Karolina Zlatar Radigović: Tema o kojoj će se u budućnosti tek pričati jest pitanje odnosa knjižnica za slijepe i umjetne inteligencije
Inovacija koju je sredinom petnaestog stoljeća za sveukupnu populaciju tada poznatog svijeta predstavljao pronalazak tiskarskog stroja, u životima slijepih i slabovidnih dogodila se 1829. kada vizionar Louis Braille, i sam slijep od najranijeg djetinjstva, osmišljava sustav za taktilno čitanje, u potpunosti prilagođen senzornim potrebama skupine kojoj je čitanje dotad bilo posve onemogućeno. Braille je time za njih demokratizirao pristup znanju i otvorio put samostalnijem životu.
Trebalo je, ipak, proći još stotinjak godina da bi se građa namijenjena slijepim i slabovidnim čitateljima počela sustavno proizvoditi, prikupljati, objedinjavati i nuditi korisnicima na posudbu i čitanje. U Hrvatskoj se inicijativa prvi put javlja 1921. kada, pri Društvu za izobražene slijepce postoji knjižnica o čijem se djelovanju ne zna mnogo, a za trajanja Drugog svjetskog rata gubi joj se svaki trag. Kontinuirana proizvodnja knjiga za slijepe u Udruženju slijepih grada Zagreba počinje 1949., a taj će fond poslužiti kao temelj osnivanja Republičke knjižnice za slijepe u sastavu Saveza slijepih Hrvatske 1965.
Protok vremena i društveni napredak druge polovice dvadesetog stoljeća doprinijeli su povećanju svijesti o važnosti opismenjavanja slijepih i slabovidnih osoba, kao i o nužnosti dopiranja knjige do svakog potencijalnog čitatelja. Tako Hrvatska knjižnica za slijepe uredbom o osnivanju postaje samostalna javna ustanova u kulturi 2000. godine te ima dva suosnivača, Ministarstvo kulture i medija koje brine o sustavnom financiranju potreba knjižnice dok Hrvatski savez slijepih daje prostor knjižnici na raspolaganje za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Ključan trenutak u razvitku knjižničnih usluga i broja korisnika dogodio se potpisivanjem i interpoliranjem Ugovora iz Marakeša u Zakon o autorskom pravu koji je omogućio olakšan pristup objavljenim djelima i drugim sadržajima slijepim i slabovidnim te osobama koje imaju teškoće pri čitanju standardnog tiska. Danas se među 1245 svojih korisnika ubrajaju i osobe s teškoćama u čitanju standardnog tiska. Njima je na raspolaganju fond od oko 4500 zvučnih i knjiga na brajici.
Je li to dovoljno? O problematici proizvodnje i prilagodbe građe za korisnike Hrvatske knjižnice za slijepe razgovarali smo s Karolinom Zlatar Radigović, knjižničarkom koja je 2020., nakon dva desetljeća rada u narodnim knjižnicama, došla na čelo ove ustanove.
Petra Miočić Mandić: Novinarstvo i knjižničarstvo su, barem u percepciji javnosti, dijametralne suprotnosti – prvo je dinamično, često i stresno zanimanje dok drugo podrazumijeva opušteno „bavljenje knjigom.“ Gdje ste vi vidjeli poveznicu i što vas je, nakon novinarske diplome na Fakultetu hrvatskih studija odvelo bibliotekarstvu na Filozofskom?
Karolina Zlatar Radigović: Točno je, novinarstvo se čini izuzetno zanimljivim poslom naročito kad si mlad, a o knjižničarkama se često razmišlja kao o starijim gospođama s punđama koje puno čitaju, uglavnom zadužuju i razdužuju knjige svojim korisnicima pa se ovaj tip posla stereotipno čini izuzetno jednostavan i lijep. Spletom životnih okolnosti uz novinarstvo odučila sam studirati i bibliotekarstvo. Već za vrijeme studija radila sam i živjela sama te sam se bavila različitim poslovima koje sam smatrala da će mi pomoći s mojim studiranjem poput rada s tiskovinama, u medijima i na radiju. Najljepši dio novinarstva uvijek je bio onaj istraživački. Kada sam dobila priliku da počnem raditi u Knjižnicama grada Zagreba, prihvatila sam ju te je moj rad počeo teći u drugom smjeru od zamišljenog.
Uvijek ću reći da postoji krasna poveznica knjige i novinarstva, bitnija od ičega. Naime, knjiga je u novinarstvu prepoznata kao sekundarni izvor informacija. Zapravo, nema tih točnosti koje ćete pronaći nigdje drugdje osim u knjigama i one će vam pomoći u vašem svakodnevnom radu. Tim načinom razmišljanja ove dvije grane postaju izuzetno bliske i jedna bez druge nikako ne ide ako se novinarstvom na ispravan način želite baviti.
Meni je od samih početaka raditi s knjigama i organizirati znanje u hramu kulture bilo izuzetno prihvatljivo, a u konačnici me je i definiralo u mojem profesionalnom radu. Ono što sam shvatila jest da u informacijskom dobu, mnogo više od spomenutog stereotipa, knjižničarstvo podrazumijeva puno veći obim posla i izuzetno je važno, iako ne nužno, da imate i drugu struku, da bi sebe bolje mogli dati u profesionalnom smislu. Treba stalno učiti i razvijati se.
Je li želja za učenjem u pozadini odluke da se, nakon dvaju desetljeća rada u službi obrade i nabave narodnih knjižnica, javite na natječaj za mjesto ravnateljice Hrvatske knjižnice za slijepe? Što je pobudilo vaš interes prema specijalnim knjižnicama?
Točno, na mjesto ravnateljice knjižnice došla sam iz Knjižnice Novi Zagreb koja spada u Knjižnice grada Zagreba. Ali nisam oduvijek radila samo na poslovima visoke stručne spreme. Moji počeci se vežu uz Gradsku knjižnicu Ante Kovačić u Zaprešiću. Tamo sam počela raditi kao pomoćna knjižničarka, imala sam odličnu mentoricu koja me povukla, prepoznala u meni potencijal, volju za radom i učenjem. Na tom sam mjestu naučila raditi sve, od samih početaka; pripadam generaciji koja je radila s karticama, a bavila sam se svime, od otpisa, organiziranja događanja, rada s korisnicima i fondom, preko svih segmenata poslovanja, prošla sam sve bitne poslove vezane uz knjižničarstvo.
Studij ali i odgovoran odnos prema radu omogućili su mi obavljanje poslova koji nisu nužno bili namijenjeni isključivo srednjoj stručnoj spremi. Tako prelazim u Knjižnicu Tina Ujevića na Trešnjevci i ondje ostajem tri godine sve do 2003. kada dolazim u nabavu i obradu središnje novozagrebačke knjižnice te usko surađujem s kolegicama i kolegama iz centralne knjižnice, ali i drugih pet knjižnica u Novom Zagrebu. Period u ovoj knjižnici uvijek ću pamtiti kao mjesto koje mi je dozvolilo da se moji potencijali razviju do maksimuma. Tu sam se, uz redovan rad angažirala u radu zagrebačkog i hrvatskog knjižničarskog društva te Hrvatskog čitateljskog društva. Upravo ta uključenost mi je pomogla da svoje afinitete realiziram na najbolji mogući način na korist zajednice kojoj služim.
Uvijek ću reći da postoji krasna poveznica knjige i novinarstva, bitnija od ičega. Naime, knjiga je u novinarstvu prepoznata kao sekundarni izvor informacija. Zapravo, nema tih točnosti koje ćete pronaći nigdje drugdje osim u knjigama i one će vam pomoći u vašem svakodnevnom radu. Tim načinom razmišljanja ove dvije grane postaju izuzetno bliske i jedna bez druge nikako ne ide ako se novinarstvom na ispravan način želite baviti.
Uz redovito učenje i usavršavanje, shvatila sam da želim promjenu, progresivan sam tip, znala sam da mogu bolje i više te sam se odlučila naći novu priliku. Prijavila sam se na otvoreni natječaj za ravnatelja knjižnice u kojoj i danas radim. Ovo je napola knjižničarski, a napola menadžerski posao. Ovdje sam sigurno prenijela velik dio znanja iz Knjižnica grada Zagreba s kojima Hrvatska knjižnica za slijepe ima sličnosti jer i ona, u svojoj prirodi jednim djelom funkcionira kao i narodna knjižnica.
Hrvatska je knjižnica za slijepe, spomenuli ste, dijelom i narodna knjižnica. Ona bi, po svojoj definiciji, trebala biti mjesto susreta i ispunjavanja drugih, ne samo čitateljskih, potreba svojih korisnika. Budući da Knjižnica ima niz zadaća, spomenimo samo da ste jedina knjižnica koja proizvodi građu, a ograničeni ste brojem zaposlenika, uspijevate li ispuniti i tu funkciju?
Naša je knjižnica jedina takva knjižnica u Republici Hrvatskoj. Ima dva suosnivača, Ministarstvo kulture i medija i Hrvatski savez slijepih, a ustanovom upravlja Upravno vijeće. Iako joj novija, neprekinuta povijest seže u sada već davnu 1965. godinu, knjižnica egzistira više od 20 godina kao samostalna ustanova u kulturi na dobrobit svojih korisnika. Tijekom tog razdoblja nametnula su se mnoga važna pitanja vezana uz rad knjižnice te su bile nužne i određene izmjene kako bi ona što kvalitetnije funkcionirala. Krajem 2020. godine okarakterizirana je od strane Ministarstva kulture i medija kao specijalna knjižnica.
U svojem svakodnevnom radu knjižnica surađuje s institucijama poput Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Državnim zavodom za intelektualno vlasništvo, Centrom za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ te drugim brojnim pojedincima ili institucijama koje su uvijek bili spremni za našu knjižnicu dati svoje znanje i podršku. Na taj način Hrvatska knjižnica za slijepe uspjela se nametnuti kao vodeća knjižnica kada su u pitanju i druge knjižnice koje se bave uslugama koje uključuju proizvodnju i nabavu knjižnične građe u pristupačnim formatima u svrhu pružanja knjižnične usluge osobama koje iz bilo kojeg razloga ne mogu čitati standardizirani tisak. Za svoj rad, knjižnica je dobitnica brojnih nagrada i priznanja.
Uz redovnu djelatnost proizvodnje knjiga i časopisa, u knjižnici se priređuju događanja i osmišljavaju radionice, te se vrši ispis i provjera točnosti podataka navedenih Brailleovim pismom na pakiranju lijekova i ostalih proizvoda. Prema potrebi i utvrđenim uvjetima knjižnica pruža druge tehničke i stručne usluge pravnim i fizičkim osobama koje imaju uređena autorska prava, a za potrebe proizvodnje materijala u pristupačnim formatima. Knjižnica obavlja i matičnu djelatnost za sve knjižnice u Republici Hrvatskoj koje se bave djelatnošću proizvodnje i nabave knjižnične građe u pristupačnim formatima u svrhu pružanja knjižnične usluge osobama koje ne mogu čitati standardni tisak.
U današnjem društvu najvažnije da svi čitamo i razumijemo ono što pročitamo, format nije važan. Trebamo se možda pitati možemo li biti jednako usredotočeni na čitanje i slušanje. Jedan dio korisnika knjižnice čita knjige dok obavlja neke druge aktivnosti, pojedine videće osobe slušaju zvučne knjige dok voze auto.
Naravno, brinemo se o čitanju od samih početaka pismenosti kod najmlađih korisnika pa do kad postoji potreba pojedinaca, a korisnička nam je struktura ista kao u narodnoj knjižnici. Jedina je razlika što mi prilagođavamo sadržaje i stvaramo formate koji su čitljivi našim skupinama korisnika. Kod nas u knjižnici zna biti jako uzbudljivo. Ideja vodilja jest da se u ovoj knjižnici korisnici osjećaju kao kod kuće, da nemaju ograničenja, znaju gdje mogu sjesti, kako se kretati, općenito da znaju kako za njih nema prepreka.
Ove je godine Mjesec hrvatske knjige bio posvećen prevoditeljima, pa smo našim korisnicima organizirali radionicu engleskog jezika, odraslima i srednjoškolcima. Imali smo koncert povodom predstavljanja zbirke „Sabrana djela za gitaru“, profesora gitare i člana knjižnice. Održala se i scenska igra „Drugačiji si, to je baš cool“, postavljena prema šaljivim pričama iz svakodnevnog života osoba oštećena vida. Stalno se i užurbano radi. Neka događanja poput Kviza znanja, natječaja za najbolju kratku priču, dodjele priznanja „Antun Lastrić“, Božićnog koncerta studenata Muzičke akademije ili Državnog natjecanja u brzom i izražajnom čitanju brajice odvijaju se na godišnjem nivou, ali u kontinuitetu dok su neka događanja poput promocija ili tribina povremena.
Na mjesto ravnateljice dolazite, a to nije nevažno, krajem 2020. Zagreb je, uz pandemiju koronavirusa, zadesio i potres. Prirodne su katastrofe, dakle, obilježile promjenu radnog mjesta. S kojim ste se posebnim izazovima susreli? I koliko su navedene promjene utjecale na živote, a onda i čitalačke navike slijepih i slabovidnih osoba?
Tako je, u knjižnicu sam došla 1. prosinca, dotad je, uz ta 2P, potres i pandemiju, zadesio i treći – poplava u podrumu. To je obilježilo 2020. godinu našoj knjižnici i sigurno da djelatnicima knjižnice nije bilo jednostavno obavljati svoju redovnu djelatnost. Ujedno ovo se razdoblje pokazalo i kao prilika. Izazov smo u odnosu na korisnike iskoristili tako što smo napokon u punom smislu otvorili digitalnu knjižnicu. Bilo je jako dinamično, korisnici su kod kuće angažirali obitelji i prijatelje da im pomognu oko preuzimanja knjiga. Trudili smo se premostiti nedostatak kontakta, čuli smo se često telefonom s članovima knjižnice. Dio djelatnika je radio od kuće. S druge strane napravljeni su revizija i otpis među zvučnim knjigama. Puno se radilo, cijelo vrijeme su se snimale knjige, putovale poštom, knjižnica je funkcionirala bez potrebe za dolascima korisnika.
Korisnici za vrijeme pandemije nisu mogli osobno dolaziti u prostorije Knjižnice što je nekima, vjerojatno, predstavljalo olakotnu okolnost. No kako je nedostatak socijalnog kontakta utjecao na njih? Jeste li ih uspjeli vratiti?
Naše korisnike treba motivirati i mi to činimo. Ali, telefon je ključan za komunikaciju sa slijepim osobama. Ako su imali previranja, nedoumice ili nesigurnosti, bili smo tu. Istina, nisu mogli osobno doći, ali trudili smo se da im ništa ne nedostaje. Moram napomenuti da mi imamo i podcast, pa smo ondje prebacili književne susrete i tako ga pretvorili u književni podcast. Bio je to način na koji smo nadomjestili događanja uživo i zadovoljili korisničku potrebu da čuju nešto novo i drugačije. Pozvali smo autore da čitaju svoja djela i razgovaraju o knjigama što također lijepo funkcionira i danas. Imali smo i krasnu suradnju s pojedinim nakladnicima.
Djelatnost kojom se knjižnica bavi jest i proizvodnja časopisa. Tu su „Izbor“ za politička pitanja i svakodnevnicu, „Mladost“ za mlade i sve koji se tako osjećaju, „Žena“ za žene, „Sveta Lucija“ za religijska pitanja i „Šah“, a najveći broj pretplatnika ostvaruje časopis „Znanost i umjetnost“, njih gotovo 200, pa podcaste i druge sadržaje prebacujemo i u taj časopis kako bi naši korisnici bili upoznati sa većim brojem sadržaja koji govore o radu knjižnice te drugim različitim temama.
Izazov je, dakle, bio i prilika? Vaša knjižnica nije otvorena samo korisnicima sa zagrebačkog područja nego i iz cijele Hrvatske. Jeste li se njima, uz pomoć novih tehnologija, uspjeli dodatno otvoriti?
Jesmo. Što se tiče tribina, sad većinu događanja snimamo, puštamo u časopise i na YouTube kanal. Imamo i mogućnost sudjelovanja preko Zoom-a, svi koji žele biti na tribini, mogu sudjelovati jednako. Dobro ste primijetili, jednom stvorene prilike više ne puštate jer shvatite da su dobre. Kao Hrvatska knjižnica za slijepe, na neki način mi i jesmo nacionalna knjižnica jer ništa niti slično u Hrvatskoj ne postoji. Osim toga, naši članovi nisu samo građani Republike Hrvatske, to mogu biti i svi građani država članica Europske unije.
Kakvu suradnju ostvarujete s narodnim, školskim i visokoškolskim knjižnicama? Koliko njih nudi usluge slijepim i slabovidnim korisnicima? Kakvu podršku imate od narodnih knjižnica?
Knjižnica ima razvijenu suradnju sa školskim, narodnim i visokoškolskim knjižnicama, udrugama, domovima umirovljenika i centrima. Surađujemo s 18 škola, 25 knjižnica i 8 domova za starije i nemoćne osobe. U viziji i misiji nam mora biti da dođemo do svakog korisnika koji ima pravo na našu knjižnicu. Dakle, tu su prije svega, slijepe i slabovidne osobe ali i sve one druge koje imaju teškoće u čitanju standardnog tiska. Ali u te skupine ubrajamo i osobe s disleksijom, osobe u oporavku od neke bolesti, često moždanog udara, starije osobe koje ne mogu fizički držati knjigu u rukama. Ta treća skupina naših korisnika dosta je šarolika.
Primjećujemo da je u porastu broj djece s teškoćama u čitanju i pisanju. Pretpostavka je da će taj broj nadići broj slijepih korisnika knjižnice. Kako kod nas tako i u svijetu, ne postoje neka bitna odstupanja. Sa školama koje takvi učenici pohađaju ostvarujemo lijepu suradnju kojom se jasno definira tko ima pravo na naš fond bez ikakvih prepreka. Na taj način uvelike pomažemo djeci s teškoćama u čitanju.
To je važno zbog Sporazuma iz Marakeša kojim se pristupačni formati izuzimaju od zakonskih odredaba o autorskom pravu?
Da, zbog sporazuma iz Marakeša s jedne i kršenja autorskih prava s druge strane. Surađujemo sa Zajednicom nakladnika i knjižara, Državnim zavodom za intelektualno vlasništvo te Ministarstvom kulture i medija te nam je važno da u ugovorima bude jasno navedeno da naše sadržaje ne mogu preuzeti ljudi kojima isti nisu namijenjeni. A to je ponekad teško shvatljivo pa nas često pitaju zašto se naš fond ne otvori svima i kažu da bi bilo dobro kad bismo zvučne knjige snimali za sve. To je istina, ali mi to ne smijemo raditi odnosno, naše knjige namijenjene su samo našim korisnicima.
Spomenuli smo, vaša knjižnica ujedno, kao jedina takva u Hrvatskoj, sama proizvodi građu koju nudi korisnicima.
Tako je, naša knjižnica trenutno proizvodi tri formata za potrebe naših korisnika, ali to nije jedini način nabave koji knjižnica koristi kako bi zadovoljila čitalačke potrebe njezinih korisnika. Knjižnica je članica ABC konzorcija koji je proizašao upravo iz Ugovora iz Marakeša te se na svjetskoj razini može zatražiti ili razmijeniti željeni naslov. Od 2020. i donošenja novog Zakona o knjižnicama, napravljen je i novi Pravilnik o matičnoj djelatnosti pa se otad bavimo svima drugima koji se bave proizvodnjom pristupačnih formata, bili oni udruge ili ustanove i tako zajedničkim snagama upotpunjujemo sadržaje koje bi naši korisnici voljeli čitati.
Naša je knjižnica zadužena i za koordiniranje proizvodnje. Moramo vidjeti kakvo je stvarno stanje i uvijek na umu imati činjenicu da, prema podacima World Blind Union, samo je do 10% sadržaja prilagođeno slijepim i slabovidnim osobama. Kad znate taj podatak, cjelokupna djelatnost mora se temeljiti na tome da napravite što više pristupačnih naslova kako bi korisnici mogli doći do čim većeg broja sadržaja. Prosječni korisnik u našoj knjižnici pročita više od 40 naslova godišnje zato je važno pomno birati naslove.
Sudjelovali ste u međunarodnim projektima, posjećivali i IFLA-ine godišnje kongrese. Gdje je, po pitanju prilagođavanja sadržaja, Hrvatska u odnosu na druge europske zemlje?
Knjižnice našeg tipa u drugim zemljama dijele s nama iste ili slične potrebe a ne snima se ni više ni manje u postotku izdavanja novih naslova. Rekli smo da porasta skupina djece s disleksijom, isto se događa i knjižnicama našeg tipa u svijetu. Ali, bitno je naglasiti kako je tehnologija slijepim osobama na mnoge načine otvorila svijet i oni danas, zahvaljujući njoj, mogu puno više nego što su to ranije mogli. Tema o kojoj će se u budućnosti tek pričati jest pitanje odnosa knjižnica našeg tipa i umjetne inteligencije, načina njezine iskoristivosti u stvaranju pristupačnih formata.
Naravno, nemamo kristalnu kuglu, ali u kojem smjeru razmišljate? Kakva su predviđanja?
Već smo spomenuli tri pristupačna formata – zvučnu knjigu, knjigu na brajici i EPUB koje knjižnica proizvodi. Kako imamo različite korisnike i kako nemaju svi iste čitateljske navike, posljednji je specifičan jer omogućuje različitim korisnicima da knjigu pročitaju ili pomoću glasa, odnosno čitača ekrana ili samostalno, uz pomoć Brailleovog retka. Umjetna inteligencija mogla bi funkcionirati kad govorimo o povećanju broja naslova i stvaranja pristupačnih sadržaja, ali i svakodnevnim potrebama korisnika knjižnice.
Je li važno pitanje glasa? Korisnici vole tople, ljudske glasove. Ometa li ih mehanički glas u čitanju?
Taj je glas sada takav topao, ali ne znamo kakav će biti u budućnosti. Naravno, UI bi mogla pomoći u povećanju proizvodnje, ali može li išta zamijeniti toplinu ljudskog glasa. Kad su u pitanju publicistika i stručne knjige, možda, ali kod beletristike je topao, živ ljudski glas nužan. Mislim da bi mnogi naši korisnici teško prihvatili glas koji ne bi bio ljudski. Ali, treba malo dati i vremenu da odradi svoje, pričekati kolege koji su vičniji i poznaju više ovu problematiku da daju svoje mišljenje a onda i upute kako izvući najbolje od ponuđenog.
Borba za pismenost zadaća je svakog stručnjaka i pojedinca, jer su čitanje i pismenost prioriteti današnjeg vremena kad bogati nisu oni koji imaju resurse, već globalnu moć imaju oni koji posjeduju i prenose informacije i znanje.
Kakvu suradnju ostvarujete s nakladnicima?
Do sada smo ostvarili mnoge suradnje, ali bilo bi jednostavnije da je ona sustavnija. Nakladnici zaista pokazuju razumijevanje kada su slijepi i slabovidni korisnici u pitanju. Nikad nismo naišli na zatvorena vrata kad bismo se obratili nekom nakladniku, ali direktna suradnja ne postoji. U našoj se brajičnoj tiskari stvara i digitalni sadržaj, EPUB i s gotovim PDF-om bismo dobili mnogo, ubrzao bi se taj proces, posebno jer bi se izbjegao proces dvostruke korekture. Naime, nakon skeniranja knjiga radi se prva korektura dok se druga radi nakon stvaranja digitalnih formata poput EPUB-a ili brajice.
Može li vam tu od pomoći biti i Zajednica nakladnika i knjižara?
Imamo podršku Zajednice, ali kad govorimo o suradnji moramo govoriti o ozbiljnijem sustavu kroz institucije koje o takvim stvarima odlučuju. Naravno, mi ne možemo prilagoditi čitavu produkciju, ali i nema potrebe za prilagođavanjem baš svih sadržaja. Osim toga, za nas ne snimaju samo naši snimatelji i spikeri već imamo i vanjske suradnike. Pitanje je dosta kompleksno, ali digitalni bi nam primjerak poput PDF-a mnogo toga pojednostavio, ali i ubrzao proces proizvodnje pa bi samim tim i broj prilagođenih naslova bio veći.
Kad vidite silne reklame oko sebe ili na mreži, one vam oduzimaju pažnju, čitaju se različita uputstva, leci... to su neki drugi oblici čitanja za razliku od klasične knjige. Ako tako sagledamo pojam čitanja, moglo bi se možda reći da se čita više nego ikad prije. Međutim, problem je zapravo što se malo ljudi 'udubi' u tekst ili knjigu. To je tzv. dubinsko čitanje koje podrazumijeva niz sofisticiranih procesa koji potiču razumijevanje, a uključuju i zaključke, analogne vještine, kritičku analizu i dr.
Spremamo se ponuditi i neke nove formate, poput digitalne brajice. Imamo različite korisnike što iziskuje i različite prilagodbe. Kao knjižnica smo uključeni u Erasmus+ projekt „Putevima pristupačnosti“ kojim smo posjetili kolege i kolegice u Danskoj i Norveškoj knjižnici te učili od njih o tehnologiji i uslugama koje oni nude svojim korisnicima. Sjajno je bilo za vidjeti prilagođene mobilne aplikacije i streaming slijepim i slabovidnim korisnicima te strip za slabovidne osobe i osobe s disleksijom.
I gdje smo, po pitanju prilagodbe i inkluzivnosti usluga za slijepe i slabovidne? Nedavno sam u pokrajinskoj knjižnici u Berlinu vidjela da su, osim dijela fonda i orijentacijskih traka na podu, i legende u knjižničnom muzeju prilagodili slijepim korisnicima. Imamo li nešto slično u Hrvatskoj?
Mi, naravno, surađujemo s narodnim knjižnicama, lijep je primjer knjižnice „Fran Galović“ u Koprivnici, kao i suradnja s knjižnicom „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu, a uskoro vrata otvara preseljena gradska knjižnica u Rijeci za potrebe svih korisničkih skupina. Različite knjižnice žele nešto napraviti za dobrobit slijepih osoba i olakšati im njihovu svakodnevicu pa ih uvijek upućujemo i na suradnju s udrugama s njihova područja.
Naša knjižnica ima i izdavačku djelatnost te smo za potrebe narodnih knjižnica preveli i Smjernice za pristupačnost u narodnim knjižnicama koje nisu obvezujuće, samo su pokazatelj kako se to može izvesti u nekim drugim državama. Rađene su na finskom modelu, gdje postoji središnja knjižnica za osobe s teškoćama u čitanju koja je samo servis čije su usluge disperzirane kroz narodne knjižnice.
A narodne bi knjižnice, točno, trebale biti za sve jednake. Ono što nam je u fokusu kao knjižnice i što iščekujemo jesu smjernice za inkluzivne knjižnične usluge namijenjene osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska. One će zasigurno pomoći u rješavanju određenih naših nedoumica.
Nije li pitanje jednakosti ujedno i najvažnije? Često razgovaramo o tih „do 10% objavljenog sadržaja“ i pitamo se je li to dovoljno. Naravno – nije. Ali jesmo li svjesni da se neka građa ne smatra objavljenom dok nije svima dostupna?
To je san naših korisnika, ali i svih nas djelatnika. To su „born-digital“ izdanja odnosno, kaže se kako knjiga ne bi mogla biti objavljena dok nije svima pristupačna. No mislim da je to utopija jer nemoguće je proizvesti tu količinu digitalnog sadržaja na taj način zbog različitih uvjeta, jedan od njih je zasigurno i novac. Bi li to bilo ispravno? Da. Možemo li se tome nadati u budućnosti? Pa, nadajmo se da će nam umjetna inteligencija u tome pomoći. To bi bio pravi put, ali društvo nije tako posloženo, ne nužno samo naše. Pojedine knjižnice uvele su projekt e-knjige, hvalevrijedno za njihove korisnike, ali istovremeno nije pristupačno našima.
Prema konzumaciji zvučnih knjiga postoji još jedna predrasuda, često se govori o „čitanju,“ s omalovažavanjem ili podsmijehom. Jesu li to dva jednakovrijedna procesa?
To je kompleksno pitanje. Mislim da je u današnjem društvu najvažnije da svi čitamo i razumijemo ono što pročitamo, format nije važan. Trebamo se možda pitati možemo li biti jednako usredotočeni na čitanje i slušanje. Jedan dio korisnika knjižnice čita knjige dok obavlja neke druge aktivnosti, pojedine videće osobe slušaju zvučne knjige dok voze auto.
Nije li digitalno doba prepuno distrakcija i za videće korisnike?
Točno, jest. Još sam za rada u narodnim knjižnicama vidjela da neki korisnici čitaju istu knjigu i po nekoliko puta: neki iz zadovoljstva dok drugi jednostavno jer su zaboravili da su pročitali neki naslov. Ljudi tako funkcioniraju, a knjiga mora biti i razbibriga, nije dobro da bude isključivo sredstvo za učenje. S jedne strane moglo bi se reći, kad vidite silne reklame oko sebe ili na mreži, one vam oduzimaju pažnju, čitaju se različita uputstva, leci, da su to neki drugi oblici čitanja za razliku od klasične knjige. Ako tako sagledamo pojam čitanja, moglo bi se možda reći da se čita više nego ikad prije. Međutim, problem je zapravo što se malo ljudi „udubi“ u tekst ili knjigu. To je tzv. dubinsko čitanje koje podrazumijeva niz sofisticiranih procesa koji potiču razumijevanje, a uključuju i zaključke, analogne vještine, kritičku analizu i dr.
Građa prilagođena vašim korisnicima do njih, zbog zahtjeva proizvodnje, dolazi s odgodom. Kako ona na njih utječe u smislu zadovoljavanja njihovih emocionalnih potreba koje se ostvaruju čitanjem? Pitala sam vas za potres i koronu. Domaći su (kao i svjetski) autori vrlo brzo odgovorili, pričama i romanima aktualne tematike i videći su čitatelji u njima mogli pronaći utjehu ili komadić prepoznavanja. Kako je nedostatak utjecao na slijepe?
Rekla bih da je naša korisnička skupina naviknuta na svakakve životne potrese. Što se tiče našeg plana proizvodnje, on je podložan promjenama. Kad postoji potreba za prilagodbom naslova prema zahtjevima članova, uvijek se može urediti. Mi knjižničari predlažemo naslove knjiga jer znamo što se izdaje i tko je dobio kakvu nagradu. Postoje različiti kriteriji kojih se pridržavamo što je važno da bi zadržali kvalitetu u objavljenim sadržajima. Važno je reći da kad članovi ne znaju što bi pročitali, oni nas nazovu telefonom. Mnogi od njih za utjehu imaju samo knjigu i jako im je važno što će pročitati.
Bitno je naglasiti kako je tehnologija slijepim osobama na mnoge načine otvorila svijet i oni danas, zahvaljujući njoj, mogu puno više nego što su to ranije mogli. Tema o kojoj će se u budućnosti tek pričati jest pitanje odnosa knjižnica našeg tipa i umjetne inteligencije, načina njezine iskoristivosti u stvaranju pristupačnih formata.
No nismo pokušali samo doći do željenih sadržaja za korisnike u vrijeme potresa i pandemije kroz naslove knjiga već smo se trudili i drugim sadržajima doprijeti do korisnika poput odabirom dobrih tekstova za naše časopise ili primjerice, u našem smo podcastu ugostili brojne zanimljive goste.
Kada govorimo o inkluziji, uvijek se ističe pravilo da osobe s invaliditetom, u ovom slučaju slijepe i slabovidne osobe, moraju govoriti o sebi i za sebe. „Mi o sebi, ne drugi o nama.“ Je li onda praksa postavljanja videćih osoba na upravljačke pozicije najbolje rješenje?
Ne znam točno kako je kod drugih, ali natječaj za ravnatelja u našoj knjižnici je javan. Na njega se može prijaviti svaka osoba koja misli da zadovoljava uvjete i na temelju predloženog četverogodišnjeg plana rada. On je otvoren za sve jednako. Moram priznati da nisam čula za praksu postavljanja videćih osoba na upravljačke pozicije kako ste naveli. Što se pak naše knjižnice tiče, idejni začetnik i prvi voditelj ondašnje Republičke knjižnice Saveza slijepih Hrvatske Antun Lastrić bio je slijepa osoba. On je organizirao i bio pokretač brojnih kulturnih djelatnosti. Danas naša knjižnica dodjeljuje i priznanje koje nosi njegovo ime upravo zbog njegovog velikog angažmana.
A kako je sa ženama? U vrijeme kada Elza Kučera dolazi u Kraljevsku knjižnicu, ona je rezervirana za muškarce. To se kasnije mijenja pa govorimo o „tetama knjižničarkama.“ Kakvo je stanje danas, pogotovo usporedimo li stanje na terenu s upravljačkim pozicijama?
Biti knjižničar danas više nije zanimanje namijenjeno ženama. Moram priznati da muški kolege preuzimaju značajnu ulogu u ovom poslu. Ima ih uistinu sjajnih, s pojedincima je privilegij surađivati. Ženama je to zanimanje, možda, iz nekog razloga bilo nekad jednostavnije, neke od njih na ovo se zanimanje odlučuju zbog obiteljskog života, ali u srži ono je jednako za sve. To bi trebali biti civilizacijski dosezi o kojima se ne raspravlja. Bitno je samo koliko možeš doprinijeti svojim znanjem, a to je meni kao ravnatelju jedini cilj – napredak. Kad se tako postavi pogled na našu djelatnost, onda se i kolektiv usmjerava prema tome. Uglavnom, dalo bi se reći ako nesrazmjer negdje i postoji, u našoj knjižnici on nije vidljiv, trenutno zapošljavamo sedam muškaraca i deset žena. Složit ćemo se da muškarci i žene često ne razmišljaju na isti način, ali zato i trebamo jedni druge.
Uza sve svoje aktivnosti, predsjednica ste Hrvatskog čitateljskog društva. Prouče li se njegove mrežne stranice, uvidjet ćemo da su na čelnim pozicijama – knjižničari. Odgoj i obrazovanje u posljednje se vrijeme smatraju isključivom dužnošću odgojno-obrazovnih ustanova. Je li čitanje tako postalo zadaća prvenstveno knjižničara?
Ma ni slučajno! Ali nitko se time ne želi baviti. Kad govorimo o članovima i zanimanjima, u rad društva uključeni su profesori, logopedi, učitelji, roditelji, pedijatri, sveučilišni profesori i mnogi drugi. Uputila sam javni poziv drugima da se priključe radu, ali on nije realiziran na željeni način.
Biti knjižničar danas više nije zanimanje namijenjeno ženama. Moram priznati da muški kolege preuzimaju značajnu ulogu u ovom poslu. Ima ih uistinu sjajnih, s pojedincima je privilegij surađivati. Ženama je to zanimanje, možda, iz nekog razloga bilo nekad jednostavnije, neke od njih na ovo se zanimanje odlučuju zbog obiteljskog života, ali u srži ono je jednako za sve.
I da u pravu ste, ponekad gledamo na to i kao na zadaću knjižničara. Kroz povijest našeg društva može se uočiti da su čelni ljudi društva uvijek bili knjižničari, baš kao što su bili i inicijatori osnivanja društva. U konačnici, društvo danas dodjeljuje i priznanje, s ciljem unapređivanja kvalitete izobrazbe čitanja i pismenosti na svim razinama, razvijanja svijesti o utjecaju čitanja i važnosti pismenosti, upravo po prvoj predsjednici društva Đurđi Mesić koja je bila vrhunska knjižničarka, pokretačica brojnih programa koji potiču pismenost. Vremenom se njezina ideja pokazuje kao i glavni lajtmotiv našeg društva, baviti se poticanjem, istraživanjem i unapređivanjem čitanja i pismenosti.
Kroz naše ogranke provodimo programe poput kampanje Čitaj mi, prve nacionalne kampanje za poticanje čitanja naglas djeci od najranije dobi. U Godini čitanja sa sličnim projektom krenulo je i Ministarstvo kulture i medija i u tome im želim puno uspjeha jer svaki projekt koji za krajnji cilj ima čitanje od najranije dobi izuzetno je potreban. Kampanje su jednim dijelom i slične, ali ono što morate imati na umu jest da, ako krenete danas čitatelja oblikovati od nulte godine, nećete ga dobiti idućih četrnaest ili petnaest. To je vještina koja se stječe vremenom i u nju je potrebno ulagati.
Na kraju ovih vodilja za kraj bi možda bilo dobro naglasiti kako je borba za pismenost zadaća svakog stručnjaka i pojedinca, jer su čitanje i pismenost prioriteti današnjeg vremena kad bogati nisu oni koji imaju resurse, već globalnu moć imaju oni koji posjeduju i prenose informacije i znanje.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.