Dijana Matković : Zašto ne pišem

Roman Dijane Matković Zašto ne pišem, preveden sa slovenskog jezika 2024. u izdanju Naklade Ljevak (prevela: Anita Peti-Stantić), izazvao je velik interes među hrvatskim čitateljima i kritičarima. Posebno je zanimljiv njegov odjek u hrvatskoj kulturnoj javnosti – u mnogočemu je razotkrio brojne literarne „prohtjeve“, odnosno očekivanja da (određena) književnost pruži osjećaj sigurnosti i ispuni unaprijed zadane okvire. Dijana Matković napisala je knjigu o tome zašto ne piše. Taj paradoks jedan je od mnogih koje autorica pred nas postavlja, kako bismo se ipak malo misaono angažirali i pomno sagledali priču koja nije uvijek ili crna ili bijela. Njezini autofikcijski eseji nisu samo osobno svjedočanstvo, nego i ideološka kritika sustava koji oblikuje individualne sudbine.

Zašto ne pišem Matković Dijana

Pozitivistički filozof Karl Popper tvrdio je da psihoanaliza nije znanstvena jer je njezina osnovna prednost ujedno i njezina najveća slabost: može objasniti svaki mogući ishod, što je čini neprovjerljivom. Preciznije, teorija koja objašnjava sve ne objašnjava ništa. Sličan pristup zauzima i Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu (2009), kao jedan od sugovornika u tekstu Dijane Matković. Fisher povezuje neoliberalizam s rastućom krizom mentalnog zdravlja, tvrdeći da depresija i anksioznost nisu individualni problemi, već kolektivni fenomeni koje kapitalizam patologizira i prebacuje na pojedinca. U svijetu u kojem je teže zamisliti kraj kapitalizma nego kraj svijeta, individualna odgovornost postaje sveobjašnjavajući princip koji zamagljuje stvarne uzroke problema.

Nije ni čudo da se Dijana Matković distancira od terapeutskog i psihoanalitičkog pristupa kod razlaganja svoje životne priče, odbacujući ideju da je odgovornost isključivo na pojedincu. Kao dijete doseljenika iz Bosne u Sloveniju, s iskustvom neimaštine i otežanog pristupa obrazovanju, ona u književnosti pronalazi svoju "ekipu" i kroz tekst propituje kako su njezina, ali i šira društvena iskustva, oblikovana nevidljivim ali sveprisutnim strukturama moći. Matković nas u svom romanu, kroz niz zapisa, poziva da se osvrnemo oko sebe, prepoznamo kako su sudbine određene društvenim silnicama, a ne samo osobnim odlukama, te da krivnju zbog neuspjeha zamijenimo razumijevanjem sustava koji nas oblikuju.

Dijana Matković, kao i francuski pisci Didier Eribon i Eduard Louis, koje isto rado koristi kao sugovornike u romanu, piše knjige koje njezina majka neće pročitati. Činjenica je to koja izaziva (samo)sumnjičavost i promišljanje u prvom dijelu knjige: autorica se pita za koga piše o radničkoj klasi iz koje se naizgled izdigla samim pisanjem, te nastoji samoj sebi pisanje legitimirati kao rad i opravdati potrebu da se ipak putem pojedinačnog iskustva ilustrira ono kolektivno. Čitanju nesklona majka, koja je tijekom života razvila razne mentalne poremećaje, nije egzotični lik, nego osoba čijoj je sudbini spisateljica bila većinu života nadomak. Upravo u tome leži literarna vrijednost Zašto ne pišem, i upravo tu počinje izazov za brojne kritičare. Ovaj tekst od nas ne traži empatiju, jer vrijednost literarnog teksta ne mjeri se (ako se uopće mjeri) njegovim empatičnim učinkom, nego nizom literarnih postupaka koje je pisac ili spisateljica koristila kako bi predočila život pojedinca ili zajednice, u ovom slučaju radničke klase. Matković ne psihologizira bez uvida, ne fetišizira da zabavi, ne dodvorava se čitatelju, poznaje pripovjedne postulate teksta i koristi ih u korist teksta. Poput Prousta gleda unazad, ali za razliku od njega ne gleda u prošlost nostalgično, nego kao svojevrsni literarni anatom: akademsko znanje koje je stekla ne koristi da bi docirala, nego kao alat koji gura tekst naprijed i rasvjetljava ono u što gleda.

Opasna je implikacija da se (autofikcionalni) romani koje su napisali pisci koji porijeklo vuku iz radničke klase i pritom je i tematiziraju, vrednuju prema količini empatije koju izazivaju, jer to dovodi do razotkrivanja fingirane pozicije unutar književnog polja, pozicije koja se lako može ograničiti ustanovljenim pravilima žanra, pa onda i lako izbrisati iz tog istog književnog polja kad više ne slijedi ta pravila. Čini se da ovaj tekst svojim književnim postupcima ne poziva na solidarnost ili razumijevanje, naprotiv – kloni se tog zbližavanja nad nevoljom. Ukratko, ne piše se po recentno ustanovljenim pravilima i očekivanjima i tako razotkriva manjkavosti izvana mu dodijeljene pozicije. Ovaj tekst, možda najviše od svega, želi istaknuti realnost prekarnog rada, u koji uvelike spada i pisanje, te želi skrenuti pažnju s individualnih nesreća na društvene silnice koje i dalje stvaraju nesretne sudbine i uništavaju talentirane ljude. 

Književnost koja odbija empatiju i koja traži od nas intelektualni uvid – nečuveno, zar ne? Jesu li nam knjige poznanici kojima povremeno treba dobaciti nekoliko eura, ispisane nizom sirotinjskih sudbina koje služe samo tome da proširimo svoje polje empatije, uzdahnemo nad njima i zatvorimo ih? Ili knjige treba literarno valorizirati, učiti iz njih, naprezati se nad njima, pa čak i kad nas suočavaju s ogledalom u kojem nam se ne sviđa sve što vidimo? Matković nije samo podigla to ogledalo ispred nas, nego i ispred sebe. Ona je partijanerica, osoba koja se, vođena vlastitim principima, svađa s nadređenima. Osoba koja se, zamislite, usuđuje pitati ljubljanskog gradonačelnika kako da riješi svoje stambeno pitanje na temelju umjetničkog statusa, na što joj on odgovara protupitanjem, parafraziram: A što sam ja sve učinio za kulturu? U kakve nas je opore ljude ovaj sustav pretvorio, kad i sami umjetnici vjeruju da se moraju boriti na slobodnom tržištu i da za to ne postoji alternativa? Upravo zato nam je Matković potrebna – i nije mogla doći u boljem trenutku.

Dunja Ilić za portal Kritika HDP piše kako je jedina autentičnost romana Dijane Matković “utoliko što se bavi partikularnim identitetom ‘čefura’, doseljenika radničkog porekla, uvodeći time, neizbežno, lokalni kontekst u formu presađenu iz klasno mnogo jače podeljenog društva”. Tome prethodi niz maliciozno izvučenih citata iz konteksta koji bi trebali prokazati “očiglednost” onoga što Dijana Matković govori. Za Dunju Ilić i Luciju Tunković, koja je također napisala tekst za Telegram, Matković “tupi” s klasnim pitanjem, što one ne prepoznaju kao relevantno pitanje u našem društvu. To je valjda problem Francuza, a ne Zagrepčana ili Beograđana ili Ljubljančana. Kako bi se reklo, "meni on nikad nije ništa napravija", ili riječima autorice: “Ako nasilje – sustavno ili individualno (...), ne primjećujete, to je dosta uvjerljiv znak da ste privilegirani.” 

Dunja Ilić odriče književnu vrijednosti knjizi ili zaključuje da je već čitala francusku autofikciju, pa što bi joj čefurka imala reći osim da je čefurka (Dijana, drži se svog poverty porna!), ono što je zanimljivo, a pojavljuje se i parafrazirano kod Lucije Tunković je sljedeća tvrdnja: “Ono što je po mom mišljenju veoma bitno – činjenica da je otac napustio majku i dvije kćeri i da mu je nova žena zabranila da se viđa s kćerkama iz prvog braka – autorka brzopotezno otpisuje komentarom da je takav razvoj događaja determiniran klasom, a ne nekakvim moralnim vrednostima.” Mislim da većina ljudi koja se morala izboriti s onim za što su ih roditelji zakinuli, čemu su ih izložili i kako su podbacili, nužno mora uzeti u obzir društveni kontekst odrastanja svojih roditelja. Ne zato da bi ih opravdali ili se sakrili od ljutnje i ogorčenosti koju takvo odrastanje izaziva, nego zato što je to odlika mislećih ljudi. Nema tu nikakvog “brzopoteznog otpisivanja” – riječ je o načinu suočavanja s boli kakav je napokon prikazan u našoj književnosti. Moji su roditelji alkoholičari, pa sam ja sad pisac-alkoholičar – to je ono što je dosadno.

Zaista je zanimljivo vidjeti književnost koja se ne zaustavlja na vlastitom iskustvu, već nastoji osloboditi sebe, svoje likove i čitatelje. Autoričin postupak je namjeran, literaran!, a ne literarni propust, što ona na mnogim mjestima objašnjava. S obzirom na to da joj se predbacuje da objašnjava nadugo i naširoko, čime objasniti navodni propust psihologizacije likova, kad nam je na pladnju ponuđeno: “problem klase moramo podići iznad pojedinačnog identiteta”?

Dijana Matković identitet odbacuje kao koncept, smatra da nas sve ujedinjuje sudbina prekarijata i da različite potlačene skupine imaju što naučiti jedne od drugih. No, kako ništa u ovom romanu nije jednosmisleno, tako se i sama autorica nastavlja naslanjati na tradiciju prvenstveno (identitetski) LGBT pisaca, pri čemu na ovim prostorima izdvaja Antonelu Marušić i Dina Pešuta. Time se njezin roman smješta u širi kontekst književnosti koja istražuje pitanja identiteta, pripadnosti i društvenih nejednakosti, otvarajući prostor za promišljanje o međusobnim vezama različitih oblika marginalizacije. Za Matković, identitet postoji, psihologizacija roditelja postoji, osobna odgovornost postoji, ali nikada bez lepeze uzročnika u društvenom okruženju. Upravo zato njezine tvrdnje ne djeluju kao marksistička propovijed, već kao pokušaj da se uhvati složenost ljudskog postojanja – identitet nije samo osobni odabir, ali nije ni puko određenje odozgo.

Ovo se jasno očituje i u načinu na koji Matković promatra mehanizme pripadnosti. Za neke je već i selidba u drugu ulicu iskustvo doseljeništva, što ilustrira anegdotom iz života Danila Kiša – kao dijete se preselio iz jedne ulice u drugu i saznao da dječaci iz svake ulice vjeruju da su najbolji. Takvi zatvoreni sustavi oblikuju način na koji ljudi doživljavaju granice pripadnosti i identiteta, pokazujući kako se pojedinac uklapa u strukture koje su mu često zadane. Ova spisateljska filozofija, usmjerena na interakciju pojedinca i društva, pokušava razumjeti kako se formiraju identiteti i na koji način podliježu društvenom determinizmu.

Zašto ne pišem nije fokusiran samo na život umjetnika. Drugi dio knjige počinje fantastičnim manifestom protiv rada, onakvog kakvog ga poznajemo, ali rijetko imenujemo: izrabljivačkog, bez pravedne naknade, s nemogućnošću stvaranja trajne vrijednosti, s jedinom dobrobiti koja se sastoji od nekoliko tjedana odmora godišnje. Treći dio knjige hvata se u koštac s temom “zašto ne pišem”. Matković ovdje daje važnu i sveobuhvatnu dijagnozu kada kaže da: “teška iskustva nisu nikakva garancija za pisanje (...). To je primarno nešto što te onemogućuje u djelovanju.” Umjesto da od teškog životnog iskustva očekuje da bude poticaj za stvaranje, Matković se bori protiv jednostavnih narativa o tome što znači biti umjetnik, jer stvarnost života, osobito života pod stresom i siromaštvom, ne nudi uvijek inspiraciju – nego iscrpljenost i beznađe koji čine kreativni rad gotovo nemogućim. Every artist, pogotovo onaj iz radničke klase, doesn’t need a tragedy.

Tragom Didiera Eribona, Dijana Matković prikazuje radničku klasu bez idealizacije, svjesna njezine ksenofobije, seksizma i brutalnosti, ali i licemjerja obrazovanih slojeva, pri čemu oslobođenje vidi kao individualni proboj koji tek kroz šire politike može zahvatiti cijelu klasu – jednu od mnogih dihotomija s kojima se njezina knjiga hrve. No, istovremeno odbija narativ „probojnika“, junaka priča o uspjehu koji se uzdižu iznad nesretnih sudbina i time posredno posramljuju one koji ostaju zarobljeni u svom položaju. Za Matković nije ključno oslanjanje na vlastite napore, već solidarnost i mreža podrške koja pruža sigurnost. Ona odbacuje i koncept zbližavanja kroz nevolju te ideju da je svako zlo za neko dobro – nesretan život nije valuta kojom se trguje, već teret koji zahtijeva zajednicu, podršku i sustavne politike usmjerene na poboljšanje društva.

Vrijednost romana Zašto ne pišem u pronicanju je u niz fenomena o kojima se danas još mahom šuti kao što su obrazovna deprivilegiranost određenih dijelova društva, koja za posljedicu ima osuđenost na strukovna obrazovanja i odrastanje koje je jedino priprema za rad. Autorica prilike koje su njoj pružene, kao što je slovenski ekvivalent državne mature, ne promatra zahvalno kao milostivu slamku spasa, nego jasno dijagnosticira: “(...) da se vrata za nas, ostale, otvore tek kad činjenica da ćemo ući kroz njih ni na koji način ne remeti postojeći društveni poredak.” Mase su puštene na fakultete tek kad je diploma u kontekstu tržišta rada, stambene i financijske sigurnosti postala potpuno dezavuirana. U svakom smislu dosljedno, ona odbija vidjeti sebe kao primjer uspjeha, kao nešto što će se nabijati na nos djevojkama koje žele pisati, ali nakon osam sati radnog dana više nemaju energije ni za što: “(...) rad na sebi koji je istovjetan ideji konkurentnosti na tržištu na kojem moramo nastupati kao najbolja verzija sebe”. Čovjek nije kapitalistički resurs, nego jedinka koja živi pod određenim determinizmima, i naša je zadaća te determinizme promatrati i makar prozivati. 

Zašto ne pišem autofikcijsko je djelo koje istovremeno preispituje i oživljava ovaj oblik pisanja, spajajući žanrove i donoseći duboko osobnu priču sa širokim društvenim zahvatom. Ovo nije samo potrebna knjiga, već i iznimno napeto i slojevito štivo koje bez romantizacije siromaštva oslikava jedno odrastanje, prijelaz iz socijalizma u kapitalizam kroz oči došljaka i isključenih. Važna je jer ne govori samo o položaju umjetnika, već i o samom umjetničkom pozivu – preispitujući svaki književni i životni postupak, Matković iznosi na vidjelo dileme koje tište suvremenog umjetnika.

U Zagrebu, gdje se gotovinom kupuju milijunski stanovi, odakle ljudi odlaze na vibracijska putovanja ili krstarenja jahtama, a šef u Mercedesu iz stražnjeg džepa izvlači zgužvani snop novčanica za plaću na crno, je li klasni dogmatizam reći da je kapitalizam problem? U društvu u kojem možemo zamisliti i nekadašnjeg pokojnog zagrebačkog gradonačelnika i ljubljanskog kako viču „što smo sve mi napravili za kulturu“, Matković ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja prava pitanja. Zašto ne pišem autentično (o, ta prezrena riječ!) izlaže svoje teme i pritom promišljeno gradi istovremeno dobru literaturu i politički relevantan tekst. 

Dijana Matković

Zašto ne pišem

• Prijevod: Anita Peti-Stantić
• Naklada Ljevak 09/2024.
• 352 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533558028
• Cijena: 22.00 eur

Autofikcijski, esejistički roman Dijane Matković 'Zašto ne pišem' prizorima iz autoričina života, koji se moćno isprepleću s društvenom i književnom refleksijom, pripovijeda o silnicama koje onima odozdo onemogućuju egzistenciju i ostvarenje. Roman ovoga trenutka, roman društva kasnoga kapitalizma 21. stoljeća kojemu je Dijana Matković pronašla izraz...