Prevoditelj predstavlja: Adrian Cvitanović

Adrian Cvitanović (foto: Fraktura)

Ukratko o meni:

U svijet prevođenja ušao sam kao žutokljunac, tijekom studija. U legendarnom podrumu Filozofskoga fakulteta bila je čuvena soba u kojoj se nalazilo uredništvo časopisa Književna smotra, prvog časopisa za svjetsku književnost na, kako se to uvijeno kaže, ovim prostorima koji je osnovao i čiji je glavni urednik prvih dvadeset godina bio Zdravko Malić, najveći hrvatski polonist i moj ondašnji profesor. Te daleke 1997. godine glavni urednik Smotre bio je Josip Užarević, naš ugledni rusist. Važan i pun sebe, pokucao sam na vrata uredništva gdje me je primila simpatična gospođa srdačnog i blagog izraza lica. Predstavila se kao Irena Lukšić, tajnica uredništva. Ja dakako nisam imao pojma o kome je riječ, predao sam joj svoj tekst, ona me je značajno i dobroćudno pogledala, rekla da će pogledati o čemu je riječ i javiti mi se. I stvarno, Irena mi se javila, rekla da joj se prilog sviđa, samo da bi ga trebalo dotjerati. Nakon „dotjerivanja“ odnio sam ga (tad su se još tekstovi i prijevodi slali poštom ili nosili osobno), Irena ga je pregledala i rekla da će ga objaviti. I tako je i bilo. Nakon toga ostali smo u stalnom kontaktu, surađivali, a suradnja se kasnije pretvorila i u prijateljstvo. 

Irena je zaslužna i za moj knjižni debi. Davne 2005. godine pitala me je bih li preveo roman jednog mladog poljskog autora koji je iste godine požeo sve najuglednije poljske književne nagrade. Riječ je bila o Wojciechu Kuczoku i romanu Glib, djelomice pisanome na malčice zaguljenome šleskom dijalektu. Dotad sam preveo pedesetak raznovrsnih tekstova za Treći program Hrvatskoga radija i razne časopise koji su onomad još postojali, ali i dalje sam bio važan i pun sebe i latio se posla. Roman je izašao u tek pokrenutoj biblioteci Na tragu klasika koju su tada zajednički uređivale Jadranka Pintarić i Irena Lukšić, u sunakladništvu s izdavačkom kućom Disput i Josipom Pandurićem kao suurednikom. Uz Irenu, Jadranka i Josip postali su moji prijatelji. Ostalo je, kako kažu, povijest.

Stepski pirat Łubieński Stanisław

Od starih prijevoda svakako bih izdvojio reportažnu biografiju Stanisława Łubieńskoga Stepski pirat u izdanju DAF-a. Riječ je o žanru gotovo posve nepoznatom u nas, knjizi koja nas istraživačkim, reportažnim stilom uvodi u burno razdoblje građanskoga rata u Rusiji netom nakon Oktobarske revolucije, točnije u Ukrajinu u kojoj je Nestor Mahno, polupismeni seljak iz krajnje ukrajinske zabiti pokušao ostvariti anarhističku utopiju, svesrdno se istodobno odupirući nadolazećoj Crvenoj armiji pod zapovjedništvom Trockoga i bjelogardijcima, otpadnicima carskoga režima pod Denjikinovim i Vrangelovim vodstvom. Knjiga je u Poljskoj objavljena 2013. godine, upravo u vrijeme kada su se u Ukrajini i na Majdanu zbivala krvava događanja koja su umnogome podsjećala na ona opisana u knjizi. Čim sam pročitao knjigu znao sam da je riječ o vrhunskome štivu kao stvorenome za Zorana Sentu koji svojom izdavačkom kućom DAF posljednjih dvadeset godina obogaćuje hrvatsku kulturu nezamjenjivim kulturnim blagom. Knjiga je u Poljskoj završila u finalima najuglednijih poljskih književnih nagrada i od debitanta stvorila cijenjenog autora. Dakako, kod nas je prošla posve nezapaženo.

Palim Pariz Jasieński Bruno

Još jedan stariji prijevod koji bih želio istaknuti je roman Brune Jasieńskoga Palim Pariz u izdanju Krune Jajetića i njegovoga legendarnog Šarenog dućana. Riječ je poljskome futuristu koji je od 1925. godine živio u Parizu, odakle je protjeran nakon objavljivanja ovog romana koji umnogome najavljuje Camusovu Kugu, toliko da bismo mogli pomisliti da je Camus od Jasieńskoga preuzeo potku i osnovnu zamisao romana. Dakako, riječ je o pukim nagađanjima, ali ovo štivo je razorna kritika kapitalističkoga sustava izrabljivanja i posveta radničkome trudbeništvu, lišeno uobičajenih marksističkih fraza, pisano zadivljujuće svježim stilom koji i danas djeluje autentično, uostalom kao i njegova tema. Jasieński je kao komunist završio u SSSR-u gdje ga je dočekala sudbina mnogih mladih onodobnih idealista. Stradao je u staljinističkim čistkama, a njegovo je djelo postupno padalo u zaborav. Prijevod ovog vrhunskoga romana je dakako i kod nas, prošavši nezapaženo, slijedio sudbinu izvornika. Stoga i izvorna zamisao o objavljivanju dva sveska njegovih izabranih djela nije dočekala svoje ostvarenje.

Od novijih prijevoda izdvojio bih netom objavljenu studiju povjesničara Bronisława Geremeka Svijet „prosjačke opere“. Prikaz skitnica i sirotinje u europskim književnostima od XV. do XVII. stoljeća. Riječ je o kompleksnome znanstvenom djelu pisanom u najboljoj braudelovskoj maniri o siromasima i ljudima s društvene margine i njihovom poimanju srednjovjekovne stvarnosti kroz prizmu najvećih onodobnih europskih književnosti – od engleske, francuske, njemačke, talijanske do španjolske. Posljednji odjeljak knjige posvećen je piščevoj rodnoj poljskoj književnosti. Riječ je o silno prijemčivome štivu pisanome iz vizure vrhunske akademske misli namijenjenome najširem krugu čitalaca koji se posredstvom ove nezamjenjive studije mogu upoznati sa srednjovjekovnom svakodnevnicom vagabunda, obješenjaka, zgubidana i tatova svakojakih fela. Geremek je istražujući europske arhive i najveće svjetske biblioteke sastavio svojevrsni kompendij koji predstavlja nenadmašan doprinos rasvjetljavanju europske srednjovjekovne humanističke misli.

Teško je izdvojiti najdraže naslove, jer u posljednjih desetak godina imam privilegij prevoditi uglavnom naslove koje sam biram, ali u ovom bih slučaju svakako izdvojio zbirku pripovijedaka modernista i katastrofista Romana Jaworskoga Pripovijesti manijakā u izdanju Disputa. Riječ o jedinstvenoj knjižici od šest novela koje obiluju jezičnim kalamburima, inventivnim obratima, fantastično-grotesknim situacijama i iznimnim likovima, „manijacima“, ljudima koji žive na margini, granici stvarnosti i predstavljaju jedinstvenu pojavu u galeriji likova poljske književnosti. Svaka od pripovijesti pisana je iz drugačije „luđačke vizure“ i uvodi čitatelja u svijet za pronicanje kojega valja biti opremljen silnom izdržljivošću i načitanošću. Riječ je o najsloženijem prijevodu kojeg sam se dosad poduhvatio a koji predstavlja vrhunski izazov za prevodioca u najdoslovnijem značenju riječi. Ništa manje se ne očekuje ni od čitatelja.

Czesław Miłosz je u hrvatskoj poznata književna činjenica, ali ne i previše pročitana, s obzirom na to da je do onih nekoliko njegovih prijevoda na hrvatskome iznimno teško doći. Knjigu eseja Zemlja Ulro Miłosz je objavio u Književnom institutu Jerzyja Giedroyca. Djelo je nastalo sedamdesetih godina, tijekom Miłoszeva boravka u Kaliforniji. Autor u njemu progovara o izvorima i glavnih nadahnućima svojeg pjesništva, temeljima vlastitog svjetonazora i smisla koji proizlazi iz dvadesetog stoljeća te njegova nasljeđa u duhovnim obzorima koji će oblikovati budućnost čovjeka. Zabrinut nad sudbinom svijeta, Miłosz poseže za stvarateljima i autorima iz osobne lektire, nastojeći na poukama koje je iščitao u njihovim djelima iznaći recept za budućnost koja nam predstoji. William Blake, Emanuel Swedenborg, Oskar Miłosz, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Adam Mickiewicz, Witold Gombrowicz ili Samuel Beckett, samo su neka od imena koja izviru na gotovo svakoj stranici Miłoszeve knjige. Sam naziv Ulro Miłosz je „posudio“ od Williama Blakea, a označava zemlju duhovnih patnji koje podnosi i mora podnositi obogaljeni čovjek. Miłosz je majstor pisane riječi, čovjek čija erudicija nadmašuje uobičajena poimanja i predstavlja nemjerljiv izazov i užitak za svakog čitatelja, a kamoli prevodioca.

Gustaw Herling-Grudziński nije posve nepoznat domaćim čitateljima, a Dnevnik pisan noću predstavlja njegov opus magnum. Pisan tijekom trideset godina, u izvorniku broji više od 3000 stranica teksta. U izboru koji smo priredili pokušali smo izdvojiti domaćem čitatelju najzanimljivije dijelove i istodobno pokazati svu raskoš pičeva talenta i misli tog antikomunista, žestokog kritičara europskih totalitarizama 20. stoljeća, fašizma i komunizma, samozatajnog, a s druge strane nezajažljivog i neumornog dežurnog intelektualca, konzervativnog humanista koji se nije libio kritizirati ni katolički establišment, ni nazadnjačke stavove poljske konzervativne misli, ni svoje sunarodnjake koji se, prema njegovom mišljenju, nisu dovoljno jasno (i glasno) odredili prema antisemitskim ispadima dijela poljske populacije tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ni vrh Crkve, poljske i rimske, kao ni svaki pokušaj zatiranja slobodne misli i podjarmljivanja, ma s koje strane političkoga spektra dolazio. Kratki pasaži o likovnoj umjetnosti, književnosti, filozofiji, sjetni solilokviji u kojima razglaba o vječnim pitanjima života i smrti, mjestu pojedinca u suvremenom svijetu, vjeri, odnosu čovjeka prema prirodi te vrlo rijetki ispovjedni trenuci u kojima progovara o vlastitoj intimi, Dnevniku pridaju aureolu posvećenosti, postojanosti i trajnosti, svevremenosti, stvarajući od djela koje je sâm autor držao svojim životnim projektom nezaobilaznu referencu za svakog iole upućenijeg poznavatelja svjetske književnosti.

Poljska je kultura, koju smatramo „malom“ a raspolaže tržištem od 70 milijuna ljudi, toliko bogata u svojoj raznovrsnosti da je teško ovako naizust izbaciti nekoliko naslova. Srećom, u posljednjih nekoliko godina poljska je kultura općenito sve zastupljenija u domaćem nakladničkom prostoru, ima nas nekolicina „manijaka“ koji zajednički svojim radom dajemo obol popularizaciji poljske književnosti, stoga bih bio iznimno sretan kada bih u budućnosti mogao više popularizirati poljsku humanističku, publicističku i filozofijsku misao. S obzirom na to da nas, prevodilaca s poljskoga ima dovoljno da „pokrijemo“ više područja, a praznine koje su nastale tijekom posljednjih pola stoljeća nesustavnoga prevođenja poljske književnosti sada se, zahvaljujući i domaćim nakladnicima koji se sve više odlučuju za prijevode iz poljske književnosti, ali i poljskoj državi koja zahvaljujuću Institutu za knjigu posljednjih četvrt stoljeća izdašno financira prijevode poljske književnosti u svijetu, sve više popunjavaju, želio bih u hrvatskome prijevodu vidjeti dnevničke zapise velikana poljske misli poput Andrzeja Bobkowskoga, Stefana Kisielewskoga ili Aleksandera Wata, zatim prijevode filozofa poput Juliusza Domańskoga ili Antonija Kępinskoga, biografije Leszeka Kołakowskoga, Zygmunta Baumana ili Tadeusza Kantora. Sve navedeno su istodobno moji projekti za neku tamo budućnost, a nadam se da ću uspjeti barem neke od njih ostvariti. 

Anegdota u našem prevoditeljskom radu ima poprilično, ali ako bih trebao izdvojiti nekoliko njih, ono što mi prvo pada na um je kada smo zahvaljujući zalaganju Zorana Sente doveli spomenutoga Stanisława Łubieńskoga na predstavljanje knjige u Zagreb. Sa Stanisławom sam prije toga bio u kontaktu, dopisivali smo se oko dolaska u Zagreb, ali nismo se bolje upoznali. Tijekom njegovog trodnevnoga boravka sve smo to nadoknadili, ali nikad neću zaboraviti kada smo obojica u jednom trenutku gotovo istovremeno ispalili kako nam je laknulo kad smo uvidjeli da ovaj drugi nije anarhist (!).

Druga anegdota vezana je uz knjigu Pripovijesti manijakā. Kao što sam već napomenuo, riječ je silno neprohodnom tekstu koji iziskuje iznimnu čitateljsku usredotočenost. Jednu od najvećih pohvala koju mi je netko mogao uputiti bila je od jednog od mojih bliskih prijatelja koji u svojim čitateljskim nogama ima pregršt utakmica, a nakon drugog čitanja knjige (!) izjavio je da još uvijek nije uspio proniknuti u um autora, dok mi je drugi, istih kvaliteta, poručio da sam se tim prijevodom svrstao među manijake iz naslova.

Prevoditeljski je posao umnogome nepredvidiv i neizvjestan, ali tijekom godina mi se nekoliko puta dogodilo da sam netom nakon što sam pročitao knjigu u izvorniku kontaktirao izdavača i odmah dogovorio prijevod, jednom mi se prigodom dogodilo da su me dva izdavača u isto vrijeme tražila za prijevod istog naslova (!), dok me jednom zgodom izdavač kontaktirao i pitao jesam li čuo za autora kojeg sam upravo njemu kanio predložiti za prijevod. 

Lala Dehnel Jacek

Autobiografija na sve četiri Giedroyc Jerzy

Izazov je već sama činjenica da se bavimo ovim poslom, a mislim da najveći izazov za svakog prevodioca predstavlja sam početak rada na prijevodu, kada ste primorani „iščitati“ autora, „ući“ u njegov stil, „pogoditi“ ton kojim progovara, „uhvatiti“ ga u pisanju. To traje neko vrijeme, ovisno o samom autoru, tipu djela koje prevodite i kakav vam je dan. Kad se sve to posloži, prijevod počne teći, a prevodilac se poistovjeti s tekstom i autorom kojega prevodi, sve je otvoreno. Jedinu kvaku predstavlja izlazak iz prijevoda. Naime, kada ste dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu posvećeni tekstu na kojem radite, teško se vratiti u „sadašnjost“ i napustiti autora i djelo s kojim ste neko vrijeme živjeli. Sve navedeno predstavlja izazov. 

A kad je riječ o praksi i radu na pojedinom prijevodu, istaknuo bih jedan od svojih ranih prijevoda, roman Jaceka Dehnela Lala koji predstavlja obiteljsku sagu koja obuhvaća razdoblje poljske povijesti od stotinu godina tijekom kojih su se zbivale silne promjene, posve nepoznate domaćem čitatelju, stoga sam tekst morao popratiti silnim brojem fusnota kako bi se čitatelj koliko-toliko mogao probijati kroz radnju.

Sličan sam problem imao s prevođenjem autobiografije Jerzyja Giedroyca Autobiografija na sve četiri, svojevrsnoj kulturnoj i intelektualnoj povijesti dvadesetoga stoljeća. Riječ je o čovjeku koji je toliko obogatio ne samo poljsku, nego i u europsku humanističku misao te koji je poznavao, objavio i dopisivao se s tolikim brojem ljudi iz svih područja društvenoga i političkoga života, da sam morao paziti da natuknice i indeks na kraju knjige ne premaše sâm sadržaj. 

Ne bih želio govoriti o vlastitim uspjesima, o tome bi trebali, ako ih ima, odlučiti i presuditi drugi. Sa svoje strane mogu kazati da za mene uspjeh predstavlja sama činjenica da trenutačno mogu živjeti isključivo od književnoga prevođenja s poljskoga te da sam tijekom godina uspostavio prisan, prijateljski odnos s nekolicinom izdavača s kojima redovno surađujem i s kojima nastojim obogatiti našu kulturu objavljivanjem djela koja bi se teško mogla pojaviti i u nekim puno „većim“ kulturama no što je naša. 

Uspjehom smatram i činjenicu da je hrvatska polonistika zahvaljujućim mojim kolegama prevodiocima i profesorima s katedre poput primjerice Mladena Martića, Đurđice Čilić, Dalibora Blažine, Emilija Nuića, Ivane Vidović Bolt u posljednjih nekoliko godina iznjedrila i na svojim plećima obavila golem posao približavanja poljske kulture domaćoj čitateljskoj javnosti. Ne smijemo zaboraviti na samoprijegor svih ljudi uključenih u ovaj proces i silnu ljubav prema poljskoj i hrvatskoj kulturi koju tim svojim radom iskazuju. „Uspjeh“ u klasičnom poimanju te riječi je izostao, ali svi mi, dionici toga procesa, moramo biti zadovoljni ishodima svojega rada, a time možda ostvarujemo zavjet čovjeka kojega sam spomenuo na početku ovoga teksta, Zdravka Malića, bez kojega većine od ovdje spomenutih ne bi ni bilo.

Stanisława Lem, 1970. (foto: https://english.lem.pl)

Sljedeće godine obilježava se stogodišnjica rođenja Stanisława Lema. Riječ je jednom od ponajboljih svjetskih autora znanstvene fantastike (premda ne samo i nje, ali o tome ćete moći pročitati u pogovorima djela koja ću navesti), a zahvaljujući izdavačkoj kući Hangar 7 dat ćemo svoj obol toj obljetnici objavljivanjem prijevoda triju (!) njegovih djela, kultnih zbirki Bajke za robote, Futurološki kongres i Zvjezdani dnevnici. Stanisław Lem je danas općepoznata činjenica, ali zabrinjavajuće je da dosad na hrvatskome imamo prijevod samo tri njegova djela, od kojih su dva starija više od pedeset godina (!).

Moja želja da se sve više bavim prevođenjem djela iz područja humanistike i filozofije ostvarila se već spomenutim prijevodom djela Bronisława Geremeka, a sljedeće će se godine u izdanju iste nakladničke kuće, Nebule, pojaviti prijevod povijesno-filozofske-teološke studije Krzysztofa Pomiana Prošlost kao predmet znanja, historija i filozofija u srednjovjekovnoj misli. Knjiga je rezultat dugogodišnjega Pomianovog proučavanja europske srednjovjekovne povijesti i mišljenja. Autor njome nastoji rasvijetliti proces uobličavanja suvremenih shvaćanja koja povijest definiraju kao znanstvenu disciplinu, posegnuvši ipak znatno šire od samoga nastanka povijesnih znanosti, prikazujući promjene u društvenome i svjetonazorskome tkivu koje nisu samo pratile taj proces, nego su ga u velikoj mjeri i uzrokovale.

Prošlost kao predmet znanja… predstavlja također i značajan vodič po svijetu kulture misli od srednjovjekovlja zaključno s prosvjetiteljstvom. Istražujući europske arhive, Krzysztof Pomian je prikupio golem materijal koji predstavlja neprocjenjivo blago europskoga srednjovjekovnoga naslijeđa. Premda filozof, Pomian ne koristi krut i teško prohodan znanstveni jezik, nego pitko prenosi prikupljene informacije, nastojeći čitatelju omogućiti što lakše brođenje golemim materijalom.

Sljedeće će godine u suradnji sa Zoranom Sentom te u izdanju DAF-a biti objavljen prijevod manje poznatog djela Witolda Gombrowicza, romana Opsjednuti, koji je netom pred izbijanje Drugog svjetskog rata pod pseudonimom izlazio u nastavcima u dva poljska dnevnika. Roman je parodija gotskog romana, romana groze, kriminalističkog žanra i onodobnih popularnih romana. Gombrowicz se u njemu majstorski poigrava s književnim obrascima i postupcima, ali u romanu se može naći i zametak njegovih dvaju posljednjih poslijeratnih romana. Još jedna od zanimljivosti vezana uz taj roman je činjenica da je Gombrowicz priznao autorstvo tog djela tek neposredno pred smrt 1969. godine.

U dogovoru za sljedeću godinu još je prijevod novinskih reportaža poljskog novinara Antonija Sobańskoga Civil u Berlinu u izdanju izdavačke kuće Disput. Riječ je o novinskim feljtonima koje je autor pisao netom nakon dolaska nacista na vlast 1933. godine u kojima opisuje svu nakaznost preobrazbe njemačkoga društva nakon uspona nacista. 

Uz to, krajem sljedeće godine trebao bi se pojaviti i prijevod kultnog djela majstora poljske reportaže Ryszarda Kapuścińskoga Imperij, u kojem je taj nenadmašan autor, također posve nepravedno kod nas zapostavljen, izvršio svojevrsnu demontažu sovjetskoga socijalističkoga sustava. Knjigu će objaviti nakladnička kuća Ljevak.

U ovoj godini koja nas je obilježila dvama zastrašujućim događajima, svjetskom pandemijom i potresom koji su uzdrmali ne samo naše kuće, obitelji, bližnje, financijsku i psihičku, duhovnu stabilnost, nego i same temelje naše zbilje i poimanja života u svoj njegovoj nepredvidljivosti i neizvjesnosti, usred tih događaja tijekom kojih su se neki od nas pokazali ljudima a poneki neljudima, želio bih izraziti zahvalnost svima onima u nakladničkoj branši koji su uz sve nedaće i probleme nastavili objavljivati knjige i time omogućili svima nama koji ionako stojimo na vjetrometini da nekako prebrodimo ovo sumorno i teško razdoblje, a posebno bih želio istaknuti Društvo hrvatskih književnih prevodilaca koje je u suradnji s Ministarstvom kulture pokrenulo inicijativu za pružanje jednokratne financijske pomoći onim članovima i prevodiocima koji nisu ni zaposleni niti samostalni umjetnici, tj. nemaju reguliran status te što je nastavilo sa svojim projektima i događanjima tijekom ljeta i time pružilo prigodu sudionicima za kakvu-takvu dodatnu zaradu a okupljenima za privremenu razonodu. Društvo je time pokazalo socijalnu osjetljivost i ispunilo svoju strukovnu ulogu u okvirima svojih mogućnosti. Tijekom 2020. godine objavljen je čitav niz vrhunskih knjiga, a veliku ulogu u tom pothvatu imaju i prevodioci čija se uloga i važnost u cjelokupnom nakladničkom procesu neprestano mora isticati. 

Za kraj, želim svim čitateljima, ma gdje bili, sretniju i mirniju Novu 2021., neka nam svima bude barem malo naklonjenija!