Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 27.11.2019.

Sharon Bolton: Ljude danas spaljujemo na virtualnoj lomači

Sharon Bolton, Interliber 2019. (foto: Iva Perković)

Predstavljajući, prije nešto više od tri godine, jedan domaći roman s natruhama kriminalističkog žanra Drago Hedl je ustvrdio da „život piše priče, a naša stvarnost krimiće.“ No nije samo naša, domaća stvarnost neiscrpan izvor inspiracije za najmračnije priče, a toj tvrdnji u prilog idu i romani britanske autorice Sharon Bolton (1961). Da obitelj njezine sestre nije prije petnaestak godina kupila zemljište u jednom sjevernoenegleskom gradiću, na mjestu naizgled idealnom za podizanje obiteljskog doma, jedno sasvim obično subotnje vrtlarenje ne bi završilo jezivim otkrićem, a ime Sharon Bolton vjerojatno bi ostalo nepoznato izvan marketinških krugova. 

U sjeni zla Bolton Sharon

Ostaci ljudskih kostiju i spoznaja da neoznačena groblja nisu bila rijetkost na crkvenim posjedima u doba Srednjeg vijeka, inspirirali su Bolton za njezin prvi, 2008. objavljeni roman „Sacrifice“ koji se na hrvatskom tržištu pojavio 2015., pod naslovom „Krvava žetva“, u prijevodu Sabine Marić i izdanju Znanja. Isti je nakladnik, u prijevodu iste prevoditeljice, objavio „Male prljave laži“ i „Voli me, ne voli me“, a posljednji, uoči Interlibera objavljen roman „U sjeni zla“ bio je povod autoričinu posjetu Zagrebu. „U sjeni zla“ početak je trilogije o Florence Lovelady i, kao i prethodni autoričini romani, prepun je jezovite napetosti koja, približavajući ih gotičkom romanu, priče Sharon Bolton izdvaja iz mase krimića kojima je tržište preplavljeno.

Stoga smo s ovom autoricom odlučili preispitati granice žanra suvremenog kriminalističkog romana, njihovu zatvorenost i propusnost, ulogu namijenjenu ženama (i autoricama i protagonistkinjama) i sve obaveze sadržane u onoj jednoj, tako romantično zvučećoj rečenici: „Ja sam pisac“. 

***

Petra Miočić: Prvih ste šest knjiga objavili kao SJ Bolton, tajeći, barem pri prvom susretu, čitateljima da je knjigu u njihovim rukama napisala žena. Je li to bila vaša odluka?

Sharon Bolton: Ne, bila je to odluka mojeg engleskog izdavača. Nakon kupovine prava na moju prvu knjigu, predložili su mi da umjesto mojeg imena na korice postavimo tek ova dva inicijala. Naime, zaključili su da će knjiga sadržajem privući mušku čitateljsku publiku, istovremeno me upozorivši da će se oni teže odlučiti na kupovinu knjige koju je napisala žena. Zanimljivo, stanje je u drugim europskim zemljama posve različito; Nijemci i Talijani vole vrlo mračne, strašne priče iz ženskog pera. U Engleskoj to nije bio slučaj pa su predložili da knjigu objavim kao SJ Bolton što je vrlo zanimljivo jer ja, zapravo, nemam srednje ime i taj sam J izmislila. U početku je takvo predstavljanje još i bilo smisleno, ali onda je počelo izmicati kontroli. Društvene su mreže procvale i promijenile komunikacijsku paradigmu, otvorila sam stranice na Facebooku i Twitteru i svi su znali da je SJ Bolton žena pa je bilo blesavo pretvarati se da sam netko drugi ili nešto drugo. Osim toga, mnoge su autorice preuzele moj model potpisivanja samo inicijalima, a kako je J vrlo čest inicijal, umjesto da se ističem, utopila sam se u masi. Stoga sam prije izlaska sedme knjige posjela svoje izdavače i upitala ih je li došlo vrijeme da se razotkrijem kao žena, da objavim knjigu kao Sharon. Prodaja mojih knjiga otad se višestruko povećala.

Korištenje svojevrsnog pseudonima, dakle, i nije bila toliko mudra odluka?

U početku jest, ali stvari su se promijenile i onda smo se našli pred novim izazovom. Naime, svaki autor zna kakvi su rizici promjene imena. Svi su me poznavali kao SJ Bolton, a odjednom sam od njih zatražila da upoznaju Sharon, za njih posve novu spisateljicu. Bio je to velik rizik, ali ispalo je dobro.

Kažete da su, u trenutku kad ste započinjali spisateljsku karijeru, autorice krimića i trilera na britanskom tržištu bile u nepovoljnijem položaju od svojih kolega. Je li se stanje u međuvremenu popravilo?

Mislim da jest, tržište se silno izmijenilo. Posljednjih godina pratimo uzlet psiholoških trilera, trilera smještenih u vrlo obično, kućno okruženje, popularno je ono što nazivamo „domestic noir“. Takve su knjige obično napisane iz ženske perspektive, žene su pokretači radnje koja najčešće obrađuje ženske teme, a i autorice su im žene pa mislim da je taj podžanr promijenio pogled na žene kao autorice ovog žanra.

Što mislite o tim, gotovo šablonski napisanim knjigama? Sve je započelo s „Nestalom“ Gillian Flynn, uslijedila je „Djevojka u vlaku“, a danas svjedočimo preplavljenosti tržišta takvim romanima. Mislite li da je to dobro? 

Možda nije dobro, ali je vrlo lako shvatljivo. Imate li knjigu kao što je „Nestala“, i drugi će nakladnici htjeti oponašati taj uspjeh i tražit će knjigu koju će moći reklamirati, a onda i prodati kao „vrlo sličnu“. Ja sam posljednja osoba na svijetu koja će ih zbog toga kriviti. Pokušavaju zaraditi. No istovremeno traže i iduću „novu“ knjigu, prate kretanje tržišta. Istražuju druge stilove, druge pisce. Sama sam se uvijek držala malo podalje od klasičnog kriminalističkog romana i psihološkog trilera jer ne uživam u čitanju takvih knjiga. Iskreno, smatram ih pomalo zatupljujućima. Mene uzbuđuju drugačiji, izopačeni trileri. Volim osjetiti dašak nadnaravnog, ne priču o duhovima, ali natruhu spoznaje da se događa nešto što nije s ovoga svijeta. A želite li uspjeti, morate pisati knjige kakve biste voljeli čitati. Moje knjige jesu krimići, u svakoj ćete ih knjižari ili knjižnici pronaći na polici s krimićima, ali pišući ih naglasak sam postavljala na atmosferu, na osjećaj užasa i spoznaju da se treba dogoditi nešto natprirodno. 

Osim toga, vaše su knjige vrlo snažno ukorijenjene u narodne, tradicionalne priče. Odakle izvire vaš interes za folklor?

Odrasla sam na sjeveru Engleske, u Lancashireu. To je vrlo mračan predio Ujedinjenog Kraljevstva, kolijevka gotovo svih pokrenutih revolucija, a u 17. stoljeću mnoge su žene obješene zbog optužbi za vještičarenje. Lancashire je svoju mračnu auru zadržao do današnjih dana pa je poznat i kao zavičaj mnogih serijskih ubojica. Navedete li nekog poznatog ubojicu, velike su šanse da potječe sa sjevera Engleske. Uz tako mračno naslijeđe razvili smo pripovjedačke vještine, a priče nam služe kako bismo se osjećali bolje vezano uz stvari koje se događaju oko nas. Odrasla sam uz priče o vješticama i duhovima, pričala mi ih je moja stara teta. Uživala sam u njima i od najranije sam dobi bila dio te tradicije. Mislim da sam znala da ću jednog dana uzeti nešto iz folklora i sama napisati priču.

Prije nego što ste se rodili vašim je krajem harao par serijskih ubojica, a bilo ih je i dok ste odrastali. Kako je to utjecalo na vas, i kao osobu i kao spisateljicu? 

Dvojac ubojica koji spominjete, u nas poznat kao „Moss murderes“ uhvaćen je i osuđen malo prije mojeg rođenja, no kako su njihove žrtve mahom bile djeca, posljedice su se još dugo osjećale. Slučaj je bio završen, ali i nije. Snažno je utjecao na zajednicu i taj je utjecaj prisutan i danas. Ljudi se osjećaju odgovornima za to dvoje čudovišta, kao da su ih na neki način pomogli stvoriti. Postoji osjećaj srama, osjećaj bijesa, ljutnje… Mislim da to nikad nije nestalo. Oboje su danas mrtvi, ali pokušate li razgovarati o njima, ljudi će zazirati od toga. Čak i nakon toliko vremena.  

Kako je bilo odrastati na mjestu natopljenom tolikim brojem grozomornih događaja?

Mnoge su se majke brinule za svoju djecu. Ovo je dvoje ubojica bilo uhvaćeno, no mogli su se pojaviti novi. Kad mi je bilo otprilike 16 godina, pojavio se Jorkširski rasparač. Živjeli smo blizu granice s Yorkshireom i nisam se osjećala sigurno. Kad bih se noću sama vraćala kući, imala sam osjećaj da me vreba nekakav grabežljivac. Odrastala sam vjerujući da je svijet strašno mjesto kakvo i jest. Vjerojatno i ovu vrstu knjiga pišem upravo zahvaljujući toj spoznaji.

Žanrovski gledano kriminalistički je roman vrlo širok pojam i stalno se mijenja. Zato i jest toliko uzbudljiv, stalno se iznova stvara.

Krvava žetva Bolton Sharon

Pisanje vam je svojevrsna terapija?

Posve sigurno jest. Oduvijek sam bojažljiva. Uvijek zamišljam najgore stvari. Zamišljam da će se i sad, dok razgovaramo, pojaviti serijski ubojica ili terorist i napasti nas. No otkad pišem postala sam mnogo smirenija, mnogo sretnija. Preporučila bih to svim bojažljivcima svijeta.

Spomenuli ste da pišete jednu knjigu godišnje. Je li to iscrpljujuće za pisca? Kako izgleda vaš stvarateljski proces?

Nije naporno. Za pisanje mi je potrebno oko šest mjeseci, prva dva do tri mjeseca istraživat ću ili planirati temu i to obično činim ljeti. Od rujna do ožujka pišem, a krajem ožujka tekst je spreman za uredničko čitanje. Posljednja tri mjeseca knjigu uređujemo i pripremamo za tržište. Možda zvuči kao nešto veoma iscrpljujuće jer nikad zapravo ne završava, čim napišem jednu knjigu, krećem s idućom, ali zapravo je teško napisati samo prvi nacrt. 

Kako se sad, kao poznata autorica čije se knjige prodaju u golemim nakladama, osjećate pri prepuštanju knjige na uredničko čitanje? 

Teško je, ali nužno to učiniti. Ne predajem knjigu na čitanje dok ne mislim da je savršena. I tad će mi urednica vratiti otprilike petnaestak stranica bilježaka ispisanih sa svime onime što nije savršeno. Suprug i sin znaju da mi nakon toga dva do tri dana ne smiju prilaziti. Vrlo mi teško pada primanje tog izvještaja, no nakon nekoliko dana obično uvidim da urednica ima pravo i prihvatim njezine izmjene. One uvijek u konačnici stvore bolju knjigu, mnogo bolju knjigu. Proces je težak, ali potreban i zato ga, iako ponekad nerado, prihvaćam.

Dakle, ulogu urednika u stvaranju žanrovske književnosti smatrate važnom? Radite li s istom urednicom od samog početka?

Da, urednička je uloga od neprocjenjive važnosti. Imala sam istu urednicu deset godina, ali promijenila sam izdavača i sad radim s novim urednicama. Većinom su to mlade žene koje često odlaze na porodiljne dopuste pa moram naučiti raditi s drugima, ali to može biti korisno jer imaju različite pristupe. Mogu mnogo naučiti od svojih urednica.

Jednom ste izjavili kako čitatelji često nisu svjesni izazova s kojima se susreću autori žanrovske književnosti. Što vi ocjenjujete posebno izazovnim i mislite li da pisci koji stvaraju lijepu književnost nemaju takvih izazova? 

Mislim da imaju drugačije izazove, ali nikad nisam napisala djelo lijepe književnosti pa ne mogu reći koji su. Oni komercijalnog pisca su, između ostalog, redovno isporučivanje knjiga. Od vas se očekuje da napišete jednu knjigu godišnje, za što vam je potreban neprestani protok ideja. Ponekad se osjećam kao pokretna traka za proizvodnju – iako to nije žalopojka; svjesna sam koliko sam sretna. Postoji stalna potreba za proizvodnjom, žanrovska se književnost mora uklopiti u određene okvire i zadovoljiti neka očekivanja čitatelja. To su, primjerice, mnogo napetosti i junaci s kojima se mogu poistovjetiti. Ako ne mogu dobiti veliki obrat, očekuju barem nekoliko malih iznenađenja, a idealno bi bilo da dobiju više od jednog obrata i mnogo iznenađenja. Trebaju i zadovoljavajući kraj, ne mora biti sretan, ali mora im dati osjećaj da je putovanje završeno. Izazov je pisati prema toj formuli, a opet svaku knjigu učiniti svježom, da se čitatelju čini kao da prvi put nalijeće na takvo što. To je velik zahtjev, ali postoje mnogi žanrovski pisci koji u tome uspijevaju.

Osim toga, žanrovski gledano kriminalistički je roman vrlo širok pojam i stalno se mijenja. Zato i jest toliko uzbudljiv, stalno se iznova stvara. Žanr je, osim toga, vrlo raznolik pa u njemu ima mjesta za sve vrste pisaca, i one pomalo čudne, poput mene, i one koji stvaraju trenutno jako popularan domestic noir. 

Nije li i ta žanrovska podvrsta jednom bila posve nova?

Je li? Ili je samo takvom predstavljena? Vratimo li se nekoliko desetljeća unatrag, naići ćemo na „Rebecu“ Daphne du Maurier. Mislim da ona spada pod domestic noir premda je ujedno i gotički roman. Možemo raspravljati o tome je li Shakespeare pisao kriminalističke romane. Malo je toga novo, postoje samo novi načini predstavljanja starih ideja. 

Nestala Flynn Gillian

Što je onda „Nestalu“ učinilo takvom prekretnicom? Je li to Amy za čiju zloću Flynn nije tražila opravdanja. Nedavno sam razgovarala s francuskom spisateljicom Leilom Slimani koja kaže kako će „...prava jednakost nastupiti tek kad prihvatimo da su žene mračne i prepune mana, sposobne za jednak broj zločina kao muškarci“… 

Nisam sigurna slažem li se s tim. Ideja je jako zanimljiva, no nisam uvjerena u to. Uzmimo za primjer premisu knjige „Moć“ Naomi Alderman. Ženama je dana sposobnost da budu zle kao muškarci, da naude muškarcima. One postaju snažniji spol i sve ideje silovanja, porobljavanja, zlostavljanja, dominacije odjednom se vezuju uz ženski spol. Ne znam… Pogledate li statistike, sedamdeset do osamdeset posto nasilja počinili su muškarci i tako je oduvijek. Naravno, postoje žene nasilne i zle poput muškaraca, ali nema ih mnogo.

Zato kad se, kao u slučaju „Moss“ dogodi da je ubojstva počinila žena, to odjekne mnogo glasnije i šokira mnogo snažnije. Zato nas fasciniraju žene ubojice i zločinke. To je vrlo zanimljiva ideja, ali mislim da žene jednostavno nisu tako nasilne i zle. Mi smo jednostavno bolji spol.

Jesu li žene doista bolji spol? Odnosi li se to i na junakinje vaših „Malih prljavih laži“?

Ne, ne, u pravu ste. Nisu. Vrlo zanimljiva ideja, vjerojatno je zato „Nestala“ bila prekretnica jer priča o toj zloj ženi koja se ne srami svojeg zla. Voljela bih i sama napisati nešto slično, uvesti toliko zlu junakinju, ali nisam sigurna da bi moja junakinja bila uvjerljiva kao ona Gillian Flynn. Zato uvijek pronalazim razlog, neki ga čitaju i kao opravdanje, zlom ženskom ponašanju. Roman „Voli me ne voli“ jedina je iznimka.  

U tom romanu istražujete fascinaciju serijskim ubojicama i njihovo uzdizanje do zvjezdanog statusa. Zašto je, po vašem mišljenju, tome tako, što nas privlači osuđenicima? Svjedočimo li svojevrsnoj komercijalizaciji zločina, pretvaramo li zločin u industriju, a ubojicama dajemo kultni status?

Nažalost, bojim se da se upravo to događa. Iako sam mnogo istraživala o temi, nemam potpuno objašnjenje za taj fenomen, no mislim da on nastaje kombinacijom nekoliko faktora. Bezosjećajni ubojica, posebno ako je fizički privlačan, oko sebe širi neku tamnu čar privlačnu ženama. Jorkširski je rasparač, recimo, imao klub obožavateljica. Možda je ubojica onaj ultimativni alfa mužjak uzmemo li da je muškarac koji je spreman ubiti najbolji mogući zaštitnik. Također, postoji teorija kako je zatvorenik najbolji mogući supružnik ženi nesposobnoj za hvatanje ukoštac s izazovima prave veze u stvarnom životu. Ne mogu to objasniti, ali događa se. Nešto mračno duboko u ženi pokreće tu fascinaciju. 

Odgovorna sam za zabavu čitatelja. Pod zabavom podrazumijevam uključivanje čitatelja, želim ih preplašiti i uznemiriti, ali i pružiti im osjećaj zadovoljstva. 

Foto: Sonja Kovač.

Voli me, ne voli me Bolton Sharon
Male prljave laži Bolton Sharon

Osvojili ste nekoliko književnih nagrada. Pisci obično kažu kako su nagrade poput Coste, Orangea ili Bookera njihove knjige učinile vidljivijima. Jesu li se nagrade odrazile i na uspjeh vaših romana?

Da, naravno, svakako jesu. Naravno, ne kao Booker jer je to jedna od najvažnijih nagrada, ali svakako su pomogle. Nominacija, ulazak u uži izbor ili čak osvajanje neke nagrade uvelike pomaže prodaji. Ali znate, nema zamjene za naporan rad prodajnog tima u mojoj nakladničkoj kući. Te žene i muškarci stalno pokušavaju plasirati knjige u dućane, supermarkete, knjižare i oni su pravi junaci prodajnog dijela priče o mojim knjigama. Oni stvaraju rezultate.

A vi? Imate li, osim pisanja knjiga, još nekih obaveza vezanih uz prodajne ili promotivne aktivnosti?

U mom ugovoru stoji da moram biti na raspolaganju medijima i baviti se promoviranjem svojih knjiga. Određeni broj dana u godini predviđen je za turneje, moram odlaziti na druženja s čitateljima i potpisivati knjige, davati intervjue. 

Kad kažem da nešto „moram“ svjesna sam da to zvuči kao obaveza, ali ustvari nije. Nije naporno iako se autori ponekad mogu osjećati obeshrabreno. Svi smo imali predstavljanja knjiga na kojima se nitko nije pojavio, a na licima nam je morao ostati širok osmijeh. To je težak dio posla. Razgovor s čitateljima veliko je zadovoljstvo, a i lijepo je povremeno se maknuti iz Engleske. 

U jednom ste intervjuu izjavili da ne vjerujete u prokletstvo praznog papira. Nikad niste iskusili spisateljsku blokadu?

Ne, apsolutno nikad. Nekih mi je dana teže pisati pa ne napišem zadani broj riječi, ali uvijek mogu raditi na tekstu. Volim uređivati dok pišem pa se vraćam onome što sam napisala prethodnog dana, poboljšavam to, gradim priču dalje… Na kraju dana uvijek znam u kojem će smjeru priča ići. Kad doista zapnem, radim ono što nazivam „obiteljskim mozganjem“, moj se suprugu i sin se toga groze. Posjednem ih i ispričam im što se mora dogoditi, ali ne znam kako pa prikupljam njihove ideje. Naravno, onda ih sve odbacim, ali barem dobijem neki okvir za nastavak toka svojih misli. Iz tog procesa često crpim ideje. 

U dvjema vašim knjigama, prevedenim „Malim prljavim lažima“ i neprevedenoj „Dead scared“ bavite se samoubojstvima ili pokušajima samoubojstava. Radnja obaju romana odvija se na mjestima koja u čovjeku mogu izazvati osjećaj duboke osamljenosti i otuđenosti; sveučilišni kampus i udaljeni Falklandski otoci. Kako mjesto dovodite u vezu s raspoloženjem?

Napisala sam brojne knjige smještene na otocima. Nešto u tom otočkom okruženju odlično odgovara piscima trilera, preklapa se s trilerskim ozračjem. Vjerojatno je posrijedi osjećaj da zajednica ima pravo razviti svoje običaje i pravila i ona mogu biti u potpunom neskladu s onim „kopnenima“. Otočke zajednice vrlo su male, teško se sakriti. Otoci nisu infrastrukturno razvijeni, a ako nema mnogo cesta, teško je pobjeći. Osim toga, kad padne mrak trajekti prestaju voziti i nema izlaza. Zatočeni ste. A takva je atmosfera plodno tlo za pisce trilera. Falklandski su otoci bili dobar izbor jer su tako daleko od Europe, vrlo su britanski, ali miljama daleki. Imate osjećaj dalekog, izoliranog, drugačijeg društva. Pa ako je netko iskusio veliku tugu kao jedna od junakinja, ako razmišlja o samoubojstvu, krajolik će nadopuniti te tendencije. 

Radnja vaših knjiga često je oblikovana oko teških tema. Postoji li nešto o čemu ne biste pisali?

Nikad ne reci nikad. Dugo sam mislila da ne bih mogla napisati scenu mučenja. No kad bi to bilo nužno…ne, mislim da si kao komercijalna spisateljica ne mogu priuštiti odbacivanje tema. Mislim da mnogo toga ovisi i o perspektivi. Možeš se baviti nekim vrlo mračnim problemom, ali pisati o njemu na uznemirujući, ali suptilan način. Ne postoji staza kojom neću poći, ali pokušat ću to učiniti vješto i s mjerom.

Mislite li da kriminalistički romani moraju biti socijalno angažirani? Moraju li govoriti o društvenim problemima?

Zanimljivo pitanje. Postoje mnogi pisci koji smatraju da su odgovorni baviti se društvenim pitanjima, istraživati ih, tražiti odgovore. Nisam jedna od njih. Odgovorna sam za zabavu čitatelja. Pod zabavom podrazumijevam uključivanje čitatelja, želim ih preplašiti i uznemiriti, ali i pružiti im osjećaj zadovoljstva. 

Ipak, kako bih to ispravno učinila, moram se baviti problemima koji će ih dotaći, na koje će odgovoriti. Dakle, dotičem se društvenih pitanja, istražujem ih i to obogaćuje čitateljsko iskustvo i usložnjava knjigu. Očito i ja to radim iako mi nije osnovna namjera. Nisam psiholog, nisam savjetnica. Ne bih voljela govoriti drugima što da rade ili misle. Neki autori to čine, ali nisam jedna od njih. 

Pročitala sam da ste na početku karijere htjeli pisati kao Stephen King, ali na tržištu nije bilo prostora za takvu vrstu knjiga pa se one nisu prodavale. Jesu li vam, kad pišete, rezultati prodaje uvijek u fokusu? Je li to ostatak vašeg starog posla u marketinškoj industriji? 

Da, poslovna strana izdavaštva me uvijek jako zanimala; način na koji se knjige prodaju, ono što ih čini privlačnim tržištu, što se prodaje, a što ne… To me fascinira, vjerojatno i zbog mojeg prethodnog posla. Odgovor je i da i ne. Pišem komercijalnu fikciju i znam da se moje knjige moraju prodati pa uvijek razmišljam hoće li ono što radim potaknuti moje čitatelje, hoće li „upaliti“. Ali sve mora započeti s idejom, ideja mora voditi priču. Ideja me mora uzbuđivati, moram osjećati da nekamo vodi jer ako ja ne volim knjigu nitko je drugi neće voljeti. Pisci ozbiljnih književnih djela često ističu da ne mare za broj prodanih primjeraka. I vjerujem da je tako, ali onda se žale kako im se knjige ne prodaju. Fascinantno. 

Društveni su mediji u tom smislu učinili mnogo štete, i često vidimo kako se mnoštvo okreće protiv pojedinca koji je rekao ili učinio nešto pogrešno. Ti ljudi gube posao, gube sigurnost, prijatelje, status u društvu. Spaljujemo ih na virtualnoj lomači.

Sluškinjina priča Atwood Margaret

Priče o vješticama također su dio narodne predaje u vašem kraju. Progon „vještica“ je, kako i sami kažete, bio jedno od najmračnijih poglavlja ljudske povijesti. No je li doista završio? 

Lov na vještice još traje, više ih se ne spaljuje, ali… Progoni i suđenja vješticama me fasciniraju ponajprije stoga što ne vjerujem da su određeni obrazovani ljudi tog vremena, oni koji su ih davali uhititi, vjerovali u vještičarenje. Nešto je drugo bilo posrijedi; pitanje moći, pitanje prevlasti, označavanja crkve kao najvažnijeg mjesta u društvu. Ima li boljeg načina za to nego navođenjem ljudi na strah, da se okrenu jedni protiv drugih. Koristili su najniže ljudske instinkte kako bi žrtvovali žene. Ljudi su prokazivali susjede u nadi da će onda nakratko sami biti sigurni, čuvali su sebe optužujući druge. Još to vidimo, ne u smislu crne magije, ali ljudi se i danas okreću jedni protiv drugih. Društveni su mediji u tom smislu učinili mnogo štete, i često vidimo kako se mnoštvo okreće protiv pojedinca koji je rekao ili učinio nešto pogrešno. Ti ljudi gube posao, gube sigurnost, prijatelje, status u društvu. Spaljujemo ih na virtualnoj lomači. To me plaši i deprimira jer mislim da još nismo vidjeli najgore. Time se bavim i u ovoj knjizi, htjela sam istražiti kako se društva okreću jedni protiv drugih. 

Najgore tek dolazi?

Da, kao u „Sluškinjinoj priči“. To društvo koje Atwood opisuje, Gilead, u kojem su ljudi objektivirani, pogotovo žene, a bogohuljenje je zločin kažnjiv smrću… To mi se društvo ne čini jako dalekim. Čini mi se da u njemu, djelomično, živimo i danas. Kad se država i crkva isprepletu, vrijeme je za zabrinutost. A vidimo da se to događa širom svijeta. 

Hoće li propitivanje odnosa crkve i države biti idući trend u pisanju krimića?

Vidjeli smo mnogo magičnog realizma, knjige koje odlaze korak dalje od mojih knjiga i ističu nadnaravno, ali ne bih ih voljela nazvati hororima. Možda je to samo projekcija vlastite želje, ali voljela bih da kriminalistički romani krenu u smjeru nadnaravnog, to će biti vrlo zanimljivo. Na tržištu je jako puno političkih trilera i distopijskih krimića, žanr se jako široko razvija. Zanimljivo će biti vidjeti što će prevladati. 

Sharon Bolton

U sjeni zla

  • Prijevod: Sabine Marić
  • Znanje 11/2019.
  • 424 str., meki uvez
  • ISBN 9789533600062
  • Cijena 119.00 kn

Florence Lovelady prije trideset je godina uhitila Larryja Glassbrooka, koji je potom osuđen za višestruka ubojstva tinejdžera. Poput priče iz najstrašnijih noćnih mora, njegove su žrtve bile žive zakopane u mrtvačkim kovčezima koje je Larry sam izrađivao. Uz žrtve su se nalazile glinene figurice koje su skrivale motive neshvatljive ljudske izopačenosti... 'U sjeni zla' Sharon Bolton triler je s dozom gotičkoga. Mračan, jezovit sa snažnim ženskim likovima.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –