Nekada je književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No, s druge strane, čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost.

Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe, tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.

Nekada je društvo bilo iznimno važno svakom čovjeku. Ljudi su bili dio jednog tijela, jedne zajednice. Zato je napuštanje te zajednice bilo vrlo težak i složen process. Možda su se slične situacije odvijale u različitim vrstama zajednica. U to smo vrijeme važni bili MI. Sad već dugo živimo u vremenu kad sam važan samo JA. Ja, ja i ja.

Ne razmišljamo često o nekim problemima kada smo u prostoru ugode, imamo svoja dobra primanja, miran život, kavu knjigu i boli nas briga. Ja želim da ta knjiga onda barem nešto napravi tom mirnom čitatelju. Želim da ga makne iz umrtvljenosti. Da pokrene mozak. Najzahvalnija sam bila onim knjigama koje su me najviše boljele...

Peti festival Prvi prozak na vrh jezika održat će se 11., 12. i 13. lipnja u Zagrebu i predstaviti dobitnike nagrada Prozak, Na vrh jezika, Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Kvirin, Treći trg... Kao uvod u Festival donosimo kraće intervjue s dobitnicama nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2018., Marinom Gudelj i Lanom Bojanić.