Elena Medel: Ne možete objaviti baš sve što napišete, čitatelji zaslužuju poštovanje
Klasa, spolno i rodno pitanje, ekonomska nejednakost, prekarni rad i emancipacija kroz stjecanje financijske neovisnosti pitanja su u središtu rada nagrađivane španjolske pjesnikinje i cijenjene esejistkinje Elene Medel (Cordoba, 1985). Formati su različiti, no teme u njihovoj srži iste, a tako, kaže, mora i biti jer svako se istinsko autorsko djelovanje može usredotočiti na tek nekolicinu pitanja. Možda su zato kritičari, još otkako joj je 2006. objavljena druga pjesnička zbirka „Tara“, hvalili njezinu sposobnost usložnjavanja i uvezivanja stihova zbog čega se čini da teme otvorene zbirkom „Mi primer bikini“ objavljene 2002., kad je autorici bilo tek sedamnaest godina i nagrađene nagradom „Loewe“ za mlade pjesnike, nastavlja iz zbirke u zbirku.
Pretvorila ih je i u roman; 2020. objavljena, a lani pod egidom Hene com i zaslugom Ele Varošanec Krsnik i u nas prevedena „Čudesa“ dvama paralelnim pripovjednim rukavcima iznose priču o Mariji i Aliciji, dvjema strankinjama, unuci i baki. Svaki je od njihovih života obilježen sramnim činom; očevim samoubojstvom ili maloljetničkom trudnoćom, i svaki je od njih tragičnog odjeka. I jednu i drugu tjera od kuće; Mariju iz malog mjesta na ulice glavnog grada, a Aliciju iz prostranog stana na glavnom gradskom trgu u stješnjenu zagušljivost periferije. Pišući o njihovim paralelnim, ali ne i isprepletenim životima Elena Medel ne igra na patetiku niti sentimentalnost – važno joj je istražiti kako na njih utječe, prije svega, pitanje novca. Kako jedna bježi iz siromaštva dok mu se druga rezignirano prepušta, kako jedna dominira vlastitim životom dok ga druga pasivno pušta proći.
Roman u kojem poput jureće pripovjedačke lokomotive iznosi narativ nije i prvi prozni izlet Elene Medel – prije toga autorsku je pažnju usmjeravala na nekoliko rukopisa, no tek je ovaj bio dovoljno zanimljiv za objavljivanje. Možda i stoga što je to njezin „zagrebački“ roman – naime, 2018. je Elena Medel, kao hrvatskoj publici tada posve nepoznato ime, bila na spisateljskoj rezidenciji u Novom Zagrebu, a stan u Muzeju suvremene umjetnosti bio je mjesto ispisivanja posljednjih stranica onoga što će, pet godina kasnije, promovirati u središtu grada.
Čak i kad pišem pjesme ili eseje, uvijek pišem o rodu i društvenoj klasi.
Čudesa
Petra Miočić Mandić: Na književnoj ste sceni debitirali pjesničkom zbirkom, još u srednjoškolskoj dobi. Danas ste i poznata i cijenjena esejistkinja, a teme kojima se u romanu „Čudesa“ bavite – klasne podjele, rodna ravnopravnost, ekonomska nejednakost – pogodne su i za esejistička promišljanja. No, premda eseji djeluju izravno, kažu da priče duže ostaju s čitateljima. Što je vas nagnalo da svoja pitanja tematizirate u romanu?
Elena Medel: Točno, priče su dugotrajnije, možda zato često kroz njih provlačimo važne teme. Ali, da biste mogli u potpunosti shvatiti moju motivaciju, moramo se vratiti na početak. Još kao djevojčica počela sam pisati priče. Mislim da je to vrlo čest slučaj u djece koja uživaju u čitanju – sama pišu alternativne završetke omiljenih priča. Igraju se pisanja. Isto je bilo i sa mnom.
Kao trinaestogodišnjakinja kretala sam u srednju školu i učiteljica mi je poklonila antologiju španjolskih pjesnika iz generacije '27, unutra su bili i Neruda i Lorca. A u djetinjstvu sam, naravno, čitala romane za djecu i mlade i osim pokoje pjesme u čitanki, nisam poznavala poeziju. I onda se dogodio bum! U toj sam knjizi otkrila Lorcinu poeziju, nadrealizam, svu njegovu atmosferičnost i pomislila da i ja želim govoriti tim jezikom. Jer bio je sličan onome koji sam koristila u svakodnevnom govoru, a opet tako različit. Pomislila sam da se jezik poezije koristi s posve drugom namjenom, u posve druge svrhe i znala sam da i ja moram ovladati njime. Tada sam počela pisati poeziju i, ako se ono ranije može smatrati nečim osim dječje igre, promijenila svoju primarnu književnu vrstu.
Ali nisam odustala od proze, nastavila sam pisati priče. I premda je ovo prvi roman koji sam objavila, nije sasvim „debitantski“ jer dosad sam napisala četiri romana. Tri su ostala neobjavljena jer njegujem pisanje fikcije, ali nisam sigurna je li sve što napišem objavljivo.
Istina je, dakle da u svojim ladicama čuvate nekoliko nedovršenih rukopisa, kao što sam pročitala u nekim vašim ranijim intervjuima?
Da, to je točno, samo ne znam bih li rekla da ih je nekoliko. To je, naime, umanjivanje situacije. Ali ne možete objaviti baš sve što napišete! Čitatelji zaslužuju poštovanje i, odluči li netko pročitati vašu knjigu, morate mu ponuditi ono najbolje od sebe jer ta osoba zapravo troši svoje vrijeme i, radi li se o kupljenoj knjizi, novac na čitanje vašeg romana i samim time zaslužuje najbolje!
Katkad osjećam potrebu za pisanjem jer moram nešto reći, ali to što želim izbaciti iz sebe nije važno ili, jednostavno, nije ono što ljudi žele čitati. I to je u redu. Puno pišem jer imam potrebu za pisanjem, sklonija sam pisanju jer sam u tome bolja nego u govoru i sve zapisujem – tako istražujem stvari, ali nije nužno da sve objavim. U mojim su ladicama brojni nedovršeni eseji, priče, pjesme i drame. Oni nikad i nisu trebali biti objavljeni, samo napisani. Slično je i s ovim trima romanima. Dva su dovršena, jedan čak niti nije. Jednostavno, željela sam razviti radnju do određene točke i onda sam završila. Dovršen je u svojoj nedovršenosti. To je dio moje vježbe pisanja. Primjerice, u ovim dovršenim romanima postoji lik sličan Aliciji, njezino svojevrsno izvorište. Bila je to vježba, učenje o načinima oblikovanja poglavlja unutar romana, stvaranju likova, načinima uranjanja u priču i provođenja kroz nju. Ta su tri neobjavljena romana bila moj osobni tečaj kreativnog pisanja.
A što vas je u „Čudesima“ nagnalo da ostanete uz priču do kraja?
Mislim da je u pitanju tema. Čak i kad pišem pjesme ili eseje, uvijek pišem o rodu i društvenoj klasi. Te me teme dodiruju. Primjerice, u svojoj posljednjoj zbirci poezije pišem o prekarijatu; o radnom prekarijatu, ekonomskom prekarijatu, ali i utjecajima kapitalizma na naše živote. Francuska esejistkinja Eva Illouz govori o načinu na koje kapitalizam oblikuje naše odnose s drugima i nije to samo pitanje bivanja s drugim ljudima, razgovaranja ili provođenja vremena s njima. Radi se o tome da uvijek želimo nešto zauzvrat, kompenzaciju za svoje vrijeme, emocionalni ili kakav drugi angažman. Time se bavi i moja zbirka poezije, a u romanu Alicijin odnos s mužem, Nandom, primjer je takvog viđenja svijeta.
Primjerice, i moja je izdavačka kuća usmjerena na poeziju, za objavu uvijek biram podjednak broj muških i ženskih pjesnika, autore iz različitih društvenih okolnosti, ne samo one iz više klase, odrasle u bogatim obiteljima već i pjesnike koji pišu nakon što njihov službeni posao završi, nakon napornog radnog dana i obavljanja svih kućanskih dužnosti. Dakle, te su mi teme bitne u privatnom i poslovnom životu i zato sam morala završiti „Čudesa“. Osim toga, vjerujem da svaki pisac ima tek nekoliko tema kojima se bavi u svojem radu.
Dakle, pišem jer moram pisati i razmišljam o svim tim temama čak i kad pišem članak za novine, prikaz knjige, mislim da je to uvijek uz mene.
Jesu li vaše teme iste od samog početka? Počeli ste pisati s trinaest godina, pretpostavljam da se tada niste bavili pitanjima poput „španjolske književne scene.“ No koliko se ta scena promijenila od trenutka kad ste osvijestili svoj položaj ondje do danas?
Mijenjao se način na koji sam se njima bavila, ali teme su ostale iste. Kao što sam rekla, pišem jer moram pisati i o nabrojanim temama razmišljam čak i kad pišem članak za nove ili prikaz neke knjige. One su uvijek uz mene. I oduvijek.
Što se tiče promjena na književnoj sceni, bolje ih vidim jer se danas bavim i izdavaštvom. Mislim da se dogodila bitna promjena. Kad sam prije trideset i jedne godine objavljivala svoju prvu knjigu, bio je to zahtjevan pothvat. Naime, premda se neke književne nagrade u Španjolskoj dodjeljuju objavljenim djelima, većina ih je namijenjena rukopisima, autorima bez izdavača i onima koji trebaju novac za objavljivanje. To je sjajno, rekli biste. I jest, ali ako ste željeli objaviti knjigu, morali ste osvojiti neku od tih nagrada. Osim toga tada, na prijelazu stoljeća, svega su se tri ili četiri izdavačke kuće bavile poezijom, a da su pritom njihova izdanja bila zastupljena u knjižarama. Pogađate, tada je bilo još teže objaviti svoj rukopis. Srećom, uspjela sam osvojiti nagradu i objaviti zbirku u DVD-u, nezavisnoj, ali vrlo cijenjenoj izdavačkoj kući. Ondje sam objavila svoje prve dvije zbirke, no ta se kuća zatvorila i morala sam krenuti ispočetka. Bez obzira na prethodno objavljene zbirke, kako više nisam imala izdavača, morala sam slati rukopise drugim izdavačima, ponovno osvojiti nagradu.
Problem je, dakle, bio u objavljivanju i baš sam zbog toga osnovala vlastitu izdavačku kuću. Nedavno sam je prodala većoj izdavačkoj kući i sad posao super funkcionira. Ali za prijašnjih sedamnaest godina bila sam katica za sve. Sve sam radila sama, bavila sam se rukopisima, razgovorima s autorima, komunicirala s knjižarama i knjižnicama, bavila se PR-om, a morala sam naučiti i grafički dizajn. Kasnije sam se bavila i društvenim mrežama. Ali tehnologija me spasila jer sam mogla ponijeti samo laptop, a za rad mi je trebao tek dobar WiFi. To je istovremeno pozitivan i negativan aspekt ovog posla, svime se moraš baviti istovremeno, a nemoguće je baš sve odraditi korektno. Ali moraš. Moraš biti najbolji dizajner, najbolji urednik, najbolji izdavač, najbolji medijski predstavnik… a to je nemoguće!
Usto, poezija se u Španjolskoj ne prodaje dobro, mnogi izdavači kako bi preživjeli moraju raditi druge poslove. Često rade kao učitelji ili slobodnjaci u drugim izdavačkim kućama i tek kad njihov redovan posao završi, počinje izdavačka misija. Ali, danas je moguće objaviti rukopis i bez osvajanja nagrade jer su mnoge izdavačke kuće i njihovi imprinti otvoreni novim glasovima, ali teško je voditi takve projekte jer najčešće počivaju na dvostrukom prekarijatu.
Često možemo čuti da i muškarci i žene govore da ne čitaju žene. A čekaj, zašto ih ne čitaju? Danas možeš čitati te žene. Jesu li knjige objavljene? Jesu! Dakle, možeš otići u knjižnicu ili knjižaru i pročitati knjigu neke pjesnikinje. Nekad to nije bilo moguće.
Osim izdavačke kuće La Bella Varsovia, pokrenuli ste i projekt Cien de Cien. Kako kažete u jednom razgovoru, učinili ste to zbog poboljšanja položaja pjesnikinja u društvu. Jeste li uspjeli u tome?
Jednostavan je odgovor da, ali situacija nije tako jednostavna. Nisam rođena u čitateljskoj obitelji, moji roditelji tek sad, u šezdesetima, aktivnije čitaju, imaju vremena, a u našoj se kući u Cordobi nalazi i moja ogromna kućna knjižnica. Naravno, priručnu biblioteku držim i u svojem madridskom stanu, ali on je ipak premalen za sve moje knjige.
Dakle, nisam rođena u obitelji učitelja ili ljudi povezanih s kulturnim industrijama. Ali od djetinjstva pasionirano čitam i kao tinejdžerka počela sam promišljati o ženama u književnosti i obrazovnom sustavu. Svemu što sam saznala prije škole naučile su me majka, tetka i baka, a u osnovnoj su me školi poučavale isključivo žene. A opet, kad god bih otišla u knjižnicu sa željom da posudim zbirku poezije shvatila bih da su većinu knjiga napisali muškarci. Nije mi to bilo jasno. U toj mi dobi nitko nije govorio o feminizmu, ali osjećala sam da nešto nije u redu jer moje je kulturološko nasljeđe bilo oblikovano ženskim iskustvom i zato mi je besmisleno bilo da pronalazim samo knjige koje su napisali muškarci.
Tako sam počela istraživati, ako bih čitajući neku antologiju naišla na ime nepoznate mi pjesnikinje, pokušala bih je pronaći na internetu, saznati više o njezinu životu i knjigama, a najčešće su te knjige bile iz nekih davnih vremena. I tako sam počela istraživati. Prije nekih osam godina počela sam rezultate svojih istraživanja dijeliti s drugim ljudima. Kao izdavačica pokrenula sam biblioteku koja objavljuje isključivo djela pjesnikinja iz bliže ili dalje povijesti, a sad objavljujem i knjige pripadnica manjinskih skupina. Kako, naravno, ne mogu sve sama, neke od tih autorica preporučujem i drugim nakladnicima koji onda preuzimaju njihove rukopise. Važno je dijeliti njihova imena i njihov rad jer često možemo čuti da i muškarci i žene govore da ne čitaju žene. A čekaj, zašto ih ne čitaju? Danas možeš čitati te žene. Jesu li knjige objavljene? Jesu! Dakle, možeš otići u knjižnicu ili knjižaru i pročitati knjigu neke pjesnikinje. Nekad to nije bilo moguće. Primjerice, sama sam jednom pronašla antologiju u kojoj su bile zastupljene i pjesme jedne sjajne španjolske pjesnikinje koja je svoja djela objavljivala u sedamnaestom stoljeću. Ta knjiga više nikad neće biti tiskana! Potražila sam je u španjolskoj nacionalnoj knjižnici i saznala da je digitalizirana, ali to nije isto kao kad se knjiga nalazi na policama knjižara ili knjižnica. Također, o njezinom radu nema članaka, nitko nije objavio njezine radove još od sedamnaestog stoljeća. Rastužilo me to, riječ je o dobroj pjesnikinji, ali nitko ne mari za nju i njezine knjige. Zato sam si zadala da u slobodno vrijeme istražujem i ne prestajem tragati za novim piscima. Želim nastaviti raditi, ali, nažalost, život mi ne dopušta da se više posvetim tom osobnom projektu širenja znanja o ženskim piscima.
Vratimo se romanu. Što su „Čudesa?“ Očito, riječ je o naslovu maila koji razmjenjuju Alicijine kolegice prisjećajući se dana kad je preminuo njezin otac. No sadržava li poruku o važnosti cijenjenja malih stvari u životu ili podsjetnik na zadovoljstvo koje osjećamo shvativši da smo, odjednom, bolji od nekoga tko je u odnosu na nas bio povlašten?
I jedno i drugo i još mnogo toga. Kao spisateljica igram na sigurno i kad osmišljavam novi projekt, važno mi je od početka ga vidjeti kao cjelinu. Ne želim se kolebati, razmišljati je li priča mogla biti roman ili pjesma i zato mi je jako važno imati radni naslov, nekoliko citata koje mi pomažu knjigu zamisliti takvom. Radni naslov „Čudesa“ bila je „Ideologija“ jer za mene je ovo prije svega društveni roman, politički roman.
Naravno, možete ga čitati i ignorirajući njegovu političku poruku, ali krenuo je promišljanjem iz određenog političkog kuta. Istovremeno, to je i roman o intimnosti i drugim temama. Kao čitateljica volim otvorene knjige, želim čitajući uključiti svoje životne okolnosti, možda se i riješiti predrasuda. Nisam htjela nekome nametati način čitanja, „Ideologija“ je bila jako bliska onome što sam htjela poručiti, ali i jako teška riječ pa sam odlučila odabrati novi naslov.
Za mene su „Čudesa“ ironičan naslov jer se radi o teškom romanu, a čudesa mogu biti svakojaka. Volim knjige koje otvaraju pitanja bez odgovora, pitanja za otkrivanje smisla, za osvještavanje potrebe. „Čudesa“ su pitanje – što je za vas čudo? Što ono predstavlja za Aliciju, Mariju, Malog, Carmen, što je za druge likove? Što je čudo za čitatelja? Očito, „Čudesa“ su povezana s novcem, s materijalnim stvarima koje možete kupiti i prodati, ali također skrivaju i pitanje duhovnog značenja. Primjerice, riječ „čudesa“ u španjolskom jeziku nema religijsko značenje, ali u nekim jezicima to nije slučaj. Sjećam se da mi je švedska prevoditeljica kazala da u njihovom jeziku nema distinkcije između religijskog i svjetovnog značenja riječi. To mi je bilo jako zanimljivo jer smatram da postoji nešto duhovno, ne religijsko, ali mistično u ovom konceptu.
Volim knjige koje otvaraju pitanja bez odgovora, pitanja za otkrivanje smisla, za osvještavanje potrebe. „Čudesa“ su pitanje – što je za vas čudo?
Spominjete novac; i roman otvarate Larkinovim citatom – „Clerly, money has something to do with life“. No, što i u kolikoj mjeri? Romantiziramo li novac kad kažemo da on nije važan?
Naravno, romantiziramo i novac i stvarnost jer novac je najvažnija stvar u našim životima. Kad imate novac, možete kupiti sve. Sjetite se, u romanu Maria počinje zamišljati kakav bi joj život bio da je rođena u bogatoj obitelji, da ima novca. Ona je htjela ići u školu, učiti, postići nešto u životu. Umjesto toga, jer obitelj nije imala novca pa je bila prisiljena raditi i, umjesto u školi, završila je u autobusu, dostavljajući odjeću bogatim mušterijama, i upoznala Carmenina oca. Željela sam ispisati taj njezin monolog, prisjećanje o mogućnosti života s novcem jer mislim da su moje protagonistkinje uvelike određene novcem koji nemaju. Prisjetite se Alicije, i ona razmišlja o novcu koji je, smatra, zaslužila, a očevom joj je smrću oduzet. Sanjari o tome što bi sve mogla da je otac živ. Čak joj niti ne nedostaje očinska figura nego uspješan muškarac s novcem, kakvim ga zamišlja. Ali, nisu to samo književni junaci. I sami smo takvi, svi katkad zamišljamo kakav bi nam život bio da imamo mnogo novca. No novac nestaje i život postaje samo mogućnost.
Spomenuti monolog žalovanje je za novcem, ali i bijesan osvrt žene naučene da sluša, da se pokori, da bude pristojna. Pita se bi li joj odrastanje u boljestojećoj obitelji pomoglo u tome. Do koje je razine pitanje novca povezano sa ženskim pitanjem i iskustvom?
Naravno, ovaj roman ne bi mogao biti napisan na isti način da sam pisala iz perspektive muškaraca – Malog, Pedra, Nanda… Drugačija bi priča bila i da sam pisala o gospođi Sisi kod koje je Maria služila.
Iako „Čudesa“ nisu autobiografski roman, mislim da uvijek pišemo pod određenim okolnostima i iz određenih životnih okolnosti, a ja pišem realističnu fikciju. Na pamet mi sada pada Octavia E. Butler, autorica fantasy i distopijskih romana. Ali čitajući njezine romane, očito čitate knjige pisane iz određene perspektive, o crnim ženama, pripadnicama radničke klase. Ona je kroz pisanje stvorila otpor, odlučila je ispričati priču na određeni način. Naravno, način na koji ćete ih pročitati suštinski je povezan s vašim okruženjem. Ja sam, pak, svoju priču odlučila iznijeti kroz glasove žena iz radničke klase, duboko uronjenih u prekarijat.
Nikad si ne bih dopustila nekome određivati kako čitati moj roman, ali mislim da moramo biti svjesni okolnosti njegova nastanka. U Španjolskoj se vodi žučna rasprava o tome treba li pisca razlikovati, razdijeliti od njegovih djela. Jasno da ne! Očito, morate razumjeti knjigu, ali i znati okolnosti njezina nastanka. Primjerice, mnogi se pitaju zašto velik broj suvremenih španjolskih pisaca piše fragmentiranu prozu i bira vrlo kratka poglavlja za iznošenje svoje priče? Jer ljudi nemaju vremena pisati romane sa stotinama stranica dugim poglavljima jer pišu kad mogu! Vikendima, na godišnjim odmorima, sat vremena nakon posla, doma prije spavanja… Vjerojatno u takvim okolnostima i ne bi mogli pisati drugačije. „Čudesa“ su ispisana duljim poglavljima jer sam na njima radila pet godina, kradući vrijeme od praznika. Ljudi moraju imati drugi posao da bi mogli stvarati umjetnost.
Vaš odgovor nadopunjuje prizor iz romana u kojem muškarci raspravljaju o tome kad bi uopće stigli pisati. Naravno, slažu se da imaju zanimljive životne priče, ali čak i kad bi znali kako, nemaju ih kada napisati. Bave se stvarnim, svakodnevnim poslovima. Kolidiraju li život i umjetnost i je li stvaranje fikcije, ili bavljenje umjetnošću, postalo luksuz koji si većina ne može priuštiti?
Naravno! Želite li pisati, a govorit ću o tome jer mi je kao forma najpoznatije, morate uložiti određeno vrijeme – naravno, za pisanje, ali i čitanje. Ne bavim se znanstvenim radom, pišem fikciju, ali mora čitati druge pisce, istražiti načine na koje se bave sličnim temama. Za „Čudesa“ sam morala istraživati i povijesne okolnosti o kojima pišem. Moram promisliti o likovima, o njihovom jeziku, moram donijeti neke odluke, promisliti o strukturi. Sve to zahtijeva ulaganje kvalitetnog vremena, a ne bavljenje romanom prije spavanja, nakon što su sve dnevne aktivnosti obavljene, a ja iscrpljena. Kad napokon dovršiš rukopis, čeka te velik posao na završnoj verziji. I sve to nakon redovnog posla! Moraš pronaći agenta, nakladnika, kad knjiga izađe moraš joj pružiti podršku, sudjelovati u promociji.
Uvijek kažem da imam dva posla – jedan kojim plaćam račune i drugi nakon završetka radnog dana. Sretna sam jer dugo sam kao slobodnjakinja morala raditi sve što su mi drugi pristajali platiti, a sad kao izdavačica mogu zaraditi dovoljno što mi omogućuje da, kao spisateljica, mogu biti sa svojom knjigom. Dakle, sretna sam, ali neki pisci s drugačijim društvenim nasljeđem mogu se usredotočiti na pisanje i bivanje s knjigom jer ne moraju raditi ništa drugo, obiteljski im novac omogućuje lagodan život.
A pomislite li da je pisanje pristupačnija umjetnost! Treba vam samo bilježnica i olovka, ali želite li se baviti slikarstvom, oprema i materijal jako su skupi. A moraš ih nabaviti čak i ako nikad ne uspiješ prodati niti jednu sliku!
U tom je kontekstu posebno zanimljivo promišljanje iz romana – novac uvijek nekome treba više. I ako ti ne pristaneš raditi za određenu naknadu, netko drugi će te rado zamijeniti. Je li to geslo svakog prekarnog rada u povijesti?
Da, sto posto. Čak i ako mislite da ste u lošoj situacji, uvijek postoji netko kome je gore nego vama. To je jedan od trikova koje kapitalizam koristi. Ako ti nećeš raditi za određenu količinu eura, doći će netko tko će to odraditi i za manje.
Roman pokriva razdoblje od 1969. do 2018. Koliko se u tih 50 godina promijenila narav prekarnog rada? Također, koliko se promijenila u 5 godina otkako ste završili roman, a svijet se u međuvremenu suočio s pandemijom, ratom i inflacijom?
Mislim da se čak više promijenio u posljednjih pet godina. U Španjolskoj se mnogi muče s pronalaženjem radne snage jer ih je ta snaga, smatraju, iznevjerila. Najočitije je to u sektoru turizma, ali svi zapravo žele bolje radne uvjete, ne žele biti izrabljivani. Primjerice, u turističke gradove dovode radnike iz Maroka, oni će prihvatiti posao za mnogo manje novca. Mislim da je taj rascijep jako dubok jer prekarijat je snažno povezan s rodom i generacijom, ali mislim da to nije samo pitanje roda i generacije. Barem je u Španjolskoj tako. Ovdje je problem i to što jako mladi ljudi koji počinju raditi, žele voditi drugačiji život, preuzimati odgovornosti, a to im je, zbog loše plaćenih poslova, onemogućeno. Mnogi moji vršnjaci dijele stan s nepoznatim ljudima jer si ne mogu priuštiti plaćanje pune stanarine. A i ljudi u mirovini nakon cjeloživotnog rada, imaju jako niske penzije pa neki čak odlaze raditi na pola radnog vremena. A radili su 40 godina i iscrpljeni su, no očito ne smiju odustati. Mislim da kriza još nije gotova, štoviše, ona živi s nama, ali već su na njezinom početku mnogi mladi ljudi izgubili poslove i morali su se vratiti u roditeljske domove, uzdržavati se uz pomoć roditeljskih mirovina. Dakle, opet su postali ovisni o svojim obiteljima. To je tragično.
Znate kako kažu, ako o nečemu ne razgovaraš, to ne postoji, ali daš li mu ime, zauvijek ostaje s tobom. Riječ oblikuje tijelo, osjećaj fizičke prisutnosti.
U romanu se dotičete i pitanja privremenog rada koji, pokazuje se, nije tako privremen. Naravno, poznat nam je koncept u kojem muškarci odlaze na privremeni rad, no on je ekonomski motiviran dok je u Marijin odlazak upisana i doza sramote. Postoje li i druge razlike između muškog i ženskog odlaska na privremeni rad?
Nisam o tome razmišljala, ali u pravu ste. Odlazak na privremeni rad bio je normalna stvar u Španjolskoj pedesetih i šezdesetih godina. Moji su stričevi odlazili raditi u Švicarsku, Njemačku, Francusku… A žene? Jedna od mojih teta je radila u Švicarskoj sa svojom braćom. Ali žene su odlazile u Madrid i ondje radile kao njegovateljice, brinule se o drugim obiteljima. Jedna moja teta morala je ostaviti dijete sa svojim roditeljima, u Madridu se morala brinuti za tuđu djecu.
U pričama moje obitelji motiv je bio novac, bilo ga je nemoguće zaraditi u rodnom gradu, ali u situacijama poput Marijine, odlazak je povezan sa sramom. Osramotila si obitelj, moraš biti kažnjena. Znate kako kažu, ako o nečemu ne razgovaraš, to ne postoji, ali daš li mu ime, zauvijek ostaje s tobom. Riječ oblikuje tijelo, osjećaj fizičke prisutnosti. Marijin bi odlazak donio pravdu – kriva je, kažnjena i nestat će. Da, Carmen ostaje, ali to i nije njezina kći, nema ništa njezino u sebi. Čak je ne bi mogla prepoznati na ulici.
A što je s feminizmom? Na početku romana, Maria kaže da je svaki doprinos važan jer se „neće dodjeljivati nagrade za najbolju feministkinju.“ No je li to doista tako? Tko su današnje feministkinje i koliko je kompetitivnosti upisano u aktivizam?
Dobro pitanje, no nisam sigurna imam li odgovor na njega. Uvijek govorim o feminizmima u množini jer mislim da postoje mnogi načini podizanja svijesti. Moramo biti svjesni različitih okolnosti i pitanja kojima smo zaokupljene, moj je feminizam povezan s društvenim klasama i prekarijatom. Feminizam govori i o borbi za ravnopravnost u spolu, u klasi, rasi. Meni je to važno. No razumijem da se drugi feminizmi bave drugim, a jednako važnim, pitanjima. Ali taj rad mora biti zajednički, moramo djelovati zajedno. Recimo, mene se pitanje rase ne dotiče izravno, ali znam da drugima jest važno i ja se moram baviti i tim pitanjem jer feminizam nije o „meni“ nego o „nama.“ To je kolektivno pitanje. Zato obično govorim o feminizmu u množini. On ima mnogo različitih, a važnih značenja i, čak i ako se ti ne baviš prekarijatom, moraš ga biti svjesna. Možda tvoje pitanje nije i moje, ali moram se baviti njime.
Recimo, knjiga se otvara i zatvara slikom najvećeg feminističkog prosvjeda u Madridu. Za mene je to bio poseban dan, vraćala sam se kući i skrenula u centar. Prizor žena iz različitih radničkih četvrti bio je divan! Sve te žene koračale su u istom maršu i bilo je nevjerojatno važno što su se na okupu našle žene različitih generacija. Mlade, ali i starije feministkinje iz vremena kad nije bilo lako baviti se feminizmom. Te su žene, poput Marije, stvorile kolektiv. Meni je to bilo vrlo dirljivo.
Jesu li takva razdoblja uistinu gotova? Je li bavljenje feminizmom ikad lako?
Točno, svako vrijeme donosi određene izazove pa niti sad nije jednostavno. Mislile smo da je borba gotova, donijeli smo zakone. Primjerice, imamo zakon o ravnopravnosti spolova i jednakosti plaća, ali u Španjolskoj je krajnja desnica u porastu, čak su ušli u parlament i bore se protiv ženskih prava. Zakone nazivaju feminističkima, a to nisu „ženski“ nego logični zakoni! Žene moraju tretirati jednako kao muškarce, one moraju jednako zarađivati. Oni se bore protiv toga. Lako je razmišljati o SAD-u, o zakonima protiv pobačaja, ali pogledajmo oko sebe. Mislimo da su naši zakoni dobri, da smo sigurne pod njihovim okriljem, a ja mislim da se moramo boriti. Ne kako bi se stvorili novi zakoni već kako bi se održali ovi što su nam ih, kao nasljeđe iz prošlosti, ostavile upravo te žene.
Naposljetku, važno vam je i pitanje jezika. Vidimo to kad umre Marijina poslodavka. Ona se susjedima predstavlja kao „Maria gospođe Sisi,“ a vi objašnjavate štetnost korištenja posvojnog genitiva. No, istovremeno, u jednom sam razgovoru pročitala da ne volite kad vas nazivaju „poetesom.“ Kako jezik prati društvene promjene i je li vam, u njegovu korištenju, draža rodna ravnopravnost?
Ne, upravo suprotno. U Španjolskoj izraz „poetesa“ ima omalovažavajući prizvuk, a pojavio se u Španjolskoj u devetnaestom stoljeću. Iako su žene i ranije pisale romane i poeziju, tad ih se javio velik broj, pokušale su objaviti svoje radove u zbirkama i časopisima. Starom društvu kritičara i izdavača, sve redom muškaraca, bila je to nova situacija i počeli su ih nazivati „poetesama“ kako bi ih razlikovali od sebe, „pjesnika.“ Sebe su doživljavali kao ozbiljne umjetnike, a njih kao ženice koje pišu o cvijeću i ženskim temama.
U našem je jeziku „poetesa“ neko vrijeme bila i uvreda lošim pjesnicima. Naravno, mogla sam pokušati promijeniti značenje, koristiti je baš kako bih odstranila taj negativan sloj, ali stvorena je da isključi žene. To je stvarnost njezina nastanka i odatle dolazi taj moj stav. Mislim da riječi imaju značenje iz rječnika, ali imaju i priču, a ova je jako teška.
Čudesa
- Prijevod: Ela Varošanec Krsnik
- Hena com 11/2022.
- 200 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532594041
Debitantski roman španjolske književnice Elene Medel 'Čudesa' politički je i poetički nabijeno štivo o ženama španjolske radničke klase. Ovo je također roman o novcu, o nedostatku novca, o tome koliko novac oblikuje odluke, društvo i mentalna stanja.