Maša Grdešić : U zapadnim se društvima emocije smatraju manje vrijednima od razuma

Maša Grdešić (osobna arhiva)

Premda je pojam popularne kulture od kraja 20. stoljeća naovamo prodro u sve pore društvenih i humanističkih istraživanja te je nemoguće danas zamisliti svakodnevni život bez uronjenosti u odjeke koje ta kultura pronosi društvom, u domaćoj je humanistici taj fenomen istraživački i teorijski i dalje sporedan. Među autoricama i autorima koji se kontinuirano zanimaju za taj aspekt društvenog i individualnog življenja jest Maša Grdešić, književna komparatistica, naratologinja te feministička teoretičarka, poznata u hrvatskom akademskom krugu ponajprije po svojoj studiji Cosmopolitika: kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi (2013.), nastaloj na podlozi doktorskog rada koji je među prvima u nas zagazio u analitička rastvaranja izvanknjiževnih tekstualnih praksi, i to diskurzivacijskih praksi pop-kulturnog i ženskog (pa pretpostavljeno trivijalnog) žanra.

Grdešić potom objavljuje prijeko potrebni i danas zapaženo citiran udžbenik Uvod u naratologiju (2015.), a nakon toga i Zamke pristojnosti. Eseje o feminizmu i popularnoj kulturi (2020., a 2023. godine prevedene na talijanski jezik), izrasle iz tekstova pisanih izvorno za feministički portal Muf.

U novoj studiji Parfimirano smeće. Hrvatska književnost i popularna kultura, provokativnog citatnog naslova, autorica pak obuhvaća sva polja svojih (znanstvenih) interesa (kulturne studije u širem smislu, u što uključuje diskurznu analizu i feminističku kritiku, potom suvremenu teoriju književnosti, napose naratologiju, te krosdiscipline poput povijesti čitanja) u naglašenoj komparatističkoj metodi kroz hrvatsku književnosti kraja 19. i 20. stoljeća. Tim povodom razgovarale smo o suvremenoj (pop)kulturi i ženskim žanrovima, akademskom i laičkom čitanju, u nas zaboravljenim književnicama i književnicima i drugim njoj bliskim temama.

Ivana Buljubašić: Za svoje studije odabirali ste zanimljive i indikativne naslove koji uspješno pogađaju srž tema kojima se bavite – kulturalni studiji, popularna kultura, feministička kritika. Stopljenica cosmopolitika jasno upućuje na najpoznatiji ženski časopis Cosmopolitan, u sintagmi zamke pristojnosti razotkrivate društvena očekivanja dobrih djevojčica i djevojaka, a oksimoronsko parfimirano smeće iskorištava pejorativni potencijal kako bi raskrinkao u nas i dalje zastupljene stavove o razlikama popularne/niske i ozbiljne/visoke kulture i književnosti. Iz vaših knjiga i tekstova, pogotovo onima objavljivanima na Mufu i Krilu, jasno je da takve stavove žestoko odbacujete i da to odbacivanje ima osobnije značenje. Što vas je, ili tko je, motivira(l)o i potaknu(l)o zagovaranje čitanja ženskih i popularnih žanrova?

Maša Grdešić: To je bio jedan od onih sretnih spojeva akademskog konteksta, povijesnog trenutka i vlastitih interesa kada vam se čini da se stvari povezuju same od sebe. Početkom 2000-ih na Odsjeku za komparativnu književnost Dean Duda počeo je držati kolegije o kulturalnim studijima, David Šporer o novom historizmu i kulturalnom materijalizmu, a Zoran Kravar o antimodernizmu, koji su mi na različite načine otkrili političnost književnosti i kulture. Hrvatsko je društvo u isto vrijeme sve opipljivije prolazilo kroz ekonomsku tranziciju, otvarali su se trgovački centri, počeli izlaziti časopisi poput Playboya i Cosmopolitana, snimale su se prve sapunice, nabavili smo mobitele i istraživali potencijale interneta. Kako bih pronašla teme za seminare iz kolegija o popularnoj kulturi, trebala sam samo početi promatrati svoju „običnu“ i „banalnu“ svakodnevicu kao materijal za analizu. To nije uvijek sasvim jednostavno, posebno ako ste naučeni da je jedino kultura s velikim K dostojan predmet književnoteorijskog istraživanja. 

Prve sam seminare napisala o tada aktualnima Dnevniku Bridget Jones i Cosmopolitanu jer su me u svakodnevnom životu privlačili i takvi tekstovi. Pokušavala sam sama sebi odgovoriti na pitanja zašto me baš ti tekstovi privlače, što im je zajedničko, zašto prema njima osjećam i određeni otpor te konačno zašto je njihov kulturni status toliko nizak, praktički sramotan. Cosmo me opsjedao dovoljno da sam na njemu i doktorirala, a rad na doktoratu uveo me u područje feminističkih kulturalnih studija koji se bave upravo popularnom kulturom namijenjenoj ženskoj publici i nedvosmisleno pokazuju kako se u našem društvu sve ono što se sviđa ženama smatra kulturno inferiornim. Tu sam kulturnu i političku nepravdu shvatila osobno, pa i danas pratim načine na koje se popularno i feminino povezuje s privatnim, osobnim, emocionalnim, autobiografskim itd. da bi ih se obezvrijedilo.

Dotaknuli smo se odbacivanja i neprihvaćanja određenih kulturnih i književnih fenomena, što povlači pitanje ideje o političnosti umjetnosti. Imam dojam da je leksem politika i njegove izvedenice u nas kontaminiran i da se prečesto svodi na dnevno-praktična zbivanja, no u kulturnoj i umjetničkoj sferi riječ je o kompleksnijem konceptu. Što bi značilo čitati/gledati tekst s namjernom odčitavanja politika koje su njime presvučene?

Pojam politike ili političnosti uzimam u najširem mogućem smislu odnosa moći u društvu u kojem živimo. Kultura je itekako obilježena tim odnosima moći, a to se može jako dobro ustanoviti kada se u raspravu o kulturi uključi popularna kultura jer vrlo brzo postaje jasno da su vrijednosti koje omogućavaju održavanje opreke između visoke i popularne kulture utemeljene prvo u klasnim razlikama, a zatim i u rodnim, dobnim i rasnim. Pitanje razlike između visoke i popularne kulture pokazuje se tako kao pitanje dostupnosti određenih kulturnih proizvoda različitim pripadnicima nekog društva ovisno o njihovu obrazovanju i ekonomskom statusu, no (popularna) kultura isto je tako kodirana odnosno podijeljena rodno, rasno, dobno itd. Ta je podjela prikrivena kad je riječ o visokoj kulturi koja se uglavnom predstavlja kao univerzalna, kao najviši izraz ljudskog duha koji stoga uključuje sve i namijenjen je svima, međutim, čitateljica će ubrzo otkriti da je u većini kanonskih tekstova univerzalni ljudski duh zapravo maskulin, a ženski likovi (ako ih ima) u službi su muškog junaka koji ih vidi kao tajanstvena bića koja je nemoguće razumjeti i međusobno razlikovati.

Tako je s jedne strane političnost književnosti pitanje konteksta u smislu tko piše i objavljuje, tko i kako čita, kakve tekstove izdavači preferiraju, koji se tekstovi recenziraju i analiziraju, koje su književne i kulturne vrijednosti dominantne i sl., ali s druge strane može biti i pitanje samog teksta u kojem se također mogu primijetiti određeni odnosi moći poput toga kako je ispripovijedan, čija je perspektiva dominantna u tekstu, o kome se zna više a o kome manje, što je otkriveno a što skriveno itd. Najteži je zadatak pokušati povezati tekst i kontekst u smislenoj interpretaciji koja neće pojednostavljivati kompleksnost književnog teksta ni zanemariti njegovu uronjenost u specifičan kontekst.

Parfimirano smeće Grdešić Maša

Kako bi se dodatno raslojile kulturne sfere, i u Zamkama pristojnosti i u Parfimiranom smeću dotičete se trojnog sustava prema kojemu prepoznajemo „niskokulturne“, „srednjokulturne“ te „visokokulturne“ žanrove i proizvode. Što bi obuhvaćalo te kategorije u korpusima hrvatske kulture?

Pojam „srednjokulturnog“ posudila sam iz istoimenog eseja Virginije Woolf jer mi se činilo da bi u vrlo načelnom smislu mogao biti koristan za razumijevanje statusa čitave hrvatske književnosti. To jednim dijelom sigurno proizlazi iz inata prema domaćim književnim povjesničarima i kritičarima koji su strogo odjeljivali visoku i popularnu književnost, pritom u visoku književnost uključujući brojne tekstove koji po strogim kriterijima formalne invencije tamo ne bi pripadali, kako bi pošto poto pokazali da hrvatska književnost drži korak s europskom i svjetskom književnošću.

Kada je posrijedi, recimo, pripovjedna proza u razdoblju modernizma, obično se Krleža i Zagorka uzimaju za primjere visoke i popularne književnosti odnosno visokokulturnog i niskokulturnog. Međutim, ako se uzme u obzir sve što je objavljeno u tom razdoblju, kao što je s romanom napravio Krešimir Nemec u Povijesti hrvatskog romana, postaje jasnije da dominantna romaneskna poetika nije bila modernistička ili avangardna, već su prevladavali pučki i popularni romani te romani napisani u realističkoj tradiciji. U tom smislu, ako većinu romana objavljenih u razdoblju modernizma možemo odrediti kao „srednjokulturne“ ili čak „niskokulturne“, onda se i Zagorku treba promatrati drugačije – ne kao atavizam ili iznimku, nego kao sastavni dio tadašnjega književnog polja.

U Parfimiranom smeću, a provlači se to i kroz ostale vaše tekstove, razvidna je korelacija stavova o suprotstavljanjima spomenute popularne i visoke kulture te razlika ženskih i muških čitatelja. Hrvatska istraživanja tržišta knjiga, kao i ona na globalnoj razini, potvrđuju da žene čitaju više, dakle i u toj sferi postoji gender gap. Je li on uvjetovan biološki, evolucijski, klasno, obrazovno, kulturno? Možemo li uopće sve te (identitetske) kategorije razmatrati zasebno kada se osvrćemo na fenomen čitanja?

Neke teoretičarke popularne kulture poput Ien Ang i Joke Hermes zastupaju radikalni kontekstualizam u etnografijama čitanja te s pravom upozoravaju da se koncepti poput roda u analizama popularne kulture često uzimaju zdravo za gotovo (u stilu: ženama se sviđa ženska popularna kultura jer su žene), a u stvarnosti svaka pojedinačna žena drugačije doživljava svoj rod koji se pak presijeca s njezinom klasom, rasom, seksualnošću i sl. S druge strane, između pojedinačnih čitateljskih priča i teorijske apstrakcije potrebni su nam i općenitiji uvidi u čitateljske navike utemeljeni u statističkim podacima kako bismo mogli dobiti zaokruženiji uvid u praksu čitanja. Mene pak najviše zanimaju prikazi čitateljica u književnosti, popularnoj kulturi i teoriji iz kojih se može puno toga zaključiti kako o književnosti, tako i o rodnim ulogama.

Žensko se čitanje kroz povijest redovito pokušavalo kontrolirati i disciplinirati; nije valjalo što čitaju (romane, posebno popularne ljubavne romane) ni kako čitaju (iz užitka, zbog bijega od svakodnevice, zamišljajući drugačiji život i svijet, da nauče nešto novo i praktično, da imitiraju junakinje…), često se podrugivalo njihovu „lošem“ ukusu, manjku obrazovanja i književnog znanja te se dizala panika zbog nemoralnog sadržaja odabranog štiva.

U ponavljanju podatka da žene čitaju odnosno čitaju književnost više od muškaraca ne mogu a da ne čujem dozu čuđenja ili prijekora. Međutim, sve što su žene postigle u književnosti i s književnošću postigle su same. Mislim da ne govorim jedino u svoje ime kad kažem da sam kao dobra učenica za lektiru i na fakultetu čitala gotovo isključivo muške autore i da otada osjećam golemu potrebu pročitati što više djela koja su napisale žene, da nadoknadim nepravdu obrazovnog sustava, da steknem znanje i iskustvo koje mi samo takva književnost može dati, a koje se u našem društvu i dalje smatra partikularnim i stoga manje važnim.

Da je tako, jako se dobro vidi već iz podatka da muškarci nisu voljni čitati autorice dok žene čitaju i autore i autorice. Taj podatak otvara i goruće pitanje maskuliniteta: kako odgajamo dječake i mladiće, zašto se rani interes za umjetnost smatra „ženskastim“, zašto je uspjeh u školi za štrebere i jadnike, zašto je muževnije čitati publicistiku a ne književnost, zašto naše društvo privilegira STEM a degradira humanistiku itd.

Da, čini se paradoksalnom tvrdanja da žene čitaju više s obzirom na pozicije u društvu. Naime, ako je laičko čitanje neobvezno, uživateljsko, eskapističko i gotovo uvijek vezano uz dokolicu, a žene su i dalje sustavnije i dominantnije u društvima one koje osim profesionalnih obveza na sebe preuzimaju kućne poslove, roditeljske/njegovateljske odgovornosti, nije li zanimljivo da stignu još uza sve to i čitati?

Feminističke teoretičarke popularne kulture, poput Janice Radway koja je pisala o čitateljicama ljubića u drugoj polovici 20. stoljeća, rekle bi da žene čitaju upravo zbog svoga specifičnoga društvenog položaja te da njihovo čitanje funkcionira kao kompenzacija za brigu i skrb koju pružaju svojoj obitelji dok zauzvrat nitko nije zadužen za brigu i skrb o njima. Međutim, novija feministička teorija čitanja pokazuje da čitamo iz različitih razloga te se eskapizam više ne smatra jedinom ili glavnom motivacijom čitanja u svakodnevnom životu. Rita Felski, recimo, smatra da su prepoznavanje, očaranost, znanje i šok temeljni načini upotrebe književnosti u svakodnevnici. Time se naglasak s čitanja kao „bijega“ premješta na stjecanje specifično književnog znanja i iskustva, postiže se ravnoteža između kognitivnih i emotivnih aspekata čitanja te se smanjuje zamišljeni jaz između „akademskog“ i „laičkog“ čitanja.

Međutim, vaše pitanje o tome tko ima vremena čitati vraća nas ranije spomenutom problemu (ne)dostupnosti književnosti i kulture u našem društvu koji je uvelike određen klasnim i ekonomskim, a ne samo rodnim razlikama. Podaci nam također govore da su čitateljice koje najviše čitaju srednjih godina i visoko obrazovane, pa tu sigurno leži dio odgovora na to pitanje: da bi se više čitalo, nužno je imati slobodno vrijeme koje donosi ekonomska sigurnost, ali i čitateljske navike, upornost i motivaciju za čitanje koji se uglavnom stječu odgojem i obrazovanjem.

Također, uz žene se i dalje češće vežu fenomeni vezani uz prostore kuhinje (kupovanje, pripremanje namirnica, a onda i kuhanje), a s druge strane za uljepšavanje (moda, lifestyle trendovi, kozmetika) što se zrcali i u književnosti. Stoga uzimate u Parfimiranom smeću kao primjere dva ženska lika – Emmu Gustavea Flauberta i Melaniju Miroslava Krleže kada govorite o kompulzivnom šopingu i povezujete ga s prekomjernim čitanjem. Kako te dvije aktivnosti utječu jedna na drugu u suvremenom svijetu i može li se uopće bez posljedica biti izložen popularnim sadržajima?

Povezanost čitanja i šopinga provodna je nit romana Gospođa Bovary i Tri kavaljera frajle Melanije pri čemu su obje prakse prikazane kao očajnički pokušaji junakinja da zadovolje svoju neutaživu žudnju za ispunjenjem sna o sretnoj romantičnoj ljubavi koje im konstantno izmiče. Čitaju o uzbudljivim ljubavima koje su smještene u egzotične ambijente te ih dodatno rasplamsavaju bogatstvo, luksuz, lijepe haljine, skupocjeni nakit i ukusan namještaj, a onda u vlastitim životima pokušavaju svoje razočaravajuće odnose s osrednjim muškarcima učiniti strastvenijima i značajnijima kupovinom predmeta koji će poslužiti kao rekviziti u rekreiranju ljubavnih scena iz pročitanih romana. U oba djela sama književnost prikazana je i kao roba koju junakinje kupuju i iz koje uče o modi, uređenju doma, putovanjima.

Krleža u svom romanu uz kritiku popularne književnosti nudi i ironičan uvid u visoku književnost u razdoblju moderne gdje sve ovisi o poetičkim trendovima i generacijskim smjenama, a pisci su prikazani kao jadna i tašta bića koja vape za financijskom sigurnošću koju im može pružiti Melanijin novac. Mislim da je Krleža tu bio na vrlo suvremenom tragu jer je danas jasno da ni visoka književnost i kultura nisu magično pošteđeni sudjelovanja u kapitalističkoj ekonomiji pa je i eksperimentalna književnost danas tržišna niša za koju se specijaliziraju određene izdavačke kuće, a čitanje formalno zahtjevnih knjiga (ili samo stavljanje njihovih fotografija na društvene mreže) također može funkcionirati kao znak poželjnoga životnog stila. Dokle god živimo u kapitalističkom društvu, bit će nam nemoguće odvojiti književnost od ekonomije, a taj je odnos dvosjekli mač: interes za čitanje načelno je dobra stvar, no književni tekst mora biti više od statusnog simbola.

ImagelargeMaša Grdešić (osobna arhiva)

S druge strane, kao muški žanr nekad se držao kriminalistički roman, o kojemu raspravljate u kontekstu opreka popularne i visoke književnosti. Međutim, naš je prvi krimić napisala žena – Marija Jurić Zagorka, a mnogi su autori poput nje ostali u zapećku književne historiografije i kritike zbog svojih žanrovskih izbora. Zašto se krimić držao žanrom pretpostavljenim, recimo, ljubiću?

Bilo mi je jako zanimljivo vidjeti kako su se prema kriminalističkom romanu u vrijeme porasta interesa za trivijalnu književnost 1970-ih i 1980-ih godina odnosili profesori književnosti poput Lasića, Pavličića, Solara, Škreba, Žmegača ili pak književnog kritičara Igora Mandića koji je tada pisao predgovore za krimiće koji su izlazili u biblioteci Trag. Svi su oni na različite načine krimić definirali kao intelektualni problem i uspoređivali ga sa znanstvenim istraživanjem, igranjem šaha, rješavanjem križaljke ili zagonetke, čak i nogometom, a kao najveću prednost krimića koja ga na pozitivan način odvaja od drugih trivijalnih žanrova redovito su naglašavali manjak sentimentalnosti.

Ljubiće u tom kontekstu nije bilo potrebno ni imenovati jer je jasno na koji se popularan žanr cilja kada se kritizira sentimentalnost. Mandić je, doduše, bio manje diskretan pa je krimić izravno definirao kao „muški žanr“ za koji treba „muška ruka“ (tj. „muška pamet“). Sve su to bili razlozi zbog kojih su profesori ozbiljne književnosti mogli, makar stidljivo, priznati da i sami vole pročitati dobar krimić, a ta je njihova preferencija barem djelomično zaslužna za pokušaj izdvajanja kriminalističkog romana iz ostatka „parfimiranog smeća“ popularne književnosti na čijem dnu uvijek ostaje ljubić. 

Kakvo je stanje glede čitanja u vašim predavaonicama? Čitaju li mladi danas žanrovski raznolikije nego prije? Jesu li silabi fakultetskih književnih kolegija postali izazovnija i zahtjevnija mjesta otkad su u procesu visokog obrazovanja digitalni domoroci?

Ne mogu objektivno odgovoriti na ovo pitanje jer predajem na studiju komparativne književnosti koji se ne upisuje ako ne volite čitati i ako vam književnost nije jedan od glavnih interesa u životu. Studentice i studenti kojima sam imala i imam privilegij predavati još uvijek dolaze na studij s velikom ljubavlju prema klasicima, ali i sve većim interesom za popularne žanrove i otvorenošću prema njima te ih uz formalnu analizu zanimaju i političke književne i kulturne teorije, a uz studij se bave aktivizmom, pisanjem, kazalištem, filmom itd.

Rad sa zainteresiranim i zahtjevnim studentima i studenticama najbolja je motivacija za stalno inoviranje starih i uvođenje novih kolegija, kao i pomno praćenje javnoga kulturnog i političkog diskursa. Bez obzira na to što je jako uzbudljivo sastavljati silabe za kolegije sa suvremenom tematikom, mislim da je ipak važnije kako se o nekom tekstu predaje nego što se predaje, i tu stalno ima prostora da se gradivo proširi, osuvremeni, problematizira i otvori studentskim intervencijama.

Bavljenje popularnom kulturom podrazumijeva širok spektar njezinih žanrova, pa je vaš interes osim književnosti usmjeren i na audiovizualne umjetnosti. Premda na Odsjeku za komparativnu književnost postoje filmološki kolegiji, televizijske serije do sada, koliko mi je poznato, nisu bile njima zastupljene. Čini mi se da se na takve žanrove i dalje gleda pomalo zazorno, pogotovo ako se aktivira spomenuta opreka popularna – visoka kultura. Kakvo je zanimanje za vaš kolegij Televizijske serije i jesu li razlozi uvrštavanja takvog kolegija proizašli iz osobnog interesa ili je riječ o praćenju impulsa među mlađim generacijama glede konzumiranja popularne kulture?

Budući da su televizijske serije dominantna tema javnog diskursa o kulturi već barem dva desetljeća, a naš Odsjek ima Katedru za filmologiju, dugo sam razmišljala o uvođenju takvog kolegija koji bi se pokušao pozabaviti promjenama u proizvodnji, recepciji i samoj formi televizijskih serija od 1990-ih do danas. Zapravo je to kolegij koji kombinira televizijske studije i kulturalne studije jer serije tretira kao popularnu kulturu i želi problematizirati hijerarhiju vrijednosti koja se redovito mobilizira u javnim raspravama o serijama pri čemu se često koncepcija „kvalitetne televizije“ izjednačava s osobnim ukusom te ponovno iskrsavaju poznate opreke između „ženskih“ i „muških“ žanrova.

Zanimanje za kolegij zasad je veliko, usprkos mojem strahu da televizijske serije danas uglavnom gledaju ljudi u srednjim godinama, odnosno moja generacija, i da dvadesetogodišnjacima neće biti zanimljivi popkulturni proizvodi nastali prije njihova rođenja kao što meni nisu bili posebno zanimljivi Gradić Peyton ili Malo misto. Međutim, pokazalo se da među nama još uvijek ima više podudaranja nego razilaženja u izboru serija, reakciji na njih i načinima gledanja, s tim da se ipak radi o kolegiju koji će se morati modificirati svake godine da održi korak s vremenom uz stalnu mogućnost da se jednog dana pretvori u povijesni kolegij.

Kolegij obuhvaća anglofone serije, od Twin Peaksa do recentnih naslova poput Successiona. Zanima me imamo li i mi „svog konja za trku“, postoje li pandani pojedinim serijama u našim televizijskim produkcijama ili su takvi sadržaji slične sudbine kao Zagorka, koja je dugo čekala na „akademski legitimitet“?

Imamo Sram!

Zašto se akademski legitimitet prema nekim stavovima suprotstavlja afektivnom čitanju? Rita Felski, na koju se često referirate, u nas prevedenoj studiji Namjene književnosti pokušava demontirati tu dihotomiju akademskog i laičkog čitanja, držeći da prvo mora postojati sviđanje, da nas knjiga, ili koji drugi kulturni sadržaj, mora osjećajem privući da bismo ju konzumirali, da jedno ne isključuje drugo.

Zanimljiv mi je taj paradoks da ne bismo upisali književnost da je ne volimo, a onda nas se u ime objektivnosti i stručnosti pokušava odučiti od te ljubavi ili barem „neprimjerenog“ iskaza emocija prema nekom tekstu. Ne mislim pritom da je nužno imati ili iskazivati afektivan stav prema tekstovima koje čitamo niti da formalnu tekstualnu analizu treba zamijeniti pričanjem o osjećajima, već da je korisno pokušati analizirati zašto nas neki tekstovi privlače, a drugi ne, i kako književnost djeluje na nas, a ne samo to kako mi djelujemo na nju analizirajući je i ovladavajući njome.

Razloge za akademski strah od afektivnog čitanja potrebno je, zajedno s Felski, potražiti u strahu od optužbi za naivnost, površnost i pretjeranu emocionalnost koja nas vraća na strah od feminine iracionalnosti. U zapadnim se društvima emocije smatraju manje vrijednima od razuma, vezane su uz tijelo i kulturno shvaćenu ženskost te predstavljaju gubitak kontrole nad sobom i stoga su posebno nepoželjne u akademskom kontekstu. Međutim, književnost i umjetnost privlačne su nam i zbog toga što imaju potencijal djelovati na nas na nepredvidljive načine i izazvati snažne reakcije koje ne možemo odmah objasniti.

Čini mi se da je ljepota našeg posla u toj neizvjesnosti, zbunjenosti, očaranosti, nekad i uništenosti tekstom. Cilj je da probamo shvatiti kako se i zašto to događa, pomoću kojih tekstualnih mehanizama, ali ne mislim da moramo, ili uopće možemo, pod svaku cijenu biti pametniji od teksta.

I u knjigama i u intervjuima naglašavate da se bavite rubnim i manje zastupljenim područjima kulture, zaboravljenim autoricama i autorima, manje popularnim i neistraženim tekstovima. Tako u Parfimiranom smeću, među ostalim, zagovarate da se Plein air, zanemareni roman Jagode Truhelke, uključi u okvire referentnih točaka proučavanja povijesti hrvatske književnosti, da mu se, uz proze A. G. Matoša i J. Leskovara, prizna pozicija početka hrvatske moderne. Postoje li u našoj književnosti još neki tekstovi/autori(ce) kojima su nepravedno zbog rodno/klasno/žanrovsko/kulturno podređene perspektive ograničene takve pozicije?

Mislim da je hrvatska književnost velikim dijelom još uvijek nepročitana, a onda i neobrađena. Za roman, trebalo bi redom čitati i ponovno tiskati sve one romane koji su objavljeni u časopisima ili samo jednom, a za to je dragocjen vodič već spomenuta Nemecova Povijest hrvatskog romana. Ta studija pokazuje koliko je romana zapravo tiskano, a koliko ih se malo smatra kanonskima, s tim da zaboravljeni naslovi ne pripadaju samo autoricama, već i autorima koji su zanemareni iz različitih političkih razloga. Nekoliko njih objavila je izdavačka kuća Mlinarec & Plavić početkom 2000-ih, a meni je najzanimljivija Čudnovata priča Mare Ivančan iz 1924., roman o tvorničkoj radnici s fantastičnim elementima.

I za kraj, nezahvalno, pomalo klišejizirano pitanje koje se često upućuje akademskim proučavateljima i stručnjacima – što preporučiti našim čitateljima za čitanje u godini u koju smo zakoračili? Nedavno je objavljen novi roman Sally Rooney, HBO je završio ekranizaciju Genijalne prijateljice, T-portalovu nagradu za najbolji roman dobila je Tea Tulić, Kristian Novak dominira top-listom kao najprodavaniji autora u knjižarama…

Od neprevedenih knjiga privukao me roman Ex-Wife zaboravljene američke spisateljice Ursule Parrott iz 1929. koji je prošle godine ponovno objavio Faber. Izvorno proglašen „senzacionalističkim“ i „skandaloznim“, roman je minimalistički prikaz života razvedene žene u New Yorku 1920-ih godina napisan iznenađujuće suvremenim tonom.

Što se tiče hrvatske književnosti, prošle godine izašao je prvi roman Lucije Tunković Pupčana vrpca koji se bavi odrastanjem sveznajuće pripovjedačice Lucije u malom industrijskom gradu u poslijeratnom, tranzicijskom razdoblju. Prije svega, roman je odlično napisan, pun začudnih, duhovitih i suludih poredbi, a hrvatske 2000-e rekreirane su posebno uvjerljivo, s obiljem detalja i konkretnih referenci. Još uvijek rijedak primjer hrvatskog romana koji se bavi prepoznatljivim traumama djevojaštva bez eksploatacije tuđe nesreće.

Maša Grdešić

Parfimirano smeće : Hrvatska književnost i popularna kultura

• Disput 11/2024.
• 280 str., meki uvez
• ISBN 9789532604955
• Cijena: 18.00 eur
• Kupi knjigu!

Knjiga 'Parfimirano smeće' Maše Grdešić istražuje odnos između popularne i visoke kulture u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća. U devet poglavlja podijeljenih u tri cjeline autorica pokazuje da je novijoj hrvatskoj književnosti nužno pristupiti i iz perspektive popularne kulture umjesto isključivo iz uobičajene visokokulturne perspektive.