Mene nose zabavne priče, važno mi je da nisu dosadne, patetične, da nisu po temi stereotipne, dakle, shvaćam da mora biti slikovnica o pranju zuba i ruku, ali nije dobro da su previše opterećene porukom. Važno je da slikovnice nisu rađene kalkulantski, s izričitom namjerom da budu dobre i odgojne za djecu, to mene jako smeta, baš je pozerski.

Knjige nas oplemenjuju, one nas obogaćuju i čine boljim ljudima. Mislim da za knjigu ne bi trebalo biti granica. Osobito na ovim našim prostorima gdje se svi međusobno razumijemo. Ljudi vole zaviriti preko plota i saznati što se događa u susjedstvu, odnosno pročitati neku knjigu objavljenu u nekoj susjednoj državi.

Ne trebam to ovdje govoriti, vi ste doživjeli rat, on je dio vašeg jezika i identiteta. Znate da, gdje se rat dogodi, iz linije nestaje cijela jedna generacija slomljenih ljudi. Ti se ljudi ubijaju alkoholom, drogom, razbolijevaju se. I zato me užasava kad čujem da klinci sa Zapada glorificiraju rat. Stari moj, nema tu ničeg dobrog!

Univerzalnost istine treba tražiti kroz spoznaju da mi sami možemo tome doprinijeti, a ne da uteg istine stalno prebacujemo na drugoga. Pitanje je kako izaći na kraj s time. Osobne istine nisu nužno nekompatibilne s općim istinama ukoliko ste dosljedni, ukoliko ih etički branite unutar sebe, argumentirate ih dobro spram drugih, a ne tjerate druge da prihvate neku od vaših opsesija koje se mogu pretvoriti u...

Uživam u raspolaganju svojim vremenom na način koji meni odgovara, u tome da radim posao koji volim, u rezultatima poslovanja. Kada pak nešto zapne, ozbiljno 'porazgovaram sa šefom'. Šalu na stranu, biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću, novi adrenalin, nešto poput rollercoastera.