Često vidimo kako se mnoštvo okreće protiv pojedinca koji je rekao ili učinio nešto pogrešno. Ti ljudi gube posao, gube sigurnost, prijatelje, status u društvu. Spaljujemo ih na virtualnoj lomači. To me plaši i deprimira jer mislim da još nismo vidjeli najgore. Time se bavim i u ovoj knjizi, htjela sam istražiti kako se društva okreću jedni protiv drugih.

Moramo stvoriti klimu da kad knjiga dobije nagradu Đalski ili Nazora ili Kamova ili novu nagradu Fritz... da to automatski diže interes i prodaju, s dobivenom nagradom knjiga je izdvojena, ona je već prošla određenu selekciju i tu se nema što više misliti, trebate je pročitati. Tako je vani, tko dobije Bookera ili Goncourta to se ništa više ne razmatra, kupuje se i čita, i to bi bilo predivno da se jednog...

Danas imamo tri polja snažnog izviranja nelagode u kulturi; prvo ima veze s umjetnom inteligencijom, drugo s ljudskim genomom, a treće s distinkcijom između čovjeka i životinje. Sve ih povezuje pitanje 'što je čovjek'. Dođe li do nekog novog otkrića, bit će konstruirano oko tog pitanja i neće doći sa sveučilišta...

S obzirom na to da je izdavanje knjige sve skuplje te da se na knjigu sve više gleda kao na luksuz, ne treba čuditi da nam je prije pet godina prosječna naklada bila oko 1000 primjeraka, prošle 750, a najveći se broj knjiga objavljuje u nakladi od 500 primjeraka. Za neke naslove to je visoka naklada, ali bi svako daljnje smanjivanje utjecalo na pojedinačnu cijenu i time potpuno zaustavilo prodaju.

Važno mi je da poezija postoji. Ljudi ne govore često o tom aspektu poezije, a meni je to užasno važno – ona biva, opstaje nekako na marginama svega što ljudi proizvode intelektualnim i materijalnim aspektima svojih tijela i s ostalim umjetnostima čini ukrasni rub koji sprječava da se tkanina ljudskosti ne raspadne.