Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 15.11.2022.

Gertraud Klemm : Ne možete odstraniti patrijarhat iz intelektualne zajednice

Gertraud Klemm (foto. Hena com)

Mužjak morskog konjica (lat. Hippocampus) jedini je u životinjskom svijetu, nakon što ženka u njegovu trbušnu vrećicu položi jajašca, odgovoran za trudnoću, porod i skrb o mladima. Kao takav, u očima austrijske književnice Gaertraud Klemm (1971) predstavlja simbol feminizma. Nije to, doduše, izvorna Klemmina ideja, morskim su se konjicem kao neočekivanim simbolom suvremenog ženskog iskustva bavile i druge autorice (primjerice, Christiane O'Mahony u eponimnoj drami) niti je neobična riba iz porodice šiljogubaca jedinim razlogom što ova diplomirana biologinja svoj, u izvorniku 2019. objavljen roman, bira nasloviti „Hippocampus“ – naziv je to dijela ljudskog mozga odgovornog, između ostalog, za konsolidaciju sjećanja. A upravo je poigravanje sjećanjem, i to onim kolektivnim, skriveno među slojevima njezina britkog i duhovitog djela kakvo bismo donekle mogli svrstati među „romane ceste,“ o putovanju i odnosu možda i najslobodnije književne protagonistkinje suvremene književnosti, Elvire, i mnogo mlađeg Adriana, mladića nove generacije također rastrganog poimanjem suvremene muškosti. 

Roman, za hrvatske čitatelje u izvrsnom prijevodu Stjepanke Pranjković, donosi ne toliko priču o zamkama patrijarhata koliko o njihovu izbjegavanju, o odbijanju pokoravanja pravilima i posljedicama koje ono za pojedinca ima. Kao glasnik trenutnih zbivanja, istražuje i oslobađajuću ulogu „prekrajanja“ (iako ne nepovratnog kakvom svjedočimo u svjetskim muzejima) umjetničkih djela i njihovu funkciju u suvremenom „kolektivnom.“

Gertraud Klemm bila je, ujedno, i prva gošća obnovljenog ciklusa projekta „Europa izvana i iznutra“ izdavačke kuće Hena com, a tom smo prilikom, uoči njezinog puta na jadransku turneju, s njom i razgovarali. 

Mrtva feministkinja najbolja je feministkinja

Hippocampus Klemm Gertraud

Petra Miočić Mandić: U vašem je romanu austrijska književnica Helene Schulze najprisutnija u svojoj konačnoj odsutnosti. Kako stoji u tekstu o „Hippocampusu,“ „austrijska kritika staru feminističku vješticu napokon može mirne duše nominirati za najvažniju njemačku književnu nagradu.“ Niti u stvarnosti nije rijetkost da priznanje, kao i komercijalna vidljivost, stigne tek nakon što umjetnik napusti ovaj svijet. Je li, u tom smislu, mrtav umjetnik najbolji i tržišno najisplativiji?

Gertraud Klemm: Za ovo je društvo možda mrtva feministkinja najbolja feministkinja. Naravno, ovisi o tome je li umjetnik za života bio dopadljiv. Književno tržište ne voli feministkinje, one su vrlo neugodne i glasne, žale se i pokazuju brojke nejednakosti, društvu ukazuju na ono što je pogrešno. Mrtve su feministkinje, poput Simone de Beauvoir, prisutnije u medijima, hvaljenije od kritike dok su one žive teško podnošljive.

Doduše, nije mi poznato da je neka književna nagrada dodijeljena posthumno, ali tržište knjiga je postalo toliko perverzno da mi se to učinilo logičnim. Uostalom, zašto ne, pa bio bi to dobar marketinški trik?! Tržište knjiga je na rubu degradiranja u obično tržište, a takva su tržišta, znamo, pomalo apsurdna. U tom mi smislu nije nevjerojatno da neki od budućih dobitnika važnije književne nagrade ne dočeka svoj trijumf. Mrtvi imaju ogroman marketinški potencijal, više ne mogu govoriti, ništa ne koštaju. Stoga u nadolazećim godinama očekujem takvu situaciju – pogine li netko u kakvoj nesreći ili se opije do smrti, čeka ga vječna slava! To se već događa glazbenicima, nema razloga da se ne ponovi s književnicima. 

Tržište knjiga je, kažete, sve perverznije. Na kojim je poljima, u austrijskom kontekstu, ta perverzija najvidljivija?

Najperverznije su nagrade poput nagrade Bachmann. One, s jedne strane, književnost čine privlačnijom jer, da nema natjecanja, možda nitko i ne bi pisao. Da se nogometna utakmica ne zasniva na borbi dviju ekipa, bi li itko gledao nogomet?! Natjecanje stvari čini zanimljivijima.

No, s druge strane, perverzna je dinamika književnih nagrada, pretvorile su se u realityje koji ljude drže u stalnoj napetosti – ide najava pa objava šireg izbora pa finalista i, naposljetku, dramatičan trenutak prije proglašenja pobjednika. Kao show, sve je podređeno drami, natjecanju, kao da gledate „Njemački Top Model“, a ne dodjelu književne nagrade! Eto, to se događa u Njemačkoj i dobro je za tržište knjiga. Ali za tržište! Ljudi tako kupuju više knjiga, ali biraju po uvijek istom ključu, nema raznolikosti. Zato nagrađene knjige dosegnu nakladu od 300 000 primjeraka dok one iz šireg izbora nitko i ne primijeti. 

Perverzno je i to što se događa s Instagramom, sa svom silom „književnih blogova“ na kojima možete pronaći slike knjiga, šalica kave, vrećica čaja, mačaka i kolača, ali niti jednu književnu kritiku ili recenziju. Knjiga je postala ukrasni predmet, njome se uljepšava životni prostor. Kao da će vas posjedovanje velikog broja nepročitanih knjiga učiniti privlačnijima! To je dobro za pisce jer poboljšava prodaju knjiga, ali za književnost je loše i posve ludo. Opet, fetišizacija knjige je i prije bila prisutna, samo manje vidljiva pa nam je to možda i u habitusu. 

Kulturni su i književni krugovi od Helene Schulze zazirali jer im je stvarala nelagodu. Takvo je odbijanje, čini mi se, popraćeno izostankom potrebe zadovoljavanja tuđih očekivanja i želja, slijeđenja rigidnih pravila, ukalupljivanja vlastitog rada… Donosi li nepripadanje ponekad i olakšanje?

To se događa jako često, ne prikloniš li se zahtjevima tržišta, ono će te kazniti – o tvojim se knjigama neće pisati, nakladnici neće promovirati tvoju knjigu... Pisanje, zapravo, iziskuje puno rada za malo novca. I još k tome nepouzdanog. Želiš li živjeti od pisanja, svaka ti knjiga mora biti uspješna, od svake moraš dobro zaraditi, a to nije uvijek jednostavno. Odbacivanje onda može biti olakšanje, pogotovo ako imaš djecu pa se uvijek, ako i nisi uspješna autorica, možeš posvetiti majčinskoj ulozi. Teško je pomiriti obiteljske dužnosti i obaveze oko pisanja i predstavljanja knjige. Teško je biti pisac, čitatelji nemaju pojma pod kakvim smo pritiskom, a za sramotno mali novac. 

I kod svojih sam kolegica često viđala kako se prvom prilikom iskradaju iz posla i bave nečim drugim. Mlade se žene pojavljuju na književnoj sceni i ubrzo nestanu. Najčešće zato što su dobile djecu ili jer ih tržište užasno tretira. Muškarcima je lakše, čak i ako imaju obitelj slobodniji su od žena pa mogu pisati i putovati. No nemoguće je živjeti isključivo od pisanja pa pisci često imaju dodatne poslove što im otežava pisanje, a nailaze i na nerazumijevanje javnosti jer se pisanje često predstavlja kao usamljenička aktivnost. Život pisca ne odvija se u mjehuriću, mislim da nikada i nije! Čak su i ranije uspješni pisci imali mecene kako bi mogli normalno živjeti. Mislim da je Helene, i mnogim Helenama, laknulo što ne mora(ju) pisati. 

Nikad ne možeš zadovoljiti patrijarhat

U romanu se bavite nevidljivošću starijih žena, no što je s mladim ženama i njihovom pretjeranom, a često pogrešno usmjerenom vidljivošću? 

Da, muškarci se, pa i mladi muškarci, shvaćaju ozbiljnije od žena. Ali to je patrijarhat, zar ne? Njegovi mehanizmi ne žele da nas se shvati ozbiljno već da budemo lijepe i drage. Ako to nismo, moramo biti spremne na kritiku. Glupo je, ali vrlo često. Premladu ženu neće shvatiti ozbiljno zbog nedostatka iskustva, ali niti majke ne shvaćaju ozbiljno jer se bave prizemnim stvarima. Dakle, nema dobrog trenutka za bivanje ženom u patrijarhatu, uvijek će naći razlog da vas omalovaži. 

Ono s čime se autorice moraju suočiti jest i seksualiziranje, u devedesetima je to bilo posebno izraženo, kritički su tekstovi započinjali opisom autoričina izgleda ili odjeće. Ma ni danas nije ništa bolje! Annie Ernaux je osvojila Nobela, a njemački je kritičar pisao o tome kako je i danas, u osamdeset i drugoj, jako seksi. Govorio je o njezinoj pojebljivosti, a ona je nobelovka?! Što, kritičari književnice cijene više ako su seksualno privlačne? Daje li im to na vrijednosti? 

Mislim da žene i ne mogu shvatiti kako to muškarcima uopće padne na pamet, ali on očito misli da joj poželjnost daje na vrijednosti. To pokazuje koliko su kritičari oduvijek zaljubljeni u sebe, ali sad napokon govorimo o tome. Ne možete odstraniti patrijarhat iz intelektualne zajednice, toliko je duboko usađen u mozgove starijih da moramo čekati smjenu generacija kako bi se, možda, nešto promijenilo. 

Snažnu emocionalnu povezanost starije žene, Elvire, i mlađeg muškarca Adriana prati i, u knjizi vrlo izravno opisana, seksualna interakcija što je vrlo zanimljivo i stoga što se iz takvih odnosa emotivnost najčešće izostavlja. Primjer s Annie Ernaux dodatno otvara pitanje – postoje li starije žene i njihova seksualnost samo kao predmet fetišizacije?

Oduvijek sam htjela napisati roman o starijoj ženi i mlađem muškarcu, a oni se, logično je, moraju i seksualno povezati. Nisam znala da će biti tako teško u književnosti, ili umjetnosti, pronaći primjer ozbiljne veze – uvijek su to bili isključivo platonski odnosi dočim s druge strane postoje stotine primjera punokrvnih veza starijih muškaraca i mladih žena. 

Znate li gdje sam tu vezu napokon pronašla? U pornografiji! Ona pokazuje nešto što društvo ne želi vidjeti. Dakle, za mene to nije fetiš nego odmak od realnosti. Naravno, pornografija ne prikazuje stvarnost, uvijek se temelji na mašti, ali pokazuje nam da su starije žene još uvijek vidljive i zanimljive. Jer što kaže društvo? „Ne želimo vas vidjeti na televiziji, u politici, ne dopuštamo vam da se žalite ili odlučujete, želimo samo da umrete što prije da nam vaša starost ne postane teret!“ Takav je moj dojam o bijednom mjestu rezerviranom za starije žene u društvu. Muškarci mogu ostarjeti u mudre, sijede glave dok žene postaju bake i onda mogu umrijeti. Ili kuhati, ali i to je služinačka pozicija.

Porno-industrija mi je pokazala da interes postoji. Možda pomalo perverzan, ali još je tamo. Mislim da je to što se starije žene pojavljuju u pornićima dobar znak, bolje ih tretiramo nego na društvenoj razini gdje su nevidljive. Doduše, nisam gledala mnogo takvih filmova pa ne znam koliko su grozni. Naravno, to jest i objektifikacija žene, ali bar su i dalje dio kolektivne seksualnosti. Osjetila sam olakšanje pronašavši ih, mislila sam da će i u tom segmentu biti nevidljive. 

Vaša se Helene odrekla pisanja zbog obitelji i majčinstva zbog čega je kritičari i čitatelji poimaju kao žrtvu patrijarhata. No je li doista? Ne događa li se često da pisci, opterećeni uspjehom prve knjige i nemogućnošću njegova dostizanja slijedećim uracima, napuštaju pisanje? A Helene je bila prilično opterećena uspjehom svojeg prvijenca…

Da, može se to i tako pročitati. Za Helenin sam se lik inspirirala stvarnom austrijskom spisateljicom čiji je ogroman uspjeh također stigao u 27. godini. Nijemci su je obožavali, prodala je milijun primjeraka prve knjige, stekla mnogo medijske pozornosti i slomila se zbog pritiska. Žene se često iz spisateljskih voda iskradaju kroz majčinstvo; uspiju vrlo mlade, pokušaju s drugom knjigom, možda i trećom i shvate da ne mogu ponoviti debitantski uspjeh, a nemaju dovoljno snage i energije za istovremenu brigu o knjigama i djeci. Sjećam se, sredinom devedesetih njemačkom je književnom scenom vladala grupa mladih žena, hvaljenih zbog sposobnosti i ljepote. Jedna od njih, možda i najuspješnija, danas ima petero djece i na Instagramu dijeli recepte. Perverzno, nekad je bila jedna od najsjajnijih njemačkih intelektualki, a danas dijeli recepte za dječje kašice! Ima petero djece i hrani ih zdravom, veganskom hranom – djeca su sretna, društvo joj plješće, a da je loša spisateljica i loša majka, nitko ne bi pljeskao!

Meni se to događa, ljudi kažu da nisam neka spisateljica, bilo je potrebno deset godina da bi me shvatili ozbiljno, a često čujem i da su moja djeca loša u školi jer se ja bavim pisanjem. Dakle, nikad ne možeš zadovoljiti patrijarhat. Radim ono što mislim da je ispravno jer društveni pljesak ili pohvalu nikad neću dočekati.  

Sve dok postoji nejednakost, nužna je i feministička književnost

Gertraud Klemm (foto. Hena com)

Je li uopće moguće zadovoljiti svačija očekivanja?

Ne, ne, nikada. Ali majčinstvo je dobra odstupnica iz književnosti. Mislim da je pisanje uspješno samo ako imaš što reći jer ne radi se o pričanju priča nego o stvaranju vizije, zar ne? Ne mogu biti zadovoljna ako ne pokušam proširiti ideju vrijednu širenja. Čovjek se umori od pukog pripovijedanja, zato svi pisci bez političke poruke brzo odustanu. Ja širim feminističke ideje i to me zadovoljava. Ne brinem o prodanim primjercima i nagradama iako su oni, naravno, sjajna nuspojava. 

Ipak, knjige su vam nagrađivane i prevođene, pretpostavljam i čitane u Austriji. Je li tržište knjiga otvorenije prema feminističkim autoricama? Kakav je, uostalom, vaš stav prema terminima „feministička autorica“ ili „žensko pismo“? Treba li ih revidirati ili potpuno ukinuti? 

Ovisi o tome što se piše, najbolje bi bilo da nemamo kategorije muškog i ženskog pisma. U stvarnosti one i dalje postoje. Pogledajte brojke; 70% čitateljske publike čine žene, a polovicu knjiga napisale su žene. No tržište prednost daje muškarcima što je i logično jer oko 70% kritičara čine muškarci, a oni daju prednost drugim muškarcima. I klasici su muški, zato trebamo protuotrov toj zagušujućoj muškoj energiji. Sve dok postoji nejednakost, nužna je i feministička književnost jer moramo uvjeriti čitatelje da su spisateljice jednako važne za razvoj društva. 

Francuski su intelektualci imali sjajnu ideju, predložili su da se knjige prodaju bez otkrivanja imena autora, tako da se za njima poseže samo na temelju priče. Naravno, takav je eksperiment nezamisliv, ali bilo bi zanimljivo ne znati stoji li iza knjige muškarac ili žena. No autorska je pozicija ogromna, često i veća no što bi trebala biti jer naglasak bi trebao biti na priči, ali mi na kraju dana prodajemo svoje knjige, zar ne? Bilo bi zanimljivo imati knjigu bez autora, nekoga poput Elene Ferrante, autorice bez lica. 

Je li Ferrante najbolji primjer? Njezina je pozicija, čini mi se, time kontroverznija jer, budući da o njoj ne znamo ništa, naglasak opet postavljamo na autora umjesto na tekst…

Istina, to je dobar marketinški trik. Možda, da znamo tko je ona, ne bismo toliko voljeli njezinu književnost, možda bi je netko iz Italije pokušao diskreditirati nečime iz privatnog života. Ovako se autorica zaštitila od napada na privatan život. U pravu ste, lice i dalje postoji, iako je zamagljeno.

Da postoje knjige bez imena autora, to bi bila prava pobjeda priče. Ne znam znate li priču o Doris Lessing, za nekoliko je svojih knjiga pokušala anonimno pronaći izdavača. I nitko je nije htio objaviti. A ona je nobelovka! Jedan je Nijemac provodio eksperiment, izdavačima je slao klasike poput Thomasa Manna, naravno manje poznata djela, i odbili su ga uz obrazloženje da je to nečitljivo. Nisu prepoznali autora! Teško je prosuđivati kvalitetu književnosti, proces nikad nije objektivan, ne postoji stroj kojim možemo očitati kvalitetu nekog djela. Uvijek je to subjektivna procjena kompetentne osobe. Ali tko je to? Književni kritičar, netko tko „ne čita žene“? Tko je kompetentan za određivanje vrijednosti književnosti budućnosti ili sadašnjosti? Književni kritičari su zaljubljeni u klasike pa mislim da nisu kompetentni niti objektivni. Uostalom, oni čitaju samo muškarce, samo jedan segment književnosti. Sve je očitije da sve što mislimo da znamo o svijetu moramo ponovno ispitati i redefinirati. 

Mislite li da se, sociološki gledano, nalazimo u prijelaznoj fazi? Je li to razlog nepovjerenju u autoritete?

Moguće. Povjerenje je važno, a pitam se kako vjerovati?!? Pogledajte, književni kritičari se boje, bježe u utjehu klasika, djela o kojima je sve napisano i s kojima ne mogu pogriješiti. Samo da bi uvijek bili u pravu!

A kakva je kritičarska recepcija, i percepcija, novih djela i autora?

Imamo tu sreću što, poput Švicarske, zbog zajedničkog jezika gravitiramo njemačkom tržištu što nam onda otvara mnoge mogućnosti; naše knjige ostvaruju veći komercijalni potencijal, a šire se i granice kulture. 

Njemački su kritičari dosta blagi prema debitantskim knjigama, pisca će najčešće poštedjeti negativnosti, pružit će mu priliku i usmjeriti ga. Prava kritika dolazi s drugom knjigom. Moja je druga knjiga bila uspješna zbog nagrade Bachmann, no dobila sam i nekoliko zbilja zlobnih kritika. I to baš od žena. 

Želite li kulturu ili Elfriede Jelinek?

Izolirana od njemačke, kakva je austrijska kultura? U knjizi stoji da se njezine granice bitno sužavaju za one koji odbijaju biti politički pisci i prenositi poruke sustava. Je li još uvijek tako?

Mislim da jest. Razgovarala sam s nekolicinom hrvatskih novinara i vidim da se Austrija u smislu kulturnog razvoja nalazi između Hrvatske i Njemačke. Austrija je dugo bila dijelom većeg carstva, postupno se smanjivala i sad je samo dio onoga što je bila, više nije vidljiva što je Austrijancima traumatično jer svoju zemlju još vide kao kulturnu velesilu. Često i krademo; ukrali smo Kafku, Nijemce smo uvjerili da je Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac… Pretvaramo se da smo kulturna nacija i mislim da su novi autori opterećeni tom starom tradicijom u kojoj je, zapravo, mnogo kiča. A u njega se ulaže mnogo novca jer takvu „kulturu“ turisti od nas očekuju. Književnici koji su uspjeli izvan Austrije, poput Handkea, Jelinek ili Bernharda, uvijek su bili kritični prema svojoj zemlji i njezinoj politici. Posve je logično da će te, pokušaš li im se suprotstaviti, političari kazniti. Protiv Elfirede Jelinek je pokrenuta ogromna reklamna kampanja, posvuda ste mogli vidjeti plakate s pitanjem: „Želite li kulturu ili Elfriede Jelinek?“ Eto, ako govorite istinu, u Austriji se nećete baš lijepo provesti. Mislim da se slične stvari događaju i u drugim zemljama, ali u Austriji je kritička razina vrlo niska. Optika kojom vas promatraju izraženo je seksualna pa će vam, izjavite li nešto o ženskim pravima, reći da vas samo treba pošteno izjebati. Takvo što nećete čuti u Njemačkoj, njihova je svijest na višoj razini.

Austrija je, kao i Mađarska, mnogo sličnija balkanskim zemljama, naš nam je savez kroz stoljeća donio mnogo toga pa smo manje kao Nijemci. I to nije loše, ali pogledate li razinu političke komunikacije uvidjet ćete koliko djetinjasta ona može biti. Mi nismo nacija odraslih, mislim da smo sličniji Hrvatskoj nego Njemačkoj, nismo zadovoljna i ustrojena kultura, još nismo sazreli. Naravno, nisam povjesničarka, ali pogledate li što se događa na izborima u Austriji, jasno vam je da Austrijanci nisu sretni i da s njima nešto nije u redu. 

Naposljetku, spomenuli ste kako su vam najzlobnije kritike upućene od drugih žena. Govoreći o patrijarhatu, najčešće se referiramo na ono što muškarci čine ženama. Je li to gore od onoga što žene čine jedna drugoj? 

To je jako važna tema, a ne razgovaramo o njoj. Vraća nas to na pitanje ženske solidarnosti, zar ne? Najgore sam kritike dobila od žena. Zapravo, optuživali su me da sam mizogina i slične ludosti. Uvijek sam se pitala zašto se to događa, niti meni se ne sviđaju mnoge knjige mojih kolegica, čak niti kolega, ali o tome jednostavno šutim. Jer nisam kritičarka! No čak i da jesam, rekla bih da mi se ne sviđa autorov pristup, ali ako nije opasan, ne bih ga komentirala. Komentirat ću ako predstavlja opasnost za feminizam, za što su mene optuživali. Problem je u tome što su njemačke i austrijske književne kritičarke mahom starije žene, u pedesetim i šezdesetim godinama koje su se borile s patrijarhatom pa se ponašaju kao ranjeni vojnici.

Osim toga, obično žive u velikim gradovima, a ne ruralnim područjima i najčešće nemaju djecu, žive u vlastitom intelektualnom mjehuriću, ne vide stvarnost. A ono što se događa u privatnom sektoru feminizma nevjerojatno je važno. Jer možemo osmisliti sva ta pravila, ali onda ih treba komprimirati i nagurati u ženin svakodnevni život. Možemo imati ideje, ali žene ih moraju živjeti. Taj je dio najteži, a intelektualke najčešće ne poznaju tu svakodnevicu, ne znaju kako je to katkad apsurdno. Zato je dobro da se žene, majke i supruge nalaze u svim sferama društva – moraju pokazati kako doista izgleda stvarni život. Intelektualke su prema stvarnom životu nestrpljive jer ne shvaćaju njegovu dinamiku. Da, možemo napisati knjigu i trebat će nam nekoliko mjeseci ili godinu dana, a promjena…. Da promijeniš muža ili odgojiš sina tako da i sam bude protiv patrijarhata treba mnogo vremena i nije jednostavno. 

Žene misle da ne trebaju feminizam jer ih o tome nitko nije obrazovao, nitko ih ne upozorava da pričekaju, da će doći do mirovine, da će imati manje novca, da mogu ostati trudna i možda zatrebati pobačaj, a onda će vidjeti svu gadost patrijarhata. Što sam starija, sve više shvaćam kako je divan feminizam. To je kao s dobrom demokracijom, da živiš u dobrom sustavu spoznaš tek kad se nađeš u zatvoru ili sličnom problemu. Ako je sve u redu, ne treba ti demokracija. Nitko, dakle, ne govori o feminizmu, a trebali bismo. Pravo je pitanje, ipak, tko bi to trebao učiniti? Crkva? Škola? Roditelji? Trebamo feministkinje da uđu u te institucije i objasne ljudima kako svijet funkcionira. Naravno, to je samo moj dojam, ali isključene smo iz svega – politike, moći, novca, duhovnosti. Sva važna mjesta u društvu vode muškarci i to je nemoguće izbjeći. Treba nam više Elvira u politici i crkvi! 

Obrazovanje je tako važno, moramo obrazovati mlade prije nego što to učini život. Prije no što shvate da bi feminizam bio koristan, ali onda je već prekasno. Sad se moramo boriti za reproduktivna prava! Vidimo što se događa, nevjerojatno mi je da ne reagiramo! Žene bi trebale biti na ulicama, i starci i djeca, i tražiti da se to zaustavi, zahtijevati da im se to ne čini! Tužno je to, žene čine polovicu populacije i nisu se uspjele izboriti za pad tih zakona. Što se događa s demokracijom ako pola populacije nešto ne želi, a to im se ipak nameće? Kao da smo u nekakvoj diktaturi! Mislim da je dobro što se takve stvari događaju jer pokazuju ženama kako se te stvari brzo mogu dogoditi. Čak i u Europi, a Europsku uniju boli briga, odmahuju rukom i kažu da su to religijska prava, da se ne smiju miješati. Naravno da moraju nešto učiniti! To je najveći gaf Europske unije, dopušta da se to događa unutar njezinih granica. Dogodit će se u Mađarskoj i Italiji, usred Europe! I što mi radimo? Ništa! Jer se dogodilo jednoj ženi ili dvjema ili stotinama…ali nije meni! A solidarnost je i u osvješćivanju da bi se moglo dogoditi meni i u ustajanju protiv toga. Da se ne dogodi ni tebi ni meni ni ikome više! 

Gertraud Klemm

Hippocampus

  • Prijevod: Stjepanka Pranjković
  • Hena com 08/2022.
  • 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532593723
  • Cijena 149.00 kn

'Hippocampus', roman austrijske spisateljice Gertraud Klemm, duhovit je protest protiv muške dominacije u umjetničkim krugovima i gorka satira na račun društva u kojem po piscima imena dobivaju institucije, a po spisateljicama – salate. Bez dociranja, oblikujući zabavan, humorističani nepredvidljiv roman ceste, Klemm oštricom ironije otvara konzervirane običaje i tradicije – kojih nismo ni bili svjesni.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –