Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive. Surfamo na elektronima koje spominješ. Padamo s nogu od fleksibilnosti. A književnost je apolonijska, transična, u njoj sanjamo i proričemo, izmišljamo anti-vrijeme.

Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti. Čini mi se da je još uvijek aktualan podatak da smo jedina europska zemlja koja u školskoj lektiri ima najmanje zastupljene domaće literature...

Univerzalnost istine treba tražiti kroz spoznaju da mi sami možemo tome doprinijeti, a ne da uteg istine stalno prebacujemo na drugoga. Pitanje je kako izaći na kraj s time. Osobne istine nisu nužno nekompatibilne s općim istinama ukoliko ste dosljedni, ukoliko ih etički branite unutar sebe, argumentirate ih dobro spram drugih, a ne tjerate druge da prihvate neku od vaših opsesija koje se mogu pretvoriti u...

Nešto je strašno kompleksno i komplicirano u činjenici da smo pokrenule pionirski poduhvat do te mjere složen. Iza takve stvari stoje velike izdavačke kuće, a ne male privatne inicijative dviju žena. Još smo na početku, samim time i na vjetrometini, krčimo šumu da bismo postavile temelje. Ujedno, kao ženama nam se teže probijati, dosta teško krčimo put.

Žrtveni jarac nikad nema ništa s onim što mu se projicira. On samo mora poslužiti kao skladište tuđe mržnje. Kad se mnogi slože oko žrtvenog jarca, to postaje apsolutno užasno i destruktivno. Znamo to iz povijesti, iz prošlosti i danas. Čovjek se ujedinjuje u mržnji. Mnogi misle da se ujedinjujemo u strahu. Nije istina, ujedinjuje nas zajednička mržnja.