Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Lora Tomaš • 04.09.2018.

Chigozie Obioma : Ribari se mogu dogoditi u Nigeriji, a možda su se i dogodili

Chigozie Obioma (foto: Iva Perković/MV)

Prije britanskog kolonijalizma, pecanje je na području današnje Nigerije bilo respektabilna karijera, kaže u svom romanu autor i profesor kreativnoga pisanja nigerijskog porijekla, Chigozie Obioma (1986., Akure). Ali ne i danas. Štoviše, kada četvorica braće potajno odluče postati ribari, sve krene nizbrdo, bez obzira (ili možda baš zato) što im je ribanje poslužilo i kao samonametnuti inicijacijski ritual u muškost, kao način da se povežu sa svojim korijenima.

Na rijeci od koje svi zaziru (opet zbog razloga koji imaju veze s kolonijalizmom), skitnica Abulu im prorekne da će najstarijega, Ikennu, ubiti ribar - netko od njegove vlastite braće. Ove riječi zatim polako počnu erodirati i komplicirati njihove odnose i pokrenu čitav niz nesretnih događaja.

Braću i živote njihove obitelji pratimo skačući u vremenu, oslikane na pozadini političkih prekretnica devedesetih. Obioma, kojeg su neki kritičari proglasili nasljednikom Chinue Achebea, čini to rečenicama istovremeno izravnim i raskošnim te opisima koji se ne libe, između ostalog, usredotočiti na mučne ili šokantne detalje. Ipak, zbog vještog pripovijedanja, autor time ne opterećuje čitatelje. Upravo suprotno: osjećamo se privilegiranima što možemo, barem na neko vrijeme, promatrati svijet kroz njegovu pronicljivu lupu. Nimalo stoga ne iznenađuje da je roman Ribari, koji je kod nas u prijevodu Mirne Čubranić izašao u nakladi Hena coma i s kojim autor trenutno gostuje na Frestivalu svjetske književnosti, 2015. dospio u finale za nagradu Man Booker. A tek mu je prvi.

***

Ribari Obioma Chigozie

Prije početka Ribara citirate poslovicu naroda Igbo koja kaže kako koraci jednog čovjeka ne mogu uzrokovati stampedo. Čitav je roman, s druge strane, dokaz da mogu. O kakvom se tu odnosu radi?

Dobro pitanje i ne sjećam se da mi ga je itko do sada postavio. U narodu Igbo postoji oratorska praksa prema kojoj se izjave mogu učiniti efektnijima ili čak snažnijima ako ih se iskaže ironično. Doslovno, koraci jednog čovjeka zaista ne mogu prouzročiti stampedo pa kad se to ipak dogodi, poslovica poprima tragičniju konotaciju. 

Ribare čitaju i kao alegoriju političke i ekonomske situacije vaše zemlje, paradoksa koji je Nigerija. Tko je onda luđak-skitnica Abulu i koju funkciju imaju njegova proročanstva, posebno ono namijenjeno četvorici braće?

Znate, kad sam zamišljao roman, dijelom sam mislio o paradoksu bogate nacije koja je siromašna. Napravio sam i ozbiljno istraživanje o povijesti raznih nigerijskih plemena prije kolonijalizma i otkrio da je i onda, kada nismo bili tehnološki napredni, postojala usporediva razina oskudice i društvene neimaštine kao i danas u "modernoj" državi stvorenoj kao posljedica kolonijalizma. Prije nego što sretnu Abulua, momci imaju snove - Ikenna je htio biti pilot, Boja doktor itd. Ali dođe luđak i kaže: "Bit ćete ovakvi i onakvi" i životi su im inficirani od toga trenutka. To je metafora. Ali ne bih išao tako daleko da kažem da su Ribari alegorija jer ljudi počnu tražiti simbole u svemu. Više volim tematsku situaciju postaviti kao metaforu.

Opisi skitnice Abulua i njegovih akcija su upečatljivi, često šokantni i uvijek vrlo živopisni, a slično je i s drugim likovima. Na koje ste se izvore oslanjali? U kojoj mjeri crpite autobiografski materijal? 

Hvala ti. Ne, nisam radio nikakvo istraživanje da bih kreirao likove. I mene samog iznenađuje kako mi te stvari dolaze. No, ono što mogu reći je da sam uvijek viđao mentalno bolesne ljude po Akureu, gradu gdje sam odrastao i u kojem je smještena radnja romana. Ustvari, Akure je jedina stopostotna činjenica u knjizi. U Nigeriji nema društvenog sistema koji brine o skitnicama. Stoga, ako nemaju nekog člana obitelji koji bi ih maknuo s ulice, oni jednostavno lutaju, kao što to čini Abulu. Kao dijete često su me zbunjivali takvi ljudi i uvijek sam se pitao što bi se moglo učiniti da ih se spasi ili da im se pomogne. Vjerojatno su se detalji o njima nesvjesno utisnuli u moju psihu.

Što se tiče drugih dijelova romana, pokupio sam detalj ovdje ili ondje: nekog događaja, fenomena ili fragmente stvarnih ljudi i sastavio ih tako da tvore nove realnosti. Ali za mene to i jest bit fikcije: ponovno modeliranje proživljenog iskustva na način da često postane neprepoznatljivo onima koji su ga doživjeli. 

Negdje ste izjavili da je vaše pisanje oblikovano imaginacijom naroda Igbo, ili onim što nazivate zapadnoafričkim realizmom. Kako ono utječe na naraciju ili svjetonazor likova? 

Time sam mislio, i još uvijek mislim, da crpim iz filozofije i kozmologije naroda Igbo kako bih risao realnosti. Ono što se možda i ne čini mogućim Zapadnom umu, može se zaista dogoditi u svijetu o kojem pišem. Zato mi nema smisla kad mi netko kaže: vaš je roman bajka ili magični realizam. Ne, nije. Ribari se mogu dogoditi u Nigeriji, a možda su se i dogodili.

Što ste čitali kao dijete? Tko su vam bili književni utjecaji? Inspirirate li se i drugim oblicima umjetnosti? 

Bio sam fasciniran dijelima Amosa Tutuola, posebno prvim afričkim romanom na engleskom, Pijač palmina vina. S obzirom da je Nigerija nekoć bila britansko dijete, imao sam relativno lagan pristup djelima britanskih majstora poput Shakespearea, Miltona, Johna Bunyana, i mnogih drugih koje sam volio. Ali među tom galerijom lica, poseban sam užitak pronašao u romanu Thomasa Hardyja, Tessa iz porodice d'Uberville, koji, čak i sada, smatram remek djelom književnosti devetnaestog stoljeća. No ipak sam više rezonirao s djelima afričkih pisaca, koji su na mene kao dijete ostavili snažan dojam: Chinua Achebe, zbog bolnog, ekspanzivnog romana Božja strijela; Wole Soyinka, zbog Iskušenja brata Jeroa; Cyprian Ekwensi, zbog An African Night’s Entertainment (Zabava afričke noći); Camara Laye, zbog The African Child (Afričko dijete), i D. O. Fagunwa, zbog Ògbójú Ọdẹ nínú Igbó Irúnmalẹ̀ (Šuma tisuću demona), koji sam čitao u originalnoj verziji, na jorupskom jeziku. I, za kraj, gutao sam grčke mitove. S četrnaest sam u tri mjeseca pročitao Homerovu Odiseju jer mi knjižnica u mojoj školi nije dopuštala da je iznesem.

Što vas je potaknulo da napišete Ribare? 

Krenuo sam pisati roman nakon razgovora s ocem u kojem je spomenuo sve veću bliskost između moja dva starija brata koji su, dok su odrastali, bili ozbiljni rivali. Počeo sam razmišljati o toj bliskosti, o tome što znači voljeti brata, ali i o tome što bi bilo da do toga nikada nije došlo, da nikada nisu spoznali bratsku ljubav i bliskost obitelji. To me razmišljanje dovelo do ideje o bliskoj obitelji koja biva uništena. Čitao sam i The Great Civilizations (Velike civilizacije) Willa Duranta i nešto što je uvijek iznova ponavljao usjeklo mi se u pamćenje. Rekao je da "velika civilizacija ne može biti uništena izvana; to može doći jedino iznutra". Razmišljao sam o tome što bi to moglo doći izvana i uništiti obitelj - tu se rodilo sjeme ideje. Zadubio sam se u njih nekoliko, a onda konačno došao do proročanstva (jer htio sam pisati i o prisutnosti tih pojava u našoj svijesti) kao najkobnijeg alata koji može dovesti do poremećaja jedinstvo grupe. Takvo bi proročanstvo izrekao netko tko bi ostao nevin, ne znajući do koje je mjere oštetio druge.
 

U romanu se stalno referirate i na višejezičnost likova. Otac, koji želi da njegova djeca dobiju skupo Zapadno obrazovanje, govori na formalnom engleskom, majka na jeziku igbo, djeca na jorupskom. Engleski se također koristi kada se želi distancirati od osobe kojoj se obraća, iskopati kratere između sebe i njih, kako kažete. Kako je bilo odrastati u takvom višejezičnom okruženju? Kako jezik igbo, naprimjer, oblikuje vaš anglofoni izričaj? Pišete i da se o politici ne može raspravljati na jeziku igbo jer u njemu nema riječi poput administracija. Čini li to suvremenu nigerijsku politiku - kao što je ranije vjerojatno bio slučaj s kolonijalnim aparatom - nedokučivom masama? 

Kao i djeca u romanu, smatram da je jedna od stvari koje vam se dogode kada se rodite u okruženju poput ovoga ta da različiti jezici postanu međusobno odijeljeni, pripisani različitim funkcijama. Ali zanimljivo je primijetiti u kakvom su odnosu jedni s drugima. Razumijem i govorim i turski. I promatrao sam, recimo, kako je taj jezik zapravo počeo utjecati na sve druge u jednom trenutku, osobito na engleski. Ponešto se može reći i o tome kako ritam jednog jezika ponekad sipi u drugi i obogaćuje ga. Primjeri toga su svakako i neke od nijansi jezika igbo koje vidite u mojoj knjizi.

Na koji način biblijske priče, vrlo prisutne u Ribarima, interferiraju s afričkim vjerovanjima? Kršćanska vjerovanja i kolonijalizam pretvorili su rijeku, nekada mjesto štovanja, u zastrašujući, mračni entitet. Što se, u međuvremenu, dogodilo s Božicom-sirenom? 

Postoji opipljiva interakcija, čak i sraz ovih kultura, što je vidljivo u samoj strukturi raznih afričkih društava. To se zrcali i u romanu. Rijeka, Omi-Ala, vrsta je metafore za to, kao što si to dobro istaknula. Tako su duboko potisnute afričke tradicije i ideje, tako duboko zakopane da danas čak i sami Afrikanci gotovo sve afričko smatraju inferiornim. Dijelom je to zbog manjka ekonomske stabilnosti kod većine afričkih naroda. Ovo se odražava u obrazovnom sistemu, religiji i gotovo svemu drugome. Pa čak i naše elite inzistiraju - kao nekada kolonizatori - da su afrička kultura i ideje zaostale i loše. 

Ribari istražuju ideju podsvijesti ili sile koja se, jednom kada je se pokrene, čini nezaustavljivom i potiče likove da se ponašaju na određene načine. Dvije od tih sila su zasigurno strah i mržnja, i one su zarazne. Koliko su moćne priče koje si pričamo, ili nam se pričaju? Je li sve što radimo predodređeno? 

Ovo je jako dobro pitanje. Moja namjera i je bila istražiti strah i mržnju u ovom romanu. Vjerujem da su strah i mržnja sjeme koje, jednom kada se čvrsto ukorijeni u pojedincu, može postati neuništivo. To je ono što razjedinjuje obitelj u mom romanu, i što danas razjedinjuje suvremena društva.

Ideja predodređenosti je koncept naroda Igbo. Postoji vjerovanje da smo ustvari sudbinski predodređeni da postanemo ono što jesmo, tamo gdje jesmo. Ipak, nekad chi ili duh-zaštitinik u svima nama, igra ulogu u tim pregovorima da stvari ne krenu po zlu. Ali chi nije svjestan naše predodređene sudbine. Stoga često pregovara naslijepo. No, netko ponekad može i promijeniti tijek vlastite sudbine ako mu chi ima moć uvjeravanja. Mislim da je ideja ta da postoji apsolutna kontrola univerzuma - sve je isplanirano, kao njemački vlak strogo vjeran vremenu i rasporedu.

U intervjuima spominjete da Nigerijci ne znaju biti Nigerijci jer je Nigerija umjetan, kolonijalni konstrukt. Zapravo osjećaju odanost prema manjim cjelinama i geografskim područjima, ne prema onome što nazivamo nacijom. Možete li nam reći nešto više o tome? Hoće li se Nigerija u budućnosti okrenuti vlastitom naslijeđu ili će slijediti Zapadne vrijednosti, ili, možda, oboje? 

Da, Nigerija je arbitraran kostrukt koji je, u svom sadašnjem obliku, neodrživ. Trenutno imamo mješavinu Zapadnih i multikulturalnih sociopolitičkih struktura koja je kaotična, nerazumna i neuspješna. U nekoj smo vrsti limba i ne možemo van. Veoma tužno!

Kažete da je, da bi se pisalo o nekom mjestu, bolje biti daleko od njega. Zašto je tome tako?

Zato što vjerujem da retrospekcija posjeduje veću snagu. Razmisli o činjenici da je fikcija, sama po sebi, neka vrsta imaginacijske gimnastike. Pa zašto onda ne treniramo te mišiće? Ako želim pisati o nekom mjestu, a gledam ga, zaista samo zapisujem ono najočitije o njemu. Postoji određena ograničenost koju blizina, ili prisutnost, nameću okolini. Ali ako napustim to mjesto i pokušam scenu postaviti kasnije, noću, kada je sve završilo... svakako bih zaboravio aspekte stvarnih detalja. Zato ih spajam i koristeći, se retrospekcijom, ponovno kreiram fine detalje koji su tvar od koje je tkana dobra fikcija. Sjetim se, naprimjer, žvakaće gume zalijepljene na pod - nečeg najmanje očitog! To mi je draže. 

Imate li na umu neku određenu publiku dok pišete? Kako ostati "autentičnim" (ne objašnjavati se previše), a opet biti razumljiv širokoj publici? 

Ne uzimam publiku u obzir. Ne mislim ni da bih mogao jer me čitaju svugdje. Ali to ovisi i o perspektivi pojedinog djela. Ako lik priča priču drugom liku koji je Nigerijac, onda, naravno, nema potrebe za objašnjenjima. Ali ako priča priču Amerikancu, onda ih bude.

U eseju The Audacity of Prose (Odvažnost proze) govorite o kulturi nametnute književne poniznosti, koja se potiče na mnogim radionicama pisanja i koju promovira kultura neobjektivne književne kritike u porastu. Ona se odlučno priklanja ideji da je manje više i hvali minimalizam kanonskih pisaca poput Ernesta Hemingwaya, Raymonda Carvera, Johna Cheevera i, jednim dijelom, Chinue Achebea. Vi pišete da je zadaća umjetnosti da uveća obično, da pomoću umjetničkog istraživanja od nečeg banalnog stvori nešto veličanstveno. Što bi se još moglo reći o stilu?

Žao mi je da je jedino što sam pročitao od hrvatske literature Marulićeva Judita. Nadam se da ću sada u Hrvatskoj dobiti preporuke za hrvatske pisce čija su djela prevedena na engleski. Ali vratimo se na pitanje o odvažnoj prozi. Smatram da je porast škola kreativnog pisanja urodio ograničavajućim pravilima koja guše vrstu pisanja koju zagovaram u svom eseju. Iako se slažem da američki minimalizam 1980-ih i 1990-ih ima svoje jake strane, draža mi je "odvažna proza".

Na čemu trenutno radite?

Zapravo na ničem značajnom. Odmaram od pisanja nekoliko mjeseci, samo čitam i razmišljam o pričama koje ću eventualno napisati. 

Držite li se određenih rutina ili rituala dok pišete, i koji bi savjet dali piscima? 

Volim reći da treba jednostavno pisati ono što smatramo iskrenim i istinitim za sebe, i ne bojati se bijesnih hordi tviterovaca. Nikada. 


Prevela: Lora Tomaš
 

Chigozie Obioma

Ribari

  • Prijevod: Mirna Čubranić
  • Hena com 10/2016.
  • 336 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532591439
  • Cijena 139.00 kn

Ovo nije priča o obitelji nigerijskih ribara, već nešto puno intrigantnije. Ribarenje je nestašluk četvorice braće u koji se upuste kad ostanu sami s majkom zbog očeva premještaja na novi posao u drugi, udaljeni grad. Njihov dječački san da budu ribari obilježit će proročanstvo mjesnog beskućnika i luđaka – proročanstvo koje će iz temelja promijeniti njihove živote.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –