – ne u glavnom tekstu. “Ona je izvjesna gospođa Pápai, o kojoj slučajno dosta toga znam.”

Postoje, generalno, dvije verzije Forgácheva romana, a Xenia Detoni je na hrvatski prevela drugu, što je slučaj s većinom međunarodnih izdanja. Ta je verzija otprilike sto strana duža od prvotne, u kojoj nije bilo poglavlja o Londonu i Budimu. Ali kada mu je izdavač i agent, Bence Sárközy, jedan od direktora izdavačke kuće Libri, rekao da su neki skauti zainteresirani za njegov roman, Forgách ga je, ususret Londonskom sajmu knjiga, sam preveo na engleski. Dopisao je – prigodno – i londonski dio. Uspjeli su ga prodati izdavačima, no autorov prijevod nikada nije objavljen.

Među nekoliko knjiga na podu Forgách odabire jednu i pruži je prema meni: prvu mađarsku verziju, u nakladi Sárközyjeve kuće Jelenkor, s obiteljskim fotografijama na produženim koricama, koje je autor dizajnirao s prijateljem. “Bila je to top tajna pa nismo mogli otići pravom dizajneru”, objašnjava. “Sárközy je htio dodati fotografije i šteta da to nisu ponovili na sljedećem izdanju. Ipak, ne žalim se. Drugo je izdanje džepno, ali prošireno. Zatim je izašlo i talijansko, ali pod drugim naslovom. Izvorni naslov preveden na engleski glasi: No Live Files Remain. Talijanski je Gli atti di mia madre. Atti znači i djela i dosjei (moje majke). Ovo je kanadsko izdanje, poezija je, hvala bogu, unutra. S nizozemskim nisam zadovoljan jer su napravili dvije greške, iako kažu da je prijevod vrlo dobar. Tražili su dopuštenje da izbace poeziju, a fusnote su ubacili u tekst, bez pitanja. Nedavno je roman dobio i lošu kritiku u njihovim medijima, vjerojatno zbog toga. Čitatelji mu, s druge strane, daju pet zvjezdica. Tko zna, možda se tom kritičaru knjiga ne bi svidjela ni kakva je bila. To je sudbina knjiga, a mi je moramo preživjeti.

Sve je ovo još uvijek otvorena rana, a iz istih arhiva stalno pristižu novi dosjei. U devedesetima nisu bili dovoljno istraženi niti digitalizirani u međuvremenu, a dosta je toga i uništeno. U priči mog oca još je mnogo nedorečenosti i praznina jer su njegovi dosjei nestali, ali prije godinu dana sam od istog poznanika dobio još jedan dokument, o  njemu. Radi se o prijepisu razgovora iz Kavane Hungária u Budimpešti. Dvoje poznatih i inače poprilično pametnih židovskih književnika, ne pretjerano odanih režimu, te neki novinari, u ljeto 1967., odmah nakon Šestodnevnog (arapsko-izraelskog) rata, ogovaraju mog oca, ne primjećujući da nedaleko njih sjedi žena i sve bilježi za policiju. Zašto je kao izvjestitelj otputovao u Kairo? Za njih je to bila izdaja Židova i židovskih novinara u Mađarskoj, ravna pridruživanju nacistima.

I emotivno je to otvorena rana, teško je pisati o svemu tome. Ali znao sam da nitko ne može ispričati tu priču kao ja, staviti je u pravi kontekst, ne uljepšati je, a opet spasiti majku (i oca). Za mnoge je to ipak samo jednoznačna izdaja, čak i za neke koji nikada nisu pročitali roman. Na jednom sprovodu prišao mi je kolega pisac i rekao, ne pogledavši me, već govoreći u zrak: “O, evo Forgácha, koji je izdao svog oca izdajnika!” A knjiga ni nije o mom ocu. Kasnije ju je pročitao i ispričao mi se u pismu. Moguće je to bila samo spisateljska ljubomora.”

