Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 02.03.2021.

Prevoditelj predstavlja: Snježana Božin

Snježana Božin (foto: Petra Vidović)

O meni:

Odrasla sam okružena dvama jezicima, hrvatskim i njemačkim, i oba ih doživljavam kao materinske, hrvatski možda mrvicu više dok su u pitanju osjećaji, dok u njemačkome lakše i preciznije strukturiram misli. Zapravo sam oduvijek nešto prevodila, nečije riječi, neki razgovor, članke iz magazina „Bravo“ koji se u mojoj mladosti mogao nabaviti samo na njemačkom jeziku, recepte, dokumente, dopise… S književnim prevođenjem prvi sam se put susrela tijekom studija germanistike i kroatistike, kada sam imala sreću sudjelovati na prvoj Ljetnoj školi književnog prevođenja na otočiću Premudi koju je organizirao Institut za znanost o prevođenju iz Graza: danju smo prevodili, austrijska grupa tekstove hrvatskih pisaca, hrvatska grupa tekstove austrijskih pisaca, uvečer smo čitali prijevode i raspravljali o njima. Rezultat su bili antologija austrijske kratke priče „Felix Austria“ (Naklada MD, 2003), u kojoj sam prevela nekoliko priča, i trajna zaraza književnim prevođenjem. I idućih sam nekoliko godina sudjelovala na Ljetnoj školi na Premudi, ali prvi pravi i samostalni objavljeni prijevod došao je tek nekoliko godina poslije, i to uz prevodilačko kumstvo Seada Muhamedagića, s kojim sam tada surađivala u nekim drugačijim prevoditeljskim projektima i koji mi je jednoga dana rekao otprilike: „… mislim da bi ti to mogla prevesti…“.

Moj prvi objavljeni prijevod tako je bio roman njemačke spisateljice Inke PareiKrotiteljica sjenki“ (Faust Vrančić, 2004.), mračna i hermetična priča o berlinskoj skvoterici Hell koja prakticira tai chi chuan, pokušavajući se nositi s posljedicama jednog sudbonosnog susreta. Bio je to vrlo težak zalogaj za početnicu, ali valjda sam se upravo zato što nisam imala previše iskustva jednostavno prihvatila posla, a imala sam i tu sreću da je Sead pratio moj rad i bio spreman pročitati, savjetovati i ohrabriti me.

Slijedili su prijevodi romana Terézie MoreDan za danom“ (Fraktura, 2007.), Marcela Beyera Kaltenburg“ (Fraktura, 2010.) i dvaju romana Daniela Kehlmana, „F“ (Fraktura, 2015.) i „Tyll“ (Fraktura, 2020.), a između njih nekoliko knjiga za djecu i putopisnih naslova. Našao se tu i još jedan prevedeni i nikad objavljeni (ni plaćeni) prijevod romana spomenute Inke Parei, ali izgleda da ovakvi „fun facts“ nisu dio samo moje prevoditeljske biografije i bibliografije. Kada ovako sažmem, ispada da se već dugo bavim književnim prevođenjem, ali rijetko prevodim odnosno rijetko nešto bude objavljeno. Razlog tome je određeni disbalans između uloženoga rada i onoga što prevoditelj ili prevoditeljica zarade, zbog čega mi književno prevođenje kao i mnogim drugim kolegicama i kolegama nije „prvi“, nego „drugi“ posao, pa ga je unatoč velikoj ljubavi i istinskom entuzijazmu ponekad vrlo teško uklopiti u život, posao, roditeljstvo. Čini mi se, međutim, da mi to u posljednje vrijeme bolje uspijeva, što me jako veseli.

Nešto novo, nešto staro

Tyll Kehlmann Daniel

Krajem prošle godine objavljen je prijevod romana „TyllDaniela Kehlmanna, autora svjetske uspješnice „Mjerenja svijeta“ (Fraktura, 2007.), koju je na hrvatski prevela Latica Bilopavlović Vuković. Glavni lik romana je Tyll Ulenspiegel, putujući zabavljač, lakrdijaš i prevarant, čiji život fabula romana prati od dječaštva i učenja prvih koraka na napetom užetu u zraku do nastupa pred najmoćnijim ljudima toga vremena. Glavni protagonist romana uz njega je, međutim, i običan, mali, svakodnevni čovjek u vrtlogu Tridesetogodišnjeg rata, nemoćni pojedinac pritisnut dogmom kolektivnoga, ali i moćni pojedinac koji svim silama održava privid moći i onda kada ona više ne postoji. Tyll odabire ne biti ni jedno niti drugo, već bira slobodu i s njome nesigurnost, potpunu izloženost proizvoljnosti zbivanja u svijetu oko sebe – u čemu se snalazi ponekad bolje, ponekad lošije.

Osobito me dirnula priča o prijateljstvu Tylla i Nele, od djetinjstva i zajedničkog bijega do odraslosti i rastanka: njihovu bliskost i povezanost autor na ganutljiv, ali nimalo patetičan način sjajno dočarava usputnim gestama i dodirima, nijansama u dijalozima, naizgled sporednim fabularnim tijekom koji je, međutim, barem na mene kao čitateljicu, ostavio snažniji dojam od svih ostalih. I na koncu možda treba dodati da nas je Kehlmann u ovom romanu ponovno počastio svojim suptilnim humorom na tragu onoga u „Mjerenju svijeta“, majstorski ga ugradivši u imena, dijaloge i postupke likova, i to, čini mi se, prema načelu: što je (povijesni) lik sam sebi važniji i što iskrivljeniju sliku o sebi ima, to je (tragi)komičniji. O kehlmannovskom humoru dao bi se napisati čitav traktat, zato je bolje jednostavno uzeti roman u ruke i pročitati ga.

F Kehlmann Daniel

Nešto staro ili starije također je djelo Daniela Kehlmanna, roman „F“ objavljen u hrvatskom prijevodu 2015. godine. „F“ je njemačka književna kritika nazvala književno-filozorskom labirintom i autorovim eksperimentom u kojemu se bavi odnosom sudbine i slučajnosti, istine i laži: f kao factum, fatum i fikcija. Eric, Iwan i Martin trojica su braće i svaki je od njih prevarant, lažac, krivotvoritelj. Martin je katolički svećenik koji ne vjeruje u Boga, šuška omotima čokoladica koje jede tijekom ispovijedi, voli slagati Rubikovu kocku i na svako pitanje o vjeri odgovara da je to misterij. Iwan i Eric su gotovo identični blizanci. Eric je financijski mešetar upleten u mrežu poslovnih i obiteljskih prijevara i privida – čak i nakon što ostane bez svega, nastavlja u istome tonu kao da se ništa nije dogodilo. Njegov brat blizanac Iwan je slikar, homoseksualac, koji svoje pravo poslanje pronalazi u stvaranju i održavanju privida o također prosječnom slikaru Heinrichu Eulenböcku: Iwan je kreator njegove umjetničke biografije i filozofije, njegova stila i stvaratelj njegovih slika. Iwan je krivotvoritelj, kao što su to na svoj način i Martin i Eric: trojica braće, tri krivotvorena života koji igrom sudbine ili slučajnošću ili namjerom ostaju takvi, u Iwanovu slučaju čak i poslije njegove smrti. Autor ni čitatelju ne daje mogućnost da shvati, iščita ili za sebe odluči što je od svega privid, a što stvarnost, pa on tako ostaje u nekom međuprostoru, zbunjen, malo razočaran, a možda i mrvicu ljut na autora. Ako je to možda bila Kehlmannova namjera, u mojem slučaju mu je uspjelo. 

Najdraži naslovi

Dan za danom Mora Terézia

Dan za danom“ prvi je roman njemačke spisateljice i prevoditeljice s mađarskoga Terézie More. Prije toga objavila je zbirku priča „Seltsame Materie“ (Rowohlt Verlag, 1999.), a za priču „Der Fall Ophelia“ 1999. je godine dobila Nagradu Ingeborg Bachmann. Glavni protagonist romana Abel Nema introvertirani je genijalac koji govori više od deset jezika i radi kao prevoditelj, ali ne snalazi se u običnom, svakodnevnom životu u gradu B. negdje u Zapadnoj Europi, u koji je došao iz neke zemlje na nekoj balkanskoj tromeđi. Tu susreće čitavu plejadu skurilnih, šarenih i osobenih likova koji su također lišeni svake pripadnosti mjestu, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, a neki od njih pojavit će se u kasnijim romanima Terézie More. Autorica zapliće i isprepliće priče o tim likovima s onom o Abelu Nemu, a bogatstvo i razgrantost radnje prati istim takvim jezikom: njezino gusto jezično tkanje prepuno je boja, zvukova, okusa, mirisa i slika, plastično do te mjere da se čovjeku tijekom čitanja pred očima vrte slike i prizori poput kadrova u filmu, od početka romana u kojemu glavni protagonist naglavce visi s neke sprave na dječjem igralištu, a krajevi njegova crnog kaputa lepeću na vjetru, do kraja kada ostaje sam i nijem, bez ikakve mogućnosti komunikacije sa svijetom oko sebe. Dok sam prevodila roman, lik Abela Nema me potpuno obuzeo, nisam nalazila načina da se identificiram s njime ni da ga prozrem ili razumijem, stalno mi je izmicao – jednako kao i drugim likovima u romanu.

Ja, Zeus, i ekipa s Olimpa“ (Znanje, 2020.) pisca i nastavnika povijesti Franka Schwiegera, neka je vrsta dječjeg leksikona iz grčke mitologije u kojemu grčki bogovi i junaci od Ahileja do Zeusa pripovijedaju o sebi. Zeusu je, naime, dojadilo da ljudi već 3 000 godina pričaju i prepričavaju svakakve priče o njima – ipak su oni ti, koji najbolje znaju tko su i kakvi su – pa je poslao svojega izaslanika Hermesa da od njih prikupi informacije i priče o njima: o tome tko sve čini njihovu obitelj (što kod grčkih bogova i junaka nije jednostavno pitanje), odakle dolaze, što osobito dobra znaju raditi, što vole i što uopće ne vole. Na početku svake priče stoji ilustracija dotičnog boga ili božice, junaka ili junakinje iz pera Ramone Wultschner, a nakon osnovnih informacija, bog ili božica, junakinja ili junak pripovijedaju svoju priču u prvom licu. Tako čitatelji i čitateljice iz prve ruke saznaju zašto je (ne baš sasvim) neranjivi grčki junak Ahilej neko vrijeme nosio ženske haljine i da je božica Atena ne samo najbolja u svemu, nego i da uopće ne voli kada netko misli da je bolji od nje, jer to nije moguće: mudrija je od Zeusa, čitateljeve bake i Einsteina zajedno. I da je top-model Helena kći vrhovnog boga Zeusa, ali da se on nikada ne pojavljuje na obiteljskim proslavama. A spomenuti Zeus? On je veliki šef i uopće ne voli kada netko ima drugačije mišljenje od njegova jer samo je jedna osoba uvijek u pravu: on. Schwieger vrlo duhovito i lakim tonom primjerenim svojoj čitateljskoj publici pripovijeda već poznate priče, nepretenciozno upliće pokoju pouku i oprema svoje likove svom raskoši i svim nijansama ljudskih osobina, spušta ih s pijedestala na kojem su možda bili i smješta u jezično i životno okruženje današnje djece. 

Nešto neobjavljeno

Žao mi je što i kasnija djela Terézie More nisu našla svoj put do čitatelja kod nas. Nakon romana „Dan za danom“ započela je romanesknu trilogiju o Dariusu Koppu, IT-stručnjaku izgubljenom u vlastitom unutarnjem, ali i u vanjskome svijetu. Radnja prati glavnog junaka od gubitka posla i samoubojstva supruge preko putovanja Jugoistočnom Europom u potrazi za mjestom na kojem bi pokopao urnu s njezinim pepelom do povratka grad u kojem je prije živio i pokušaja nastavljanja odnosno ponovnog započinjanja nekakvog života. Za drugi roman iz trilogije, „Das Ungeheuer“ (Luchterhand Literaturverlag, 2013.), Terézia Mora je 2013. godine osvojila nagradu Deutscher Buchpreis.

Na početku romana Koppova supruga Flora počinila je samoubojstvo, a potpuno izgubljeni Darius Kopp stavlja urnu s njezinim pepelom u prtljažnik automobila i kreće u Madžarsku, domovinu svoje supruge, da je tamo pokopa. Putem čita Florin dnevnik koji je našao nakon njezine smrti – putovanje se pretvara u Koppov pokušaj da pronađe svoju suprugu, da upozna ženu koju je volio i s kojom je živio jer iz njezinih dnevničkih zapisa shvaća da nije znao ništa o njoj. Autorica je Florine dnevničke zapise (koji između ostaloga svjedoče i o njezinoj borbi s depresijom, čudovištem iz naslova romana) uklopila u glavnu fabulu tako da i fizički odnosno grafički teku paralelno s radnjom koja prati Dariusa Koppa, odvojivši dva teksta i dvije radnje crtom na donjem dijelu stranice i naglašavajući tako stvarnu odvojenost i paralelnost Florina i Dariusova života iako su bili par.

Za čitatelja i čitateljicu pravi je izazov naći modus za čitanje ovih dvaju fabularnih tokova: je li bolje čitati ih usporedno, stranicu po stranicu i prvo gornji pa donji tekst (kako onda pratiti sadržaj dviju radnji?) ili najprije veći, (tekstovno i grafički) dominantniji dio o Dariusu, a potom Florine zapise (u tom ga slučaju svejedno stalno kopka što piše u Florinu dnevniku)?

Voljela bih vidjeti objavljen neki od romana austrijske spisateljice Marlene Streeruwitz, dijelom i zbog njezina osebujnog stila, radikalno reducirane sintakse, neke vrste stakata misli koji možda može iritirati oči i uši čitatelja, ali je kao takav sredstvo semantičkog pojačavanja, ako se tako može reći, ogoljevanja radnje i katalizator izravnog sudara čitatelja ili čitateljice s tekstom. Pravi izazov za svakog prevoditelja ili prevoditeljicu. Streeruwitz se u svojim romanima i drugim tekstovima uvijek vrlo jasno i kritički pozicionira prema društvu i aktualnim pojavama u njemu, bilo da je riječ položaju žene kao u „Verführungen“ (S. Fischer Verlag, 1996.), slobodi pojedinca i izazovima globalizacije u „Die Schmerzmacherin“ (S. Fischer Verlage, 2011.) ili o aktualnoj pandemiji u nekoj vrsti literarnog korona-dnevnika, koji je počela objavljivati na svojoj web-stranici tijekom prvog lockdowna u ožujku 2020. Ona sama za sebe kaže da je „autorica opažanja“ (“Wahrnehmungsautorin“), možda malo nespretan prijevod kao uvijek kada je u igri riječ „Wahrnehmung“, ali se u kontekstu vlastitoga opusa jako dobro definirala. 

Anegdota (ili zanimljivost)

Crtice iz prevoditeljskog života obično nastaju u interakciji s raznim i brojnim sukreatorima i sukreatoricama prijevoda, jer prevođenje, barem u mojem slučaju, nije taj samotnjački proces kakvim ga se često definira. Interakcija nastaje prije svega s autorom ili autoricom izvornog teksta, ako se pojavila potreba da joj ili mu pišem i tražim odgovore na svoja pitanja ili objašnjenja svojih nedoumica. Dobila sam već i odgovore poput ne sjećam se više na što se to odnosi, interna fora, aha, stvarno, uopće to nisam primijetio, a u jednom je tekstu pogrešan lik izašao iz nekog prijevoznog sredstva, pa smo se autor i ja virtualno dobro nasmijali jer to do tada nije primijetio ni on niti jedan od prevoditelja ili prevoditeljica na druge jezike. 

Rado bih ovdje navela i nekoliko meni posebno lijepih trenutaka i pojava vezanih uz prevođenje: to da moja kći čita knjigu koju sam prevela, a prije toga i preporučila izdavaču, a zatim se zarazi i njezino društvo iz razreda i poneki roditelj pa dobijem feedback iz prve ruke; sretnu okolnost da sam kroz prevođenje stekla nekoliko dobrih prijateljica s kojima mogu razgovarati o jezičnim dvojbama, rješenjima s kojima nisam zadovoljna, a bolja mi ne padaju na pamet, ili o svemu i svačemu što nema nikakve veze s prevođenjem; činjenicu da baveći se ovim poslom stalno nešto učim, ne samo o svijetovima i stvarima i pojavama u tekstovima koje prevodim, nego i o sebi i svojem odnosu prema jeziku i tekstu. Tu su i susreti i kontakti s ljudima kojih bez prevođenja možda ne bi bilo: s piscima, drugim prevoditeljima, raznim informantima u liku biologa i stručnjaka za nazive ptica, povjesničara-prijatelja iz srednjoškolskih dana, sveučilišnog profesora emeritusa specijaliziranog za srednjovjekovne čarobne izreke… 

Najveći izazovi

Jednom me je u ranu zoru jedan poznanik zatekao kako sjedim za računalom i prevodim, u dnevnom boravku kod prijatelja gdje se nas nekoliko ukupilo tog vikenda na druženju. I upitao prevodim li uvijek tako u „međucima“/“međutcima“. Uglavnom da i to mi je, već sam spomenula u uvodu, jedan od većih izazova u ovome poslu. Moram raditi vrlo disciplinirano i vrlo usredotočeno, danas napraviti upravo onoliko koliko sam isplanirala – samo tako uspijevam kontinuirano ostati glavom (i srcem) u tekstu i postići, u najvećoj mjeri u kojoj umijem, upravo onaj ton, onu melodiju i onaj sadržaj koji su autor ili autorica stvorili u izvorniku. To sam naučila radeći na „Tyllu“, kada su lockdown i korona okrenuli naglavačke moju uobičajenu organizaciju života i rada. Isto takav načelni izazov predstavlja mi činjenica da je njemački također moj materinski jezik, pa ponekad iz njega prenesem neku konstrukciju u hrvatski, a da ni ne primijetim što sam učinila. Tome obično doskočim barem jednim čitanjem samo prevedenog teksta, i to u što je moguće kasnijoj fazi rada. Tada su se oko i uho već malo odmorili od uronjenosti u oba teksta, u izvorni i prevedeni, pa lakše vide i čuju ovakve pogreške. 

U radu na „Tyllu“ dosta su me zaokupila mjesta na kojima se citiraju stihovi jednog njemačkog pjesnika ili nekog nepoznatog autora iz vremena u kojemu se događa radnja, a to je prva polovica 17. stoljeća. Valjalo je zasukati rukave i prepjevati ih, jer prijevoda nije bilo. Inspirirala sam se tekstovima iz starije hrvatske književnosti – bio je to podsjetnik na kroatističke studentske dane – pa sam birala i slagala najprije riječi, zatim stihove i rime, premještala, čitala, križala. Svatko tko je prevodio poeziju zna o čemu govorim. Črčkala sam po papirićima koje sam tih dana nosila svuda sa sobom i kombinirala kad god sam imala slobodnu glavu. Bio je to vrlo intenzivan proces, adrenalin mi je sigurno bio povišen i osjećala sam neku snažniju i jaču energiju nego inače. Prevođenje poezije kao moždana i duhovna gimnastika. Možda mi se nekad pruži prilika prevoditi i suvremenu poeziju, voljela bih to. 

Nešto što tek dolazi

Nedavno sam u razgovoru s kolegicom otkrila da obje imamo istu želju: zajedno s nekim prevoditi jedan roman u kojemu se dopisuju dvije prijateljice. Odvažile smo se i predložile to izdavaču, složio se. Sada trebamo razraditi strategiju rada i baciti se na posao. Svaka će „dati glas“ jednom liku. Za sada još nismo odlučile tko će „biti“ tko odnosno koja od nas će prevoditi pisma koje prijateljice ni kako ćemo se organizirati vremenski i tehnički. Sigurno će biti izazovno, planiramo početi s radom krajem godine.  

Želim prevesti ulomak iz romana za djecu „Wie mir der Wahnsinn die Welt erklärte“ (Hanser Verlag, 2019.). Autorica Dita Zipfel za njega je 2020. godine dobila nagradu Deutscher Jugendliteraturpreis (Njemačka nagrada za književnost za mlade), a ilustrirala ga je Norvežanka Rán Flygenring. Glavni lik romana je trinaestogodišnja Lucie kojoj je dosta svega: mamin novi dečko treba se useliti k njima, a već joj ionako ide na živce sa svojim vječitim jogijsko-veganskim smiješkom i napornim savjetima o ljubavi i miru. Najradije bi odselila k bivšoj maminoj curi Bernie koja sada živi u Berlinu, ali nema novca ni za put niti za boravak kod nje. Zato traži posao. Jednoga dana ugledala je oglas u kojemu netko traži čuvalicu za psa i plaća 20 eura na sat – to je to! Na adresi koja je bila naznačena vrata joj je otvorio stariji tip i odmah joj ih pred nosom zalupio jer da neće djevojčicu. Ma nemoj! Iako pas zapravo ne postoji niti Lucie želi imati posla s tim tipom, ipak počinje raditi za Klingea kao zapisivačica recepata.

Klinge živi u vlastitom svijetu punom bića čiji su dijelovi tijela načinjeni od povrća, kao na primjer zmajska srca (od rajčice), od kojih po svojim tajnim receptima spravlja čarobne napitke. Kakve veze s time imaju ljubavni kečap i Luciena simpatija iz razreda te njegov bezvezni prijatelj, što je s one tri cure iz razreda koje joj se uvijek rugaju, kako se Lucie i njezin mlađi brat snalaze u novoj stambenoj situaciji s mamom i njezinim napornim dečkom, tko je zapravo to staro gunđalo Klinge i zašto Lucie s vremenom postane simpatičan – sve to, začinjeno inteligentnim i britkim humorom, ilustracijama i receptima, saznajemo iz pera Dite Zipfel.

Želja mi je pronaći izdavača koji bi htio objaviti ovaj roman jer smatram da je odlično štivo za djecu od dvanaest, trinaest godina nadalje. Čini mi se, budući da sam majka djevojčice koja voli čitati pa sam stalno u potrazi za novim naslovima, da nedostaje kvalitetno napisanih romana koji se bave temama koje zaokupljaju djecu i mlade u toj dobi (u ovome: individualnost i pripadnost grupi vršnjaka, potreba za distanciranjem od obitelji i istovremeno potreba za bliskošću, interakcija s vršnjacima i granice lošeg ponašanja prema drugome, odnos prema vlastitom tijelu i promjenama na njemu, prve zaljubljenosti) i koji su napisani na način koji ih poziva na čitanje. To su godine kada djeca vrlo često prestanu čitati ili čitaju mnogo manje, pa je i iz toga razloga važno moći ponuditi im kvalitetne i njima zanimljive naslove mimo školske lektire. Književnost za djecu i mlade na njemačkom jeziku prepuna je dobro napisanih, zabavnih i tematski aktualnih romana, stripova i popularno-znanstvenih knjiga odličnih spisateljica i pisaca – zašto ne bi postala dostupna na hrvatskom jeziku i našla svoju čitateljsku publiku? Sigurno je ima.
 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –