Sofi Oksanen : Posvojeno dijete narušava ideal biološke obitelji
Djeca su blago. Najveće bogatstvo. Teško je na lenti vremena precizno odrediti trenutak prerastanja novovjekovne metafore u maksimu suvremenog življenja, no posve je sigurno da se danas nalazimo u imperativu roditeljstva i kultu djeteta. Argumenti u suprotnosti s pravom na izbor i njegovom slobodom često proizlaze iz poštivanja vremenskog kontinuuma i reprodukcije kao biološke zadanosti; više obaveze nego mogućnosti dok sociolozi, psiholozi i povjesničari kulture, ne bi li objasnili aktualnu usmjerenost na djetinjstvo, podsjećaju na prevladavanje trenda potpunog zanemarivanja najranije faze ljudskog razvoja, prisutnog sve do početka prošlog stoljeća. Zato su danas „djeca kraljevi,“ reći će francuska književnica Delphine de Vigan i tezu razložiti u svojem posljednjem, eponimnom romanu. Djeca su i blago i bogatstvo, nastavit će, a vlasništvom nad takvim se dobrom ljudska vrsta odvajkada voli pohvaliti. Za osvješćivanje najgrozomornije činjenice dovoljno je na društvenim mrežama pogledati profile profesionalnih roditelja – djeca su danas i modni dodatak.
Stoga niti „neka bude muško,“ zahtjev inherentan, utvaramo si, samo nerazvijenijim krajevima svijeta, više nije visoko na listi prioriteta. Primarno, svakom će budućem roditelju skromna želja biti „tek“ rođenje zdravog djeteta, ali jednom kad specijalistički pregledi potvrde njezinu dohvatljivost, otvara se Pandorina kutija megalomanskih prohtjeva koji se, u najvećem broju slučajeva, daju sažeti u „lijepo na mamu i pametno na tatu.“ U doba genetskog inženjeringa i manipulacije različitim tjelesnim osobinama, niti jedan se zahtjev ne čini nevjerojatnim. „Ako ništa,“ govori mi Sofi Oksanen,“klinike za plodnost omogućuju da se takvi zahtjevi ostvare.“
Istraživanje najdubljeg društvenog mraka, kakvo za sobom ostavljaju (i suvremeni) kolonizatori, zadiranje u sociokulturološke tabue i otvaranje moralno i etički važnih pitanja nije strana pojava u radu ove književnice i dramaturginje rođene 1977. u gradu Jyväskylä, u obitelji oca Finca i majke Estonke. Naime, od prvog se romana, 2003. izvorno objavljenih „Staljinovih krava“ bavi pitanjem ljudskih, poglavito ženskih, prava i svim načinima opresije što ih nad onime što se često naziva „malim“ životima provodi sustav, čak i u svojem konačnom odsustvu. Rođena i odrasla u Finskoj, obiteljskom povezanošću približenu sovjetsku prošlost uzima kao podlogu svojeg književnog stvaralaštva. Traganje za ostacima otisaka sovjetske čizme na licu nekoć okupiranih zemalja tematski se proteže kroz svih šest dosad objavljenih romana, a tri su od njih, „Čišćenje,“ „Kad su golubice nestale“ i „Pseći park,“ zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi dostupni i hrvatskim čitateljima; prva dva u prijevodu Borisa Vidovića, a posljednji Karoline Špehar-Vuković. Njegovo je hrvatsko predstavljanje, na festivalu Sa(n)jam knjige u Istri i tribini Razotkrivanje u knjižari Fraktura, bilo i izravnim povodom ovom razgovoru.
Dizajnerska djeca
Pseći park
Pseći je park, pripovijeda Oksanen dok uz podnevni čaj sjedimo u podrumskom kafiću jednog zagrebačkog hotela, nastao iz njezina prethodnog romana, 2015. objavljene „Norme.“ Ne kao ostatak ili produžetak, više praćenjem traga na koji je slučajno nabasala, a pred njom je razotkrio dubinu ukrajinskog bezdana. „O ukrajinskoj povijesti,“ iskreno priznaje, „nisam znala mnogo, što me je posramilo. No kad sam naišla na prilično liberalan obiteljski zakon, šokiralo me ono što sam u njemu pročitala. Ranije nisam znala za postojanje industrije plodnosti, a ondje je stajalo da klijent, bilo iz Ukrajine ili inozemstva, koji se koristi uslugama ukrajinskih klinika za plodnost, može odabrati čak i spol djeteta. Osim toga, klijenti su donorice jajnih stanica birali uz pomoć kataloga. Zamislite, stotine i tisuće stranica s fotografijama različitih žena i njihovim tjelesnim karakteristikama, podacima o zdravstvenom stanju, obiteljskoj anamnezi… I sve je navedeno važno u procjenjivanju njihove tržišne vrijednosti.“
Naravno, pseći je park stvarno mjesto, na karti finske prijestolnice može ih se pronaći nekoliko, a u jednom od njih prvi su se put, nakon dugo vremena, susrele Olenka i Darija, bivše poslovne suradnice koje bi teško bilo nazvati i prijateljicama. Zaogrnute iluzornom sigurnošću prelaska finske granice, svakodnevno sjede na klupi i, bez mnogo priče, promatraju igru jedne finske obitelji i njihova ljubimca. Simbolika iza naslova ipak je mnogo složenija. Prije svega, govori Oksanen, katalogiziranje donorica podsjetilo ju je na biranje kuja za parenje. „Promislite li, postoji veza između klinika za plodnost i uzgajivačnica pasa. Ono su dizajnerski štenci, a ovo su, usuđujem se reći, dizajnerska djeca. Ali pas je i simbol. Vjekovni i najpoznatiji simbol odanosti. U romanu imam i druge simbole iz povijesti umjetnosti, ali pas je svakako najupečatljiviji. Mislila sam da će odnos psa i gospodara dobro oslikati odnos dviju žena u romanu, ali zanimao me i tretman što ga različita društva pružaju životinjama. Primjerice, u Finskoj nema pasa lutalica dok ih je Ukrajina, kao i druge istočne zemlje, prepuna. Prepušteni ulici, oni ne predstavljaju samo vizuru nego i zvučnu sliku neke zemlje. Ukrajina je specifična i zbog divljih černobilskih pasa. U suvremenom svijetu pas je simbol povezan s djetetom. U Finskoj se prema njima ponekad i ponašamo kao da su djeca, kupujemo im odjeća, nabavljaju im se igračke, nagrađuje poslasticama, za njih gradimo parkove. U Finskoj ljubimac, u Ukrajini je, u najboljem slučaju, čuvar obitelji. Često su to i djeca. Koliko puta roditelji kažu da ostaju zajedno zbog djece? Dakle, i psi i djeca mogu biti komunikacijski kanal unutar obitelji. No simboliku parka odabrala sam i stoga što finski psi imaju ono što ukrajinskoj djeci nedostaje – prostor za igru. U Ukrajini je pseći park kao pojam nepoznanica. Isto je i s dječjim igralištima. Zbog loše financijske situacije roditelja, djeca su često prisiljena raditi od najranije dobi što im dokida vrijeme za igru, ali i onemogućuje pristup obrazovanju i bijeg iz siromaštva.“
U svim drugim zemljama gdje je donacija jajnih stanica legalna, obavezno je navođenje imena donorice. U Ukrajini nije tako, ona ostaje anonimna. Isto je i sa surogat-majkama. Rodni list djeteta ih ne navodi.
Slično se događa i njezinoj pripovjedačici Olenki. Uhvaćena u mrežu očevog sna o boljoj budućnosti u slobodnoj zemlji, s roditeljima se, nakon sloma Sovjetskog saveza, iz Estonije vraća u njihovu rodnu zemlju. Ondje se snalazi teško pa, iako ne žive u najtežem siromaštvu, sanja o Zapadu. U ostvarenju tog sna pomoći će joj pristao, ljepuškast izgled i poznavanje francuskog i engleskog jezika; tinejdžerske godine provodi većinom u Francuskoj, ali velike će modne piste zauvijek ostati nekoliko loših poslovnih odluka daleko. Vrativši se kući kartu za izlaz iz bijede traži u agencijama za bračno posredništvo i nije neobično da u oglasu zalijepljenom na rasvjetni stup, kojim se od nje traži da donira „samo“ svoje jajne stanice, vidi slamku spasa. Nitko ju nije uputio u opasnosti po ženino reproduktivno zdravlje što ih takvi postupci mogu nositi sa sobom. Zašto i bi, pita se autorica, kad nema zakonsku obavezu. „Za zakon, ona je nevidljiva. U svim drugim zemljama gdje je donacija jajnih stanica legalna, obavezno je navođenje imena donorice. U Ukrajini nije tako, ona ostaje anonimna. Isto je i sa surogat-majkama. Rodni list djeteta ih ne navodi. Dok u drugim zemljama, uz ime majke i oca, stoji i ime surogat-majke, ukrajinski ih rodni listovi ne navode, za njih nema mjesta... Jednostavno se brišu iz sustava.“
Sporna mogućnost mnogo govori o poštivanju prava žena, ali i brizi o pravima djece, o njihovu pravu na znanje i svijest o vlastitom porijeklu. Kako ta praznina utječe na kasnije stvaranje slike o sebi? „O tom važnom pitanju u Ukrajini nitko ne brine. U drugim je zemljama uobičajena praksa da klijent pravo na dijete po njegovu rođenju ostvaruje kroz postupak posvojenja. To je najčešći postupak, ali u Ukrajini se majka u potpunosti briše iz sustava. Kako će roditelji djetetu odgovoriti na pitanje tko je ona bila kad najčešće niti sami ne znaju njezino ime? Tako, smatraju, štite dijete, jer ono nikad neće saznati istinu. Osim ako se jednog dana ne podvrgne DNK testiranju. A važno je znati. Svi poznajemo primjere djece kojoj identitet jednog roditelja ostane nepoznat i svjesni smo time izazvanih problema u odrasloj dobi. Nepoznavanje vlastitog porijekla može biti uznemirujuće za njihovo razumijevanje sebe i stvoriti duboke praznine u identitetu.“
Osvrnemo li se unatrag, povijest je prepuna udomljene djece. Ljudi su nekoć umirali u mnogo mlađoj dobi i gotovo je svaka druga obitelj pod svojim okriljem imala i udomljeno dijete. A sad djeca iz sirotišta ne mogu pronaći dom jer napredak medicine omogućuje da, čak i ako ne možete sami osigurati biološki produžetak sebe, možete imati dijete kroz donaciju ili surogat-majku.
Na pitanje žele li klijenti znati, odmahuje glavom. To i jest dijelom razloga u pozadini odluke da, ovog puta, u potpunosti izostavi njihovu perspektivu; bila bi to, smatra, posve druga tema. Iz kratkih je odsječaka romansiranih susreta u klinici za plodnost vidljivo da klijenti na svoju poziciju ne gledaju kao na onu prijestupničku, zločinačku ili ma u kojem slučaju negativnu. U svojim su očima spasitelji bez čijeg bi novca „jadne žene“ teško preživjele, a oni bi svoju potragu za potomstvom lako preselili u neki drugi, jednako nesretan, kutak svijeta. Uvjerena je da velik dio problema leži i u imperativnosti imanja vlastitog, biološkog djeteta. Toj posebno osjetljivoj temi i u romanu pristupa na osobit način; odnoseći se kritički, uspijeva ostati postrani. Ukazujući na problem, ne osuđuje niti prosuđuje. Ipak, nemoguće je ne zapitati se bi li odnos prema procesu umjetnog začeća, pa i postojanju klinika za plodnost, bio drugačiji kad neplodnost, poglavito žensku, ne bismo tabuizirali?
„S jedne strane da. Ali, mislim kako je od odnosa prema ženskoj, puno gori odnos prema muškoj neplodnosti. Vrlo se često nameće uvjerenje kako je krivnja na ženi. Zato se i industrija plodnosti usmjerava prema donacijama jajašaca. Naravno, donacije sperme postoje već dugo i nisu tolika nepoznanica, no mit u koji rado vjerujemo kazuje da se na takav postupak odlučuju samohrane majke, ne žene u partnerskim zajednicama. Biološko dijete postalo nam je obaveza. Ako žena ne može roditi, nešto s njom suštinski nije u redu. Industrija plodnosti ne uništava samo živote žena koje se odlučuju biti donorice, nego i prilike tisuća djece u istočnoeuropskim sirotištima! Posvojeno dijete narušava ideal biološke obitelji i sad, kad se ukazala prilika za genetski modificirano dijete, rijetki žele posvajati. Osvrnemo li se unatrag, povijest je prepuna udomljene djece. Ljudi su nekoć umirali u mnogo mlađoj dobi i gotovo je svaka druga obitelj pod svojim okriljem imala i udomljeno dijete. A sad djeca iz sirotišta ne mogu pronaći dom jer napredak medicine omogućuje da, čak i ako ne možete sami osigurati biološki produžetak sebe, možete imati dijete kroz donaciju ili surogat-majku. Namećemo jedan oblik obitelji kao idealan. Dakle, istina je da bismo se s ovim problemom mnogo lakše nosili da otvoreno razgovaramo o neplodnosti i damo priliku alternativnim oblicima obitelji.“
Premda osnovno, pitanje industrije plodnosti nije jedino kojim se u romanu bavi. Nije joj to, otkriva, niti bila namjera. Kao i u prethodnim svojim romanima, središnju temu koristi kako bi prikazala pozadinu priče dovoljno nevjerojatne ili sablažnjive da stigne do novinskih naslovnica. Medijska je, a samim time i pažnja javnosti, odviše kratka da bi dovoljno dugo bila usmjerena određenoj temi, a ono što se događa iza paravana najzanimljivije je. Ovdje je to, kaže, korupcija bez čijeg snažnog stiska niti ovakvi ilegalni poslovi ne bi bili mogući. „Često o korupciji u Ukrajini razmišljamo kao o nečemu što kreće s vrha i najčešće nismo u krivu. Griješimo misleći da se na vrhu i zaustavlja. Zato sam odabrala priču o industriji plodnosti, otvorila mi je mogućnost da korupciju istražim s najniže razine, dala mi je priliku da istražim svakodnevne situacije običnih ljudi.“ A takvih je uistinu mnogo. I prije rata milijuni su Ukrajinaca bili uhvaćeni snažnim zupcima zamke preživljavanja. Sudbina obitelji pripovjedačice Olenke njome je uvelike obilježena, no ona iz prošlosti ne uči i, našavši se u prilici, korupciji dopušta da i nju primi u svoj gušeći zagrljaj.
Za razliku od, primjerice, Estonije, Ukrajina obiluje prirodnim bogatstvima, ima jednu od najvećih zaliha ugljena na svijetu, jako kvalitetno tlo… Sve to, umjesto da njezinim stanovnicima omogući ugodan život, gurnulo ih je u propast. Ukrajina je i prije rata imala jedan od najnižih prihoda po glavi stanovnika u Europi.
„Nisam sigurna je li to uvijek pitanje izbora. U zemljama poput Ukrajine korupcija ide do neslućenih razmjera. Razmislite o ovome – u zemlji pod tako snažnim utjecajem Crkve, cvijeta industrija plodnosti. A svi znamo kakav je crkveni stav po tom pitanju. Kako? Odgovor je vjerojatno jednak onome o zakonu o doniranju jajašaca. Devedesetih, pri promjeni sustava, mnoge su stvari ostale nedorečene, stvorile su se rupe u kojima se krije izvor bogatstava mnogih oligarha. Za razliku od, primjerice, Estonije, Ukrajina obiluje prirodnim bogatstvima, ima jednu od najvećih zaliha ugljena na svijetu, jako kvalitetno tlo… Sve to, umjesto da njezinim stanovnicima omogući ugodan život, gurnulo ih je u propast. Ukrajina je i prije rata imala jedan od najnižih prihoda po glavi stanovnika u Europi.“
Bijeda je uzrokom rada u ilegalnim rudnicima, u jednom takvom za život je zarađivao i Olenkin otac, a dovela je i do razvitka privatnih, gotovo obiteljskih rudnika kakvi se, prema romanu, mogu pronaći u dvorištima mnogih kuća u istočnoj Ukrajini. Mogu li doista? „Zvuči nevjerojatno, ali stvarno mogu,“ uvjerava me. „Priče vezane uz korupciju ponekad su toliko apsurdne da je u njih teško povjerovati. Stanje se jest popravilo nakon revolucije 2014., no korupcija seže u sve životne sfere. Njome je zahvaćen čak i zdravstveni sustav. Htjela sam prikazati teškoću življenja vlastitog života bez ogrezanja o korupciju. Da, istina je, mnogi ljudi rade u ilegalnim rudnicima. Opasnost posla pojačana je time što radnici nemaju zdravstveno osiguranje, a vlasnici ne poštuju sigurnosne propise. Nesreće su tamošnja svakodnevica. Ugljen se u istočnoj Ukrajini nalazi vrlo blizu površine i, budući da se u regiji ne nudi mnogo poslova, mirovine su nesigurne, stipendije vrlo niske dosjetili su se načinu preživljavanja. Uostalom, kad se posao i pojavi, potrebno je nekoga potplatiti. A odakle?“
Velik je problem i što su kovitlacem bijede uhvaćena i djeca. Prikazuje to i u romanu, kako bi pomogla obiteljima, rade za dnevnicu od jednog dolara. Prisiljena na rad, bivaju zakinuta za obrazovanje čime, posljedično, izrastaju u mlade ljude ograničenih prilika za budućnost. Nije, stoga, neobično, da i u stvarnosti reketare mlade majke ili starice iz susjedstva, tražeći da svoju sigurnost plate određenim, za prilike u zemlji često nemalim, novčanim iznosom. „To je ukrajinska realnost, sigurnost je ondje povezana s poznavanjem pravih ljudi. Pitamo se kako je moguće da se takvo što događa u jednoj europskoj zemlji, ali događa se, toga moramo postati svjesni. Uostalom, zato u Ukrajini i postoji toliki broj pasa čuvara. Kad se povjerenje u sustav uruši, kad znaš da te policija neće zaštiti, okrećeš se onome čemu možeš. Psa ne moraš platiti, dovoljno je nahraniti ga.“
Ljude iz istočne Europe percipira se kao emocionalne primitivce koji perpetuiraju traumu. To je imperijalistički, kolonijalni stav!
Sve je to, nastavlja, dio sovjetskog nasljeđa prisutnog i u ostalim bivšim članicama nekadašnjeg Saveza. No, svjesna je, malo ih se i prije veljače 2022. nalazilo pod jednakim pritiskom. Tome je, tvrdi, mnogo razloga, osim različitih smjerova kretanja revolucija u, primjerice, Ukrajini i Estoniji, ne treba zanemariti niti način cirkuliranja stanovništva između dviju netom oslobođenih zemalja. Takva je migracija i jedna od prijelomnih točaka u romanu; nakon višedesetljetnog boravka u Estoniji, obitelj se pod očevim pritiskom odlučuje vratiti u novu zemlju, rodnu zemlju. Sit dobrog života unutar granica prosjeka i zadojen naklapanjima o novim prilikama, snovima o bogatoj budućnosti, otac se vraća na „svoje.“ Zemlja ni majci nije strana, no za mladu Olenku sve je sasvim novo. Mogu li se obitelji nositi s takvim raskolima?
„Iako ne možemo generalizirati, priča iz romana uklapa se u univerzalnu kategoriju. Ne mislim samo na baltičke države već i na sve sastavnice Sovjetskog saveza. Priča o djeci, drugoj generaciji migranata, tipična je migrantska priča tih područja. Što će biti s tom djecom? Možda se nikad neće povezati s „matičnom“ zemljom, prije „povratka“ najčešće i nisu imala dodira s rodnom grudom. Unutar obitelji, naravno, dolazi do raskola i djeca doživljavaju kulturološki šok. Mnogo je sličnih priča o Estoncima koji četrdesetih odlaze u zapadne zemlje. Njihova su djeca možda kod kuće i učila estonski jezik, no odmah po dolasku u Švedsku ili Kanadu, Estonci se vrlo dobro prilagođavaju, ondje pokreću svoje škole, novine, radijske postaje, osnivaju vrtić…ukratko, stvaraju zajednicu. Obitelji su odgajale djecu u estonskoj govornoj enklavi, ali unutar tog društva. I što se događa? Obitelji se devedesetih žele „vratiti“ u zemlju na čije tlo ta djeca nisu nogom kročila. Osim šoka, doživljavaju i odbacivanje jer za Estonce oni nisu „povratnici“ nego „zapadnjaci.“
Osim toga, dodaje, pripadnici dijaspore često zaboravljaju da se i društvo mijenja pa zatečeno stanje gotovo nikad nije jednako ostavljenome. Svi ti faktori, uvjerena je Oksanen, dovode do stvaranja imaginarne nacije jer nema žive veze između njihovih pripadnika. Praznina uzrokovana ispražnjenim prostorom odražava se i na područja iz kojih se migrira, a Oksanen kaže da su u Estoniji i danas primjetne šutnje nastale nakon što su, početkom devedesetih, zemlju napustili pripadnici sovjetskih vojnih snaga i njihove obitelji. Iako ondje i danas postoji velika ruska i ukrajinska zajednica, o njoj se u društvu malo zna i govori.
Sličnom je šutnjom u Finskoj, vjerojatno i ostatku Zapada, obavijena rasprava o donacijama jajašaca. Vjeruje kako je to razlog što finski čitatelji obitelj iz romana, korisnike usluga klinike za plodnost, nisu uspjeli percipirati kao „svoje,“ a temu kao nešto imanentno i njihovoj zajednici. Tišina i odvraćanje pogleda nisu rijetkost u odnosu geopolitičkog Zapada prema istom takvom Istoku. Neplaćeni rad, nejednakost, siromaštvo, trgovina ljudima, drogom i oružjem njima je, ako ne omogućena, a ono bar potpomognuta. Koliko je, onda, krivice Zapada za trenutnu situaciju u Ukrajini?
Kažemo li da je nešto „distopijsko“ automatski poništavamo mogućnost da se to dogodi u našem svijetu, a to stvara sigurnosnu barijeru prema društvu koje nije naše. Iako su svi putevi do etničkog čišćenja ili uspona fašizma u povijesti jednaki, uvijek ostajemo zaslijepljeni.
„To je dobro pitanje, nadam se da će „Pseći park“ pomoći njegovoj boljoj vidljivosti. Zapadnjačka odgovornost trebala bi postati vidljivija. Naravno, ruska invazija na Ukrajinu osvajački je, kolonijalni rat. No, promislimo li bolje, još uvijek prema istočnim zemljama na različitim razinama vlada kolonijalni stav zapada. Očituje se u jeziku i možemo razgovarati o eksploataciji, trgovini ljudima, seksualnim radnicama…sve su to važna pitanja. No pomislimo na vrednovanje znanja – sa zapadoeuropskog stajališta ono istočnoeuropsko nikad nije dovoljno dobro, jednako vrijedno. A i rusko-ukrajinski sukob primjer je onoga što se dogodi kad se to znanje ne cijeni dovoljno. Sve istočnoeuropske zemlje povijest na neki način veže s Rusijom, znaju ponešto o ruskom utjecaju na kulturu i svakodnevicu. Ali Zapad ta iskustva nikad nije dovoljno vrednovao. Možda će barem sad informacije iz istočnih zemalja biti bolje vrednovane i vidljivije. Primjerice, kad su baltičke zemlje upozoravale na mogućnost invazije prije 2022., naša je bivša predsjednica rekla da tako govore jer „pate od traume!“ A to je samo jedan primjer. Da, trauma postoji, ali čini li ona to znanje manje važnim ili vrijednim? Ljude iz istočne Europe percipira se kao emocionalne primitivce koji perpetuiraju traumu. To je imperijalistički, kolonijalni stav! Mislim da će se sad to promijeniti, barem su obavještajne službe počele vrednovati kolege s istoka, a i to je napredak.“
On, nažalost, nije vidljiv i kroz književnost. Barem sudeći po svesrdnom ustrajanju zapadnih kritičara da „Pseći park,“ vrlo stvarnoj potki unatoč, svrstaju u ladicu distopijske književnosti, a Sofi Oksanen, osim „Dickensom s istoka“ kite i nadimkom „finska Margaret Atwood.“ Problem, vjerojatno, ne leži u temeljnom nepoznavanju književnih vrsta ili žanrovskih odrednica već u odricanju odgovornosti kakvo bijeg u izmišljeno, fantastično ili distopijsko pruža. „Ne poimate li nešto kao stvarno, ne morate preuzeti odgovornost za ono što se tamo dogodilo. Kad govorimo o ruskom društvu, često koristimo izraz „distopijsko,“ ali to ga ne ometa u njegovu postojanju. Kažemo li da je nešto „distopijsko“ automatski poništavamo mogućnost da se to dogodi u našem svijetu, a to stvara sigurnosnu barijeru prema društvu koje nije naše. Iako su svi putevi do etničkog čišćenja ili uspona fašizma u povijesti jednaki, uvijek ostajemo zaslijepljeni. Teško je predvidjeti svoje vrijeme. No takve se stvari događaju jer ne reagiramo na vrijeme, ostajemo u zoni komfora i gnjusnim se stvarima ne bavimo dok nije kasno.“
Je li to i finska realnost? Blizina Zapada, zemalja poput Švedske i Norveške s jedne te Rusije i Ukrajine s druge strane, zemlju stavlja u specifičan položaj. No vrlo su svjesni tko im se nalazi na granicama. „Sjetite se samo švedske reakcije na objavu rata, ponašali su se poput male, uplašene djece. A imaju nas kao tampon zonu. Stanje u finskoj politici prilično je složeno, imamo finlandizaciju, Sovjetski je savez utjecao na našu politiku i svakodnevni život, na naš jezik i način kako govorimo o Rusiji. Ali, uvijek smo imali snažne oružane snage i, dok se većina zemalja razoružavala, u Finskoj služenje vojnog roka nikad nije bilo u pitanju. U odnosu na broj stanovnika, naša je vojska golema. Dakle, dvije se stvarnosti u Finskoj preklapaju i idu gotovo ruku pod ruku. Istovremeno, jako smo se loše organizirali po pitanju energije, neki su naši poslovnjaci pogrešno procijenili dok su drugi, kao i političari, potkupljeni, bili potpuno ruski orijentirani. No čak niti oni nisu doveli u pitanje potrebu za snažnom obranom. Rusi znaju da se Finci bore i to nam je u ovom času najveća obrana.“
Pseći park
- Prijevod: Kristina Špehar-Vuković
- Fraktura 06/2022.
- 360 str., meki uvez s ovitkom
- ISBN 9789533584652
Međunarodni bestseler 'Pseći park' odvija se na pozornicama suvremene Finske i postsovjetske Ukrajine, na kojima korumpiranost Istoka susreće i hrani pohlepu Zapada, na čijem raskrižju stoje dvije žene uhvaćene u mrežu industrije umjetne oplodnje, iskorištavanja i komercijalizacije ženskog tijela.