Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 18.09.2020.

Maša Grdešić : Zamke pristojnosti

Maša Grdešić: Zamke pristojnosti

O tropu bijesne feministkinje piše Barbara Tomlinson u svojoj knjizi o feminizmu i afektu ljutnje iz 2010. Bijes unaprijed umara čitatelje, sraman je, neženstven. Remeti dobru formu, teksta ili govora. Bijes je šum zbog kojega pritužbe ne mogu doprijeti do onih kojima su upućene. Bijes i žene ne idu zajedno jer bi žene, po svojoj prirodi, trebale biti nimalo ili manje sklone agresiji, kažu neke studije i oni kojima se ženske prigovore ne da slušati.

William Wordsworth je pak rekao da poeziju treba pisati s odmakom, kroz emociju prizvanu iz stanja smirenosti.

Na jednom svom prošlogodišnjem predavanju koje sam imala prilike čuti uživo, feministkinja Sarah Ahmed pred publikom je proživljavala ljutnju zbog neprocesuiranja studentskih pritužbi na zlostavljanja koja doživljavaju od svojih profesora, ali njezino je izlaganje zvučalo kao govorena poezija. Ahmed tako i piše: britko, potkrijepljeno, poetski, izjednačavajući feministički protest s feminističkom samonjegom. Povlačenjem jasnih granica.

Naravno, nemaju svi privilegiju ili talent da od svoje ljutnje grade poeziju. 

Ako nas već sâm život nije uvjerio da su žene sposobne za snažne emocije i njihovo izražavanje, uzmimo u obzir da gorespomenuta istraživanja često mjere tek posljedice dugotrajnog društvenog uvjetovanja. Slično onima koja produciraju „činjenice“ o većoj podložnosti žena osteoporozi – kultura se drugačije upisuje u kosti, navodi biologinja Anne Fausto-Sterling, ovisno o rodnom/spolnom predznaku. Žene se sustavno odvraćalo od kretanja i izlaganja suncu, a pristojne su jer se to od njih očekuje, ne zato što im je uljudnost u (krhkijim) kostima. 

Zamke pristojnosti Grdešić Maša

Ovaj malo duži uvod trebao je poslužiti da dočara jednu od glavnih i u naslov izvučenih niti nove knjige Maše Grdešić, Zamke pristojnosti: Eseji o feminizmu i popularnoj kulturi (Fraktura, 2019.). Knjiga uglavnom ukoričuje tekstove prvotno objavljene na sjajnom i od početka 2018. nažalost neaktivnom feminističkom portalu Muf, koji je Grdešić 2014. pokrenula s Lanom Pukanić, Asjom Bakić i Barbarom Pleić Tomić. Kroz analizu književnosti, politike i popularne kulture Grdešićkini eseji bave se upravo lociranjem mjesta ranije možda nedovoljno izražene feminističke ljutnje, ali i fascinacije.

Eseji su raspoređeni u četiri unutar sebe slobodnije povezana tematska dijela. Iako ne nužno ovim redom, govore o slojevitom ženskom prijateljstvu iz romana Elene Ferrante; političkoj depresiji i njezinu lijeku – socijalnoj državi; nedostacima liberalnog feminizma kakav plasiraju časopisi poput Cosmopolitana, lišena intersekcijskog pristupa (koji uzima u obzir klasu, etničku pripadnost itd.), ali i dokumentarnoj seriji Betonski spavači, naprimjer, koja se osvrće na napuštena modernistička zdanja iz doba Jugoslavije. Ona turistička gradila su se i koristila demokratičnije, bila ekološki poželjnija od raspršenih privatnih apartmanskih zgrada danas, piše Grdešić. Dok sam ljetos čitala njezinu knjigu, često sam prolazila pored šikarom obraslih, sada sablasnih minimalističkih apartmana odvojenih od glavne zgrade Motela Soline u Trogiru, arhitekta Ivana Vitića. Brzopotezna anketa na tržnici otkrila mi je da će ondje možda otvoriti toplice. Ili azil za pse. Čim srede papire.

Neobilježeno je, univerzalno i opće: cis muško, bijelo i heteroseksualno. Sve drugo su otkloni, veći ili manji, kaže Grdešić.

Kad je američki književni kritičar Harold Bloom pobrojao Zapadni kanon (1994.), među 26 je ključnih imena upisao i četiri ženska: Jane Austen, Emily Dickinson, George Eliot, Virginia Woolf. Tom glavnom popisu dodao je i par stotina (njemu) značajnih i na engleski prevedenih svjetskih djela, koja tvore prošireni Zapadni kanon ili su na njega utjecala (od „srpsko-hrvatske književnosti“ izdvojio je Ivu Andrića, Vaska Popa i Danila Kiša). Bloom je zagovarao apolitični, čisto estetski užitak u čitanju, a nikako angažiranu kritiku feminizma, novog historizma, kulturalnog materijalizma, dekonstrukcije, semiotike, psihoanalize ili kulturalnih studija, da spomenem samo neke. Njih je zvao školama resantimana, reaktivnim i opozicionističkim strujama koje ne zanima književnost kao takva, već način na koji odražava društvo.

Grdešić ne spominje Blooma, ali spominje paradigmatske kritičare i kulturnjake, postavlja važna pitanja: Tko su arbitri dobrog ukusa? Što je nisko, visoko ili srednjokulturno? Što naše liste i playliste otkrivaju o nama? Smije li kombinirati kanonski jazz (nekoć oksimoron) i Faking Jazz Together Connana Mockasina, pita se ova čitateljica. A već sama činjenica da imamo (internetski) pristup svim tim kategorijama, da možemo birati, posljedica je, opet, privilegije, citira Grdešić. Koristimo je, katkad, da bismo pomno uobličili vrijednosno razlikovanje od drugih.

Bloom na kraju ni sâm nije bio zadovoljan listom koju je sastavio, kao ni činjenicom da ju je uopće sastavio (na nagovor urednika, rekao je). S Bloomom se nije složila ni prva afroamerička nobelovka, Toni Morrison, čiji je roman Solomonova pjesma (1977.), doduše, dio Bloomove proširene liste. Za Morrison književni kanoni nisu apsolutne datosti, već produkti povijesno-političkih tokova. Rat oko kanona zasad nisu dobili ni Bloom ni Morrison, već oboje, ako je suditi po američkim (rekla bih, i svjetskim) silabusima, prenosi The New York Times.

Kao profesorica komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Grdešić piše kako mora strateški birati naslove za svoje kolegije da bi se čitali i ženski glasovi, ali i općenito etnički ili seksualno neprivilegirani autori. Zna da time isključuje privilegirane a kvalitetne pisce, ali kaže da je to ponekad nužno, barem na neko vrijeme, da bi se uspostavila ravnoteža. To će, možda, pokazati da je upravo prihvaćanje razlika put k univerzalnosti koja tek treba doći, dodaje.

Podsjetilo me to na rasprave o kanonskim teoretičarima, koje se vode po brojnim katedrama za rodne studije – bi li Freuda, Foucaulta ili recimo Lacana, ali i bijele teoretičarke, trebalo zamjenjivati nekim drugim, lokalnijim, ovisno o nečijem prostoru istraživanja i/ili porijeklu? Koliko je psihoanaliza univerzalna – treba li Freuda, uzevši u obzir njegovo klasno i geografsko porijeklo i manire, kao i profil klijenata na kojima je izgradio svoje teorije, uvlačiti u dokumentiranje i bavljenje traumama seksualno zlostavljanih žena u pograničnim područjima između Bangladeša i Indije? Zašto tek citiranje određenih imena legitimizira neki akademski rad? A opet, jesu li ove ideje o boljim i prikladnijim, još neotkrivenim ili neprevedenim književnim i teorijskim eldoradima nekim dijelom projekcije i fantazije, novi oblici dobrog starog orijentalizma i sličnih fenomena?

A Grdešić se pita i mogu li teoretičarke uopće biti pasionirane u vezi predmeta i pojava kojima se bave? Mogu li, s druge strane, pasionirane gledateljice sapunica i čitateljice ljubića istodobno biti i feministkinje? Ovom nam knjigom pokazuje da mogu, a da su sapunice i ljubići jedna od posljednjih utočišta punokrvnih emocija usred cinične i blazirane kulture. Važni su nam, kaže, i stoga što otvaraju pogled u privatnu sferu, onu koju (neo)liberalni kapitalizam u obliku neplaćenoga rada dodjeljuje ženama, i pritom trivijalizira.

No kad se iz te iste sfere književno oglašavaju muškarci, poput Karla Ovea Knausgårda, njihovi se tekstovi smatraju herojskima, citira Grdešić. Muške su svakodnevne emocionalne nedoumice općeljudski filozofski i egzistencijalni problemi, a ne frivolnosti. Muško pero (…) privatno magično pretvara u opće.

Okrenemo li se nabrzinu Internetu, vidjet ćemo da je Knausgårdova sad već bivša žena, Linda Boström, u međuvremenu i sama postala cijenjena autorica jer, kako tvrdi, nije htjela biti lik u tuđim (odnosno njegovim) knjigama. U prošlogodišnjem je intervjuu za Vanity Fair rekla da čitatelji znaju biti nesofisticirani jer ne shvaćaju razliku između interpretacije stvarnosti s ciljem stvaranja književnosti i stvarnosti same. Tako njezin drugi roman bilježi epizode iz njezina života, gotovo baš onako kako su se dogodile, ali to ga ipak ne čini autofikcijom. Autobiografija je diskurzivna, a autentičnost može biti i umjetnička konvencija, reći će pak Grdešić.

Kako je, dakle, kućna sfera namijenjena ženama, gradovi i javni prostori prepušteni su muškarcima. Lauren Elkin pisat će ipak o svijetlim povijesnim primjerima ženskoga flanerstva u svojoj knjizi Flâneuse (2017.), no Grdešić ističe da su Elkinine heroine uglavnom umjetnice preobučene u muškarce, a ne obične građanke, i vraća se na Zagorku. Mirjana Grgić, lik iz Zagorkine romansirane autobiografije, Kamen na cesti (1937.), ima nešto drugačija iskustva dok se, pobjegavši od muža, sama kreće zagrebačkim ulicama: izložena je muškim pogledima i dobacivanjima, a u restoranu je odbiju poslužiti jer je žena bez pratnje.

Muškarci djeluju, a žene izgledaju, napisao je John Berger u svojoj knjizi Ways of Seeing (1972.). Nemoguće je, ili veoma teško, istovremeno promatrati i biti promatrana, uvijek iznova bilježe razne svjetske putnice. 

Mnogo je u ovoj knjizi stimulativnih detalja i smjerova razmišljanja, tema što se ažurno nadovezuju na najaktualnije feminističke preokupacije, barem one Zapadne, i ove naše, regionalne. No mjestimice ostavlja dojam ponavljanja i raspršenosti jer se neke serije ili naslovi analiziraju/spominju u više eseja (doduše, ne iz istoga kuta ili iz istih razloga), pa se čitateljicama može činiti da love fragmente kako bi sastavile cjelovitu sliku. Dijelom je to, pretpostavljam, stoga što su eseji uglavnom prvotno pisani za pojedinačnu objavu na Mufu. Inače bi se ovakva raspoređenost informacija, ali i redoslijed i teme samih eseja, mogli i više strateški provesti.

Ipak, u doba kad je Netflix zamijenio sve divinacijske sisteme, a epifanije se doživljavaju gledanjem reality TV-a, kad se čini uputno promišljati i vrednovati sadržaj koji nam tako lako i obilno plavi mentalni prostor, Grdešićkina kombinacija sublimirane ljutnje, teorijske potkovanosti i istovremenog neposrednog uživanja u književnosti i pop kulturi, uviđanje problema, ali i problematičnosti moraliziranja – čak i onog dragog nam, feminističkog – cijelu ovu neophodnu priču čini pitkom.

Maša Grdešić

Zamke pristojnosti : Eseji o feminizmu i popularnoj kulturi

  • Fraktura 03/2020.
  • 318 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533582009
  • Cijena 149.00 kn

Maša Grdešić u zbirci 'Zamke pristojnosti' piše pedantno gradeći svoju argumentaciju, razigranu mnoštvom primjera iz visoke i popularne kulture, da bi onda bez zadrške progovorila o onome što osjeća: o bijesu u susretu sa seksizmom u vlastitoj struci, o inspiraciji koju pronalazi u mlađim feministkinjama, o vatri u mozgu i želucu kad čita Elenu Ferrante i Sally Rooney.

– Festival FEMINIZAM JE ZA SVE - Forsiranje feminizma –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –