Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 29.10.2019.

Maylis de Kerangal: Srce je poput odaje u kojoj vibriraju naša afektivna sjećanja

Maylis de Kerangal (foto: Edi Matić)

Darivanje organa, često se može čuti, najnesebičniji je čin najdublje humanosti kojim darivatelj priliku za nastavak života pruža drugoj, njemu nepoznatoj osobi, prema vrlo strogo postavljenim pravilima. Iako primateljev liječnik, zbog posve jasnih zdravstvenih razloga, ima pravo na uvid u darivateljevu medicinsku dokumentaciju ona, kao i identitet darivatelja, primatelju moraju zauvijek ostati nepoznanicom. 

Donorsko pitanje, jasno je već iz kratkih uvodnih napomena, svojom složenošću prelazi granice „medicinskog“ i prelijeva se u područje bioetike, filozofije i drugih humanističkih znanosti. Pitanje je nekoć bilo vrlo prisutno u hrvatskom javnom diskursu što je vjerojatno i dovelo do toga da se Hrvatska, s 37 donora na milijun stanovnika, uz Španjolsku nalazi u samom vrhu po broju darivatelja, no činjenica da je potreba za transplantatima još uvijek veća od broja darivatelja, potvrđuje da bi ponovno pokretanje slične rasprave pridonijelo osvješćivanju mlađih generacija. 

Popraviti žive Kerangal Maylis de

Kakvo je stanje u Francuskoj, zapitala se, potaknuta s jedne strane zakonom koji svakog punoljetnog Francuza (ako se za života nije tome izričito usprotivio) postavlja u poziciju mogućeg donora, a s druge vrlo osobnim gubitkom, francuska književnica Maylis de Kerangal (1967.) i oko tog delikatnog pitanja isplela radnju svojeg osmog, 2013. objavljenog romana „Popraviti žive“ (prijevod Ursule Burger u izdanju „Vuković&Runjić“ objavljen je u lipnju ove godine) u kojem tragična smrt devetnaestogodišnjeg Simona za sredovječnu prevoditeljicu označava mogućnost nastavka života, ali i otvara brojna etička i moralna pitanja. 

Kao i u svojim prethodnim djelima, pogotovo međunarodnim uspješnicama „Corniche Kennedy“ i „Naissance d'un pont“, de Kerangal izvanrednim, gotovo lirskim jezikom omata teške životne teme i otvara im prostor javne rasprave. Tako niti bolnica u ovom romanu nije samo kulisa za postavljanje radnje, a minuciozan pristup u njemu opisanim medicinskim postupcima i korištenoj terminologiji, pohvaljen i od strane inozemnih kritičara, trebao bi laičkom čitatelju uliti povjerenje i poslužiti kao prva postaja na putu upoznavanja složene dinamike bolničkog rada. Nažalost, hrvatski prijevod, premda u stilskom i sintaktičkom smislu korektan, original ne slijedi vjerno kad su u pitanju medicinski izrazi, što bi neupućenijim čitateljima, ali i onima uronjenima u temu, na nekim mjestima moglo otežati razumijevanje.

Što je doista bilo uporište za nastanak romana, kako se pripremala za pisanje te je li njegov izlazak pridonio boljem razumijevanju svih aspekata procesa eksplantacije i transplantacije, autorica nam je otkrila za nedavnog boravka u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti 2019.

Popraviti žive u sebi skriva čistu grčku tragediju

Petra Miočić: Jedan od Vaših sinova bio je otprilike Simonove dobi u vrijeme kad ste pisali ovaj roman, a netom prije nego što ste započeli pisati, izgubili ste blisku osobu. Je li Vas roman emocionalno iscrpio?

Maylis de Kerangal: I jest i nije. Ovaj je roman posve utemeljen na izmišljenim događajima jer nisam iskusila ništa slično onome o čemu pišem, priča iz romana nije moja. S druge strane, točno je da sam ga napisala odmah nakon što sam izgubila dragu mi osobu. Zato je „Popraviti žive“ toliko različit od mojih ostalih romana, dopustila sam si utapanje u osjećajima i njima prepustila vodstvo. Pišući nisam razmišljala o svojem sinu, ali na kraju procesa sam osvijestila tu činjenicu i bila sam jako iznenađena. Isprva sam se uspaničila, osjećala sam se kao da sam izmaštala njegovu smrt, ali sad znam da sam za potrebe te knjige posezala u more u potrazi za pravim osjećajem češće nego za pisanja drugih knjiga. Da, bilo je naporno. Naposljetku sam bila iscrpljena. Osjećala sam se kao da sam prošla kroz duboku emocionalnu borbu. To mi je iskustvo bilo jako važno. 

Je li ta emocionalna borba bila slična onima iz antičkih tragedija, obliku kojem, kako često ističete, želite odati počast u svakom svojem djelu?

Da, točno. Čak i kad se tajni početak knjige krije u osjećajima, mislim da se u svojem radu snažno oslanjam na tradicionalnu formu. Veliki sam formalist pa sam i knjizi htjela podariti njezin vlastiti oblik. Nije mi bila namjera usredotočiti se samo na produbljivanje osjećaja, htjela sam roman formalizirati ubacujući u njegovu strukturu nešto čvrsto i gusto. Mislim da „Popraviti žive“ u sebi skriva čistu grčku tragediju, ima sva tri potrebna elementa; vrijeme (sve se odvija unutar 24 sata), događaj (prijenos srca iz jednog u drugo tijelo) i mjesto. Premda se priča odvija i na moru i u bolnici, za oblikovanje tragedije bolnica mi je bila važnija jer ona je, za razliku od mora-mjesta života, mjesto tragedije. 

Priča, osim toga, počinje na moru, na savršenom valu jer taj mladić želi osjetiti život, a u moru se osjeća najživljim. U tom trenutku on je poput antičkog junaka, prekrasan i mlad, suočen sa svim prirodnim elementima. Mora zajahati val i, suočavajući se s grubošću elemenata, otkriti ljepotu. Kasnije kao mladi vojnik stradao u bici leži na krevetu, a kad mu koordinator za transplantaciju otpjeva pjesmu, za mene je to vrlo precizan znak veze s antičkom Grčkom i ritualom prekrasne smrti kakvim se iskazivala čast onima koji padnu u bitci. Na taj se način naglašava da preminuli ostaje upamćen u kolektivnom sjećanju. To je vrlo grčki trenutak i izvire iz mojeg interesa za arhaično. 

Kažete da je Simon najživlji na moru, kasnije saznajemo da mu je takav i otac. Na samom početku romana skupina mladića koji čekaju savršen val podsjeća na stare kapetane koji tragaju za bijelim kitom. Čovjekova potraga za nečime iz morske dubine starija je od moderne književnosti. Skrivaju li morske dubine doista ono što nam nedostaje da ispunimo ili izliječimo vlastite praznine?

Morske dubine ostaju nepoznat svijet, samo nekolicina ljudi ima dopuštenje doseći ga. To je neki drugi prostor, kao svijet izvan svijeta, misteriozan, pun moći, snage. Mislim da je morska dubina istovremeno i mjesto i zadatak, meni ju je bilo jako važno istražiti jer je i moja osobna priča povezana s morem. Muškarci iz moje obitelji bili su većinom pomorci, rođena sam u lučkom gradu i moj se cijeli život isprepliće s morem. Ono je uvijek bilo povezano s onime što tražim, blagom, tajnom, nekim novim kontaktom, različitošću. Bilo je povezano sa strašću i iskrenošću života. More je stajaćica iako se nama čini da se neprestano giba i možda ta njegova fluidnost podsjeća na fluidnost života. 

Roman oblikujete i oko pitanja darivanja organa. Studirali ste filozofiju, u Vašoj je obitelji nekoliko liječnika. Tko bi trebao voditi glavnu riječ kad se donose odluke o tako delikatnom pitanju? Medicina, biomedicina, filozofija, etika…?

Pitanje darivanja organa možda je i jedino mjesto, jedini čin u našem suvremenom svijetu oko kojeg se moramo zajednički dogovarati. Damo li moć odlučivanja samo jednoj struji, primjerice medicini, vodit će se samo svojim načelima, a ona bi mogla biti u proturječju sa zadaćom etike ili filozofije. 

Zato etičke odbore koji u Francuskoj nadgledaju te osjetljive procese čine liječnici, filozofi pa čak i umjetnici. Dobra javna rasprava u ovom je slučaju jako važna jer i pitanje složeno. Svi sudionici procesa pripremnih postupaka, eksplantacije i kasnije transplantacije strogo se pridržavaju zakona jer svaki korak u postupku nosi mnogo problema, najčešće pravne prirode. U Francuskoj, primjerice, medicinski tim zadužen za eksplantaciju ne može obaviti i transplantaciju, a za ustanovljavanje i proglašavanje moždane smrti zadužen je treći tim. Jedan od razloga je i taj što imamo vrlo zastario pristup ustanovljavanju smrti. Ljudi se obično hrane mogućnošću povratka iz kome i boje mogućih malverzacija. Zato se svaka točka postupka pomno razmatra. 

Na početku mi se učinilo da je to samo medicinski ili znanstveni problem, ali onda sam saznala koliko je važna odvjetnička uloga. Humanistička je uloga također vrlo važna jer upravo humanisti navode znanstvenike da povremeno promišljaju na način suprotan od onog njima usađenog, da donora vide kao osobu, kao člana nečije obitelji. Zaključci koje o tom pitanju donesemo stoga moraju biti kolektivni jer priča zahvaća preveliko područje. Krenuvši s pisanjem, nisam ni bila svjesna koliko. Meni je proces bio zadivljujuć jer u odnos postavlja dva tijela i promišlja kako jedno tijelo može popraviti drugo, kako smrt može popraviti život. S druge strane, šokiralo me vrlo pragmatično čitanje svega toga. To je ogroman problem.

Je li Vaša knjiga nekako pridonijela njegovu rješavanju?

Ne bih baš rekla da je pridonijela, ali mislim da je važna. Neki su mi čitatelji rekli da će sad i oni pomnije promišljati o toj temi i da će svoju djecu učiti da promišljaju o tome što učiniti sa svojim tijelom nakon smrti. Bolje rečeno, o tome što će drugima dopustiti da učine s njihovim tijelom. Naime, u Francuskoj ti, ne ostaviš li pisanu izjavu kojom se jasno protiviš darivanju, nakon smrti mogu eksplantirati organe. Jako važna javna rasprava nastala je i oko pitanja reciprociteta. Ako uzmeš nečije organe, moraš li biti spreman dati svoje? Smiješ li biti primatelj ako nisi donor? I u mojoj knjizi je vrlo važna scena razgovora liječnika s roditeljima, mislim da se u njoj razotkriva sva humanost procesa. Liječnik, iako ne mora, traži pristanak i mislim da je to u redu jer bez tog čina tijelo se uzima kao sirovina s koje se pobire ono korisno, a meni je bilo važno stvoriti prostor za mišljenje roditelja. 

Znam da je donedavno, kad su u pitanju djeca i mladi, tako funkcioniralo i u praksi, no vlada kronična nestašica organa za transplantaciju pa se bojim da će se i to vrijeme razgovora s roditeljima smanjiti. Mislim da će proces time izgubiti svoju humanost. Razumijem potrebu, ali mislim da je to suludo. 

Spominjete da ne-donor ne bi trebao biti primatelj. Ne dokida li načelo reciprociteta u čin doniranja upisanu nesebičnost? Lani je, u svojem „Životu bez kraja“, Frederic Beigbeder želju za vječnim životom prikazao kao vrlo sebičnu. Želja ili potreba da se pomogne, da se smrću stvori novi život, vrlo je nesebična. Ili? 

Da, zapravo mislim da doniranje organa propituje odnos između osobe i ljudskosti, između pojedinca i društva u kojem obitava. Zašto to radi, postoji li solidarnost u društvu, je li prisutna empatija, kako osoba gleda na svoje bližnje. Doniranje organa je potpuno fascinantan čin jer je dobrovoljan, anoniman, nema financijske koristi za donora, primatelj ne zna čak niti ime osobe koja mu je spasila dijete, ne postoji mogućnost zahvale. Da, u pravu ste, u tom činu nema reciprociteta i zato je antropološki vrlo snažan. Promislite li dublje o tome, otkrit će vam se kako društvo ili zajednica funkcionira. Pristanak na doniranje djetetovih ili supružnikovih organa trenutak je potpune deprivatizacije. Nešto najprivatnije stavljaš na raspolaganje zajednici kako bi ona time popravila nekoga. Živimo u svijetu neoliberalizma i kapitalizma. Premda se čini da svoju privatnost prodajemo u bescjenje, nikad nismo do nje više držali, a ovo je čin potpunog razotkrivanja.  

Po mojem mišljenju, to je i jedinstven način da nastavimo trajati kao društvo. Ne kažem da svatko mora donirati organe, ali to nije samo osobno pitanje, samo pitanje sebičnosti. O njemu moramo razmišljati i u okviru zajednice kojoj pripadamo. Razumijem ljude čija je odluka da svoje tijelo na drugi svijet prenesu netaknuto, ali i oni moraju razmisliti o tome da donorska paradigma mijenja ono što danas poznajemo kao svakodnevni život. 

Svijet transplantacije je poseban i ljudi koji ih obavljaju žive posebnim životima jer se nalaze u ulozi posrednika između života i smrti. 

Festival svjetske književosti, 2019.

Neoskvrnutost tijela važna je najčešće praktičnim vjernicima. Kad Thomas, bolnički koordinator, upita roditelje o njihovim religijskim stavovima, otac se izjašnjava kao ateist s vlastitim shvaćanjima duhovnosti i voljniji je prihvatiti doniranje od majke, katolkinje koja ne prakticira svoju vjeru. Katolička crkva dopustila je svojim članovima da daruju organe. Koliko je taj osjećaj duhovnosti važan pri odluci?

Jako je važan, iz dva razloga. Prvi je vezan uz reprezentaciju tijela i promatranje njegova integriteta. Ljudsko se tijelo može promatrati kao alat za materijalne stvari, ali suočavamo se i s nečime povezanim s unutarnjim, duhovnim životom. 

Mislim da je važno pri odlučivanju uzeti u obzir i religijske stavove jer transplantacije su izvodili još stari Grci i za to imamo tekstualne dokaze. Dakle, nije to posve moderni proces pa znanstveno stajalište koje, pojednostavljeno, drži da „sad to možemo pa zašto ne iskoristiti tu mogućnost“ nije dovoljno. Moramo razmišljati šire od toga. 

Jeste li zato Thomasa, koordinatora za transplantacije i medicinskog tehničara, učinili i magistrom filozofije?

Da, zato sam to učinila. Nije to pitanje samo materijalnog srca. Svaka gesta, svaki pokret je ispunjen duhovnim odrazom. Svijet transplantacije je poseban i ljudi koji ih obavljaju žive posebnim životima jer se nalaze u ulozi posrednika između života i smrti. Uvijek su u tom posebnom prostoru, uvijek balansiraju. Toj je ravnoteži potrebna i duboka osjećajnost. Svi sudionici tog procesa koje sam upoznala za pisanja ove knjige stalno su promišljale o svojem poslu, preispitivale donesene odluke. Upoznala sam jednog koordinatora; i on je isprva bio samo medicinski tehničar, potom je postao koordinator, a naposljetku je doktorirao etiku. 

U mojoj knjizi Thomas je i pjevač, umjetnik, a tu dimenziju povezujem s ljepotom i spiritualnošću života. Za pjevanje je, kao i za život, važan udah i u tome vidim duhovnu vibraciju prisutnu u pjevanju. Kad Thomas pjeva, scena više nije samo kirurška, prožima se duhovnošću. 

Osim Thomasa, znanost i umjetnost dovodite u vezu i govoreći o simpoziju na kojem je redefiniran pojam moždane smrti. Te je godine, kažete u tekstu, Goddard snimio jedan od svojih najslavnijih filmova, Elvis je izdao jedan od najpoznatijih albuma.. Kolika je povezanost znanosti i umjetnosti?

Taj tunel koji nastojim prokopati u svojoj književnosti. To mi je pitanje jako važno. Želim povezati poeziju i znanost, doseći poetski smisao života i znanosti. Pokušavam to postići svojom spisateljskom pozicijom koja se ostvaruje kroz jezik. U svim svojim knjigama rječnik razmatram jako pragmatično, jako precizno, tehnički… U takav jezik nastojim unijeti puno ljepote jer moj je zadatak, misija pronaći poeziju u pričama. Nisam zainteresirana samo za narativ, ali shvaćam da, želiš li se nazivati piscem, prije svega moraš biti pripovjedač. Pišući roman, moraš brinuti o brzini priče, njezinu smislu i sadržaju, ali pokušavam i prigrliti jezik kako bih pronašla nešto jako čisto na tehničkoj razini i posve povezano s ljepotom. 

Pažnja s kojom pristupate jeziku prisutna je u svakoj Vašoj rečenici. Takav prekrasan, jezik je Vaš alat. Istovremeno, opisujete liječnike koji na jezik gledaju kao na tehničku stvar, sredstvo prenošenja ogoljele i što jasnije poruke. U oba slučaja jezik je alat, no njegova je funkcija dvojaka. 

Da, u pravu ste. Dvostruko značenje jezika svoj izraz nalazi u ovoj knjizi. Kao da sam je napisala kako bih produbila svoj projekt, kako bih svojem vlastitom francuskom dala dublji smisao i otkrila njegovu dvostruku formu. Ali ta dvostrukost forme se mora odvijati istovremeno, a ne jedno prije drugoga, ne želim da nešto bude samo dokumentarno, jako precizno. Nitko ne očekuje da pišem o transplantaciji, ako to sama odaberem, moram pratiti određene zakonitosti, pisati o tome s najvećom preciznošću, ali to nije dovoljno. Kad koristim tehnički leksik, način na koji ga umećem u rečenicu romana, umjetnosti, u likove i situacije, to je način stvaranja novog stila i njime bih mogla doseći to dvostruko značenje. 

Dakle jezik, poput srca, ima dvostruko značenje…

Knjiga je konstruirana oko toga, srce je i mišić i simbol. Na početku pišem da je ono crna kutija našeg tijela iako znamo da je to zapravo mozak. Zanimljivo, mozak je simbol, ali više se vezujemo uz simboliku srca. Primjerice, u slučaju darivanja organa, mnogo je teže donirati srce nego bilo koji drugi organ. Osim očiju. Kao da je naša reprezentacija sadržana u simbolu ljubavi i afektivnog života unutar našeg tijela. Srce je poput odaje u kojoj vibriraju naša afektivna sjećanja. Srce je važno i u francuskoj književnosti jer se s pojavom kurtoazne ljubavi javlja i renesansna književnost. Tada se mijenjaju i jezik i način pisanja.  Primjećujemo i polisemiju u prirodi tog imena, te riječi „srce“. Jako je zanimljivo vidjeti kako je razvoj naše književnosti povezan s razvojem riječi i promišljanja srca. 

Naposljetku, iako o tome nerado razmišljamo, i našim se, nakon smrti u zemlju položenim tijelom, hrane drugi organizmi i na taj način „služimo“ nastavku nekog oblika života. Doniranje organa počiva na premisi „dajem ti komadić sebe da bi ti nastavio živjeti“, smrt služi očuvanju života. Zašto se onda često vrlo snažno protivimo tom postupku?

Mislim da je to vrlo složeno pitanje. Čitala sam čak i da neki ljudi odabiru kremaciju kako ne bi poslužili kao „hrana“. Svoje tijelo, posve logično, percipiramo kao nešto duboko naše i odbojna nam je pomisao da ga netko i na koji način iskorištava, za našeg života ili nakon njega.

S druge strane, za one koji ostaju vrlo je bitno i pitanje produljenja pokojnikovog života u tijelima drugih. Nakon jednog pariškog predstavljanja ove knjige prišla mi je žena i rekla kako je u prometnoj nesreći izgubila sina. Ispričala mi je da bi joj bilo mnogo lakše proći kroz to bolno razdoblje da su je pitali želi li donirati njegove organe. „Smrt je zaustavila život mojeg sina“, rekla je, „ali možda bi mi bilo lakše živjeti s time da sam mogla donirati njegove organe jer bih imala osjećaj da se njegov život nastavio unutar nečijeg tuđeg tijela.“ No upoznala sam i roditelje koji su pod istim uvjetima izgubili dijete i njima je bilo nemoguće prihvatiti tu smrt jer su neprestano razmišljali o komadićima njegova tijela koji sad žive u tuđim tijelima, a oni ne znaju gdje. Ta im je disperzija bila nepodnošljiva. Jedan mi je anesteziolog rekao da se o doniranju organa ne može razmišljati kao o olakšavajućem momentu za roditelje. Ponekad je teže jer disperzija onemogućuje postojanje jedinstvenog mjesta gdje mogu biti u prisustvu pokojnikovog mrtvog tijela. Dakle, nema jedinstvenog odgovora, pitanje je individualno i vrlo složeno. 

Maylis de Kerangal

Popraviti žive

  • Prijevod: Ursula Burger
  • Vuković & Runjić 07/2019.
  • 240 str., meki uvez
  • ISBN 9789532862171
  • Cijena 119.00 kn

'Popraviti žive' roman je o srcu mladića koje je nadživjelo njegovu moždanu smrt nakon kobne automobilske nesreće jedne zore kad je s prijateljima jahao valove. Prije nego što svane sljedeći dan, to srce treba naći put do grudi žene koju je vlastito srce izdalo. U utrci s vremenom su medicinsko osoblje i liječnik koji mora priopćiti strašnu vijest o smrti momkovim roditeljima i odmah ih potom zamoliti da sinovo srce doniraju za transplantaciju.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –