Sibila Petlevski : Istina se mora tražiti u sebi, u osobnoj odgovornosti
Svake se godine objavljuje popriličan broj „velikih“ i „važnih“ knjiga. Hiperprodukcija na poseban način zahvaća književnosti poput naše, male s tendencijom rasta i traumatizirane događajima iz recentnije prošlosti, komadiće šire slike, mozaika svjetske književnosti opterećene skladištenjem, taloženjem i prenošenjem trauma svake vrste kakvima suvremeni trenutak obiluje.
Iznjedri, ipak, i takvo okruženje povremeno doista važnu knjigu, roman fundamentalan za razumijevanje funkcioniranja geopolitike određenog područja, ustroj odnosa među skupinama i unutar njih, poimanje identiteta. Percepciju često biva zavarana opsegom takvog djela ili, češće, nelagodom koju s namjerom bude u čitatelja. Takva je i prije nekoliko mjeseci u nakladi Sandorfa objavljena „Točka poraza“, nova knjiga prozne spisateljice, pjesnikinje i dramatičarke, sveučilišne profesorice, dopisne članice nekoliko međunarodnih Akademija i odnedavne redovite članice Razreda za književnost HAZU, Sibile Petlevski.
U njezinu opusu bogatom monumentalnim književnim djelima, ovaj eksperimentalni roman, žanrovski hibrid istraživačkog novinarstva, proznog i esejističkog, fikcionalnog i faktičkog, spada u red opsegom manjih. Time nipošto ne i nevažnih ili manje značajnih. Upravo suprotno, roman bi u Hrvatskoj trebao zauzeti mjesto kakvo je svojevremeno češka javnost osigurala Katerini Tučkovoj. No dok je dokumentaristički roman „Boginje sa Žitkove“, izvanredno istražen tekst o jednom od mračnijih, i manje poznatih razdobalja češke povijesti, stekao status nacionalnog bestelera i time otvorio prostor važnim diskusijama u javnom prostoru, dokumenti okupljeni u „Točki poraza“, nažalost, vjerojatno neće doprijeti do širokog čitateljskog kruga. Jer ova bi knjiga trebala ponijeti sve književne nagrade u ovoj sezoni. Morala bi. Vjerojatno zato neće dobiti niti jednu.
Društvo se preko interneta raslojilo u tisuće malih sebičnih zajednica koje tjeraju isključivo svoje interese i tu se izgubio aspekt globalnog u pozitivnom smislu.
Točka poraza
Petra Miočić Mandić: Prije nekoliko mi je godina Susan Curtis, vlasnica britanske izdavačke kuće Istros Books, kazala da se hrvatski pisci premalo bave ratom i da hrvatska književnost, za razliku od bosanske, zbog toga pati. Čitajući vaš roman nametnulo mi se pitanje – bavimo li se ratom premalo ili na neadekvatan način?
Sibila Petlevski: Meni je jako stalo do ovog romana, stalno to ponavljam. Zašto mi je stalo? I u trilogiji „Tabu“ koja je fikcionalno djelo, ali je i djelo fakcije, jer uvijek prije nego što se upustim u beletrističku avanturu nekoliko godina istražujem, se bavim tabuima, ali tamo mi je stil mnogo drugačiji. Ovaj puta sam dopustila da žanr istraživačkog novinarstva i junakinja koju sam izmislila, odnosno izmislila sam barem njezino prezime Javorović, preuzmu dio odgovornosti, skinu je s mene i prebace lopticu na čitatelje. Važno mi je da čitatelji sami u smislu etičke odgovornosti prepoznaju to u sebi. Da prebacim lopticu i podijelim odgovornost.
Drago mi je što to spominjete jer, dok stalno razgovaramo o odgovornosti izvođača ili pisca vrlo se malo dotičemo odgovornosti gledatelja ili čitatelja. Kolika je ona, gdje se susreće s onom autorskom, a po čemu se od nje razlikuje?
Možda je jedan od temelja horizont očekivanja, nešto o čemu je teorija i ranije mnogo razmišljala. Ali horizont očekivanja se formira i oko medija, znači dio odgovornosti uvijek ide na slobode koje su često stavljene u okvire. Tako se pseudosloboda i autocenzura stvaraju unutar okvira koji nam, naizgled, nude potpunu slobodu, stvaraju dojam da u njima vlada potpuna demokratičnost pri postupanju prema nama kao čitateljima i kako smo mi ti koji prihvaćaju neugodne teme. Pitanje je danas važnije no prije jer živimo u potpuno medijaliziranom društvu i čini se da preko interneta imamo mogućnost beskrajne slobode. A dogodile su se dvije stari – društvo se preko interneta raslojilo u tisuće malih sebičnih zajednica koje tjeraju isključivo svoje interese i tu se izgubio aspekt globalnog u pozitivnom smislu.
Ranije su postojali, kako ih zovem, „hakivisti“, slobodni hakeri starih vremena, slobodnog interneta prije preuzimanja u viralni marketing, a sada se, s druge strane, pripravilo teren za uspon viralnog marketinga i ti su ljudi odjednom mogli birati hoće li biti proglašeni antisocijalnim elementom ili usvojeni od viralnog marketinga. Mnogi su pokleknuli i na taj način se sloboda za nas perfidno izgubila.
U trenutku kad je nastupila bolest sve je krenulo preko Zooma, pa se i ovaj festival odvijao bez razgovora uživo, a umjetnosti je to i slobodama izražavanja naškodilo. Paradoksalno, jer se slobodni Internet u međuvremenu urušio pa smo se drastično vezali za ekran, a situacija internetske slobode je drastično pala u međuprostor.
Nije li se tu i umjetnost ulijenila, pokazala inertnijom no što bi mogla, čak i smjela, biti? Naravno, to ide zajedno. Kako se stvara odgovornost čitatelja?
Po mojem mišljenju, stvara se tako da se osjeti prijenos emocionalne energije. Govoreći o odgovornosti izvođača, ona je prije svega u prijenosu vlastite autentičnosti do druge osobe. Da bismo o bilo čemu govorili, preduvjet je rehabilitacija empatijske povezanosti između čitatelja i pisca.
Nedostaje li nam u emocionalnom registru empatija više nego sloboda?
Zapravo su ta dva pojma prilično vezana jedan uz drugi. Primjerice, često se spominje anegdota s antropologinjom Margaret Mead – kada ju je student pitao gdje se dogodio civilizacijsko-kulturni skok, odgovorila mu je „femur – slomljena bedrena kost“. Naravno, u evolucijskom razvoju vrsta, uključujući ljudsku, sa slomljenom bedrenom kosti niste bili u poziciji za bijeg i bili ste pojedeni od drugih. Bio je potreban netko tko će ranjenu osobu unijeti u spilju i brinuti se za nju dok femur ne zaraste.
Puno sam čitala o Margaret Mead, nisam naišla na direktnu referencu koja bi potvrđivala ovu anegdotu, ali mislim da ona puno govori. Empatija nam je evolucijski bila potrebna i kada počinje nestajati empatija, dolazi do deevolucijskih procesa što i vidimo, do neke vrste smaka vrsta koje biologija bilježi. A osjećamo je na sebi, kao da smo posljednji ljudi.
Nije utopistički vjerovati da književnost daje glas, ta je ideja uključena i u ovaj moj, uvjetno rečeno, mali roman. Da, književnost u jednom svom aspektu služi tome da postavlja pitanja pa i da u pitanje dovodi i sebe, svoje strukture, teme, žanrove.
Govoreći o empatiji, tražimo li motivaciju za bavljenje određenim, posebno neugodnim, temama u osobnom iskustvu ili blizini? I vašu protagonistkinju Anđelku zanima ono što je posredno doživjela…
Nisam sigurna, ali moja je ideja bila da se zlo može dogoditi bilo gdje, na nekom prostoru i svakom prostoru, a nju sam zamislila kao treću generaciju iseljenika. Ona spominje moment nakon što je proživjela posttraumatski sindrom, nakon što je, kao osoba sa znanjem hrvatskog jezika i sposobnošću prevođenja, završila žurnalizam i bila integrirana u Princezu Patriciju, UNPROFOR-ovu jedinicu, a potom i u Bosni. Tada je imala prilike od samih žena, iz druge ruke, slušati potresna svjedočanstva.
Znači, Anđelka je isto što i vi, isto što i svaka čitateljica ili čitatelj koji se suoče s tim strašnim dokumentima koje sam stavila u knjigu. Ona je doživjela PTSP, a opisuje moment u kojem kao prava Kanađanka, prisustvuje promociji knjige koju je napisao muški protagonist, stvarni, koji je trebao braniti te žene, a ne biti posredni ili neposredni suučesnik u zločinima. Tu je knjigu čitao po sajmovima, a osobe kao što je ona, prave Kanađanke, su plakale. I ona sama je osjetila da bi mogla zaplakati nad uvjerljivošću tog „pravog“, muškog narativa.
To otvara mnoga pitanja, no počnimo s onim o njezinu porijeklu. Zašto vam je bilo bitno da Anđelka bude Kanađanka, iz imigrantske obitelji? Što ste dobili njezinim pogledom izvana, a što vam je dala obiteljska pozadina?
Ona dolazi kao svjedokinja koja ima objektivnost. Imate mit objektivnog izvještavanja u istraživačkom novinarstvu i to vrlo često ostane mit. Mnoge su zamke, i nemamo vremena sad razgovarati o njima – autocenzurama, cenzurama, načinima na koje se trenutno ponovno pokušava u kazneni zakon staviti kaznena odgovornost za neodavanje izvora, što je smak sloboda.
Idealno je bilo simulirati poziciju unutra i vani, onu na kojoj pokušavate održati razinu distance. A kad vas pogodi, pogodi vas kao ženu, čovjeka, ljudsko biće. I onda je to možda i snažnije zbog toga što ona, kad puno godina kasnije smogne snage, odvojiti se od PTSP-a i dokumenata, shvati da je poput slijepe Janje koja je, da bi spasila vlastito potomstvo, propustila kugu kroz svoja vrata. Šenoina Janja poludi jer shvaća da svaka neodgovornost prema zajednici mora imati reperkusije i prema osobi, pojedincu. To shvaća i Anđelka.
Maločas ste spomenuli promociju knjige u Kanadi. Anđelka osjeća kao da je zakasnila jer je netko drugi već dao svoje viđenje što otvara dva pitanja. Postoji li ultimativna istina u književnosti? Poništava li jedan pogled drugi? Implicira li postojanje muškog narativa da za ženski nema mjesta?
Ne, muški narativ je u ovom slučaju i kolonijalistički, to je metafora kolonijalnog, osvajačkog. Puno sam se na jednoj razini bavila prvim narodima u Kanadi, sjetite se da Anđelku i baka naziva „svojom malom, hrabrom Irokez“ zbog toga što su Irokezi imali potpuno drugačiji pristup hrabrosti. Njihov nije bio umrijeti slavno, ali je bio braniti se. Između toga je postojao strašni kulturalni rascjep koji jedva možemo pojmiti – oni svoje mrtve nadoknađuju ratovima žalovanja od onih koje su zarobili. Ti zarobljenici prolaze težak put. Zapravo je svaki put prijelaza mukotrpan, prije mučenje u kojem oni posvajaju osobu koja je prošla taj ritual. Posvojene se nikad više ne pita odakle su, zakapaju, doslovno i preneseno, prijašnje ime i identitet, i jednom za svagda su primljeni u novu zajednicu.
A istina?
Istina je uvijek višeslojna, kao i pravda. Pravda je slijepa, tako je često i prikazana. A istina se mora tražiti u sebi, u osobnoj odgovornosti. Mislim da univerzalnost istine treba tražiti kroz spoznaju da mi sami možemo tome doprinijeti, a ne da uteg istine stalno prebacujemo na drugoga. Pitanje je kako izaći na kraj s time. Osobne istine nisu nužno nekompatibilne s općim istinama ukoliko ste dosljedni, ukoliko ih etički branite unutar sebe, argumentirate ih dobro spram drugih, a ne tjerate druge da prihvate neku od vaših opsesija koje se mogu pretvoriti u teror.
Što je s pitanjem moralnog u književnosti? Postoji li ono uopće? Vašu bismo Anđelku trebali čitati kao hrabru ženu sa snažnim moralnim kompasom, no je li ona to doista?
Ne, nitko u toj knjizi nije nevin, svi dolaze do točke poraza, svačija moralnost je upitna. To se često zanemari jer imamo sheme po kojima prihvatimo junake kao pozitivne. No to nije tako, u stvarnom životu svi smo slojeviti, stvarne smo osobe, često se borimo protiv sebe samih, radimo u korist vlastite štete, a ona je otjelovljeni poraz.
Tih je točaka mnogo pa bi knjizi možda bolje pristajao naslov u pluralu. U jednom trenutku kažete da se već jednom iskorištene ljude ponovno iskorištava za slavu nekog drugog. Je li to samo točka poraza književnosti ili potpuna izdaja svega što bi ona trebala biti? Je li, naposljetku, vjerovanje da književnost daje glas utopističko?
Nije utopistički vjerovati da književnost daje glas, ta je ideja uključena i u ovaj moj, uvjetno rečeno, mali roman. Da, književnost u jednom svom aspektu služi tome da postavlja pitanja pa i da u pitanje dovodi i sebe, svoje strukture, teme, žanrove. Što bi danas bio potpuni poraz književnosti? Pristanak na autocenzuru, to bi bilo gore od svega. Između istraživačkog novinarstva kao žanra koji ulazi u literaturu i fikcionalizira žrtvu, mora postojati etika pristupa. Time roman, i obezimenjena žrtva, na nekoj razini dobivaju svoje „zašto“.
Kao i u odgovornosti prema stvarnim ljudima, spisateljica je odgovorna prema svojim junakinjama. Neću se uspoređivati s Ibsenom, ali dat ću primjer. Ovaj je moj roman malo drugačiji od onoga što uobičajeno pišem, a u Ibsenovu je opusu „Neprijatelj naroda“ bio prilično različita drama koju danas rijetko tko postavlja pa i nije lektirna literatura. Njezin se glavni junak čini sasvim dobar, čini se da zastupa pozitivne stvari. Naime, u malom mjestu u koje dolazi smješteno je lječilište, ali voda u njemu je zagađena i junak to želi podijeliti sa zajednicom, za opći boljitak. Nakon prvoga oduševljenja dijela ljudi čak ga ni u vlastitoj obitelji više nitko ne podržava. Ibsenova ravna drama bez psihološke slojevitosti bi danas bila izuzetno aktualna, to je aktivistička, ekološka drama. U prepisci s izdavačem Ibsen kaže da se mogao još baviti tim likom, ali nakon izvjesnog vremena morao ga je napustiti. Znači taj odnos prema živom liku, odgovornost za lik pa i put u kojem lik ponekad doista traži autora, a ne samo autor lik su važni.
Rekla bih da je etika pisanja i na toj razini u kojoj dolazi do konstrukcije lika u odnosu na stvarnost. Ne možete pisati u vakuumu. Ne moram biti hiperrealistička književnica da bih rekla da niti jedan vakuum nije proizveo dobru literaturu, čak i oni poput Fossea koji se trude potpuno se lišiti bilo kakvog neposrednog aktivizma, ne uspijevaju izbjeći aluzije na društvena pitanja nego u svojim najboljim dometima literature točno pogađaju bit našeg načina života i detektiraju ono što je zapravo pravi problem čovjeka. A to uvijek jest problem potrage za istinom. Na mikro ili makro nivou, posve je svejedno.
Cancel culture uvijek kreće iz nerazumijevanja ili površnog razumijevanja, što je još gore. Ako ostanete na površini, ne dopuštate ulazak u dubinu vremena što dovodi do potpunog zaborava.
Anđelkin snažan osjećaj odgovornosti prema onome što piše povremeno nadilazi i nagon za očuvanjem vlastitog života. Poput liječnika, stavlja život na čekanje i, unatoč noćnim morama, slomovima, prijetnjama koje prima i podršci koja joj nedostaje, potpuno je predana onome što radi. Prepliće li se ovdje njezina priča s vašom? Koja je cijena bavljenja umjetnošću?
Da, imala sam duge godine aktivizma u PEN-u pa sam zaista i na svojoj koži višekratno osjetila i mizantropiju i primordijalnu mržnju prema uspješnoj ženi. Doživjela sam snažno političko prebacivanje svih bitnih pitanja na ženska pitanja – kad ga izlaže muškarac, problem je politički, a kad to učini žena, vrlo jasno, onda je to problem žene. Ta zamjena argumenata je nešto što sam dobro osjetila. Nećemo obnavljati teška vremena u kojima sam primala neposredne prijetnje, bila praćena… bila su to mračna vremena.
Cijena je, dakle, uvijek visoka, ali postoji i visoka odgovornost za to da pišete ono što vas zanima. Danas je možda veći problem i snažnija autocenzura, ako pristanemo na nju i na valu tzv. cancel kulture (kulture otkazivanja, op.ur.) prihvatimo da nam neke teme ne pripadaju, izgubili smo. Govorim to u beletrističkom smislu, jer postoje čak i čitave liste tema nepodobnih za određenu grupaciju pa, primjerice, muškarac ne može pisati iz perspektive žene, jedna manjina ne može pisati o perspektivi druge…
Mnogo toga je rizično, čak i u ovome romanu. Sjetimo se i primjera Meštrovićeve skulpture Indijanca koji napinje luk – on ga je namjerno napravio u čistom pokretu, bez luka, nije pristao na stereotipizaciju i zapravo cancel culture u njegovu slučaju, neovisno o ishodu, griješi. I to zbog toga što svaka umjetnost svjedoči svoje vrijeme. Jer kod Meštrovića je unutarnja etika bila jača i od predrasude koja je u njemu možda postojala i tako je lišio stereotipizacije lik Indijanca.
Je li uopće smisleno umjetnost nekog vremena izvlačiti iz povijesnog i sociokulturološkog konteksta i promatrati je svojom optikom?
Cancel culture uvijek kreće iz nerazumijevanja ili površnog razumijevanja, što je još gore. Ako ostanete na površini, ne dopuštate ulazak u dubinu vremena što dovodi do potpunog zaborava. Ispričat ću jednu drastičnu scenu – postojalo je vrsta mučenja kod mongolskog naroda kojom su željeli postići da njihovi robovi rade bez mozga – jedan dio zarobljenika bi prodali, a drugi dio upotrijebili da budu radnici koji ništa ne misle. Na glavu bi im stavili kožu s vrata neke životinje i ostavili ih na suncu nekoliko dana. Ako prežive, potpuno bi izgubili sjećanje.
Gubitak sjećanja strašan je moment, ali danas ne morate na ljudima primijeniti mongolsko mučenje da bi izgubili memoriju. A upravo na temelju sjećanja možemo napraviti revoluciju, ako nam jednom zatreba. Ja je ne propagiram jer revolucija također pojede svoju djecu. Ali ta vrsta uravnavanja vijuga, stavljanja svega pod tepih je kontraproduktivna jer pretvara ljude u nemisleća bića koja će sutra biti idealan materijal za nadogradnju. Mi zato jesmo posljednji ljudi, a možda je tako i pravedno. Tko smo mi da spriječimo evoluciju? A evolucija je sigurno i transhumanistička nadogradnja čovjeka u neku vrstu kiborga.
Hoće li to imati samo negativne posljedice po kvalitetu ljudskog života?
Ne, naravno da ne, danas u novinama možemo pročitati kako čovjek s ugrađenim čipom ponovno hoda. To će, dakle, imati pozitivan utjecaj na medicinu, sigurno. Ali tko će vladati tom nadogradnjom? Sama pomisao da bi njome mogla upravljati pseudoelita, tri posto bogatih ili utjecajno bogatih ljudi je zastrašujuća. Što bi se onda dogodila s pameću čovječanstva? Bismo li živjeli prema upali-ugasi modelu?
Smijeh Meduze je pobjedonosni smijeh, ali svjedoci smo repatrijarhalizacije i smijeh Meduze se danas u ženskim pravima poima kao groteska. Taj pobjedonosni smijeh više ne postoji osim u nama samima, možda ćemo ga moći ponovno iznjedriti i ponovno izvojevati prava koja smo uzimale zdravo za gotovo.
Umjesto otkazivanjem i poništavanjem, u romanu se bavite dekonstrukcijom. I to mitova, a jako vam je važan onaj o Meduzi. Što književnost dobiva od mitova, a što njihovom raščlambom, naročito onih mizoginih?
U pravu ste, velika sam ljubiteljica feminističke literature, a Smijeh Meduze (poznati esej kritičarke i spisateljice Hélène Cixous, op.ur.) bio je stečevina oslobađanja u ženskom pokretu, filozofiji i praksi feminizma. Smijeh Meduze je pobjedonosni smijeh, ali svjedoci smo repatrijarhalizacije i smijeh Meduze se danas u ženskim pravima poima kao groteska. Taj pobjedonosni smijeh više ne postoji osim u nama samima, možda ćemo ga moći ponovno iznjedriti i ponovno izvojevati prava koja smo uzimale zdravo za gotovo. Moja generacija se borila pa smo šokirane da su neke stvari vraćene unatrag.
Zanimljiva je i metafora prijenosa znanja. Kažete kako stabla prenose znanje kroz korijenje pa, kad nestane stablo, to je kao kad umru baka i djed. No što se događa kad se ta ljudska „stabla“ premjeste, do kakve promjene u procesu prenošenja znanja dolazi?
Dio tih znanja uvijek ostaje s ljudima, prenosi se od generacije do generacije bez obzira gdje se oni našli. Vjerujem da se dio znanja vuče kroz sitno korijenje. Inače se sve više otkriva o bilju, komunikaciji bilja koje preko toga korijenskoga sustava može slati određene informacije koje nismo ni slutili da mogu. Način na koji se u nama nečujnoj dimenziji zvučnih valova događa komunikacija bilja na emocionalnoj razini fascinantna je jer izražava i prenosi strah na druge, djeluje kao vrsta prijenosa utilitarnog znanja o tome odakle opasnost dolazi. Postavlja se pitanja tko to čuje? Mi ne, ali možda kukci koji sudjeluju u oplodnji bilja. Danas se otvara nevjerojatno zanimljivo polje u komunikaciji između bilja, ali i životinja i ljudi. Sjetimo se, primjerice, dueta ptice i klarineta. Nešto nevjerojatno.
Je li, u slučaju izmještenog znanja, bitno da ga onaj kome je namijenjeno, čuje?
Točno to, bitno je hoće li netko čuti, hoće li izoštriti svoja čula za to. Mi danas, na nekoj razini, izoštravamo čula i nismo toliko usmjereni na ljudsko nego razmišljamo o tome što bi bilo da preokrenemo logiku i uz pomoć drugačije logike otvorimo razgovor s drugim bićima, biljem i životinjama. Nedavno sam objavila zbirku poezije „Prljavi od zemlje, pijani od zraka“ gdje se bavim ekologijom. Poezija je poezija, ali podloga je filozofska, ekološka razina, o komunikaciji s biljem.
Amplitude povijesti ponavljaju se otprilike svakih tridesetak godina, ali ne možete naučiti baš previše jer uvijek stasaju nove generacije.
Zanimljiva je ideja kojom se poigravate, a to je pretvaranje romana u knjigu snimanja. Pretpostavljam da to činite kako biste naglasili onomatopejičnost koja romanu možda katkad nedostaje, no zanima me i je li to da bi se naglasilo licemjerje društva i umjetnosti? Naime, dok filmovi, što druge umjetnosti još nemaju, nose oznake zabrana za određene dobne supine, u životu su izloženi kudikamo većim traumama.
Točno, djecu „štitimo“ od filmova, a iznad glava im padaju rakete i oružje je posvuda dostupno. Pa i masakri koje su djeca počinila prisutni su svugdje zbog sveukupne dostupnosti nasilja preko ekrana. I kulture nasilja.
Je li se kultura nasilja doista prelila iz Amerike ili je oduvijek prisutna, a danas je samo vidljivija?
Ne bih rekla da je oduvijek prisutna. Globalizirano smo društvo, ništa se više ne može sakriti, komunikacija je otvorena, internet je u slavnim vremenima poslužio svrsi da se otvorimo za drugo i drukčije, da postanemo znatiželjniji, a danas se vratio na opsesiju mikrogrupa. Što je ta opsesija? Općenito glorifikacija oružja naspram bilo kojih drugih vrijednosti.
A knjiga snimanja?
U romanu su najmanje tri žanra – jedan bi bio onaj u dijalozima, koji podsjeća na scenarij. Drugi je dokumentaristički, a treći je esejistički. Sva ta tri sam spojila u eksperimentalni roman, ali knjigu snimanja sam odabrala jer se ona stvara tako da na jednom dijelu imate popis svega vizualnog, a na drugom su zvukovi. Kao što znate, zvukovi se naknadno sinkroniziraju na sliku. A ovdje je čitatelj taj koji sinkronizira zvuk na sliku. U širem smislu, nažalost, društvo je to koje sinkronizira zvuk na tuđu patnju pa se dogodi da su neki privilegirani, njihova se bol medijski čuje i vidi dok je drugima uskraćen zvuk na prizore stradanja.
Stalno povlačite paralele s prošlošću. Glasna su nagađanja kako bi i rat devedesetih bio manje krvav da su razriješene neke traume i otvorene rane nakon Drugog svjetskog rata. Izlišno je razgovarati o tome bi li doista, no možda možemo razgovarati o zalogu za budućnost – jesmo li išta naučili?
Točno, amplitude povijesti ponavljaju se otprilike svakih tridesetak godina, vidi se jedan obrazac, ali ne možete naučiti baš previše jer uvijek stasaju nove generacije. A ako imate zatvoreni krug stradanja u kojem su neki od vaših bližnjih poginuli ili bili mučeni, onda se to kao stres prenijelo i na vas. Kao kod svake traume, ona ide daje. To je jednostavan, ali vrlo efikasan mehanizam u kojem se na nasilje odgovara nasiljem, u takvom se stanju ništa ne može naučiti. Ne znam kad će se ljudski rod civilizirati da nadiđe tu vrlo prisutnu vrstu mehanizma. Osim toga, još je i prisutnija ta sprega novca i zarade na ratovima. Sprega novca i krvi. Zarada na ratu je uvijek bila prisutna, ali sad je enormna.
Je li onda naslijeđena trauma snažnija od protočnog znanja?
Da, nažalost jest. Duboko vjerujem da je to moguće promijeniti. Djeluje malo utopistićki, ali moguće je. Čini se da smo sad deevoluirali, da smo prebacili sjećanja na eksterne diskove i da tu ima malo pomaka, da će se dogoditi nadogradnja, da ćemo postati baza za transhumana bića, da smo posljednji ljudi. Sve je to moguće, ali i prirodno.
Tehnološka evolucija je prirodna evolucija i jako je teško predvidjeti kako će se dalje razvijati i hoće li kolektivna empatija donijeti pobjedu na razini na kojoj ćemo i platiti time što ćemo postati poput pčela ili mrava. Ali će barem ljudski rod biti harmoniziran. Naravno, takva će promjena ići nauštrb umjetničkoga i individualnog, ali ići će u nadilaženje ovoga s čime se sad suočavamo i u smislu uravnjenja svega u kolektivnoj inteligenciji.
Je li onda, naposljetku, utopistički zaključiti da književnost, kao čuvarica sjećanja, dobiva na važnosti porastom potrebe da sve pohranjujemo izvan sebe, na diskove?
To ulijeva nadu, tu je važnost književnosti, lijepe književnosti. To daje nadu i za nas koji pišemo, da će svijet trebati jednom to što mi pišemo.
Jeste li vi pisci onda ti „junaci našeg doba koji nam trebaju više nego superjunaci?“
To ćete vi odgovoriti.
Točka poraza
- Sandorf 03/2023.
- 238 str., meki uvez
- ISBN 978953351463
- Cijena: 17.92 eur
Kad je došla u domovinu svojih predaka, u razdoblju koje je za nju bilo sezona u paklu, susrela se s jezom i sa zadahom truleži i smrti. Wendigo je postao Anđelkin osobni pojam duha rata, njena osobna lozinka za ulazak u svijet kanibalske politike koju se nije smjelo olako svesti na neki tamo 'bratoubilački rat' na egzotičnom terenu zapadnog Balkana, nego ju je trebalo shvatiti iz odnosa moći na malo široj karti svijeta.