Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 30.11.2022.

Sjón : Pjesnici su srce naše kulture

Sjón u Rijeci 2016. (foto: Carmela Žmirić)

Prije no što je 1980. u povijest ušla kao prva islandska predsjednica, ujedno i prva žena u svijetu izabrana na čelo države putem demokratskih izbora, Vigdís Finnbogadóttir značajnu je umjetničku i akademsku karijeru ostvarila kao prevoditeljica, a osobito je poznata njezina izjava o nepostojanju „malih“ i „velikih“ jezika. Naime, vjerovala je, „ako je jezik dovoljno velik da na njega možete prevesti „Božanstvenu komediju,“ tada nipošto ne može biti riječ o malom jeziku.“ Raspoznavala je stoga samo „jezike s većim i manjim brojem govornika“, a kvantitetu nije smatrala važnom za kvalitetu. 

Može li se, uostalom, „skučenim“ nazivati jezik ili „malom“ književnost koja stvara prostor pluralitetu glasova kao što to čini islandska? Književnost u kojoj svatko ima pravo makar pokušati i u čijim se granicama glasovi izvana ne vide kao „prodor“ nego obogaćivanje. Nažalost, do hrvatskih čitatelja kroz prijevode dopire razmjerno malo od bogate književne produkcije s kraja svijeta stoga je hvalevrijedno što „Booksa“ jesensko izdanje „Revije malih književnosti“ posvećuje upravo Islandu. I to ne samo kroz trodnevno gostovanje islandskih autora već i kroz antologiju „Svjetlucaju ledene perle“ u kojoj se hrvatskoj publici predstavljaju radovi 12 suvremenih islandskih autora i autorica. Da bi autentičnost bila veća, a probir upućeniji, pobrinuo se svestrani islandski umjetnik Sjón (1962), punim imenom Sigurjón Birgir Sigurðsson, publici izvan islandskih okvira najpoznatiji po suradnjama s pjevačicom Bjork, no ujedno i plodnosan i nagrađivan pisac, pjesnik, scenarist, a okušao se i u glazbenim vodama. Prvu je zbirku poezije, „Synir“ („Vizije“) objavio 1978., s još nenavršenih 16 godina, nakon toga pokrenuo je i sudjelovao u radu umjetničke grupe Medusa, a i danas, unatoč međunarodnoj prepoznatosti, vrlo aktivno sudjeluje u radu islandske književne zajednice.

Nažalost, hrvatski su ga čitatelji imali prilike upoznati samo kroz 2016., u izdanju V.B.Z.-a objavljen prijevod Tatjane Latinović njegova izvorno 2003. napisanog naturalističkog romana „Plava lisica“. Njegovo je tadašnje gostovanje u Rijeci bilo medijski sjajno popraćeno, no ponovni posjet, ovog puta Zagrebu, otvorio je priliku za razgovor kakva se ne propušta.

Dijete u tvornici slatkiša

Plava lisica Sjón

Petra Miočić Mandić: Iako ste uspješni i poznati i kao romanopisac, scenarist i tekstopisac, primarno vas i najčešće predstavljaju kao pjesnika. Kako, ako o tome promišljate u tim terminima, vi poimate svoju umjetničku osobnost? Je li poezija ishodište svih ostalih vaših interesa i pozicija? 

Sjón: Moglo bi se reći. Počeo sam kao pjesnik i prvih je osam godina mojeg spisateljskog života posvećeno poeziji. Iako sam pisao i druge stvari, od 15. do 23. objavljivao sam isključivo poeziju. Tek sam se nakon toga, s 24 godine, ohrabrio objaviti svoj prvi roman, a potom su uslijedile razne druge stvari. Počeo sam kao pjesnik, mislim da sam se i kao književnik oblikovao primarno kroz poeziju pa i danas često pjesničke alate provlačim kroz ostale literarne oblike. 

Pošteno je priznati da se poezijom danas najmanje bavim, poetsku zbirku objavim tek svakih sedam godina. I premda mi je drago kad to drugi čine, sam sebe ne bih predstavio kao pjesnika – predstavio bih se kao autora koji se kreće različitim književnim poljima. No poezija je u srži mojeg bića i vidim je kao najvrjedniji i najteži od svih književnih oblika. Zato mi iskazuju čast kad me nazivaju pjesnikom. 

Istina, mnogo je poetskog eha i u „Plavoj lisici,“ vašem dosad jedinom na hrvatski prevedenom djelu. Počeli ste objavljivati s 15 godina, u Hrvatskoj bismo vas prozvali čudom od djeteta ili „književnom senzacijom“ i zacijelo biste dospjeli barem u mozaičnu rubriku ponekog dnevnog lista. Jesu li rani književni pokušaji na Islandu česti ili ste i tamo bili iznimka? 

Jesu, ali ne tako rani, čak niti na Islandu nema mnogo pisaca-petnaestogodišnjaka; naš jedini nobelovac Halldór Laxness svoj je prvi roman „Barn náttúrunnar“ objavio sa šesnaest godina. Ali tek sam sad svjestan koliko je teško, samim time i rijetko, objaviti nešto u tako ranoj dobi. Ne samo da sam napisao zbirku nego sam je i objavio i prodao. U prilog mi sigurno ide tada na Islandu vrlo jak pokret samoizdavaštva, nastao kao dio pobune protiv autoriteta 1968. Pjesnici su zaobilazili velike izdavačke kuće i objavljivali samostalno ili u antologijama, postojale su male, nezavisne kuće i sve me to ohrabrilo da i sam, sa samo 15 godina, krenem u pothvat izdavanja knjige. 

U to su vrijeme školarci na Islandu odrađivali ljetne, dobro plaćene poslove – ja sam tri puna mjeseca radio kao jedan od vrtlara u Islandskoj nacionalnoj sveučilišnoj bolnici i bio sam plaćen koliko i moji odrasli kolege! Mogao sam si priuštiti tiskanje knjige pa sam to i učinio, otišao sam u tiskaru, donio rukopis i dobio kutiju punu svojih knjiga. Prodavao sam ih na ulici, u autobusima, ispred knjižnica… Mnogo se stvari spojilo, no najvažnije je da sam imao hrabrosti pokušati.

Nedavno sam sreo školsku prijateljicu i rekla mi je da živo pamti kako smo se kao klinci sreli kraj groblja. Bio sam presretan jer sam upravo objavio zbirku poezije. Pitala me zašto sam to učinio i kaže, a ja se toga iskreno ne sjećam, da sam joj odgovorio kako pišem poeziju i želim vidjeti jesam li dobar u tome. „Ako ljudi kažu da prestanem,“ navodno sam rekao, „prestat ću.“ Ali nitko mi to nije rekao i evo me ovdje.  

A je li vam itko rekao da nastavite? Island se često predstavlja kao zemlja pisaca i čitatelja, a Islanđani kao narod koji s knjigom živi. Koliko su prisutnost knjige u svakodnevnom životu i podupiruće strukture važne i ohrabrujuće za mladog pisca?
 
Izuzetno su važni. Naravno, stvari su se umnogome promijenile, posebno u posljednjih 10 godina, s usponom novih medija i streaming platformi, ali još smo uvijek književna nacija. Jer ono što se nije promijenilo naša je otvorenost novim piscima. Kod nas svatko ima pravo na pokušaj, i to u bilo kojoj dobi, možete biti vrlo mladi, no prvu zbirku poezije možete objaviti i u dobi od 63 godine, jer ste to oduvijek htjeli. Vrlo smo otvoreni prema svakome tko želi doprinijeti zajednici.

Naravno, na Islandu postoji i fenomen knjige kao božićnog dara. Tradicija je pokrenuta za Drugog svjetskog rata, imali smo restrikcije na uvoz, bilo je opasno ploviti preko Atlantika, a u zemlji nismo proizvodili puno toga. No imali smo veliku zalihu papira pa je izdavaštvo procvalo za vrijeme rata. Počeli smo proizvoditi i cijeniti knjige, a knjiga je uskoro postala i samorazumljiv božićni dar. I još uvijek to jest. Ne bih generalizirao, ali mislim da većina još uvijek očekuje pod borom pronaći knjigu. Imam toliko knjiga da je to apsurdno, ne trebam novih knjiga, no prije nekoliko godina nisam dobio niti jednu za Božić! Jedini Božić u mojem životu bez knjige! Bio sam tako povrijeđen jer normalno je da, nakon božićnog ručka, svatko uživa u svojoj novoj knjizi. A ja nisam imao u čemu uživati! 

Poklanjaju li se češće knjige islandskih pisaca ili prijevodna književnost? Kolika je razina svijesti o književnosti kao čuvarici jezika?

Pravila nema, ali svijest je ogromna. Kao i u drugim malim zemljama utemeljenim u devetnaestom ili ranom dvadesetom stoljeću, pjesnici su odigrali važnu ulogu u izgradnji nacije i samosvijesti ljudi. Tada smo imali velike nacionalne pjesnike inspirirane romantičarskim pokretom. Kao dječak, u školi sam učio o tim ljudima, pjesnicima koji su srce naše kulture. Ne bismo znali kako voljeti svoju zemlju, cijeniti njezinu vrijednost i prirodu, a onda niti sebe bez njih. Oni su važan dio naše slike o sebi. Islanđani shvaćaju važnost književnika i pjesnika, njihovu ulogu u nošenju sa svakodnevicom i poimanjem vlastite uloge u svijetu. 

Kolika je važnost pripovijedanja, usmenog prenošenja priča?

Više, zapravo, i nije velika. Naime, islandski se jezik u književne svrhe počinje koristiti vrlo rano, u kasnom 12. ili ranom 13. stoljeću; učeni su ga Islanđani već tada počeli upotrebljavati češće no latinski pa su sva naša književna blaga sačuvana na islandskom. Rijetko jezik kojim govori tako malen broj ljudi baštini tako dugu povijesnu tradiciju. Stoga, budući da je pisana kultura tako prisutna kroz stoljeća, usmena se predaja nije uspjela toliko istaknuti. Osim toga, kad su reformisti nasilno preuzeli vlast nad crkvom na Islandu, zabranili su mnoge segmente naše stare kulture; pjevanje, plesanje i glazbu pa je velik dio onoga što bismo nazvali „narodnom kulturom“ izgubljen. Potom su se, u drugoj polovici 19. stoljeća, pojavili sakupljači narodnih pripovijesti i dokumentirali su sve što su uspjeli pronaći. A ljudi su, vjerojatno, zaključili da ono što je zapisano ne moraju više prepričavati. Posebno stoga što je već tad postotak pismenih stanovnika na Islandu bio izuzetno visok. Naša je kultura preživjela zahvaljujući pisanju, to je vrlo zanimljivo i pišući sam uvijek svjestan činjenice da to činim na stotinama godina starom jeziku. I prilično nepromijenjenom pa mogu biti u izravnom dijalogu s tekstovima iz 17. stoljeća. 

Pisci ponekad ističu oslobađajući moment stvaranja izvan vlastitog jezika, bez svijesti o lingvističkom naslijeđu, a vaše je, kako i sami kažete, golemo. Opterećuje li vas to? 

Ne, mene to oslobađa i sretan sam što mogu pisati na tako starom jeziku. Kao što sam rekao, islandski se nije toliko puno promijenio pa bez teškoća mogu čitati i tekstove iz 17. ili čak 13. stoljeća. Oslobađajuće je znati da se, bez obzira na promjenu tona, strukture ili gramatike, radi o istom jeziku, imati pristup tolikim načinima korištenja jezika. Imamo sačuvane zapise o jeziku prije kršćanskog vremena, iako su te priče i pjesme dokumentirali katolički pisci, vjerujemo da je većina toga lingvistički vjerno prenesena. Imamo, dakle, pretkršćanske tekstove, katoličku literaturu, onu nakon reformacije i potom se u 19. stoljeću pojavljuje moderna književnost. Kad pisac ima pristup svim tim kanonima, osjeća se kao dijete u tvornici slatkiša. Nikad nije opterećujuće.

Spominjete nasilno preuzimanje crkve i zabranjivanje knjige. Je li to jedan od razloga što ste svojeg glavnog antagonista u „Plavoj lisici“ učinili propovjednikom?

Ukratko – da. On je, naravno, netko tko dolazi iz religije milosrđa i ljubavi prema bližnjem, a radi sve osim toga. On razotkriva licemjerje crkvenog projekta. No, on također predstavlja lik iz tradicionalne islandske književnosti što je oda narodnoj predaji i tradiciji u kojoj su negativci iz crkvenih redova odavno prisutni. Osim toga, htio sam malo obrnuti stvari pa imam neobičnog protagonista – on najprije napušta zajednicu da bi se u njezino okrilje vratio kao slomljen čovjek, ali putem je nešto i naučio. On je, inače, čovjek znanosti, umjetnosti i riječi pa mu ono što je spoznao u Danskoj pomaže u činjenju velikog milosrđa kad upozna djevojčicu u knjizi. Kao što sam rekao, volim izokretati stvari – moj bi protagonist, kao znanstvenik i tuđinac, u mnogim književnostima bio negativac, ali želim pokazati kako je, kad jedna sila dominira zatvorenim društvom, nužno da netko izvana prodre i izokrene ga. 

Sjon označava i vid kao ono što omogućuje gledanje, ali i unutarnji vid, mogućnost proizvodnje vizija. Pjesnik mora koristiti oboje. 

Sjón u Booksi 2022. (foto: Mirna Pibernik)

Kakvu ulogu u zatvorenosti igra priroda, odnosno iskonska divljina kakvu u romanu prikazujete? Koliko ste, živeći na Islandu, svjesni poroznosti granice „civiliziranog“ i „divljeg“?

Vrlo smo svjesni jer, ma u kojem dijelu Islanda živjeli, od najranije će vam dobi postati jasno da živite na rubu naseljivog i nenaseljivog i da je priroda u tom odnosu snažnija sila. Jer potresi, poplave i erupcije vulkana česta su pojava i jako smo svjesni čovjekove veličine u toj situaciji. Stoga je to i prirodno okruženje svake moje priče.

Iako u mojim pričama životinje nikada nisu zle, jednostavno ne posjeduju tu osobinu, u islandskom folkloru postoji biće, križanac mačka i lisice, kojeg se toliko bojimo baš stoga što prelazi granicu između čovjeka i prirode i zbog svoje je hibridnosti nepredvidivo. Divlja se priroda u njemu prerušava, a prerušavanje tumačimo nužnim jer prirodu vidimo kao neprijateljsku silu. Vrag je u prirodi.

No, arktička islandska lisica predstavlja jedinstvenu pojavu u prirodi. Nigdje drugdje arktička lisica ne živi tako blizu ljudskoj vrsti. Naravno, obitavaju i na drugim mjestima, ali žive daleko od gradova i mjesta, ne ulaze u izravan dodir s ljudima. Ali lisica se na Islandu pojavila prije 3000 godina, bile su tamo prije ljudi, kao najveći kopneni sisavci bile su i vladarice otoka pa je normalno da su očekivale kako će im se i ljudi pokloniti. A dogodilo se suprotno – ljudi su odmah, vidjevši je kao prijetnju, pokušali istrijebiti vrstu. 

Kroz priču već spomenute djevojčice Abbe prikazujete okrutnost društva s kraja osamnaestog stoljeća, osobito kad je o tretiranju različitosti riječ. No koliko smo, na globalnoj razini, kao društvo otad napredovali? 

To je dobro pitanje, mislim da nepravda, nažalost, nije istrijebljena, samo je promijenila oblik. Iako smo napredovali po pitanju osoba s invaliditetom, oni se još moraju boriti za prava unutar društva, recimo za pravo na pristup i to ne samo po pitanju arhitektonskih rješenja, nego i obrazovanju, kulturnom sadržaju, poštovanju, pravu na život prema svojim mogućnostima umjesto da ih se stalno podsjeća na njihova ograničenja. U tom smislu bitka još uvijek traje. Mnogo se promijenilo, no mnogo se toga još mora popraviti i nadam se da smo na putu poboljšanja umjesto da stalno unazađujemo stvari. 

Nažalost, nedavno su nas podsjetili da neke od najvećih gluposti i bezumlja ljudske vrste, poput novog rata s kojim se Ukrajina, posljedično i Europa, suočavaju, ne nestaju. Mnogo je truda potrebno za nastavak vjerovanja u ljudsku vrstu. Suočavamo se i s klimatskim promjenama, a brigu o njima stalno zasjenjuju druge aktualnosti. Valja se zapitati i jesu li rat u Ukrajini pokrenule sile u Rusiji koje štite status quo, jesu li i tu u srži klimatske promjene? Je li industrija nafte važna? Pazite, oni nisu spremni usporiti niti promijeniti način proizvodnje, a iza politike uvijek stoji novac. A gdje se u Rusiji vrti najveći novac? Na nafti i plinu! A dok traje rat, ljudi ne razmišljaju o klimatskim problemima. Ne kažem da je tako, ali mislim da treba postaviti i ta pitanja. 

Spominjete osobe s invaliditetom. Poveznica je zanimljiva u kontekstu vašeg umjetničkog imena – naravno, ono je skraćenica vašeg pravog imena, no na islandskom označava i „vid“. S obzirom da ste, za potrebe von Trierova filma „Dancer in the dark“ o ženi koja se bori s gubitkom vida, napisali pjesmu „I've seen it all“. Ima li simbolike u tome svemu?

Da, Sjon označava i vid kao ono što omogućuje gledanje, ali i unutarnji vid, mogućnost proizvodnje vizija. Te su dvije vrste vida dane ljudima jer i slijepi imaju mogućnost unutarnjeg vida dok neki poriču postojanje vizija. 

Simbolika definitivno postoji, bilo mi je 15 godina kad sam shvatio da se krije u mojem imenu i pomislio kako označava i unutarnji i vanjski vid, a pjesnik mora koristiti oboje. Često sam se u pisanju poigravao vidom i gledanjem. Mislim da je i problematiziranje vida i gledanja u srži književnosti još od najstarijih vremena – Homer je bio slijep, a Odin je bio bog poezije i lijevo je oko mijenjao za poetski dar. Mislim da taj čin postaje simbolom vanjskog i unutarnjeg vida i tako simbolizira poeziju.

S Odinom je zanimljivo i to što krade nektar poezije od ženskih divova, vrlo je zanimljivo koliko priča o porijeklu poezije uključuje moment u kojem muškarac nešto krade ženi ili ženskom božanstvu. To ukazuje na nasilan prijenos moći, od matrijarhata prema patrijarhatu, kad su muškarci preuzeli kulturu. Vidite to i kod Meduze, što je bilo i ime moje umjetničke skupine, kad nju ubiju, iz njezina vrata izranja Pegaz i postaje ubojičin konj. Dakle, ubojica ponovno od žrtve, žene, preuzima poeziju. 

Koliko se islandska kulturna scena promijenila otkad ste krajem sedamdesetih bili dio pokreta Meduza do danas? Jesu li današnji pisci i umjetnici nešto od vas preuzeli? 

Bilo je to davno i mnogo se toga događalo na sceni, pojavili su se novi pristupi poeziji, a u glazbi smo svjedočili novom valu, okupljali smo se i radili na različitim projektima. Mislim da smo postavili temelje mnogim stvarima koje su uslijedile. Otad je scenom prošlo mnogo grupa sličnih Meduzi, kolektiva mladih ljudi odlučnih u nakani da ne čekaju tuđe dopuštenje da objavljuju, sviraju, organiziraju događanja… Na neki smo im način to primjerom omogućili, pokazali smo da je sve moguće. Neki od autora u antologiji počeli su kroz različite projekte samoizdavaštva, a ono je, kroz svoju raznolikost, jedan od mehanizama zahvaljujući kojima je islandska književnost preživjela. Imamo i skupinu stranih autora koji postaju sve vidljiviji u islandskoj književnosti, shvatili su da ne moraju čekati da im netko drugi stvori platformu, počeli su s pokretanjem časopisa i organiziranjem događanja. Bilo mi je drago kad se to počelo događati, shvatili su da tako funkcionira islandska književnost. Samo uzmeš ono što želiš, okušaš se u polju koje te zanima. 

No što je s pitanjima koja postavljaju? S Meduzom ste htjeli ponovno ispitati strukture unutar društva, rekonceptualizirati stvari koje su tad smatrane normalnima… Koja pitanja muče današnju generaciju islandskih pisaca i umjetnika? 

Vjerojatno ista kao i drugdje. Očito je to pitanje integracije marginaliziranih skupina, brzorastuće prisutnosti ljudi rođenih izvan Islanda koji se ondje nastanjuju… Pitaju se  kako njih integrirati u društvo. I mislim da u tim pitanjima, što je jako važno, pisci preuzimaju vodstvo. Naravno, tu su i pitanja spola i roda… 

Zapravo je teško generalizirati i dati jedan uopćen odgovor jer mladi danas imaju mnoge alate i grupe ih koriste kako bi postavljali svatko svoja pitanja. Naravno, oni koji žive u statusu quo ne postavljaju pitanja, ali ove nam se grupe stalno obraćaju i to je dobro, znak je zdravog društva. Jednostavno uživam u vremenu kad se mladi osjećaju slobodnima pitati i zatražiti. 

Kad pišem, ne razmišljam o tome hoće li moji tekstovi biti razumljivi izvan Islanda i ne oklijevam pri korištenju specifičnih, opskurnih referenci i nikad se ne prilagođavam prijevodu. 

Bili ste urednikom antologije suvremene islandske književnosti „Svjetlucaju ledene perle“. Po kojem ste ključu, budući da je riječ o prilično velikoj sceni, birali u njoj zastupljene autore?

Prije svega, želio bih reći da su pisci sami odabrali čime se žele predstaviti pa je tako Bergsson, poznati romanopisac i s 90 godina najstariji ovdje zastupljeni autor, poslao poeziju čime smo dobili vrlo koncentriranu sliku njegova pisanja. 

Kako sam ih birao? Pa od pomoći je bio format ovog festivala, Revije malih književnosti, jer niti jedan autor nije smio prethodno biti objavljen na hrvatskom. Stoga sam se usredotočio na još neetablirane autore. Bilo mi je zanimljivo tražiti raznolikost u islandskoj književnosti i nadam se da sam to uspio prenijeti. A možda će vašim čitateljima svi biti isti, možda ćete odmah prepoznati ono islandsko u njima. 

Kako biste vi definirali „islandsko“ u književnosti?

Na to pitanje Islanđanin ne može odgovoriti. Kao da me pitate kakav je islandski naglasak, mogu ga pokušati reproducirati, ali ne mogu objasniti odakle dolazi niti ga sam čuti. Mislim da trik možda i jest u tome da zanemarite tu činjenicu „islandskog“, „hrvatskog“, „suvremenog“... Jer čim osvijestite ono što vas čini islandskim ili hrvatskim počinjete igrati tu ulogu, a preživjeti možemo samo tako što ćemo nešto biti, umjesto da to glumimo, proizvodimo. Kad postaneš svjestan toga u svojem tekstu, dobro bi bilo povući se jer nikad ne bismo smjeli igrati po tuđim očekivanjima. Sigurno ste upoznali ljude s određenim očekivanjima od hrvatske ili balkanske književnosti. Toga moramo biti svjesni, ali i držati po strani koliko god je moguće jer svaki put kad osjetimo da podilazimo, moramo se zapitati činimo li to namjernom. Kad pišem, ne razmišljam o tome hoće li moji tekstovi biti razumljivi izvan Islanda i ne oklijevam pri korištenju specifičnih, opskurnih referenci i nikad se ne prilagođavam prijevodu. 

Pitanje očekivanja vrlo je zanimljivo. Odabrani ste za sudjelovanje u projektu „Library of the future“ i vaš će se rukopis otvoriti tek u prvoj polovici 22. stoljeća. Naravno, ne smijete nam reći ništa o temi, no kako je bilo raditi na tekstu čijoj recepciji, čitateljskoj niti kritičkoj, nećete svjedočiti? Jeste li uopće razmišljali o čitateljima budućnosti koji će u vama vidjeti pisca ranog 21. stoljeća? 

Naravno, bit ću za njih pisac iz prošlosti i neke će im stvari u mojem tekstu biti nerazumljive. Ali nisam ih mistificirao, oni su za mene kao i svi drugi čitatelji, a znate da je čitateljske reakcije najčešće nemoguće predvidjeti. Taj mi je zadatak bio jako zanimljiv jer mislim da nam u idućih stotinu godina slijedi nova revolucija, vjerojatno i na ljudskim tijelima. No najveći mi je izazov predstavljao sam islandski jezik. U odnosu na autore koji dolaze iz drugih jezika s mnogo govornika, morao sam biti osobito promišljen jer moj je jezik ranjiv, govori ga svega 300 000 ljudi i mislim da će, zbog priljeva novih kultura i interakcije s tehnologijom, u narednih 100 godina proći kroz velike i brze promjene. Strojevi nas moraju razumjeti, a zašto bismo ih učili islandskome? Puka je slučajnost što se, za razvijanja prevoditeljskih alata, jedan od Googleovih stručnjaka zatekao na Islandu pa je naš jezik dobio bolji tretman. No što je s jezicima koji nisu imali predstavnika pri Googleu? Zato je moja osnovna preokupacija bila hoće li 2114. uspjeti pronaći prevoditelja da moj tekst prilagodi budućim čitateljima? E, to je zastrašujuće pitanje. 

SVJETLUCAJU LEDENE PERLE (IZBOR)

VRATA

Pjesnike progone pjesme koje su spjevane
na jeziku što nije njihov.
Sve je prijevod nečega što nam je nepoznato, ali ga
osjećamo.
Neprestano prevodimo život s tisuću jezika na tisuću
jezika.
Sličan je problem s prolaskom kroz vrata
jer izići može isti čovjek koji je i ušao,
a ipak različit i promijenjen.
Ako se to dogodi, to je dokaz da nismo zaglavili u
vratima.
No zašto bi se nešto promijenilo ulaskom ili izlaskom?

...

CRNI OBLAK

Ne mogu se uzdignuti do slobode za kojom žudim
da mogu hodati gol, odjeven u riječi
kako bi mi svaka radnja bila poput prozirnog stakla
ili zaleđene vode koju osjećamo u duši i znamo da je nitko ne vidi.
Razlog je tomu što crni oblak kreće u potjeru s 
određene udaljenosti.
Iz koje se neizvjesnosti došuljao oblak i čežnja da u 
njemu nestanem?

Čist klečim u dvama srcima, s odlukom koju nikada 
neću donijeti, no svejedno će se ispuniti.
Želje postoje kako se nikada ne bi ostvarile, kako bi 
se mentalno zadovoljile.
U suprotnom želje ne bi puštale korijenje i brzo bi 
isparile.

„Premda je tijelu smrt prirodna, ono nikada ne umire. 
A sve da i umre, njegovi demoni ne bi umrli s njim.”

Čuo sam nekog čovjeka kako to govori, no ne znam 
ima li u tome istine.

Guðbergur Bergsson, prev. Daria Lazić (Svjetlucaju ledene perle, Booksa, 2022)

Sjón

Plava lisica

  • Prijevod: Tatjana Latinović
  • V.B.Z. 06/2016.
  • 120 str., meki uvez
  • ISBN 9789533047935

Godina je 1883. U pozadini radnje surov je islandski krajolik. Pratimo svećenika Baldura Skuggasona u lovu na misterioznu plavu lisicu. Potom ulazimo u svijet botaničara Friðrika Friðjónssona i njegove štićenice Abbe, rođene s Downovim sindromom. Do kraja ovog kratkog romana, priča povezuje sudbine likova u čijim se životima sve preokreće. Oslanjajući se na tradiciju islandskih narodnih priča koju dekonstruira, na mit, moć nadnaravnog, Sjón stvara moderan i drugačiji tekst koji savršeno korespondira s našim vremenom i svim njegovim izopačenostima.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –