Anja Kampmann: More je odredilo sudbine mojih predaka
Malo mjesta na svijetu u čovjeku izaziva buru pomiješanih emocija, straha i ushićenja, prilike i prepreke kao što to čini prizor otvorenog mora. Za razliku od mnogih suvremenih, ova je tjeskoba naslijeđena – u minulim je vremenima more označavalo prepreku češće nego priliku. Otočka je izoliranost bila neprobojna, do tih su najudaljenijih krajeva novosti, dobra i znanja stizala tek morskom milošću i pomorskom razmjenom. Tek bi tada more označavalo i priliku. Odatle i dolazi aforizam prema kojem se „ploviti mora, a živjeti baš i ne.“
Uloge su danas ponešto obrnute – živjeti se mora, a ploviti može, u zapadnom svijetu, najčešće iz zabave, zbog sporta ili razonode. No i danas postoje ljudi koje slana voda nepovratno odvaja od ostatka svijeta, radnici na naftnim platformama. O njima, u svojem prvom romanu „Duboke se vode dižu“ piše nagrađivana njemačka pjesnikinja Anja Kampmann (1983). Osim izvanrednim lirskim stilom, roman je mnoge nagrade i još brojnije nominacije, među ostalima Slobodne države Saske „Lessing,“ nagradu Leipziškog sajma knjige te Nagradu Njemačke zajednice nakladnika i knjižara „Deutscher Buchpreis“, zaslužio minucioznim prikazom intenzivne samoće koja protagonista Waclawa, lišenog najvećeg životnog oslonca i prijatelja, Matyasa koji nestaje u podivljalom moru, ne napušta niti kad nogama čvrsto stane na tlo. Pitanje ukorijenjenosti prenosi se iz poglavlja u poglavlje romana čije je hrvatsko izdanje, u tečnom prijevodu Patricije Horvat, lani objavio nakladnik Hena com, a uvid u kolebanja ljudske duše koja je, ma gdje se nalazila, uvijek nekako izmještena daje mu kvalitetu psihološkog romana. Čitateljima s ovih područja roman bi mogao biti posebno zanimljiv jer otvara novu dimenziju problematike privremenog rada i diobe privatnog i poslovnog života na dvije geografski prilično udaljene lokacije.
Sve to bilo je povodom da s autoricom za kišnog travanjskog jutra uoči njezina gostovanja u zagrebačkom klubu Booksa u sklopu Henina projekta „Europa izvana i iznutra“ porazgovaramo o ovim važnim i zanimljivim temama.
More kao prostor slobode
Duboke se vode dižu
Petra Miočić Mandić: Počnimo s biografskim detaljem povezanim s vašim književnim radom. Rođeni ste u Hamburgu, živite u Leipzigu. Mnogi su načini na koje se može problematizirati privremeni rad, no odabrali ste onaj na naftnoj platformi. Što vam predstavlja more?
Anja Kampmann: Zanimljivo pitanje jer more je donekle odredilo sudbine mojih predaka. Moj pradjed je bio kapetan teretnog broda i moja bakica, uz koju sam odrasla i koja danas ima 98 godina, je idealizirala pomorski život i brodsko okruženje. Naravno, bila je silno ponosna na to što je kći kapetana. Dijelom sam odrastala uz priče o hrabrim pomorcima, kao i one o Prvom svjetskom ratu jer, naravno, pradjed je vojsku služio u mornarici, kao časnik u podmornici. To su bile mnogo strašnije priče.
Osim toga, luka je središnje mjesto kolanja života u Hamburgu u čemu vjerojatno leži bar dio razloga mojeg povezivanja morskog prostranstva sa slobodom i velikim obećanjima života. More je predstavljalo mogućnost putovanja, obilaska svijeta. I tek kad sam počela raditi na knjizi, shvatila sam koliko je ta dualnost zanimljiva jer i neki od radnika s platformi onamo su odlazili loveći snove o slobodi, ali to je obećanje za njih ostalo neispunjeno. Zanimljivo je to, u prošlosti se na more gledalo kao na prijetnju, prostor izolacije, a danas ga vidimo kao prostor slobode, čak i zabave ako pomislimo na turizam. Iako i dalje postoje ljudi, poput radnika na platformama, kojima more nije prijatelj.
Pitanje slobode izuzetno vam je važno, a u romanu pokazujete i dvostrukost poimanja slobode; s jedne strane imamo more kao prostor između slobode i neslobode kao i Walawovu ideju slobode. On, pokazat će se, nije slobodan koliko je mislio da jest. Jesmo li mi, odnosno koliko je u slobodu upisanih ograničenja?
To je dobro pitanje. Kao ljudi smo oduvijek jako dobri u zavaravanju pa i samozavaravanju, pričanju priča. Neiskrenost, najprije ona prema samome sebi, oduvijek je visoko na popisu naših vještina, a mnogo toga što radimo motivirano je našom idejom da su stvari bolje nego što jesu.
Za Waclawa, kao i mnoge ljude u našem društvu, ideja slobode povezana je s fleksibilnošću i novcem, a moje je pitanje bilo koliko ta fleksibilnost košta, čega se moraš odreći ne bi li je stekao. To je uvijek dvosjekli mač – s jedne strane možeš vidjeti i steći više, promijeniti perspektivu, ali pojedinac najbolje zna što pritom gubi. Waclaw je odrastao u malenom, rudarskom selu i htio je napustiti to okruženje. Na neki način je, naravno, i uspio u tome, ali pritom nije bio iskren i obmanjivao je ljude koje je ostavljao za sobom. Naposljetku je izgubio ljubav. Možda čak i strast za životom. Previsoka je to cijena.
Je li bilo vrijedno? I je li ikada? Promotrimo li samo prvu razinu – Waclaw radi u neljudskim uvjetima da bi teško stečeni novac potrošio na koještarije, nemoguće je ne zapitati se o smislu takvog života. Ujedno, je li to i metafora čovjekova ophođenja s prirodom i neodrživog korištenja njezinih resursa?
Kod Waclawa, kao i dijela radnika na platformama s kojima sam razgovarala problem je sljedeći – ne potroše li novac, ne vide smisao u povratku. U takvom sustavu žive, mnogo zarađuju pa mnogo troše kako bi ponovno mogli zarađivati. Život se pritom odvija određenom, prevelikom, brzinom kako ne bi morali razmišljati o svojim postupcima.
Ne znam događa li se isto u odnosu našeg društva prema prirodi. Premda je točno, mnogi će ljudi u kućama ili većim stanovima neracionalno trošiti energiju, ostavljat će upaljena svjetla u prostorijama koje ne koriste, otvorenu slavinu dok peru zube… I sve će to činiti iz jednostavnog razloga – jer mogu! Slično je i s fosilnim gorivima, imamo mogućnost korištenja čišće energije, ali to ne činimo. Naravno, naftni je lobi jak, ali ljudska je priroda, ljudsko robovanje navikama, još i jače.
Waclaw olako shvaća mnogo toga, ne cijeni to što je još zdrav, na ovom svijetu, živ, što je imao ljude koji su ga voljeli…ali ništa ne cijeni. Umjesto toga, odlučuje se razbacivati novcem, drogirati se, odlaziti u kockarnice. Zašto to čini? Jer se ne može povezati s ovim svijetom. Njegov se umor jasno vidi kroz priču, posjećuje tolika mjesta, nalazi se u pustinji, na planinama, u Italiji, ali nikad ne sjedne, ne predahne, ne odmori, ne promišlja o tome što čini ili gdje se nalazi. Izgubio je mogućnost smirivanja.
Nije li i to jedna od bolesti suvremenog društva? Poticani smo, gotovo i prisiljavani, da putujemo, da vidimo svijet, zapravo da vidimo sve, doživimo sve, imamo sve. Pitanje ukorjenjivanja također je važno u romanu, no je li se danas uopće moguće ukorijeniti?
Ima li pojedinac ikad vremena za ukorjenjivanje? Pišući ovaj roman, nisam razmišljala samo o radnicima na platformama nego i o glazbenicima koji stalno putuju ili znanstvenicima koji provode nekoliko godina na jednom mjestu, ali su u stalnoj tranziciji. Neprestano se usavršavaju, unapređuju na svojem znanstvenom polju, ali što pritom gube? S nekima od njih razgovarala sam telefonom, rekli bi mi u kojem se gradu nalaze i da su ondje zadovoljni, rade, ali nikoga ne poznaju. Potom bi mi priznali da takav način života iscrpljuje i s godinama postaje sve teže. To je također jedno od važnih pitanja i osnovno pitanje moje generacije. Kad sam odrastala, šopali su nas narativom fleksibilnosti, govorili da možemo ići gdje god želimo i biti što želimo. Ali, mnogima to jednostavno ne uspije pa diskurs i imperativ uspjeha kod njih stvaraju anksioznost.
Možemo to prenijeti i na radnike na platformama. Postoji mit da takav rad u nekoliko godina donosi golemu zaradu i osigurava budućnost. Naravno, u većini se slučaja to ne pokaže točnim i rađa se nezadovoljstvo. U knjizi postoji Waclawov stric, bivši rudar, koji mu govori da je na početku nemoguće znati što trebaš žrtvovati, koja je cijena takvog života. On je, govori to gledajući u svoje drhtave ruke, dobio nešto, ali izgubio snagu. Slično su mi rekli i radnici s kojima sam razgovarala, stvari nikad ne ispadnu kao što smo očekivali. Nitko od njih nije radio tri godine i onda se posvetio nekom svojem hobiju ili vratio normalnom životu. Ne samo zato što oni to ne bi htjeli već i stoga što im je „normalna život“ zalupio vratima pred nosom, pokazujući im da se u njegove gabarite više ne uklapaju.
To otvara prostor idućem pitanju – naslov vašeg romana, naravno, vrlo je doslovan jer govori o radu na naftnoj platformi. No koliko su duboke metaforičke vode koje se dižu pri svakom privremenom radu? Barijera, čak i kad se nalaze na kopnu, za osobe na privremenom radu je dvostruka – zajednica u kojoj borave rijetko ih prihvaća, a obiteljskom se životu teško vratiti.
Posljednjih sam desetak godina mnogo putovala i senzibilizirala se za takve priče. A one postoje u svakom okruženju. Sjedimo u ovom velikom hotelu i niti ne znamo tko su ljudi koji čiste naše sobe, kuhaju nam ili poslužuju hranu. Porazgovarate li s njima, neki će vam reći da su sretni jer za dva tjedna odlaze kući, obitelji koju nisu vidjeli tri ili četiri mjeseca. Mnogo je ljudi i života na koje ne obraćamo pozornost, a nalaze se na margini. Bilo je zanimljivo pisati o tome jer i Waclaw dijeli njihovu sudbinu. On svoju priču ne smatra važnom, misli da nitko za nju ne mari, pa čak niti on. to je zato što ne poznaje ljubav prema samome sebi, nisu mu je usadili u djetinjstvu. I to je ono samozavaravanje o kojem sam govorila na početku.
Naravno, i ljudi su grubi, mogu u vama lako stvoriti osjećaj nepripadanja, a društvo loše postupa prema onima koji ispadaju iz nekih davno zadanih okvira. Isto je i sa ženama, ako nemaju djecu, zaposlene su i uspješne postavljaju se pitanja poput kad će se udati ili zna li uopće kuhati. A danas se, vidimo, i muškarci s tim suočavaju i zbilja je tužno što se radnici na privremenom radu moraju bojati hoće li ih okolina, ona u koju su došli kao i ona kojoj se vraćaju, prihvatiti.
Kakav je odnos posla i mjesta zaposlenja u terminima privremenog rada? U takvim se okolnostima stvara dinamika posve drugačija od situacije u kojoj su posao i život na istom mjestu.
Točno. Iako, posao danas preuzima toliku količinu našeg vremena da privatnog života gotovo i nema. Bojim se da je ovakav način rada time još i teži. Nitko to ne bi trebao osuđivati ili podcjenjivati jer teško je odabrati odlazak, teško je juriti za poslom, na ovakav način zaraditi novac, provoditi svoje vrijeme s nepoznatim i vama beznačajnim ljudima. Ja mogu razumjeti one koji se odlučuju na odlazak. Ispunjeni smo snovima koji često i nisu naši, tovljeni narativima uspješnih života, uče nas kako oni trebaju izgledati i teško je razlikovati važno od nevažnog, svoje od tuđeg, osobno od nametnutog. A još je teže odmaknuti se i priznati, prvo sebi, a onda i drugima da nisi uspio. Da, jako si se trudio, ali nisi uspio. Bio si tako usamljen, nisi imao prijatelje ili si samo s nekolicinom njih mogao popiti piće poslije posla, a vikendi su ti bili prazni. Teško je biti iskren i odvažiti se na takvo što, posebno ako zarađenim novcem uzdržavate obitelj. No taj je problem sveprisutan i postaje sve veći.
A što je s odnosom pojedinca i geografije? U knjizi opisujete promjene koje Waclaw proživljava ovisno o mjestu na kojem se nalazi. U kolikoj mjeri lokacija oblikuje našu osobnost?
Jako puno, umnogome ovisimo o okolišu. To ponekad može biti rasterećujuće, a i uzbudljivo je upoznavati različite strane vlastite osobnosti. Takve eksperimente provodimo dok smo mladi, uzbudljivo je i lijepo, ali većina prestane u određenoj dobi jer lijepo je imati i okolinu koja te poznaje i prepoznaje. Waclaw ima mnogo različitih verzija sebe i ljudi koji ga upoznaju morat će vjerovati njegovim pričama, ništa im drugo ne preostaje.
Nije li uvijek tako, nismo li u tuđim očima uvijek priča koju im predstavljamo?
I da i ne. Takvu je reinterpretaciju mnogo teže izvoditi onima koji imaju uzak krug dugogodišnjih i pouzdanih prijatelja. Njima ne možeš prodati priču, predobro te poznaju. A Waclawa nitko osim Matyasa nije stvarno poznavao. U očima drugih bio je onaj tip čiju priču im ispriča. Prepoznaje ga još jedino njegov stric koji vidi u što se Waclaw pretvorio i suosjeća s njim.
Stric je, kao i otac, radni vijek proveo u rudniku. Koliko se svijet rudara razlikuje od svijeta naftnih platformi? Već smo zaključile da se svijet umnogome promijenio. Koliko se promijenio život radnika na naftnoj platformi? Kakav je život izvan kabine?
Bez privatnosti. Život je ondje hijerarhijski ustrojen, poštuje se poredak sličan zatvorskom. Ima smisla jer svi su na platformi osuđeni na isto vremensko razdoblje, nemaju kamo otići, ne mogu pobjeći jedni od drugih, prisiljeni su susretati se kod izmjene radnika. Znate li da na nekim platformama radnici ne samo da nemaju svoju kabinu već niti svoj krevet?! Jednostavno, kad smjena jednog počne, drugi s poslom završava i samo se zamijene u krevetu. Imaju samo ormarić, on postaje jedini privatan prostor. Sjetite se, Waclaw ponekad dijeli kabine s muškarcima koji bulje u fotografije zalijepljene s unutrašnje strane ormarića. I onda shvatite da on u svojem nema ništa. To slama srce.
Rad na naftnoj platformi razlikuje se, prije svega, po tome što onamo ne možete preseliti obitelj, dovesti ženu i djecu jer za to nema uvjeta. Waclaw je odrastao u rudarskom naselju, svake su se večeri zastori na kućama navlačili u točno određeno vrijeme, jedni su drugima bili susjedi. Radili su, naravno, u smjenama i jako teške poslove koji su, naposljetku, uništili zdravlje mnogih pa i njegova oca, ali postojao je osjećaj doma, svi su se poznavali. Nisam htjela idealizirati takav način života, ali Waclawove uspomene na vrijeme u rudarskom naselju postaju sve snažnije, shvaća da mu nedostaje život u zajednici, jača potreba da s nekim dijeli prostor i vrijeme. Ne bih rekla da dijeli i vrijednosti jer odrastao je u katoličkom okruženju, pod velikim pritiskom i bio je željan da se iz njega izvuče. Ali, sad drugačije razmišlja.
Rudari su obitavali na jednom mjestu, možda jest bilo skučeno i susjedi su se poznavali, ali bili su zajedno. Waclaw upravo to počinje idealizirati, pomalo mu i nedostaje jer je život na platformi sušta suprotnost. Nju negdje postavite, a kad se naftno polje isprazni, krenete dalje ne ostavljajući tragove. Radni timovi se izmjenjuju i, ako netko u timu nedostaje, zamijeni ga se. Sve se vrti oko posla, sve je pitanje novca i radnici ne dobivaju ništa više od toga. Dok sam istraživala o rudarima, dirnula me spoznaja o njihovoj glazbi. Imali su svoje napjeve i bili su na njih silno ponosni, s radošću su ih pjevali. Štoviše, kad ih vidite kako pjevaju, shvatite koliko je časti i ponosa u tom zanimanju, bivanju dijelom te zajednice. Waclawu, kao i većini radnika na naftnim platformama, to nedostaje i zajednica više ne postoji.
Život na platformi je dehumaniziran, a zanimljivo je, pogledate li oglase za posao, te se stvari ne navode. Kao da ovi prijašnji poslovi i prijašnje vrijednosti više uopće ne postoje. Danas ljudi, štoviše, izbjegavaju poslove gdje se navodi druženje s kolegama i slično. I ne samo kod privremenog rada. To je prokletstvo suvremenog svijeta. Naravno, najvidljivije je u ovako ekstremnim uvjetima, ali prisutno je i u uobičajenoj svakodnevici.
Postoji opasnost da ćemo, baveći se velikim temama, ubiti priču.
Govoreći o ekstremnim uvjetima, situacije poput ovih iz knjige, gdje se veći broj muškaraca nađe zatvoren na udaljenoj mikrolokaciji pokazuje i sve dimenzije toksičnog maskuliniteta. Je li, u tom kontekstu, odluka da Waclawa i Matyasa prikažete toliko bliskima bila donekle subverzivan čin?
Da, moglo bi se i tako reći iako odluka nije bila svjesna. Nije me zanimao klišeizirani prikaz radnika, bavila sam se pitanjem značenja, time kako svijet u kojem živimo učiniti značajnim, čak i kad se nalazimo na najgorem mjestu na svijetu što je, za mene, bila naftna platforma. Jedino smisleno što Waclaw uspijeva pronaći je ljubav koju osjeća prema Matyasu iako ovaj to doživljava drugačije, ne oslanja se na Waclawa u jednakoj mjeri.
No ono što je kod maskuliniteta grozno jest postavljanje ljudi u različite, zadane uloge koje moraju odigrati. Postajete samo kotačić stroja, pozicija u hijerarhiji i ništa više. Ne vide vas. Mnogo je zaslijepljenosti u takvom poretku stvari i to sam htjela analizirati. Naravno, nisam ništa uspjela promijeniti, ali htjela sam pisati o tome.
Koga danas takvo igranje uloga pogađa više, pogotovo govorimo li u terminima patrijarhata?
Ne znam mogu li baš sasvim odgovoriti na to pitanje jer mislim da se i muškarci moraju promijeniti, nužno je da revidiraju svoje uloge, ali i poimanje osjećaja. Generaciju ili dvije prije moje odgajale su generacije roditelja, očeva koji su odlazili u rat i vodili obitelj čvrstom rukom. Prije je vladao stav da te sve što te ne ubije, ojača. A danas se muškarci isto moraju promijeniti i zaslužiti vodeću poziciju unutar obitelji.
No ono o čemu ne govorimo, a također je važno, toksičan je odnos žene prema ženi. To je okruženje također izuzetno kompetitivno. Ako ne igraš njihovu igru, neće vam dati priliku da igrate uopće. Sa ženama je nekad i teže, a o tome rijetko govorimo što je problematično jer šutimo li, nikad nećemo osvijestiti situaciju. Ženska solidarnost nije na razini na kojoj bi trebala biti. Bar ne još. U mojoj je novoj knjizi protagonistkinja žena i uživala sam pišući je jer ona jako dobro zapaža strukture moći.
Neki kritičari vašu knjigu svrstavaju u red klimatske fikcije. Hrvatskim bi čitateljima to moglo biti čudno jer su u nas objavljivana djela još uvijek podžanr znanstvene fantastike. No vani je uobičajeno da realistične i priče klimatske fikcije idu zajedno. Predstavlja li pomak u književnosti i pomak u razmišljanju? Odražava li neposrednost u književnosti bolje razumijevanje stanja i problema s klimom?
Zanimljivo je to, kad je knjiga izašla, nitko nije govorio o klimatskoj fikciji. A to nije bilo tako davno. Naravno, pitanje klime samo je jedan od slojeva u romanu, pišem o fosilnoj energiji i bušenju 3000 metara ispod površine mora kako bi se došlo do nafte što je suludo. No fokus se promijenio i danas sve zanima što ću ja reći o problemu s klimom.
Nisam sigurna da je to dobro za književnost. Štoviše, mislim da postoji opasnost da ćemo, baveći se velikim temama, ubiti priču, a to pokušavam izbjeći. Htjela sam napisati dobru priču i približiti se likovima. Postoji opasnost da će se književnost ulijeniti jer samo odražava nečija mišljenja i bira prečice umjesto da radi svoj posao.
No nije li ta opasnost oduvijek prisutna, a postavljanje priče u prvi plan ono što dobru književnost odvaja od propagande?
Da, posve točno.
Vaša je knjiga izvor brojnih tema za razgovor, gotovo ih je nemoguće sve pokriti. Budući da je objavljena u značajnom broju zemalja, mijenjaju li se interesi, pa i novinarska pitanja, ovisno o zemlji u kojoj je predstavljate?
Naravno. Doduše, zbog covida sam propustila nekoliko turneja i dosad sam bila samo u Francuskoj, a turneja po SAD-u održana je u virtualnom obliku. Naravno, čitala sam kritike i osvrte čitatelja i već sam tu zapazila različita čitanja. Primjerice, u Njemačkoj se mnogo razgovaralo o jeziku što je tipična njemačka stvar pa je i meni bilo važno da se o tome govori. Usto, u fokusu su bili položaj radnika i pitanje klase. U SAD-u su se više bavili klimom i pitanjem homoseksualnih odnosa što u Njemačkoj nije bilo toliko važno. Ponekad sam se čak pitala jesam li to dovoljno jasno naglasila. U Italiji se, opet, mnogo pisalo o jeziku. Pretpostavljam da je to i zato što ljudi čitaju ono što drugi pišu o knjizi pa su, naposljetku, sve teme bile pokrivene. Zanimljivo mi je što se ljudi mogu povezati s onime o čemu pišem, ovdje se, koliko sam shvatila, puno pažnje posvećuje odlasku na privremeni rad jer je to vašoj zemlji blisko. Nije mi, naravno, drago što ste to iskusili, ali za autora je uvijek dobro kad mu stvarni život pokuca na vrata i kaže da se javlja iz njegove knjige. To valjda znači da ste napravili dobar posao.
Duboke se vode dižu
- Prijevod: Patricija Horvat
- Hena com 03/2022.
- 288 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532593600
U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Tragičnost događaja slama dio Waclawove srži i on se nevoljko otpravlja na kopno. Putovanje s jednim ciljem – posjetiti prijateljevu obitelj – brzo postaje nepredvidivo i dugo...