Fikciju bismo trebali temeljiti na istini, objašnjavanju, analiziranju svijeta i ljudskih osobina. Istina je važna i bez nje nema fikcije. A ako govorite istinu, uvijek ćete nekim ljudima predstavljati opasnost, pokušat će vas ušutkati i natjerati da radite nešto drugo. Fikcija može biti izuzetno opasna, vlastodršci njome često nisu zadovoljni pa zato u nekim zemljama zatvaraju pisce.

U svakom muškarcu krije se medvjedić. U nekima veći, u drugima manji. Kvaliteta djetinjstva je vrlo bitna za formiranje karaktera i ličnosti. Muškarci bez medvjedića u sebi stvaraju velike probleme u svojim i u životima svoje generacije. Pa i šire. Generali i neki političari se definitivno srame medvjedića u sebi.

U obiteljima se krvne veze pretvaraju u neku vrstu lanca. Postoji hijerarhija, postoje napetosti, tajni savezi, izdaje, laži... O tome se ne govori, nije lijepo, nema dobar publicitet, ali vrlo je zanimljivo to što se događa iza kulisa, iza tobože beskonačne ljubavi između roditelja, između braće. Obitelj je sef, ormar pun tajni koji obožavam istraživati.

Uvijek je postojala tjeskoba koju je valjalo nadići. A danas Internet omogućava izbjegavanje te tjeskobe. Danas se teške knjige odbacuju i na internetu se traga za nečim razumljivijim. Internet je poremetio sustav u kojem smo tjeskobu morali izdržati, što je bilo nužno. Zato sad imamo problema s prokrastinacijom što nije uvijek ni loše...

Nema načina da obranimo penal životu, svi pokušaji zapravo su iluzija da možemo uhvatiti život u svoje ruke. Neprestano se zavaravamo da sudbina ovisi o nama. Gajimo iluziju da je budućnost puko proširenje naših snova i želja. Ali mi i ne znamo tko smo. Imamo potpuno krivu predodžbu o tome tko smo. Kierkegaard nas je sve nazvao licemjerima...