Sandorfov mini maraton 2020. predstavio istaknute suvremene europske autore

Sandorfov mini maraton 2020., Ivan Sršen i Dinko Kreho

Pandemija nove vrste koronavirusa, manifestiranog kroz bolest nazvanu covid-19, u ožujku je nakratko zaustavila, a otad uspješno usporava kretanja svijeta. Svjedočili smo prizemljivanju aviona, s nevjericom promatrali zatvorene granice i pokušavali, navirujući se iz svojih zatvorenih domova, izroniti iz izolacije i uhvatiti natruhe nove društvene dinamike. Ulazak u novo desetljeće obavijen je nelagodom, posvemašnjom izolacijom i strahom pa je u tom smislu zanimljivija izjava engleskog autora Davida Szalaya, jednog od gostiju Sandorfovog mini maratona održanog 27. lipnja, o tome kako trenutno svjedočimo renesansi putovanja i otkrivanja nepoznatih zakutaka domicilnih nam kontinenata, pa i država. Naime, ustvrdio je te večeri Szalay iz svojeg pečuškog stana, prije samo nekoliko dana sa svojom je djevojkom posjetio Čakovec, a sutra bi već mogao biti negdje drugdje što se prije samo nekoliko desetljeća nije moglo dogoditi. „Sredina dvadesetog stoljeća bila je iz turističke perspektive vrlo mračno razdoblje“, zaključio je.

Kako se povijest unatoč novonastalim okolnostima ne bi ponovila i stoljeće kasnije kultura se, kao nasušna potreba ljudskog bića, brine kroz interakciju s novim tehnologijama, digitalnim medijima i platformama za udaljeno komuniciranje i, ako je dopušteno govoriti makar o natruhama pozitivnih posljedica virusom uzrokovane krize, onda je to brisanje rastavnog veznika ili između kulture kao inherentne ljudskom biću i tehnologije kao nečeg nadodanog mu, nadgrađenog, a ponekad i nadređenog i gradnja mosta čvrstih temelja, prve baštine pozitivnih promjena.

U tom smislu valja dodatno pohvaliti Sandorfovu i inače hvalevrijednu inicijativu čiji je cilj u hibridnoj formi na razmeđi produljenog razgovora i skraćenog festivala, u nekoliko dana i kroz nekoliko događanja publici predstaviti što veći broj pod određenim zajedničkim nazivnikom okupljenih autora. Posljednji, maraton u tri etape, popularni je klub u Martićevoj ulici imao samo kao polazišnu točku i središnje mjesto, no gosti su, sugovornici i sugovornice, sa Sandorfovim utemeljiteljem i vlasnikom Ivanom Sršenom i glavnim urednikom Darkom Milošićem, razgovarali iz udobnosti svojih domova čime je Mini maraton, nadamo se, otvorio prostor za maratonsku utrku jesenjih i zimskih književnih događanja u čijoj će se podlozi skrivati Zoom ili kakva druga komunikacijska platforma.

Zemlja i mir Ćvarsdóttir Oddný Eir

Zanimljivo je stoga bilo promatrati sudionike (mini-maratonce?) čiji se životi trenutno, iako uhvaćeni istom pandemijskom mrežom, odvijaju na različitim razinama prostornovremenske iščašenosti. Spisateljici Oddný Eir Ævarsdóttir (1972) tako je zbog obustave poštanskog i svakog drugog prometa na ionako dovoljno izoliranom Islandu po prvi put predstavljena naslovnica hrvatskog izdanja njezinog 2014. Nagradom Europske unije za književnost ovjenčanog romana „Zemlja i mir“ (u prijevodu Dore Maček). Narativna potraga za pripadanjem i istraživanje potrebe za smirivanjem obilježeni su brojnim stvarnim i imaginarnim putovanjima čiji je cilj uvijek i samo povratak, a autorica je u razgovoru istaknula kako tekst nije pozivnica za posjet rodnom joj otoku, no njegovim je tkanjem htjela raslojiti poznate joj i uvriježene književne prakse pa se i sam rezultat može opisati kao magijom uvezen spoj romana, dnevnika i autobiografskog zapisa za čijom joj je poetikom interes još u djetinjstvu pobudio otac.

„Putovao je Islandom, razgovarao s različitim ljudima i prikupljao njihove priče. Uvijek je govorio da, kad osoba umre, s njom odlazi i golem arhiv priča“ što ju je potaknulo da se 2004. u pisanju okuša upravo kroz autobiografsku fikciju. „U tom sam trenutku svoj rad promatrala kao kombinaciju privatne šale i izražavanja političkog stava. Vidjela sam je kao odraz feminističkog izraza; pišući sam se mogla ujutro neopterećeno probuditi i svoj dan stvarati neopterećena greškama što me u mojim očima učinilo junakinjom.“

Oprosti Hegazi Høyer Ida

Pretvaranje, svakodnevno opetovano kreiranje i ponovno raslojavanje i usložnjavanje vlastitog bića u srži su gotovo opsesivne pažnje što ju možda Daniel, a možda i Sebastian, glavni protagonist romana „Oprosti“ norveške spisateljice Ide Hegazi Hoyer (prev. Željka Černok, Sandorf 2020.) iskazuje prema Howardu Roarku, prvoj postaji na putu stvaranja idealnog muškarca američke književnice Ayn Rand. Iako je u razgovoru ustvrdila da filozofijom i ideologijom Randove o neoliberalnom individualizmu, više nije opterećena kao prije dvadesetak godina kad je, kao tek diplomirana sociologinja s naprtnjačom na leđima obilazila zemlje jugoistočne Azije, no zanimljiva joj je bila igra identitetima. „O svojim identitetima često razmišljamo kao o nečemu fiksnom, a zapravo smo mnogo fluidniji no što si dozvoljavamo misliti. To sam posebno htjela istaknuti kod svojeg glavnog, očito psihički bolesnog, junaka. S jedne strane, on je žrtva zlostavljanja iz djetinjstva i to mu je gotovo svakodnevno preslagivanje vlastite priče i stvarnosti potrebno kako bi preživio, no s druge strane, očito, pati i od određenih poremećaja.“ I što je njegova opsjednutost Roarkom pretjeranija, metafora je snažnija. 

Baš kao i metafora izgubljenosti i otuđenosti od svijeta uočljiva kod njegove partnerice, djevojke iz čije se perspektive, kroz mrežu isprva zaljubljenih pa sve trezvenijih pogleda razotkriva slika o jednom duboko nesretnom i posesivnom životu zaogrnutom metaforom ljubavi. To je, također, priča o gubitku veze sa stvarnošću, ne samo kroz dječačko (a potom i odraslo) poricanje stvarnosti već i kroz odvajanje od svijeta što ju svaka ovisnička, pa i veza ispunjena nezdravom i posesivnom ljubavlju, u sebe upisuje. Jer svi smo mi, kaže Hegazi Hoyer, proizvod stanja i okolnosti u kojima se nalazimo što vrlo dobro opisuje i iskustvo Davida Szaloyja. 

Sve što muško jest Szalay David

Kad je počeo raditi na tekstu koji će nekoliko godina kasnije biti objavljen kao, autorovim riječima, „organska forma“, hibrid na granici romana i kratke priče naslovljen „Sve što muško jest“ (prev. Dinko Telećan, Sandorf 2020.) o krizi muškosti vrlo se malo razgovaralo, pojam je u svijetu bio gotovo nepoznat i autorov je cilj kroz priče muškaraca uhvaćenih u različitim životnim razdobljima bio prikazati proces starenja, razvijanje svijesti o vlastitom položaju u određenom vremenskom trenutku. „Zanimljivo, ponekad pišeš, a da i ne znaš kako je tome o čemu pišeš već netko dao ime. Naravno, oduvijek me zanimao pojam i reprezentacija muškosti, ali htio sam napisati knjigu o smrtnosti i vremenu. Osim o muškosti i vremenu, to je i knjiga o Europi, o nacionalnoj fluidnosti suvremene Europe i načinima na koje se ljudi sad njome kreću.“

Frances Hellgren Joanna

Takva je izjava, naravno, u svjetlu posljednjih zbivanja i potpunog zatvaranja što ga Hegazi Hoyer uspoređuje s „bacanjem deke preko cijelog grada“, i ohrabrenje i poziv na nostalgiju jer priziva vremena kad su granice doista bile otvorene, a sloboda kretanja, činilo nam se, neograničena. Ipak, iako niti jedan od predstavljenih autora ne raščlanjuje suvremenom trenutku svojstvene probleme migrantske krize, europske solidarnosti i/ili bezosjećajnosti, osjećaj nepripadanja, potrage i bolnog, ali prijeko potrebnog prebiranja po neuralgičnim točkama društva snažan je u svakog od predstavljenih autora, možda najsnažniji u švedske ilustratorice i spisateljice Joanne Hellgren čiji je grafički roman „Frances“ (prevela Nataša Medved, Sandorf 2020.), priča o identitarnoj potrazi djevojčice koja odrasta bez majke, a nakon što joj premine otac biva povjerena na skrb teti i bolesnom djedu, bačena u okolinu disfunkcionalniju od dotad joj poznate.

Tekst, kao niti crtež, ne počivaju na elementima iz autoričine osobne pripovijesti, no njihova geneza u sebe upisuje mnogo autobiografskog. Naime, Hellgren je na stripu, isprva objavljenom u tri zasebna dijela, radila punih pet godina te priznaje kako se kroz to razdoblje i sama poprilično promijenila, autorski i u smislu životnih stavova. Vrlo hrabro i iskreno, odlučila je dopustiti čitatelju da postane svjedokom njezinih ranjivosti i promjena, sazrijevanjima u postavljanju pitanja (od početnog „leži li krivica uvijek na roditeljima“ na koje Hegazi Hoyer odgovara negativno, no apostrofira važnost društva u ukazivanju na posljedice negativnih ili štetnih, ne samo roditeljskih, postupaka) i iznalaženju odgovora, do onog konačnog da odgovora istovremeno nema i sadrži ih se bezbroj samo u jednoj slici, jednom odsječku vremena. 

From Nowhere to Nowhere Sejranović Bekim

Naposljetku, o slikama sačuvanim od zaborava, o finoći upravljanja jezikom i osjećaju pripadanja u nepripadanju Ivan Sršen je, kroz kratak razgovor s književnim kritičarem Dinkom Krehom odao počast nedavno preminulom hrvatskom, bosanskohercegovačkom i norveškom autoru Bekimu Sjeranoviću. Ovo svojevrsno „posljednje pivo“ za Bekima, književni pandan tradicionalnom okupljanju kakvo su, prema riječima Ide Heygazi Hoyer, u čast preminulom piscu održali njihovi prijatelji u Oslu otvoreno je Krehinim opservacijama o jezičnoj i dijalektalnoj mekoći i snazi što ih je Sejranović vrlo vješto, „vještije od mnogih domaćih autora“, koristio kako bi likove geografski pozicionirao, ali i kako bi, kroz jezične osobitosti, dodatno nijansirao njihove karaktere. Iako će teško biti uočljiv u engleskom prijevodu autorova prvog romana „Nigdje, niotkuda“ što će se na policama američkih knjižara, u izdanju Sandorf Passagea, kao „From nowhere to nowhere“ pojaviti u siječnju 2021. jezični je amalgam konstitutivni dio Sejranovićevih proza, gotovo jednako kao ozbiljnost i gotovo dječačka zaigranost prisutne u svakoj od njegovih priča i svakom od njegovih romana.

Naravno, napomenuo je Sršen, ne valja zanemariti niti autorovo bogato životno iskustvo, iskustvo otuđenosti, života drugog i drugačijeg, života putnika, no Kreho ga je podsjetio da „ne završavaju sve velike biografije dobrom književnošću baš kao što i neki jednostavni, građanski životi mogu iznjedriti dobar roman.“ 

Unatoč teškoćama i zastojima što su ih za vrijeme potpune izolacije svi predstavljeni autori osjetili u svojim kreativnim procesima, ne smijemo zaboraviti da je književnost uvijek proizvod međuigre proživljene stvarnosti i nadirućeg nemira unutarnjeg svijeta. Književnost je, usto, komunikacijski alat, u vremenu krize možda i jedan od najsnažnijih što je lijepo podcrtao Ivan Sršen rekavši kako Sandorf kao niti Sandorf Passage (u čijem će se izdanju iduće godine, uz roman prvijenac Bekima Sjeranovića, naći zbirka poezije Ivane Bodrožić „In the sentimental mood“ i roman Vesne Marić „The president shop“ neće obustaviti izdavanje knjiga jer „komunikacija se mora nastaviti unatoč nastajanju nekog novog i drugačijeg narativa“.