Bilo mu je bitno, nastavlja, progovoriti o onome o čemu se u Mađarskoj ne govori niti bi se govorilo. Htio je da ljudi steknu dublje razumijevanje problematike, da shvate da je svaki slučaj informatora i agenta drugačiji. “Čitao sam i mnoge druge izvještaje. Jedan je rabin, primjerice, mrzio svog brata rabina jer je ovaj bio na važnijem položaju u zajednici, i zaista je bio informator kakvima ih zamišljamo: zao i sebičan. No, u većini su slučajeva ti ljudi dovedeni do toga, uhvaćeni u zamku, ucijenjeni, tonu sve dublje i dublje i jedino ih smrt može izvući, kao što je izvukla moju majku. Sad opet živimo u društvu u kojem mnoge sile žele izgraditi istu strukturu. Pravo je pitanje, što se u diktaturama događa ljudima koji iskreno žele dobro, kao moja majka, idealistkinja i komunistkinja, koja nikada nije bila pobjednica u životu? Ona i moj otac mislili su da grade bolji svijet i nisu to činili radi pogodnosti, kojih je ipak donekle i bilo. Bili su ranjivi zbog svoje prošlosti, zbog osobnih i psiholoških problema. O tome nitko ne priča u mojoj kulturi. Pisalo se o poznatim umjetnicima koji su bili agenti u šezdesetima itd., ali ne i o običnim ljudima. Jedan je od mojih studenata na Akademiji upravo napravio predstavu na tu temu, o informatorima na Kazališnoj i filmskoj akademiji u sedamdesetima. Nadam se da ću je sutra uspjeti pogledati.”

András Forgách u svom domu (Foto: Lora Tomaš)

Forgách se u romanu služi uglavnom dužim rečenicama. Kao Proust, Krasznahorkai ili Nádas, objašnjava, dodavši da trenutno na jednoj internetskoj stranici čita Goetheovog Fausta, kritičko izdanje sa svim popratnim tekstovima: njegove dugačke, meandrične rečenice ženama, u kojima tek usput spominje da je počeo raditi na Faustu – bilo mu je tada oko dvadeset i pet, a otprilike osamdeset i pet kad ga je dovršio. “Dijelom je to zbog adolescentskog entuzijazma koji se javi kada pišem dnevnik: uvijek su to dugačke rečenice, ideje samo nadolaze i sve je fluidno. Kasnije ih možda kratiš, u procesu strukturiranja. Mnogo sam o tome raspravljao sa svojim prevoditeljem na engleski. Njemački je prijevod fantastičan, ali prevoditelj na engleski je lomio svaku rečenicu u nekoliko manjih. To ne volim. Možda je više posla ostaviti sve kako je u izvorniku, možda se nekim čitateljima to neće ni svidjeti, ali isplati se probati. Borio sam se s njime koliko sam mogao, preko Skypa. Pokušao sam mu objasniti da se sasvim drugačiji učinak postiže ako razne detalje natisneš u jednu rečenicu. Evo, nas dvoje sjedimo ovdje, u sobi punoj igračka, svjetlost ulazi izvana, kroz prozore se vidi i vrt, razgovaramo o književnosti i politici, pijemo kavu – sve je u istom trenutku prisutno pa imaš osjećaj života, egzistencije. Ako to fragmentiraš, fragmentiraš i taj osjećaj.”

Ponekad pribjegava i starijem jeziku, kao da piše prozu iz dvadesetih i tridesetih, vremena kada su rođeni njegovi roditelji. A roman ionako ne govori o sadašnjem vremenu, kaže, nego uglavnom o sedamdesetima i osamdesetima. U prijepisu službenih dokumenata zadržao je sve izvorne (gramatičke) pogreške. Nije korigirao čak ni zareze. “Policija, tajni agenti i oni koji ih drže na vezi koriste vrlo primitivan jezik, učinkovit upravo zbog toga. Vječito ponavljaju iste fraze, kao i propagandna mašinerija. To je čisto ispiranje mozga. Čak se i zapadne demokracije služe istim tehnikama, međusobno se kopirajući. Naprimjer, nikada prije nisam čuo ni za ‘mračnu metodu’. Recimo da sam ja špijun-novinar, a ti novinarka. Pitam te što misliš o Charlesu Dickensu, a ti kažeš: ‘Ne volim Charlesa Dickensa!’ Ali svejedno počnemo razgovarati o Charlesu Dickensu. Ne pitam te ništa direktno, ničiju adresu ili kontakt, nego te manipuliram da mi kažeš nešto o Charlesu Dickensu što će odati tvoje ideje o drugim pitanjima. Znam da ga mrziš, zato kažem: ‘Jesi li čitala Božićnu priču od Charlesa Dickensa? Znaš, Charles de Gaulle nije volio Charlesa Dickensa. Jesi li za koktel?’ Slične sam tehnike opisao u pogovoru. Služba je također sistematično i promišljeno nagrađivala informatore – mojoj su majci poklanjali bukete ruža i prekrivače s narodnim vezovima, a ona bi se onda povjeravala časnicima. Sve ovo odlično funkcionira u društvima koja osjećaju da ovise o vlasti ili je se boje. A vidimo da se, trenutno, u Mađarskoj, SAD-u i nekim drugim zapadnim zemljama s jakom desnicom ljudi žele osloniti na jednu osobu ili ideologiju jer im to daje osjećaj strukture, sigurnosti. Ova je knjiga neka vrsta kontrateksta jer razotkriva mehanizme u pozadini.

Sreo sam se s jednim od časnika koji su bili zaduženi za moju majku, ali tada nisam znao tko je on. Natporučnik József Dóra iz knjige još je živ. Saznao sam tko je, iako mi u arhivima nisu htjeli dati nikakve informacije o njemu: moj talijanski prevoditelj koji živi u Mađarskoj zna nekog tko zna njega i tko je s njime bio u Rimu mnoge godine. Ali odgađam susret, iako bi ga bilo nužno upoznati ako želim cijelu istinu. U svakom slučaju, ne smije umrijeti prije nego se stignemo vidjeti. Sad nemam vremena, već sve dobre izgovore: sina od dvije godine i knjigu koja je međunarodna uspješnica. Inače bih zvao osobu koja zna osobu koja bi me mogla odvesti k njemu. Ne znam je li Dóra čitao knjigu – časnike uglavnom nije briga za te stvari. Dobro ih štite obje strane, i desnica i ljevica, jer se koriste njihovim metodama, a i jer su ovi raspršeni po raznim strankama. Nastradaju uvijek informatori.”

“Moji roditelji su bili dva oksimorona”, nastavlja Forgách i pita treba li mi podgrijati kavu. Ocu Marcellu, novinaru koji je fakte smatrao plastičnima, možda je najfatalnija pogreška te vrste bila kad je, kako joj priznaje u pismu, “olako shvatio činjenicu” da Bruria nije zaljubljena u njega. S druge strane, ona je za njega uvijek ostala “prava Ingrid Bergman”. Kad ga je pred svijećama osvijetljenom plesnom dvoranom u Jeruzalemu pitala “Hoćemo li zaplesati ili ćeš me otpratiti kući?”, ustvari je htjela da odnese pismo njezinoj doživotnoj ljubavi, engleskom vojniku Thomasu Rogersu, koji je s Marcellom služio vojsku u istom gradu u Egiptu, a kojeg će autor u romanu nazvati i “priglupim”. Marcell je bio krupan i govorio sedam jezika, vicemaher koji je zbog političkog dogmatizma izgubio smisao za humor, onaj kolumnistički, loš špijun i neostvaren pisac.

Forgácheva majka u vrijeme kada je u Bejrutu studirala za medicinsku sestru

Slično svome mužu, Bruria je, uz sve te tajne, ustvari bila iskrena osoba, kaže mi Forgách za svoju šarmantnu i lijepu majku koju su voljeli svi prijatelji njezine djece, i čiji je dogmatizam bio nespojiv s njezinom imaginacijom i ljubavlju prema Bachu u izvedbi Yehudija Menuhina, naprimjer. Bruria, odnosno Pápaijeva, ‘76. je preuzela obavještajne dužnosti svoga supruga, Pápaija, koji je za Službu radio od 50-ih pa sve dok se nije razbolio. Časnici su je smatrali “antropološki zanimljivim slučajem” jer je rođena na području židovske države, a ne podupire je – smatrala se Palestinkom i htjela je, kao i Marcell, višenacionalnu državu te “slobodnu i demokratsku Palestinu”. Zato je informirala o cionističkom pokretu, o rodbini i prijateljima, susjedima, pa i vlastitoj djeci koja, uneseno je u zapisnike, “njeguju poprilično prisne odnose s određenim krugovima budimpeštanske inteligencije.” (Za Andrása su zabilježili da je “nadaren čovjek koji zna šutjeti, a istodobno svijetom hoda širom otvorenih očiju”, pa su ga također vrbovali za Službu.) Bruria je, dakle, Filomena koja tka tapiseriju da bi ispripovijedala što joj je učinio Terej – silovao je i odrezao joj jezik.

Oca Forgách vidi kao Sizifa jer mu metafora savršeno pristaje: nekoliko je puta započinjao od nule. “Kad mu je bilo četiri i pol, umro mu je otac”, objašnjava. “Bam! Sizif se vraća na početak. U osamnaestoj mu odlično ide. Majka mu vodi uspješan posao tkanja tepiha, on ima sve što želi, putuje u Bukurešt, studira, izlazi s curama, a onda dolazi rat – bam! Pred nacistima bježi u Palestinu, majka mu daje dolare za put, lako mu je otići, ali ona ostaje i biva ubijena. Sva mu je obitelj pobijena; čak mu je i prva zaručnica spaljena u Auschwitzu. Stoga, novi početak. Poslije rata služi u Britanskoj vojsci, opet mu dobro ide, visoko je pozicioniran u Komunističkoj partiji. Zatim upozna i oženi moju majku, koja ga ne voli, pa im se brak počne raspadati već nakon tri mjeseca – bam, na početak! Jedino što ih je spajalo bila je želja da pobjegnu iz Palestine pa su skupa došli u Mađarsku, gdje je živjelo dosta majčine rodbine. (Bilo je to ‘47., piše u romanu, nakon što su oboje, kao palestinski delegati, sudjelovali na Svjetskom festivalu mladih u Pragu, a prije toga u Jugoslaviji Titu pomagali na izgradnji omladinske pruge.) U Budimpešti su dobili stan, no nakon tri godine, kada su krenuli procesi protiv Lászla Rajka i drugih, oca su izbacili s posla u uredu Rákosija jer je, između ostalog, bio Židov, pa je radio niske poslove kao što su bojanje i sortiranje drveta u nekom podrumu. Zatim dolazi ‘56. Otac apsolutno podržava režim Jánosa Kádára te kasnije, ranih šezdesetih, dobiva nagradu – odličan posao u Londonu, na četiri godine, kao dopisnik MTI-ja, Mađarske novinske agencije, ali i tajni agent. No, nakon samo dvije godine – bam! – vraćen je u Mađarsku jer su ga mrzili u redakciji.

Kasnije je patio od depresije i strahova od proganjanja, koje je liječio po psihijatrijskim ustanovama, potpuno iscrpivši moju majku. Morala se brinuti za njega, ali i za četvero djece i unuke – nije mogla izdržati. Komplicirano je opisati slom, rasap neke ličnosti. Riječi mi ne dolaze lako. Čak i ako nije osjećala nekakvu duhovnu ljubav prema mom ocu, bila mu je ipak odana, kao prava komunistkinja. Osim jednom, ‘58., kada se u Budimpešti pojavio njezin fatalni Tom, doduše sa ženom i djecom, i kada su njih dvoje na jedan dan nestali na Balatonu. Sjećam se, bilo mi je šest. Bio je plav, meni beznačajan, mami ljubav života.”

Sa starijim bratom Péterom često raspravlja o ocu. Péter se bolje razumije u psihologiju nego András – učio je od veoma dobrog psihijatra, bavio se psihološkim teatrom. Ne slažu se u svojim perspektivama na oca. András ga vidi kao žrtvu okolnosti, kao nekog čija je cijela obitelj pobijena i tko se nikada nije vratio u Transilvaniju, gdje je odrastao. Majčina je obitelj dobrim dijelom ostala u Izraelu, ali dijelom je bila i ovdje. Bruria je tako zapela između dva jezika: hebrejski je poprilično zaboravila, a mađarski nikada do kraja svladala.

Bruria i Marcell bili su dvoje stranaca u stranoj zemlji, dvoje marginalaca koji su osjećali da se moraju okrenuti jedno drugome – našli su se u svojim ranjivostima. Možda su zato i postali komunisti, objašnjava Forgách. “Kad postaneš komunist, to je univerzalno, nadilazi sve granice. Nisi više Židov, nego komunist; nisi Mađar, nego komunist – član idealnog društva budućnosti. Ali to ih nije spasilo ni od čega jer se ovdje ustvari nije radilo o komunizmu, nego o maloj diktaturi pod Sovjetima.”

Forgácheva majka u sredini

“Moja sestra Zsuzsanna bavila se sobnim teatrom, a ja sam joj pomagao”, započne Forgách kad sam ga pitala o Budimpešti njegove mladosti i kulturnom miljeu u kojem se kretao. Predstave su nekada i spontano nastajale, ako bi se u njihovom stanu skupilo dovoljno gledatelja. Bilo ih je svih dobi i statusa, od bitnika do kriminalaca, studenata i pisaca, redatelja i vjerskih fanatika, piše u romanu, a uz hranu i piće raspravljalo bi se o umjetnosti i politici, flertalo i smijalo, a domaćini nužno ne bi ni bili doma. Kada bi se zatekla ondje, Bruria bi pazila da su svi nahranjeni i da im ništa ne fali. U izvještajima Službe, s druge strane, stoji da su sobne predstave depresivne i (homo)erotski nabijene, protivne tradicionalnom modelu obitelji i čitavoj socijalističkoj paradigmi.

“Zsuzsanna je energična pa je privlačila sve te razne ljude. Bilo je tu i samizdat publikacija”, dodaje Forgách. “Službi je sobni teatar, koji je ionako operirao bez službene dozvole, predstavljao problem jer ga se nije moglo kontrolirati i jer bi u publici sjedila opozicija. Regularno je kazalište bilo mnogo pitomije. Poznati Skvot teatar, naprimjer, započeo je u stanu jednog našeg člana, ali su ‘75. ili ‘76. izbačeni iz Mađarske. Nastavili su u Parizu, Amsterdamu i – konačno – New Yorku.”

Kažem da se Službini opisi sobnog teatra ne razlikuju previše od Rousseauovih zapažanja u Pismu d’Alembertu o kazalištu (1758.). Forgách doda da su obavještajni časnici ustvari sjajni glumački pedagozi, a da mnogi priručnici za špijunažu, iz kojih citira u romanu, naglašavaju unutarnju i vanjsku uživljenosti agenta u ulogu, i u tančine razlažu “umjetnost otvaranja” informatora.

“‘76. je jedna osoba otišla u Pariz i poslala natrag sve te feminističke pamflete, pa je tog ljeta u Mađarskoj utemeljen i feministički pokret”, nastavlja Forgách. “Vlada je tada vodila program za povećanje nataliteta, a protiv pobačaja, baš kao i sada, iako je pobačaj bio dozvoljen u socijalističkim kampovima. Žene su stoga reagirale na ideologiju diktature. Naravno, ako si feministkinja, već si u opoziciji, čak kad to i nije skroz tako. One su tada jednostavno objašnjavale da je položaj žena lošiji, bez obzira što su, teoretski, u komunizmu i socijalizmu muškarci i žene jednaki.” (Na ženama je i dalje bilo “tisuću nevažnih trivijalnosti”, kako je, u kremaljskom intervjuu iz 1920. s njemačkom socijalističkom aktivistkinjom Clarom Zetkin, Lenjin nazvao kućanske poslove).

“Zsuzsanna je još uvijek pobornica tih ideja, a deset je godina živjela i u Americi. Uredila je i neke feminističke antologije – žensku prozu za žene. No i neke je muškarce, i mene među njima, zamolila da nešto napišemo: na ‘žensku’ temu, pod ženskim pseudonimima. Htjela je da antologije sadrže tridesetak ili četrdesetak autorica i dvoje-troje autora pod pseudonimom. U redovitim bi antologijama na tržištu tada bilo zastupljeno oko pet žena i tridesetak muškaraca. To je bila njezina tajna, njezina alkemija. Nije htjela da joj netko kaže da je izostavila muškarce.”

Dvadesetčetverogodišnji András Forgách 1976., u posjetu rodbini u Palestini

Zatim ustaje sa stolice i za minutu dvije iz neke od soba donese fotografiju mršavog mladića u košulji, s čupavom, kovrčavom kosom. Mladić, on, sjedi na krevetu, pogleda okrenutog u stranu. Godina je ‘78.: diktatura, komunizam, ali za njega, unatoč svemu, i duhovno bogata era. Pronašao je, kaže mi, sve pametne i slobodne ljude koje je trebao pronaći. “Intenzivno sam se družio, glumio u filmovima, iako je život na svakodnevnoj razini bio siv i glup. Fidesz danas posjeduje osamsto medijskih outleta, a opozicija tridesetak, a kažu da Orbánov režim nije diktatura jer smiješ reći što misliš. Ali to sam mogao i u Kádárovom režimu. Doduše, nije bilo interneta, a i sve su novine bile cenzurirane. Imali smo dvije putovnice: jednu za Zapad i jednu za Istok. U Istočnoj je bilo pet prozorčića, što znači, pet putovanja u Istočnu Njemačku, Poljsku itd. Mogli smo je obnoviti ako smo htjeli. U Zapadnoj je bio samo jedan prozorčić, iako smo i nju mogli obnoviti. Jednom su me odbili, a u Izrael sam, naprimjer, otputovao zahvaljujući majčinim vezama u Službi. Nakon Izraela, otišao sam u Italiju. Majci su to jako zamjerili u partiji. U osamdesetima smo mogli više putovati. Dok se nije razbolio, otac je dobivao osvrte na strani tisak pa smo znali sve o Zapadu, što drugima nije bilo dostupno. Ako si u Kádárovom režimu dao intervju Zapadnim novinama, mogli su ti reći da ti neće objaviti knjigu sljedećih pet godina. I nisu. Ali nisi nužno išao u zatvor. Kádárovu su vlast zvali opereta režim ili ”najsretnija baraka” u socijalističkom kampu. Bila je to kontradiktorna situacija, kao i danas. 

Mađarska je nekako na razmeđu Istoka i Zapada, i to nam je i snaga i slabost. Kažu da smo “zemlja-trajekt”. Sad smo se okrenuli prema Istoku, Putinu, što nije dobro. No, i ovo može biti plodan period, kao i onda, jer ti daje konflikte i probleme za rješavanje, ako si dovoljno jak da preživiš. Postaneš kreativniji. Uvijek sam bio mekan, sada više ne toliko. Izoštreniji sam u mišljenju, imam manje iluzija. S druge strane, ne treba umanjivati težinu situacije jer, između ostalog, određena umjetnička djela nije lako financirati ili predstaviti javnosti, i gotovo je nemoguće voditi debatu s političkim neistomišljenicima. Jedan redatelj iz tog perioda više ne može snimati filmove koje bi htio, ali je njegov sin László Nemes dobio Oskara za svoj debitantski film o Holokaustu, Saulov sin (2015.). Trenutno se sprema novi film o mađarskom princu Ladislavu, koji je smaknut u srednjem vijeku – starijem bratu Kralja Matijaša (Matije Korvina). Žele napraviti nacionalistički megahit od njegova života. Filmska fondacija je imenovala i redatelja, našeg prijatelja koji je Židov. Istog su ga trena napali: kako će Židov režirati takav film? A to je jedina institucija koja financira filmove. Prije ih je bilo barem pet – sad je sve centralizirano.

Ostali iz mog nekadašnjeg kruga uglavnom su mrtvi; neki su umrli vrlo mladi. Jedan se filmski režiser ubio s trideset devet, također tajni agent. On mi je bio važan. Ubio se iste godine kad mi je umrla majka. Dva mjeseca prije njegove smrti i četiri mjeseca prije njezine, sreli smo se na izložbi i ćaskali. Njih dvoje su se voljeli, ali vjerojatno nisu znali da oboje rade za Službu. Ja, naravno, nisam znao ništa. Mislim da se ubio dijelom jer je bio agent, a dijelom jer nije mogao snimiti film koji je htio. Ili možda nije htio navršiti četrdesetu.” 

“Zanimljivo je kako su mi sada, dok se vraćam u sjećanju, neke scene i rečenice jasnije”, kaže mi Forgách. Kao dvadesetčetverogodišnjak, dok ju je pratio u posjetu rodbini u Palestini, nije shvaćao zašto mu je majka stalno napeta. Sad zna da je bila na svom prvom tajnom zadatku, iskamčivši putovnicu i za njega, pod slabom izlikom da će on, koji ne govori hebrejski, sortirati književnu ostavštinu svog etabliranog djeda. 

S poda zatim uzima knjigu koju je objavio 2007., pod naslovom Zehuze, što je fraza koju je njegova baka često koristila u pismima, a koja na kolokvijalnom hebrejskom znači “to je život”. “Knjiga predstavlja pismo pisano tijekom dvadeset i devet godina”, dodaje. “Nakon smrti majke, našao sam mnogo pisama koja joj je baka pisala svaki tjedan. Kad sam našao vremena, zatvorio sam se u stan na tjedan dana i pročitao cijelu hrpu. Imao sam osjećaj da pristižu, da nadolaze kao rijeka, i to sam onda pretočio u formu knjige. Iako je o mojoj obitelji, dosta sam toga rekreirao u imaginaciji i tokom uređivanja, tako da je to sada i fikcija. Pismo počinje 1947., a svaki je paragraf rečenica. Priča je to i o čitavom stoljeću. U rujnu će knjigu opet objaviti, kažu, nakon što sve preuredim uzevši u obzir činjenice koje sada znam. Za majčinu sam tugu prije, kao i za mnogo toga, imao psihološko objašnjenje. Pokazat ću ti jednu njezinu fotografiju da bolje shvatiš.”

Slika Forgácheve majke u peludnoj groznici

U maloj radnoj sobi nalaze se plastične kutije s raznim dokumentima i fotografijama, kao i u drugim sobama u kući. Na radnom stolu uz lijevi zid i samom zidu nekoliko je fotografija i uramljenih vezova, nasuprot stolu uski ležaj. Prozor gleda na vrt. Na zidu iznad kauča visi uramljena fotografija Brurije koju je Forgách slikao krajem šezdesetih, u starom stanu, nekih šest-sedam godina prije nego je postala informatorica. Imala je četrdeset i sedam godina, ili tako nešto, i alergiju koja bi joj se uvijek javljala od svibnja do rujna. Na grudi pritišće rupčić i kemijsku olovku. “Sada na toj slici ne vidim samo nju u peludnoj groznici, nego oštriju i širu slike osobe u zamci diktature i vlastitih izbora”, kaže Forgách, kao da se poziva na esej o značenju fotografija iz ‘75., američkog fotografa i teoretičara Allana Sekule, koji je tvrdio da su fotografije gotovo nečitke bez poznavanja konteksta. “Nisam sretan da se to sve dogodilo, ali sam sretan da sada znam da se dogodilo”, dodaje. “Trebalo mi je to saznanje. Otkad ga imam, nešto se u meni promijenilo, ali promjena nije moralne prirode. Samo imam, tako reći, bolji fotografski aparat –  slike su oštrije, iako ostaju iste.”

Pokazuje mi i Brurijin posljednji vez, malih dimenzija, uramljen iznad radnog stola. Zatim jedan koji je napravila Brurijina majka, a dizajnirao Brurijin djed, (grafički) umjetnik zadubljen u neki rad na sepija fotografiji na desno. I vez na kojem muškarac podiže ogroman kamen s pustinjskog tla – Židovi grade novu domovinu. Meni liči na Sizifa. Tu je i Brurijina fotografija iz Bejruta, snimljena kad je studirala za medicinsku sestru na Američkom sveučilištu. I dva majmunčića – Marcell i ona, kako je Bruria znala reći. Izvezla ih je prije nego je vidjela razglednicu koju joj je András kupio u Zapadnom Berlinu, reprodukciju Bruegela starijeg, s dva majmuna i antverpenskom lukom u pozadini.
“A ovo je moj sin”, kaže Forgách i pruža mi komad bijelog papira iscrtanog brzim pokretima. “Crtam ga otkako se rodio. Prvi je crtež nastao petnaestak minuta nakon njegova rođenja, a sada izlaze u našem najvažnijem tjedniku. U prvoj sam ga godini crtao svaki dan, sada više ne stignem. Za Jelenkor sam ilustrirao i dvije džepne knjige Pétera Nádasa.” Pitam ga kako sve stiže. “Svi misle da sam ekstrovertirana osoba jer sam puno radio na filmu i u kazalištu, jer me viđaju po premijerama i čitanjima, ali nije tako – mnogo vremena provodim doma, u poslu”, objašnjava. “To je tajna moje produktivnosti. Kad ne mogu pisati, crtam.”
 

Fotografije iz obiteljskog albuma Andrása Forgácha za potrebe priloga snimila Lora Tomaš. Razgovor prevela: Lora Tomaš