Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 19.11.2019.

Wolfram Eilenberger : Filozofija obogaćuje naše viđenje života i društva

Wolfram Eilenberger (foto: Iva Perković)

Iako Wolfram Eilenberger (1972.) svoju berlinsku adresu već godinama naziva „domom“ na njoj ga je, u posljednje vrijeme, vrlo teško zateći. Na zagrebački je Festival svjetske književnosti doletio iz Zuricha, gdje često boravi zbog obaveza prema Švicarskoj radioteleviziji i emisiji „Sternstudne Philosophie“, no u posljednje ga vrijeme put navodi i u mnogo udaljenije krajeve. Eilenberger, naime, popularizaciju filozofije i pronalaženje njezine praktične primjene u suvremenom svijetu vidi kao svojevrstan cilj prema čijem je ostvarenju usmjerena ukupnost njegovog rada; kolumnama što ih od 1999. piše za najvažnije europske novine među kojima se izdvaja tjednik „Die Zeit“ želi pokazati primjenjivost filozofskih načela na sport, politiku ili svakodnevni život, a istu stazu slijede i već spomenuta televizijska emisija, „Philosophie Magazin“ kojem je kao urednik bio na čelu i osam do lani objavljenih knjiga. No ništa ga nije moglo pripremiti na uspjeh „Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919-1929“, priče o četvorici filozofskih magova, Walteru Benjaminu, Ernstu Cassireru, Ludwigu Wittgensteinu i Martinu Heideggeru i vremenu u kojem su stvarali. 

Doba čarobnjaka Eilenberger Wolfram

Lani objavljena knjiga čija priča lagano pleše na granici fikcije i fakcije filozofiju je, na svojih četiristotinjak stranica, učinio nevjerojatno dostupnom i prijemljivom, a živote tvoraca onoga što ćemo nazivati modernom mišlju dvadesetog stoljeća zabavnim, životnim i bliskim. Ne čudi stoga što je knjiga u Njemačkoj stekla status nacionalnog bestselera, autoru priskrbio prestižnu Bayerische Buchpreis, a česta putovanja povezana s prijevodima na dvadesetak jezika (među kojima je i onaj Ines Meštrović nedavno objavljen u izdanju Frakture) tjeraju ga da se, noću u polusnu, pita gdje se zapravo nalazi. Prije Zagreba bio je u Ciudad de Mexicu i Šangaju, a za zagrebačkog nam je gostovanja otkrio ponešto o značaju što ga njegovi junaci imaju i danas, ali i tome gdje su nestali čarobnjaci filozofske misli. 

Mislim da je svako ljudsko biće predodređeno za filozofiju jer svi si katkad postavljaju ozbiljna pitanja o svrsi vlastitog postojanja.

Petra Miočić: Primjećujete li da ljudi u različitim dijelovima svijeta različito reagiraju na vašu knjigu? 

Wolfram Eilenberger: Da, naravno. Postoje različite filozofske tradicije, a knjiga koju sam napisao, očito, vuče korijenje iz one njemačke i zanimljivo mi je promatrati različita čitanja. U Kini je njemačka filozofija jako popularna i obično su veoma zainteresirani za filozofe poput Heideggera ili Benjamina, puno više nego, recimo, u Meksiku. Svaka zemlja ima drugačiji pristupni kod, ali njemačka je filozofija važna svuda u svijetu. Zanimljivo je promatrati različita čitanja njemačke tradicije. Neki Benjamina vide kao komunističkog filozofa, drugi kao teološkog, mjesta koja on zauzima u nacionalnim filozofskim tradicijama vrlo su različita. 

Još nisam uspio steći dojam o tome kakva je percepcija mojih čarobnjaka i njemačke filozofije u Hrvatskoj, ali u svakoj su zemlji ljudi zainteresirani za drugačije stvari jer su i situacije u zemljama različite. U Meksiku je situacija vrlo problematična dok mi se Hrvatska čini prilično stabilnom. Naravno, pitanja nacionalnih identiteta, nacionalnih manjina i ženskih prava su vrlo prisutna. To ne čudi jer se raspoloženje u svijetu promijenilo i kreće se u vrlo konzervativnom smjeru. 

Kako se, po vašem mišljenju, politička situacija odražava na filozofiju?

Ne razmišljam o filozofiji kao o primarno političkoj stvari. Za mene je ona način iznalaženja značenja, pronalazak vodstva, egzistencijalnog smisla. Junaci moje knjige su primjer težnje da filozofijom prevladamo unutarnje praznine. To jest vrlo egzistencijalistički aspekt filozofije, ali ova je knjiga temeljena na jednostavnoj ideji da je stanje krize dobra stvar. 

Razmislimo o njihovoj situaciji; godina je 1919., zemlja je u dubokoj krizi, svjetski rat je izgubljen, nestala su dva sustava, dva su cara srušena, došlo je do potpunog ekonomskog kraha, zemlja je u stanju svojevrsnog građanskog rata, a moji se, ratom traumatizirani junaci vraćaju kućama. Moraju iznaći nov način preživljavanja, opstanka u novom političkom okruženju, u novoj ekonomskoj situaciji. U tom smislu postoji jak utjecaj političke situacije na izvorišna mjesta egzistencijalnih izazova. Oni nisu mogli biti veći nego što su bili te godine i tako dolazi do promišljanja onoga što filozofija jest. Narativ njemačkog govornog područja; prosvjetiteljstvo, obrazovanje, mirna suradnja na neki je način izgradio još Kant, a sada je izgubio kredibilitet. Morali su ponovno promisliti o značenju bivanja filozofom u toj kulturi, kao i o tome što znači biti filozof i stvarati filozofsku misao uopće jer je filozofija bila u jako lošem položaju. 

Htio sam istražiti taj trenutak jer mislim da su na njemačkom govornom području dvadesete začele sve ideje koje imamo i danas. Moj je interes pobudila eksplozija kreativnosti koja dolazi s tim desetljećem. I ne samo u filozofiji, prisutna je i u književnosti, arhitekturi, fizici, dizajnu… Pitao sam se kakvo kulturološko okruženje je stvorilo takvu, nikad više ponovljenu, eksploziju. Govoreći o filozofiji, mogli bismo ustvrditi da su ovi, kako ih nazivam, čarobnjaci ponovno izmislili način promišljanja filozofije, oni su osnivači, oci svih dominantnih filozofskih pravaca važnih suvremenoj akademskoj filozofiji. Njihovi pothvati povezani su s izazovima s kojima se ti, ratom uznemireni, ali izrazito nadareni mladići suočavaju. 

Njihova mladost još je jedan aspekt koji mi je bilo važno naglasiti. O filozofima često razmišljamo kao o sjedobradim starcima što je posve pogrešno jer filozof obično pronalazi svoj glas između 30-te i 40-te godine. Stoga sam htio pokazati kako mlada i dinamična filozofija može biti i dokinuti stereotip antičkog filozofa. 

Ova četvorica bili su živahni, s izazovima suočeni, budni mladići u pokušaju pronalaska novog smisla života. Tako sve počinje. Ne želim reći da uvijek sve počinje idejom ili teorijom, ali vjerujem da u filozofiji treba postojati jaka veza između svakodnevnog života i teorije, a mislim da su ova četiri filozofa ostvarila snažnu tu vezu izgubljenu u današnjem akademskom promišljanju filozofije. Danas filozofiju vidimo kao karijeru na kojoj treba raditi, kao disciplinu koju treba izučavati što je posve različito od njihovog primarnog cilja. Kao što bi Wittgenstein rekao, on je htio postojati u filozofskom smislu. Zato sam knjigu oblikovao kao roman, a ne kao filozofski priručnik. 

Odabravši umjesto priručnika napisati roman sebi ste otežali posao, no željenu ste poruku učinili dostupnijom čitatelju. Mora li filozofija biti dostupnija, prijemljivija?

Mislim da je svako ljudsko biće predodređeno za filozofiju jer svi si katkad postavljaju ozbiljna pitanja o svrsi vlastitog postojanja. To se događa često, kroz vlastita promišljanja, razgovore s prijateljima. Dobra će rasprava gotovo prirodno naginjati prema filozofiji. Ja se ne pitam kako uvjeriti ljude da se usmjere prema filozofiji već zašto ljudi to ne čine češće i prirodnije jer filozofski su nam razgovori urođeni. Pričanje priča i povezivanje svakodnevnog života i ideja dobar je način prenošenja magije jer je ona opipljiva, zanimljiva svakom ljudskom biću. Promislite, koliko ste puta, pročitavši djelo nekog filozofa, pomislili da nikad o tome niste razmišljali na taj određeni način. Dakle filozofija obogaćuje naše viđenje života i društva. Ova je knjiga pokušaj navođenja ljudi na osjećanje ljepote filozofske misli.  

Mislim da je filozofija u fazi stagnacije. Jako tužno i iznenađujuće jer nikad u povijesti nismo imali toliko dobro obrazovanih, povezanih i institucionaliziranih filozofa, ali oni pokazuju vrlo malo zanimanja za novo. To povezujem s patologijom akademskog sustava, s industrijom članaka koje nitko ne želi čitati.

Wolfram Eilenberger (foto: Iva Perković)

Spomenuli ste kako se sva četiri filozofa filozofijom koriste ne bi li popunili u unutrašnjosti nastalu prazninu. No čini se kako je samo Cassirer uspio u tome. Ostali su cijele živote proveli u potrazi…

To je točno. Trojica od njih četvorice vrlo su problematična, iskusili su probleme u seksualnim životima, bili su depresivni, pokušali su se ubiti. To je sasvim normalno za filozofe, mislim da ćete pronaći vrlo malo filozofa u čijim biografijama neće biti navedena nekakva trauma jer s filozofijom se započinje tek nakon pojave osjećaja da nešto, najčešće sa svijetom u cjelini, nije ispravno. Taj osjećaj stvara se kroz globalnu ili osobnu traumu. Heidegger, Wittgenstein i Benjamin su ekstremni primjeri nepovezanosti sa svijetom u kojem žive, dok je Cassirer zdrav, uračunljiv, dobro povezan sa svijetom. Pri stvaranju romana važno je imati likove različitih osobina, stoga je Wittgenstein duhovni tragač, Heidegger je prizemljen, gotovo nacionalist, Benjamin 1920. kao novinar odlazi u Berlin … Cassirer je samo jako normalan sveučilišni filozof s nevjerojatnim darom shvaćanja i prenošenja stvari. Razmislimo li o svojim obiteljima ili prijateljima, u najbližim ćemo krugovima pronaći sve četiri u knjizi postavljene osobnosti. Htio sam pokazati da se filozofija može stvarati na mnogo načina, ne postoji samo jedan prikladan, a ova četvorica pokrivaju veliko područje i izravno nam se obraćaju jer i naše je vrijeme slično njihovom.

Kulturološki ili politički slično?

Naše vrijeme nije u knjizi izravno spomenuto, ali ona je u njemu napisana. Razmislite li o kulturnoj konstelaciji dvadesetih možete navesti tri razlikovna elementa – vrijeme ubrzanja, novih izuma i medija, film i radio postaju sve važniji, a i uloga automobila postaje sve veća. Sve je više informacija i one sve brže cirkuliraju. Istovremeno je prisutno i rastuće nepovjerenje u informacije koje pružaju službeni mediji, oni su vjerodostojnost izgubili još za vrijeme Prvog svjetskog rata. Dakle, fenomen „fake newsa“ kakav poznajemo danas dio je zeitgeista 1920-ih.  

Kao drugo, dolazi do velikog napretka i globalizacije, svijet postaje sve manji. Javlja se osjećaj ubrzanja i povećanja gustoće svijeta, a to u ljudima stvara anksioznost. 

Naposljetku, tu je fragilna demokracija kojoj prijete i ekstremna ljevica i ekstremna desnica. Razmislite li o tim trima stvarima u formativnoj konstelaciji dvadesetih, vidjet ćete da su vrlo slične našem vremenu. Naposljetku, 1929. dolazi do ekonomske krize uzrokovane krahom njujorške burze i zato knjiga završava tom godinom. Za moju je zemlju dobro pitanje kako ćemo se kao narod ponašati ako dođe do slične krize. Zato o knjizi ponekad razmišljam kao o cjepivu, ucijepimo li u sebe prikazanu situaciju, možda nećemo ponoviti iste pogreške.

Ta je vaša teza vrlo zanimljiva. Ne znam kakvo je stanje u Njemačkoj no u Hrvatskoj postoji vrlo snažan pokret protivnika cijepljenja. Dakle, čak i kad podastrete činjenice, neki odluče ne vjerovati u njih.

To ima veze s gubitkom povjerenja u institucije i nepovjerenjem u informacije iz službenih izvora. Dezorijentacija vezana uz pitanje povjerenja, kome vjerovati i što misliti, je konstanta modernog svijeta, a to je nepovjerenje dosad doseglo nekoliko vrhunaca. Dvadesete su bile jedan takav vrhunac, možda mi proživljavamo idući. Zato je demokratski sustav uvijek opasan, ljudi se ponašaju i izražavaju vrlo iracionalno jednom kad izgube povjerenje u informacije koje ih okružuju.

Nabrojili ste sve sličnosti između ovih dvaju razdoblja, no što onda stoji na putu novom „desetljeću čarobnjaka“?

Govorimo li o eksploziji kreativnosti, filozofija se kreće u evolucijskim valovima sličnima Supernovi. Dolazi do eksplozije nakon čega je potrebno stotinjak godina kako bi se nove ideje obradile na prikladan način. To je vrijeme sad gotovo iscurilo i razumno je zapitati se gdje su novi filozofi. Ideja moje knjige jest da si svaki od njih postavi vrlo jednostavno pitanje – što je čovjek? Promatramo li filozofiju iz Kantove perspektive, to je pitanje primarno, a odgovor u srži filozofije svakog od mojih čarobnjaka jest da je čovjek životinja koja se služi jezikom. Dakle, jezik je fundamentalan, u srži našeg ljudskog postojanja. 

Razmislite o ovome; kad bi se izvanzemaljac na dva tjedna spustio u Zagreb i promatrao život na Zemlji, u prvom bi izvještaju odaslanom na matični planet napisao: „govore! Stalno govore, samo govore! Govore o tome što rade i što ne rade, o tome što misle i osjećaju, o stvarima kojih ima i kojih nema“. To je važna opservacija o našem životu u čijem je središtu jezik. Važno je i za poimanje filozofije jer osvješćujete da je filozofija samo govor, razgovor vrlo specifične vrste koji pokušava razjasniti način korištenja jezika. Filozofija to naziva lingvistički pristup, a s njim smo započeli oko doba čarobnjaka. 

Danas… Mislim da je filozofija u fazi stagnacije. Jako tužno i iznenađujuće jer nikad u povijesti nismo imali toliko dobro obrazovanih, povezanih i institucionaliziranih filozofa, ali oni pokazuju vrlo malo zanimanja za novo. To povezujem s patologijom akademskog sustava, s industrijom članaka koje nitko ne želi čitati. Osim toga, studenti na fakultetima se vrlo rano moraju odlučiti i specijalizirati za jedno određeno područje. Kao koale, smiju jesti samo jednu vrstu lišća što je jako loše za filozofiju jer ona bi trebala proširivati, a ne sužavati vidike. Vidimo da se dio objašnjenja nazire u samom sustavu, a moramo priznati i da su veliki filozofi jako rijetki, ne rađaju se svake godine. 

Čekam novu eksploziju i mislim da će ovo pitanje, „što je čovjek“, okidač našim čarobnjacima biti presudno i za nas. Danas također imamo tri polja snažnog izviranja nelagode u kulturi; prvo ima veze s umjetnom inteligencijom, drugo s ljudskim genomom, a treće s distinkcijom između čovjeka i životinje. Sve ih povezuje pitanje što je čovjek. Dođe li do nekog novog otkrića, bit će konstruirano oko tog pitanja i neće doći sa sveučilišta. Postoji razlog zašto su se Benjamin, Wittgenstein i Heidegger tako snažno protivili akademskom diskursu; znali su da akademska filozofija nema snage proizvesti nove misli. Morate prekršiti pravila da biste napravili sljedeći korak i mislim da ćemo to ponovno vidjeti jer mnogi su ljudi siti akademske igre i znaju da je to slijepa ulica misli.

Smatrate li da filozofija treba ili da filozofi trebaju prerezati spone sa sveučilištem?

Naravno jer ih one sputavaju i čine nesretnima. Upitate li bilo kojeg filozofa sa sveučilišta on će reći da je, promatrana izbliza, ta situacija gotovo perverzna; nevjerojatan je broj članaka koji se moraju proizvesti, a način njihove evaluacije neprilagođen je filozofiji kao takvoj. Osim toga, što ako te ne objave, ako ti odbiju rad? A ako te objave, odmah moraš krenuti s pisanjem novog članka. Naposljetku ispada da filozof zaposlen na sveučilištu samo 17 posto svojeg radnog vremena posvećuje filozofiji, ostalo odlazi na administrativne poslove.  

Mislim da sveučilišta nisu mjesta za stvaranje novih i dobrih filozofskih ideja. Naravno, mnogo je rizičnije slijediti izvaninstitucionalni put, to zahtijeva i mnogo veća vremenska odricanja, a u kulturi konstantne evaluacije vrijeme je najvažnija valuta. Nadam se da će duh knjige potaknuti mlade da budu hrabri i slijede svoje ideje. Benjamin, Wittgenstein i Heidegger su svojim primjerima dokazali da je uspjeh moguć, no put je vrlo težak i bolan. Svojim nam primjerom otkrivaju istinsko značenje glagola „misliti“, a to nije moguće u čoporu. Za početak, potrebno se osamiti i svoja pitanja shvatiti ozbiljno. 

Nije li strah od samoće jedan od iskonskih ljudskih strahova?

Jest, ali filozofija je tu za nas u trenutku krize, a krize su imanentne svakom postojanju. Postoje trenuci kad izgubimo osjećaj smisla i onda se dogodi nešto pod čijim se utjecajem vratimo sebi samima. U takvim bismo se situacijama mogli osloniti na filozofiju. To je njezina ljepota. Wittgenstein kroz jednu divnu sliku objašnjava zadaću filozofije. Kaže da smo izgubili put, kao da smo se izgubili u velikom gradu ili nekakvom selu. Filozofija nije navigacijski sustav, neće pokazati u kojem smjeru treba ići, ali poslužit će kao karta grada s ucrtanom točkom na kojoj se nalazimo i svim otvorenim pravcima kako bismo jasnije mogli sagledati svoje mogućnosti i sami odrediti smjer. Filozof nikad ne bi smio biti u ulozi gurua za samopomoć. Opisivanjem situacije iz drugog ugla trebao bi pružiti jasniju sliku mogućnosti, ali izbor uvijek mora ostati slobodan. U tom je smislu filozofija umjetnost pružanja orijentacije, umjetnost usmjeravanja, ali nije oblik samopomoći. Kad osobu kaže da ima ultimativno rješenje svih ljudskih problema, može biti guru ili svećenik, ali nije filozof jer filozof ne razmišlja na taj način.

Znači, ne vjerujete u filozofiju sreće?

Apsolutno ne jer se filozofija uopće ne bavi pitanjima sreće. Pogledate li četvoricu mojih junaka, vidjet ćete da sreća nije nešto čime su raspolagali u velikim količinama. Unatoč tome, sami su postali veliki. Naravno, ljepota filozofije leži u razumijevanju. Slično kao s matematičkom jednadžbom, divno je pronaći rješenje, ali isprazna sreća koju nam prodaju reklame i mediji truje misli. 

Kažete da filozofija ne daje odgovore već upute. Želimo li ih u ovom vremenu brzih rješenja? Najčešće, pružite li pojedincu nekoliko mogućnosti, ali ne i jednu „pravu“, neće učiniti ništa…

Točno, ali u kolektivnoj slici filozof uvijek daje odgovore što je netočno. Posve različito od toga, postavlja pitanja. Očekuje se da filozof pojednostavi stvari, ali on ih zapravo usložnjava. Ljudska očekivanja od filozofije posve su pogrešna. Ona vam neće pojednostaviti život, zakomplicirat će ga i tako vas, istraživanjem i shvaćanjem njegove složenosti dovesti do slobode. Ljudi se razočaraju u filozofiju jer imaju pogrešna očekivanja. Naravno, razočaravaju se i zato što mnogi filozofi nisu sposobni sebe učiniti razumljivijima i pokazati relevantnost onoga što rade.

Čini se kako ste vi u tome uspjeli, svojim knjigama, televizijskim nastupima i kroz časopis „Philosophie“. Za vašeg je uređivanja postizao naklade od 70 000 primjeraka…

Da, primijetio sam da je filozofija potrebna jer časopisi i knjige često podcjenjuju želju svojih čitatelja da ih se tretira kao odrasle, da se njihova pitanja, tuge, radosti, nesigurnosti shvate ozbiljno. Kažete li čovjeku opterećenom pravim problemima da za njih imate rješenje, jeftino se prodajete i svjesni ste toga. Svjestan je i on. Magazin je bio zasnovan na ideji postojanja potrebe za ozbiljnim razgovorom, a filozofija takav razgovor može ponuditi.

Nudite li takve razgovore i na festivalu phil.cologne?

Da, primijetili smo da postoji javna potreba za filozofijom. Festival, čijeg sam programskog odbora dio već sedam godina, najveći je u Njemačkoj, u 3 ili 4 dana njime prođe gotovo 10 000 posjetitelja. To je veoma ohrabrujuće jer mislim da su ljudi dovoljno hrabri da ozbiljno shvate svoja pitanja važni za svaki demokratski sustav, posebno u trenutku krize. A čini se da nam predstoje vremena kad će prekrasna i krhka ideja demokracije ponovno biti stavljena na kušnju kao što je bila dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Mislite li da će filozofija imati upute za rješavanje te krize?

Pišući knjigu, bio sam uvjeren da ću s lakoćom prikazati sličnost našeg doba i dvadesetih godina prošlog stoljeća. Mislim da je vrlo lako odrediti velike umove tog doba i  procijeniti imaju li nam što reći ili pokazati i danas, u dobrom ili lošem smislu. Naravno, niti jedan od ovih filozofa nije spriječio uspon nacionalsocijalizma, jedan je od njih i sam postao nacist. Vakcinacija, dakle, nije konačan postupak već proces koji moramo sustavno ponavljati.

No nije li se svijet otad umnogome promijenio?

Zapanjujuća je sličnost sadašnjeg i ondašnjeg svijeta. Najveća novost, možda najveći problem za koji još nemamo rješenje jest ekološko pitanje. Ono je, zbog rasta gradova i industrijalizacije bilo prisutno i u dvadesetima, ali sada postaje globalno. Nedavno sam se vratio iz Šangaja, šokantno je ekološko beznađe takvih gradova; prebrzo su se razvili i time proždrli toliko od svojeg prirodnog okoliša. Usto, mislim da je najveći izazov zadržavanje sloboda iz zapadnjačkih društava i odgovoran pristup tome izazovu. U ovom trenutku ne vidim rješenje.  

Svako filozofsko djelo istovremeno je i književno. Filozofija se događa unutar jezika i kroz jezik i tjera nas na nova promišljanja i shvaćanja do čega može doći samo ako jezik koristimo na alegoričan, metaforičan način. Filozofija, ako u nju nije ugrađena književnost, ne može biti dobra. 

Festival svjetske književnsti 2019. (foto: Edi Matić)

Tractatus Logico-Philosophicus : s uvodom Bertranda Russella Wittgenstein Ludwig

Kant je, krajem osamnaestog stoljeća, napisao „Kritiku čistog uma“. Čini mi se kako je dvadesetih mogla biti napisana i „Kritika kulturnog uma“. Maloprije ste govorili o umjetnoj inteligenciji. Hoćemo li se uskoro morati suočiti s „Kritikom digitalnog uma“?

Da, mnogi već sad rade na tom pitanju. Primjerice, talentirani njemački filozof Markus Gabriel je već dao kritiku digitalnog uma, ali njezin je sukus da ne postoji digitalni um, sama ideja o postojanju mislećih strojeva je pogrešna i otkriva nepoznavanje načina njihova rada. U tome sigurno ima istine, ali isto tako mislim da su neki aspekti njihova rada vrlo moćni, relevantni, a nama nisu posve poznati i tu nam je potreban dublji uvid. Primjerice, našli ste se pred nekim problemom. Ubacite li sve parametre u računalo, ono će vam pružiti dijagnozu, ali možete li sa sigurnošću reći kako je do nje došlo? Gubitak razumijevanja o stvaranju rezultata zapanjujuća je situacija. Na tim područjima dolazimo do novih etičkih spoznaja jer je teško evaluirati rezultat bez poznavanja puta. Pitanja odgovornosti i krivnje povezana s umjetnom inteligencijom posve su nova zato mislim da nam je potrebna kritika čistog digitalnog uma. Filozofi rade na tome, ali mislim da se Kant digitalnog doba još nije rodio. 

Strojeve, dakle, ne možemo nazivati „mislećima“?

O strojevima razmišljam kao o onima koji ne misle, ali su jako dobri radnici. Da, katkad je fascinantno promatrati kako im njihova glupost omogućuje da rade složene stvari. Baš zato što su tako glupi mogu napraviti puno više od nas, jer nisu ograničeni spoznajom o granicama svoje gluposti. Ili sposobnosti. Za mene je to bit. Mi smo u tom smislu ograničeni, a oni nisu. Dovoljno su glupi da ne budu.

U „Dobu čarobnjaka“ govorite kako je na početku njihova desetljeća ljudska vrsta osjećala popriličnu nelagodu oko uloge i pozicije, ali i samog koncepta bivanja čovjekom. Jesmo li se u posljednjih stotinjak godina riješili te nelagode i srasli sa svojom ulogom?

Primamljivo bi bilo naše doba opisati kao vrijeme ekstremne krize i potpunog nazadovanja. Skloni smo kritizirati sadašnjost, ali zapravo je istina da ljudi nikad nisu bili tako zdravi, bogati, dobro zbrinuti, dugovječni. Naš način života nevjerojatno je čudo i posve sigurno živimo najboljim životima u povijesti ljudske vrste. 

Istovremeno se čini da vrlo uspješno poričemo ili previđamo postignute uspjehe, predodređeni smo da budemo nesretni onime što jesmo ili što imamo. No htio bih naglasiti da smo na mnogim poljima postigli veliki napredak. Kvaliteta živote je u posljednjih stotinjak godina porasla, poboljšao se i položaj žena, ali mislim da raste i svijest o neodrživosti ovog oblika života. Moramo nešto poduzeti, a pitam se možemo li postići pomak bez velikog nasilja i urušavanja našeg sustava. 

U trenutku kad ga čitatelj upoznaje, vaš Wittgenstein namjerava odustati od filozofije i pronaći „pošten posao“ kao učitelj. Znači li to da bavljenje filozofijom nije „pošten posao“ i kakav je položaj učitelja danas?

Ma ne, naravno da i filozofija može biti pošten posao. Wittgenstein tu misao izgovara iz vrlo osobne pozicije; misli da je završio s filozofijom, da je s „Tractatusom“ razriješio njemu najintrigantnije zagonetke. Stoga odlučuje učiniti nešto korisnije od ponovnog plesa oko iste logorske vatre jer misli da je ples za njega završio. To je samo prekrasan i gotovo komičan primjer dosljedne, praktične primjene onoga što je kao filozof zagovarao. Wittgensteinov je primjer najdojmljiviji, gotovo patološki zazire od odvojenosti između svojih djela i načina života. Na kraju ne uspijeva održati te visoke standarde, ali mislim da je dobro imati ih jer neuspjesi su prirodni, a bez standarda nema napretka. 

Položaj učitelja? Sjetite se kako Russell Wittgensteinu odaje priznanje i time što priznaje da ga je ovaj, iako u početku samo njegov učenik, nadmašio. Danas ćete to vrlo rijetko čuti jer je od svega važnije održati institucionalnu hijerarhiju. 

Kakav je danas položaj njemačke filozofije?

Mislim da je donekle izgubila nekadašnju moć što povezujem s gubitkom važnosti njemačkog jezika, s potrebom ili brutalnom prisilom tržišta koje zahtijeva da, želiš li svoje mišljenje učiniti relevantnim na globalnoj razini, pišeš na engleskom jeziku što je jako loše. Filozofi bi trebali pisati na svojim materinjim jezicima. Razlog, usto, možemo tražiti i u relativno visokoj razini akademizacije filozofskog diskursa u Njemačkoj što nije dobro za tradicionalnu njemačku filozofiju. Pogledajmo Schopenhauera, Nietzschea, Heideggera… sve su to bili poetski filozofi. Danas je ta tradicija odbačena i javlja se akademski pristup filozofiji. U njemačkom je jeziku veza između poetske snage i filozofije vrlo snažna i jezik se otvara prema toj sprezi. Mislim da bismo se trebali vratiti tome i prestati pristupati filozofiji iz znanstvenog ugla. Filozofija može biti mnogo toga, ali ima malo dodirnih točaka s prirodnim znanostima.  

Filozofiju vidite kao poetski oblik?

Vezujem je uz umjetnost jer bliska je književnosti i poeziji koliko i logici i argumentaciji i za stvaranje dobre filozofske misli trebate obje sastavnice, i poetsku i logičku. Najbolji primjer tome je, naravno, Wittgenstein čiji analitički um stvara poetsku misao.  

Primjećujete, dakle, i poveznicu s književnošću?

Naravno. Svako filozofsko djelo istovremeno je i književno. Filozofija se događa unutar jezika i kroz jezik i tjera nas na nova promišljanja i shvaćanja do čega sve može doći samo ako jezik koristimo na alegoričan, metaforičan način. Filozofija, ako u nju nije ugrađena književnost, ne može biti dobra. 

Naposljetku, zašto nogomet? Vidite li u tom sportu ikakvu poveznicu s filozofijom?

Dakako. Nogometna igra svaki put stvara trenutak nevjerice i nerazumijevanja. I to je posve prirodno. Dvadeset i dvoje ljudi mora učiniti nešto predodređeno za neuspjeh; iskontrolirati loptu svojim nogama. Iako izgubljeni i otpisani, oni stvaraju s lakoćom i nešto nemoguće ipak se ostvari. Pitamo se kako im to uspijeva i to pitanje, čuđenje dobar je temelj i povezano je s filozofijom. 

Wolfram Eilenberger

Doba čarobnjaka : Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.

  • Prijevod: Ines Meštrović
  • Fraktura 09/2019.
  • 400 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533581620
  • Cijena 179.00 kn

U životnome putu i revolucionarnome mišljenju četvorice iznimnih filozofa (Martin Heidegger, Walter Benjamin, Ludwig Wittgenstein i Ernst Cassirer), smatra Wolfram Eilenberger, nalazimo i temelje iskona našeg današnjeg svijeta. Zahvaljujući autorovu velikom pripovijedalačkom umijeću, 'Doba čarobnjaka', ta retrospektiva dvadesetih godina, podjednako inspirira kao što i opominje.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –