Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje 'naši' i 'njihovi'.

Moja sasvim neobična situacija je u tome što nakon što napišem knjigu nemam o njoj nikakav vrijednosni stav. Ne znam je li odlična, ili je naprosto smeće. Da bih došao do te tajanstvene odgonetke uopće ne konzultiram kritičare, nego nekoliko svojih intimnih prijatelja i prijateljica, koji znaju otkriti gdje su vrijednosti, a gdje vrebaju skrivene mane.

Često sam se u pisanju poigravao vidom i gledanjem. Mislim da je i problematiziranje vida i gledanja u srži književnosti još od najstarijih vremena – Homer je bio slijep, a Odin je bio bog poezije i lijevo je oko mijenjao za poetski dar. Mislim da taj čin postaje simbolom vanjskog i unutarnjeg vida i tako simbolizira poeziju.

Pod okriljem samoće dolazi do osjećaja svojevrsnog usporavanja, sažimanja vremena. Tada u točno definiranoj zoni mozga, potvrdili su to i znanstvenici, subjektivno imamo dojam da se spajamo s beskonačnim. Vjerojatno su zato moje pjesničke zbirke ponekad neobične i čitateljima možda osebujne ili 'strane', kao da su s nekog drugog svijeta.

Ono što Nijemcima nedostaje jest skrušenost. Da smo se stvarno naučili nositi s prošlošću, to bi nas pretvorilo u poniznije ljude. Mnogo sam putovala i posjećivala mjesta gdje su moji preci počinili te užasne zločine. Kad to vidiš, ne možeš ostati isti, vrlo brzo osvijestiš činjenicu da je upravo to ono što i ti nosiš u sebi, to je tvoje naslijeđe, od toga si sazdan.