Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Petra Miočić • 30.06.2020.

Oyinkan Braithwaite : Moja sestra, serijski ubojica

Oyinkan Braithwaite: Moja sestra, serijski ubojica

Izazvan širokim dosezima orijentalističkog pogleda nad afričkom kulturom, književnošću i iskustvom življenja, kenijski je esejist Binyavanga Wainaina (1971-2019) u književnom časopisu „Granta“ 2005. objavio esej „How to write about Africa“. U njemu od britkih i satiričnih, ali u (književnoj) stvarnosti utemeljenih stereotipnih vlakana plete mrežu predrasuda o Africi kakva jest i kakvom bi je književnost trebala iscrtavati. Afrika je jedna, s podsmješljivim tonom piše Wainaina, i njezin teritorij nipošto ne smije biti razdijeljen na suverene države dok njihove stanovnike valja prikazivati kao pripadnike plemenskih zajednica, razgolićene ratnike ili žene nesvjesne erotskog naboja ogoljenih im grudi. Dok promatra nezaobilazan zalazak afričkog sunca, neka iz pripadnika nekog od naroda (plemena) isijava želja za plesom, za stvaranjem glazbe ili kretanjem u njezinom ritmu. Naposljetku, savjetuje mahom zapadnjačkim piscima, obavezno je priču završiti Mandelinim citatom o dugi ili renesansi. Bijeli će, zapadnjački autori, podcrtava, tom gestom pokazati da im je stalo. I da razumiju.

Iako, zapravo, ne razumiju ništa. Suštinski kao ni površinski, a „problematične“ nisu samo afričke već i sve druge zapadnocentričnom pogledu nepoznate i nerazumljive kulture koje gledatelj (čitatelj), ali i redatelj (pisac) moraju sebi podčiniti kako od gledanja u njih ne bi oslijepili ili izgubili kulturološki ili narativni fokus. No jesu li neshvaćanje i kulturološka inercija o kojima piše Wainaina po kulturu štetnije od pristajanja na podilaženje (mahom) eurocentričnom čitatelju i svjesno i voljno zatvaranje u granice „afričkog“ ili „egzotičnog diskursa“ na kakvo su kroz povijest pristajali regionalni autori razotkrivajući se tako pred pogledom stranca u pažljivo doziranoj mjeri i pod jasno zadanim kutom? Nasljeđe što ga književnost kao reprezentant svijeta od takvog pristupa baštini magijski je, orijentalistički i atmosferičnošću priča iz „1001 noći“ obavijen pristup, tek mjestimično prošiven natruhama realizma. Doista, Soyinkino Vrijeme rasapa“ jednostavnije je čitati kao osuvremenjenu interpretaciju i kontekstualizaciju mita o Orfeju i Euridiki (a pristajanje na njega, budući da ne pripada autorovu najužem kulturnom krugu, samo je po sebi kompromis), a „RibareChigoziea Obiome, iako je autor predstavljajući knjigu često isticao kako je polazišna točka njezine radnje priča iz nedavne američke prošlosti, kao na praznovjerju i nigerijskoj spiritualističkoj tradiciji temeljenu priču kakvoj u „modernom, zapadnjačkom svijetu“ ne bi bilo mjesta. 

Moja sestra, serijski ubojica Braithwaite Oyinkan

Premda roman koji ga je učinio najmlađim „Bookerovim“ finalistom u povijesti te nagrade temelji na pripovjednoj tradiciji naroda Igbo, Obioma njime dokida neke od kodova (lako bi bilo reći „otvara novi i moderniji pogled“) i Nigeriju, kroz glavni joj grad Lagos, iscrtava kao zemlju isprepletene tradicije i modernosti, ukorijenjenu u prošlosti, ali snažno usmjerenu k sadašnjosti. Iako joj to zasigurno nije bila motivacija niti polazišna intencija, s razbijanjem Wainaininih kodova nastavlja i mlada nigerijska književnica Oyinkan Braithwaite (1988.) Naslov njezina romana „Moja sestra, serijski ubojica“ kenijski bi esejist zbog pojačavanja dojma egzotične nasilnosti možda i pohvalio, ali ispod njega postavljeno prekrasno lice mlade crnkinje, kose ležerno obavijene maramom, očiju skrivenih iza stakala lennonica i usana puteno razmaknutih u stilu kakve holivudske dive ironično bi odbacio kao nedovoljno „afričko“. 

Nedovoljno predstavljačkim ocijenio bi i tekst čijem čitatelju, da Lagos ne igra važnu uloga kao kulturološkim označiteljima načičkana pozornica, i ne bi bilo jasno da se nalazi „u Africi“. Jer na prvoj razini, priča o dvjema sestrama solidan je, crnim humorom osvježen, obiteljski triler. Na prvoj razini. Na svim se ostalim razinama hvata u koštac s pomnjivim raslojavanjem društvenog konteksta iz kojeg je iznikao. Kao što i priliči promišljenoj i razrađenoj žanrovskoj književnosti koja, u interakciji s pažljivim čitateljem, nadrasta okvire potrage za ubojicom ili savršenom ljubavlju. 

Kroz nekoliko desetaka kratkih, brzih i vibrantnih poglavlja autorica posve linearno prati dvije sestre, stariju Korede, savjesnu i pomalo dosadnu bolničarku u jednoj lagoškoj bolnici i mlađu Ayoolu, djevojku toliku samoživu da drugi zbog toga gube živote.

Oyinkan Braithwaite se vrlo rano oslobodila okova tradicije. Njome je natopila samo prve spisateljske pokušaje, no nigerijska stvarnost poslužila je kao čvrsto uporište već prvoj, 2010. objavljenoj kratkoj priči „The Driver“, a kritičari su, uz stilsku vještinu hvalili i sposobnost da se od stvarnosti svoje zemlje odmakne istodobno ostajući u nju duboko uronjena. Naizgled začudnu vještinu za Braithwaite su izbrusile životne okolnosti; rođena je u Nigeriji, ali u djetinjstvu s obitelji seli u Veliku Britaniju i u domovinu se vraća kao trinaestogodišnjakinja. Ponovno je napušta zbog školovanja na britanskim sveučilištima s kojih donosi diplome studija prava i kreativnog pisanja i povratkom u Nigeriju (zasad) završava svoj životni jo-jo.  

Ta svijest o dualitetu kultura u autoričinu je romanesknom prvijencu itekako prisutna, no „Moju sestru, serijskog ubojicu“ to ne čini romanom potrage, traganja za identitetom ili traženja smisla. Najjednostavnije, kroz nekoliko desetaka kratkih, brzih i vibrantnih poglavlja autorica posve linearno prati dvije sestre, stariju Korede, savjesnu i pomalo dosadnu bolničarku u jednoj lagoškoj bolnici i mlađu Ayoolu, prototip onoga što bi Fitzgeraldova Daisy nazvala „prekrasnom, malom budalom“, djevojku toliku samoživu da drugi zbog toga gube živote. Naime, uobičajena sestrinska koškanja oko posuđene pa zagubljene odjeće, predugog zaposjedanja kupaonice ili nezadovoljstva odgovorne sestre praznoglavošću one druge Braithwaite produbljuje nekolicinom sasvim malih ubojstava nakon čijeg izvršenja seka, u maniri uspaničene djevojčice, zove svoju veliku sestru, a ova se poslušno spušta na koljena i kao poznavateljica osnova forenzičke znanosti, savjesno uklanja tragove.

Najlakše bi, naravno, bilo zaključiti kako autorica tako postavljenom mizanscenom pokušava utvrditi dosege sestrinske ljubavi i privrženosti te osnovnim pitanjem romana postaviti klišejizirano „što ste sve spremni učiniti za osobu koju volite“. Srećom, autorica ovog u „Bookerovu“ širem vidokrugu zapelog romana je odabrala rastrgati čitateljsku inerciju pa odnos dviju sestara stalno dovodi na kušnju, ali ne kako bi provjerila postojanost klišeja. Radije da ispita elastičnost samog odnosa i pronađe točku njegova pucanja. I to čini s izuzetnom vještinom, ostavljajući u čitatelja dojam da ni sama ne zna kakav će biti konačan ishod njezinih malih pokušaja. 

A možda su odnosom dviju sestara provučene mnogo rigidnije veze nego što se na prvi pogled čini. Možda starija sestra u mlađoj prepoznaje mnogo što od nasilnosti njihovog pokojnog oca i pomaže joj s jedne strane olakšana nedostatkom tog komadića u vlastitoj genetskoj slagalici, a s druge prestravljena mogućnošću njezine zakašnjele pojave. Stoga je njezina obaveza prema sestri kudikamo snažnija od sapinjanja majčinim, davno u prošlosti ostavljenim upozorenjem o „odgovornostima starije sestre“, u nju je upisan osjećaj najtežeg, nikad zatraženog, naslijeđenog duga.   

Usto, autorica napisanim stranicama istražuje dosege sindroma „ružnog pačeta“ i postavlja pitanje s čime će se sve lijepa Ayoola uspjeti provući kroz život, što Koredi „oštrih rubova“ nikad ne bi pošlo za rukom? Je li naša kultura (i pod „našom“ podrazumijeva univerzalnu, ljudsku, iskonski zajedničku) programirana tako da društvo lakše oprašta lijepim pojedincima? Da nije tako, kao da odgovara Braithwaite, zar bismo njegovali sve kultove i povinovali se svim standardima ljepote? Teško bi se netko odlučio svakodnevno mijenjati odraz u zrcalu kad ne bi postojala potreba „društvenog zadovoljenja“. No, podsjeća s druge strane, postoje pojedinici koji u toj igri svakodnevne mimikrije pronalaze olakšavajuće ispunjenje, ponekad čak i cjelinu smisla. I okolina bi morala biti sprema prihvatiti da dotjeranost nije uvijek poveziva s traženjem partnera ili reprezentant očajničkog vapaja za ljubavlju. 

Upisivanje fine, paučinaste mizoginije u tkivo romana jedna je od njegovih najvećih vrijednosti i dokaza autoričinu spisateljskom talentu i moći procjenjivanja društva.

Uostalom, Lagos kakvim ga crta Braithwaite, ogrezao u mizoginiju i šovinizam eklatantan je primjer rasadnika predrasuda. Poput svakog drugog (vele)grada, i njegove ulice „trpe“ samo lijepe fotografije ispunjene reprezentativnim zgradama i šetačima široka osmijeha i pristala izgleda. Na njima nema mjesta policajcima koji teroriziraju mlade vozačice i, iznuđujući novac, osnažuju svoju krnju poziciju moći, nema mjesta neuglednim djevojčicama ismijanima od razrednih nasilnika jer „nisu dovoljno lijepe“ niti odbačenim i uništenim tijelima. A ako su dva ukoričena eseja Chimamande Ngozi Adichie Lagos razotkrila kao grad u kojem ženi nije dopušteno da podmiri račun (jer, implicitno, nije joj dopušteno posjedovanje novca), Braithwaite je u svojem crtežu još izravnija i prokazuje ga kao grad u kojem su „zviždaljke protiv silovanja“ obavezna oprema u torbici svake djevojke, žene, ponekad i djevojčice. Obavezna, a opet često neučinkovita.

Upisivanje fine, paučinaste mizoginije u tkivo romana jedna je od njegovih najvećih vrijednosti i dokaza autoričinu spisateljskom talentu i moći procjenjivanja društva. Naime, dok na površini vrlo nesvjesna Ayoola muškarce s kojima izlazi ubija gotovo slučajno, iz hira ili obijesti, jer ih je jednostavnije ubiti nego napustiti, Braithwaite povremenim skretanjima s putanje inače pravocrtne narativne linije i povratcima u prošlost podastire dokaze o gnjusnim očevim zlostavljanjima i prešutnom društvenom prihvaćanju, okretanju glava ili slijeganju ramenima jer „sve Nigerijke to prolaze“ što opačinu, u očima društva, čini prihvatljivijom. I što onda preostaje ženi u pokušaju zaštite, kao da se pita autorica. Koje mehanizme iskoristiti kako bi osudili ženu ustrašenu već i samom implikacijom budućeg nasilja? Možemo li i je li proživljeno nasilje samo blijeda isprika za njegovu perpetuaciju kroz nove zlostavljače i buduće im žrtve.

Uvažavajući pravničku podlogu autoričinog obrazovanja, bilo bi zanimljivo svjedočiti dubljem zaronu u poigravanje idejama zločina i kazne i njihove primjene u suvremenoj svakodnevici, no autoričino propitivanje kao da staje na sestrinskoj brizi za neosjetljivost sudstva i mogućnosti da zatvorska okrutnost ostavi traga na lijepom licu i nehajnoj osobnosti mlađe sestre. Nažalost jer takva bi autorska hrabrost omogućila zatvaranje punog pripovjednog kruga. Naime, autorica kratkim, vrlo instagramičnim poglavljima kao da odvraća čitateljsku pozornost s počinjenih zločina i time umanjuje njihovu stvarnu vrijednost, postavlja ih na razinu crtice, vinjetice koja sestri pripovjedačici služi za sabiranje, povremeno i saniranje, vlastitih misli. No ono što na prvi pogled djeluje kao autorska inercija, nevoljkost ogoljenja dubinskih problema zapravo je izvanredan, s minijaturističkom detaljnošću iscrtan prikaz društva društvenih mreža. U kojima ništa nije važno i nitko nije važan. Ništa što nisam ja i ništa što nije podložno kratkom, letimičnom pregledu i brzoj prosudbi.

Mnogo se slojeva krije ispod teksta letimičnim pregledom ocijenjenog „običnim“ trilerom. Nažalost, otvorena pitanja ne znače nužno i pružanje odgovora, a ponekad i nisu rezultat autorske namjere već čitateljske interakcije s tekstom. Govoreći o nastanku svojeg debitantskog romana, Oyinkan Braithwaite izjavila je da su je agenti 2016., pročitavši drugu njezinu priču, upitali ima li „nešto duže“. Odgovor je bio niječan pa je roman napisala brzo, frenetično, ne osvrćući se unatrag i ne razmišljajući unaprijed. Tekst zbog toga trpi, sjajne ideje ostaju nepovezani konci, a čitatelju dolazi potvrda. Kao što nije dobro povesti se za bombastičnim, marketingom nabijenim sloganom na koricama, obećanjem „čitanja u dahu“, pisanje romana po istom receptu sa sobom nosi jednake manjkavosti.  

Oyinkan Braithwaite

Moja sestra, serijski ubojica

  • Prijevod: Maja Klarić
  • Znanje 04/2020.
  • 256 str., meki uvez
  • ISBN 9789533600802
  • Cijena 99.00 kn

Korede je ogorčena. Kako i ne bi? Njezina mlađa i ljepša sestra Ayoola mami pažnju gdje god da se pojavi – miljenica je obitelji, svi je obožavaju, a pogotovo muškarci koji su za nju potrošna roba. Upravo je smaknula već trećeg u nizu. I nije ju briga jer zna da se može pouzdati u stariju sestru. Korede, medicinska sestra, najbolje zna kako ukloniti svaki trag krvi...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –