Ne prihvaćam društvena ograničenja koja se u patrijarhalnom društvu nameću udovicama, starijim ženama, ili starijim neudanim ženama. Nadam se da ponovno osmišljavam tko sam i tko svi možemo biti, opirući se ograničenjima restriktivnih ženskih uloga. Jako sam dobra u ponovnom osmišljavanju: iz bankarice u spisateljicu, Amerikanke u Slovenku.

Ono što Nijemcima nedostaje jest skrušenost. Da smo se stvarno naučili nositi s prošlošću, to bi nas pretvorilo u poniznije ljude. Mnogo sam putovala i posjećivala mjesta gdje su moji preci počinili te užasne zločine. Kad to vidiš, ne možeš ostati isti, vrlo brzo osvijestiš činjenicu da je upravo to ono što i ti nosiš u sebi, to je tvoje naslijeđe, od toga si sazdan.

Mi smo nikli na tradiciji našeg jezika, ali ta činjenica nas obavezuje da idemo uvijek dalje i šire. Neprestano smo u komunikaciji s drugima i upravo ti drugi osmišljavaju naše biće i postojanje. Obožavanje vlastite tradicije Davičo je nazivao tradicioljubljem i ono još uvijek dominira na ovim prostorima. Slaba je i jalova poezija koja je upućena samo jednom nacionu ili plemenu.

Ljudi žele pripadati pa se pridružuju grupi vegetarijanaca, vegana, plesača salse ili joge, književnim klubovima, čitateljskima… Samoća je sve prisutnija, a izraženija je u gradovima nego na selu. Dijelom je to i zbog društvenih mreža, no one su simptom društvene otuđenosti. Ljudi se kroz njih osjećaju povezanima pa, kad se sretnu, jedva i razgovaraju.

Pitanje odgovornosti i laganja jako je važno. U svakodnevnoj komunikaciji ne moramo uvijek paziti što ćemo reći, no želimo li drugome prenijeti informaciju koja može utjecati na njegove stavove, uvjerenja ili život, naravno da to nosi odgovornost i naravno da imamo obavezu da ono što govorimo bude čvrsto utemeljeno!