Ako su dva ukoričena eseja Chimamande Ngozi Adichie Lagos razotkrila kao grad u kojem ženi nije dopušteno da podmiri račun (jer, implicitno, nije joj dopušteno posjedovanje novca), Braithwaite je u svojem crtežu još izravnija i prokazuje ga kao grad u kojem su 'zviždaljke protiv silovanja' obavezna oprema u torbici svake djevojke, žene, ponekad i djevojčice.

Nitko nema dužnost dati oprost, nitko ne mora oprostiti. To je vrlo osoban, subjektivan i pojedinačan dar. Ako ga žrtva ne može ili ne želi dati neće biti oprosta. Možemo se pretvarati, možemo govoriti o 'snazi riječi oprosti', i sama žrtva može reći da oprašta, može to učiniti sa smiješkom, ali sve su to trivijalne gluposti kad je stvarni život u pitanju.

Bez insekata će nestati život kakav danas poznajemo, oni su prevažni. S vodom će se dogoditi nešto drugo, doći će do ratova zbog vode, ljudi i druge vrste će umirati. To je strašno. Čudno mi je što smo mi ljudi prestrašeni promjenom, bojimo se promjene pa nastavljamo živjeti na poznati nam način.

Kad osuđujemo, što zapravo kažemo o toj osobi? Naravno, postoji pitanje pravde i prava, oni moraju odraditi svoj posao, ali kao ljudsko biće nisam zainteresirana za osudu nego za razumijevanje, istraživanje onoga što je pod površinom, što je pod društvenom maskom. Kad osuđujemo, prihvaćamo da izvan osude nema ničega.

Još se sjećam tog prvog jutra kad sam sišao s vlaka i prošetao uz more. Što se otad dogodilo? Moj san je uništen, a uništile su ga dvije silnice – korumpirani političari i pohlepne kompanije. Oni mijenjaju grad, uništavaju ga. Što možemo učiniti? Možemo se boriti da očuvamo grad, da ga zaštitimo i tako očuvamo i svoje snove.