Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 10.11.2022.

Moa Romanova : Švedska je trenutno kao Njemačka tridesetih

Moa Romanova (foto: David Mőller)

Iako u njihovim intonacijama niti početnim pozicijama ne postoje sličnosti, temom se „Stuck in a moment“ U2-ov singl s prijelaza milenija, i „Čudakinja“, debitantski strip švedske umjetnice, crtačice, ilustratorice i scenaristice Moe Romanove, umnogome podudaraju. Obje forme problematiziraju, kolokvijalno rečeno, suočavanje sa zidom, osjećaj sveopće bespomoćnosti kakav se u pojedinca javlja pri susretu s naizgled nesavladivom preprekom, nemogućnošću pronalaska izlaza. Ozračje je, ipak, bitno drugačije – čak i kad ne bismo znali da su članovi irskog rock-banda Grammyem ovjenčan hit posvetili pokojnom kolegi Michaelu Hutchenceu, njegovi bi završni stihovi o „prolaznom trenutku u vremenu“ ponudili manje optimizma od prizora djevojke koja šalom o vonju vlastitih stopala razbija tišinu strahova, te unosi boju u monokromatsko sivilo svakodnevice. 

Subjektna je pozicija vrlo slična, i Moina Moa, djevojka tek zagazila u dvadesete, zaglavljena je u trenutku. Kad trenutak postane dan, dan mjesec, mjesec godina, a jednina naraste u množinu, Moin se život pred čitateljevim očima zorno, u slici i tekstu, rastvara kao zbir pokušaja i pogrešaka. U tom je smislu naslov izvornika „Alltid fucka upp“, u doslovnom prijevodu „Uvijek sjebem“, prikladniji od onog hrvatskog; u problemima stripovske Moe, prenesenim iz života one stvarne, ništa nije čudno, s jednakim se životnim situacijama, pokušajima upisa na željeni fakultet, promjenama karijere, uspostavljanjem vlastitog (pa i kreativnog) identiteta, susreću mladi ljudi diljem svijeta. S druge strane, posve je točno i da pritom sami sebe doživljavaju čudacima, neprilagođenima, nepripadajućima i od svijeta odstranjenima pa, promatran tom optikom, prevoditeljski izbor Željke Černok za V.B.Z.-ovo izdanje, otvara nove perspektive čitanja ove autobiografske fikcije. 

Čudakinja Romanova Moa

„Nisam glas generacije“, odlučno odbija autorica dok pod prevrtljivim zagrebačkim suncem razgovaramo uoči njezina putovanja ususret vodenom zidu i gostovanja na riječkom sajmu i festivalu autora Vrisak. Ne želi, kaže, biti samoprozvani niti nametnuti guru, opteretiti se odgovornošću za tuđe životne izbore. Masama, uvjerena je, guru treba baš zbog toga, da s njih spere odgovornosti vlastitih života. Zanimljiva je to perspektiva, nastavlja, jer mediji su, po izlasku stripa u njezinoj domovini, ustrajali u nastojanju da je prikažu kao prokazivačicu problema s kojima se susreće suvremena mladost. „Ti su pokušaji stvarno smiješni. Iako ubrzan tempo života i potreba za uspjehom mladima stvaraju određeni pritisak, on nije pojava novijeg datuma. Čitala sam nedavno knjigu za mlade s kraja devetnaestog stoljeća – i tad su dvadesetogodišnjaci bili opterećeni nesigurnostima, anksioznostima, depresijom. Danas se samo više razgovara o tome. Nisam ja učinila ništa revolucionarno“, govori.

Je li novinu donijela u polju feminizma? Ako se već ne osjeća kao glas generacije, promatra li svoj rad kao feminističku umjetnost, poistovjećuje li se s medijima također milom etiketom feminističke autorice? „Naravno, definiram se kao feministkinja, ali takve me etikete već guše. Prije svega, smatram da u Švedskoj postoji dovoljan broj umjetnika čiji je cilj politički se izraziti kroz umjetnost i ovakva prvoloptaška definiranja podrivaju njihov rad. Imamo mnogo sjajnih satiričara poput Liv Strömquist i oni stvaraju važne knjige u kojima dubinski zalaze u polje političkog. Ja ne. Moj rad je autobiografski.“ 
No koliko se političkog može sakriti u polju ili pod krinkom autobiografije? Dobro pitanje, odgovara, pogotovo kad mnogi autori momente iz vlastitog života pretvaraju u autofikciju s namjerno upletenim primjesama drugih, različitih čitanja. „Naravno, danas je politično biti žena pa i priča o bivanju ženom postaje politička. Čudno je to, ako si žena, svako je tvoje pisanje ‘žensko’, feminističko. A moja knjiga uopće nije o tome.“

O čemu jest? Ispod slojeva upisanog značenja i aktivističkih tumačenja, „Čudakinja“ je strip o godini dana u životu Moe Romanove, o razdoblju, iskreno priznaje, često zamagljenom isparavanjem različitih supstanci, obilježenom bezuspješnom potragom za poslom, druženjem s nekolicinom najbližih prijateljica i prečestim boravkom na Tinderu. U to je vrijeme, prisjeća se, pušila mnogo trave, spavala, pila energetske napitke i tulumarila. „Bio je to pravi berlinski način života,“ primjećuje kroz smijeh, „zato se na predstavljanju knjige u Berlinu publika lako povezala s mojom pričom“. 

© Moa Romanova

Tad je upoznala i Facu s televizije, više no dvostruko starijeg muškarca u ranim pedesetima čiji identitet, u potpunoj suprotnosti s onim ostalih protagonista, ostaje skriven ne samo neobičnim nadimkom već i papirnatom vrećicom koju mu, za povremenog pojavljivanja u kadru, Romanova ne skida s glave. Počelo je to, prisjeća se, kao sasvim nevino druženje, upoznavanje i razgovor, ponudio joj je mecenstvo, kazao da bi rado podupirao rad mladih umjetnika pa izbezumljeno pobjegao pri prvoj naznaci nemogućnosti održanja kontrole nad Moom. Osim kroz njegov lik, autorica odnos starijih muškaraca na pozicijama moći i mladih žena na samom pragu (u ovom slučaju umjetničkog) svijeta propituje i improviziranim uprizorenjem priče o „starijim dinosaurima koji vole mlađe ptičice“, time jasno zauzimajući stranu. „Facin“ identitet, ipak, ostaje skriven. „Savjetovali su mi da učinim tako i prihvatila sam. Naposljetku, nije mi učinio ništa loše ili nažao, jednostavno se dopisivao sa mnom i pobjegao nakon što je situacija izmaknula njegovoj kontroli. Možda zbog toga ipak nije zaslužio javno sramoćenje“. Bi li takvom ruglu bio izvrgnut zbog korištenja aplikacije za upoznavanje partnera ili pak zbog dobi te potencijalne partnerice? Problem bi, objašnjava mi, nastao zbog njezine mladosti. Da je upoznao neku vršnjakinju ili ženu makar približno svojih godina, bila bi to slatka priča za prepričavanje na večerama s prijateljima ili punjenje stranica zabavnih rubrika, ali, ističe Moa, „vjerojatno je dobnu granicu u aplikaciji spustio na 20 godina. To je ljigavo i, budući da je u švedskim kulturnim krugovima iznimno cijenjen, razotkrivanje bi mu moglo ozbiljno narušiti ugled.“ 

Sama se njome više ne koristi pa ne zna kolikim je sličnim Facama Tinder danas ispunjen, no upoznavanje preko sličnih aplikacija u Švedskoj je postalo legitiman način pronalaženja partnera. U šali kaže kako mlade Šveđanke tek na odmorima u Hrvatskoj, Grčkoj ili Bugarskoj doživljavaju prava upucavanja – „u Švedskoj dečki zure u pod i razmišljaju o tome kako da te pozovu van. To je upucavanje. A jednom kad se dogodi, pravi izlazak stvara toliki stres da niti ne traže dalje“. Pandemija, kaže, nema veze s time, Šveđani oduvijek cijene svoju i poštuju tuđu privatnost. „Zato u Švedskoj nismo trebali mjere držanja distance, distanciranje je naš nacionalni sport,“ izjavljuje prilično ozbiljna izraza lica. „Pandemija je možda pomogla ostatku svijeta da bolje razumije Šveđane“.

Uz rad od kuće i naručivanje hrane iz dostave, dodaje, mogućnost društvene interakcije dodatno je sužena. Ipak, postoji jedno mjesto gdje Šveđani razbijaju svoj mentalni sklop – parkovi za pse. „Doista, ako imate psa, imate ulaznicu za posve drugi mikrosvijet. Među psima koji slobodno trče i znatiželjno njuškaju i mi na petnaest minuta zaboravimo pravila ponašanja, razgovaramo s potpunim neznancima, družimo se“. Osjećaju li se isto i u krugu prijatelja, pitam, budući da su prijateljski odnosi postavljeni kao jedan od nosivih elemenata priče i Moin najveći oslonac u borbi s nedaćama prve odraslosti? Ne, razuvjerava me, s prijateljima je u Švedskoj isto kao i s ljubavnim partnerima – toliko je stresno upoznavati nove da se najčešće drže onih stečenih još u vrtiću ili za ranih dana školovanja. Sličnog su porijekla i prijateljstva u „Čudakinji“, uz izuzetak Sare, djevojke koju je upoznala na jednom od svojih studentskih poslova. „Često mi prigovaraju zbog prikaza odnosa s prijateljicama, kažu da smo pretjerano zle jedne prema drugima, da se podbadamo, spuštamo na zemlju, previše iskreno iznosimo svoje stavove…Ali što je to ako ne prijateljstvo? Htjela sam naš odnos učiniti uvjerljivim, stvarnim. Prijateljstva nisu odnosi dvoje ili više pretjerano ljubaznih ljudi. Upravo suprotno! Kad s nekim razvijete bliskost, počnete se opuštati, slobodniji ste u njegovom društvu pa su i zezancije češće i brutalnije. Zato mi je bilo nevjerojatno kad su mi predlagali da pronađem nove prijatelje. Mi bismo zgazile svakoga tko bi se usudio reći nešto protiv neke od naših prijateljica, a to što se zezamo pravi je znak naše ljubavi i prijateljstva. Kao i to što podržavamo jedna drugu“.

© Moa Romanova

Podrška je Moi bila osobito potrebna pri suočavanju s anksioznošću i napadajima panike, posljedicom neurednog stila života koliko i životne situacije u kojoj se zatekla. Nikad se, kaže, nije osjećala tako usamljeno kao za paničnih ataka; samoća i potreba za razumijevanjem klize i sa svake stranice njezinog romana. U suprotnosti razgovorima s prijateljicama stoje oni s majkom. Zgurani u nekoliko kratkih prizora i vođeni preko telefona, kao da se time pokušava komprimirati bol, sram i jedna posve nova emocija – ljutnja. „Mislim da je to teret roditeljstva, bar u slučaju mojih roditelja. Ponekad sam jako glasna i želim da me ljudi čuju pa, dok neki jednostavno zaključe da ih njihovi roditelji ne žele slušati, ja svoje prisiljavam da me čuju. Mislim da im je zato teško čitati moje stripove, osjećaju se krivima. Strah od odgovornosti za tuđe osjećaje katkad sprečava ljude da se otvore, i mene je mogao spriječiti. Ali to nije u mojoj prirodi“.

Sretna je, dodaje, i što razgovor o mentalnom zdravlju postaje sve prirodniji u kontekstu šire društvene zajednice. Nova, tzv. generacija Z izvrsno se snalazi u tim vodama iako se, kao kod uvođenja svake novine, trenutno nalaze u fazi pretjerivanja. „Danas svi imaju dijagnozu. A oni su klinci i naporni su, normalno je da su naporni. Ali dobro je što smo se počeli otvarati po tom pitanju“. Je li otvaranje popraćeno institucionalnom podrškom?

Promatrana iz hrvatskog diskursa, Švedska i dalje stoji na tronu „obećanih zemalja“, zato kao neprihvatljivo otrežnjenje dolaze kadrovi razgovora s psihologinjom iza čijih leđa, u maniri slijeđenja kakve new age filozofije, stoji poster s natpisom „Keep calm i privatizirajte zdravstvo“. Romanovu to moje čuđenje nasmijava, kaže da je hrvatska uobrazilja švedskog blagostanja jednaka švedskoj fascinaciji njezinim feminizmom. „Ne želim biti pregruba prema svojoj domovini jer je i dalje dobro mjesto za život, ali nije savršena. Naš vrlo dobro ustrojen sustav se urušava, zdravstvena je zaštita nacionalni vic. Liste čekanja na preglede su ogromne, pomoć nikako da stigne što je osobito izraženo na području ginekologije i porodništva. U mojem rodnom gradu na sjeveru Švedske su, kako bi rasteretili zdravstveni sustav, omogućili trudnicama da pohađaju tečaj za prirodni porod kod kuće ili u kadi. Nedostaje osoblja, ali i sredstava i zato švedsko zdravstvo polako postaje privatizirano što je stvarno sramotno“.

Stanje, nastavlja, nije mnogo bolje niti kad je u pitanju psihološka podrška. „Dok sam se borila s napadajima panike, bilo mi je jako teško dobiti pomoć. Zapravo, mogla sam jedino plaćati odlaske privatnom psihijatru, 120 eura za 45 minuta. I tako četiri puta mjesečno. Nakon izlaska knjige sam se borila s depresijom i anksioznošću, stvari su izmaknule kontroli. E, tad će vam pomoći. Smjeste vas u psihijatrijsku bolnicu i dobijete svu potrebnu skrb. Ali u psihijatrijskoj bolnici. U lokalnoj vam bolnici, na psihijatrijskom odjelu, samo prepišu antidepresive i prepuste vas samima sebi. U specijaliziranoj bolnici vam se otvori posve novi sustav. Nažalost, mnogi ne dočekaju trenutak pomoći, oduzmu si život prije toga“. 

© Moa Romanova

Da se Švedska nalazi u „nacionalnoj konfuziji i krizi“, vidi se i po poražavajućim rezultatima posljednjih, nedavno održanih izbora nakon kojih se neonacistička stranka profilirala u drugu najjaču političku opciju u zemlji. Posljedica je to, kaže, stanja svijeta posljednjih petnaestak godina, imigracijske politike i ekonomskih kolapsa. Ponekad je pitaju plaši li se zbog svojeg slavenskog prezimena, no ono nije njezino vlastito, promijenjeno je 2011., kad se zbog stresne situacije našla u krizi identiteta. „Imam bugarske korijene, ali prezime sam odabrala zbog fascinacije ruskom carskom obitelji. Nažalost, nisam jedina fascinirana Rusijom u svojoj zemlji pa se ne bojim desničarskih reakcija, ti tipovi vole Putinovu Rusiju. Nisam u manjini pa nemaju ništa protiv mene. Zasad. Dok se ne počnu baviti feministkinjama. Sve dok tečno govoriš švedski, zaštićen si. Više se bojim za ljude koji nisu u mojoj situaciji, ne poznaju jezik, nisu rođeni u Švedskoj, koža im nije dovoljno svijetla… Švedska je trenutno kao Njemačka tridesetih, a vrlo bismo se lako mogli pretvoriti u Njemačku četrdesetih godina. I to me plaši…“ 

Globalna neizvjesnost plodno je tlo za razvoj tjeskobe, čime se također bavi u knjizi. Njezina je Moa prožeta strahom, gotovo opsjednuta njime i veći dio svojeg dana posvećuje upravo borbi protiv svojih strahova. Danas, kaže, shvaća da sa strahom treba naučiti živjeti. „Prije godinu dana sam uspjela nadvladati panične napadaje baš zato što sam shvatila da strah treba prihvatiti. I dalje me prolaze ledeni trnci i oblijeva me znoj, ali nastavljam sa svojim aktivnostima. Teško je to i najgore što vam netko može reći jest da se samo opustite i sve će proći. Nemaju pojma! Da se mogu ‘samo opustiti’, ne bih bila u toj situaciji“.

Pomaže li pisanje, naposljetku ipak postavljam jedno od, među piscima vjerojatno najnepopularnijih pitanja. „Mnogo sam razmišljala o tome i na prvu bi moj odgovor bio ne, nipošto. Ljudi koji se ne bave umjetnošću su često uvjereni da je svaka umjetnost terapija, način razračunavanja s traumom, a moj strip to, naravno, nije bio. Onda sam shvatila da ipak ima terapeutski učinak, ali ne zbog ponovnog bavljenja traumom već kroz rad na nečemu zabavnom i značajnom. Zbog toga sam rado odlazila u svoj dizajnerski studio, dani su mi bili ispunjeni. Crtanje je bilo moja terapija, moj prostor sigurnosti u kojem sam se mogla opušteno izraziti“. 

Prepoznali su to i članovi odbora za dodjelu nagrade Eisner, stripovskog pandana Oscaru koji se od 1988. dodjeljuje na jednoj od najvažnijih konferencija stripa, onoj u San Diegu. Romanova se za „Čudakinju“ Eisnerom okitila 2021., kao jedna od rijetkih europskih autorica i jedina Šveđanka u povijesti nagrade. Donijelo joj je to, kaže, prijevode na desetak jezika, veću prepoznatljivost, unosnije ugovore i financijsku stabilnost. Ipak, završava, „sve je to neusporedivo s osjećajem slobode. Imam osjećaj da sam ovim stripom skinula hlače i sad to više nitko ne može učiniti umjesto mene. Zapravo, sad više nitko ne može ništa drugo nego smijati se“. 
 

Moa Romanova

Čudakinja

  • Prijevod: Željka Černok
  • V.B.Z. 09/2022.
  • 188 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535205425
  • Cijena 250.00 kn

Moa je mlada umjetnica u krizi. Muče je panični napadi i opća pasivnost. Na Tinderu upoznaje starijeg muškarca, poznatu medijsku osobu. Nakon čudnog izlaska s njim, ona ga odluči ignorirati, ali na kraju ipak prihvaća njegovu ponudu da postane njezin financijski i emocionalni „pokrovitelj“. No ta podrška uskoro poprima manipulativni ton... 'Čudakinja', debitantski strip švedske umjetnice Moe Romanove, postigao je izniman svjetski uspjeh.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –