Benjamin Legrand: Problemi s kojima se svijet danas suočava najavljeni su prije barem dvadeset godina
„Nije to pitanje inferiornosti“, odlučno rukom odmahuje francuski autor Benjamin Legrand (1950) dok stanku između dvaju riječkih pljuskova koristimo za razgovor o nepresušnoj temi – razlici između stripa i grafičkog romana. Unatoč tvrdnjama da „neozbiljan“ strip stoji u podređenom položaju pred važnom ozbiljnošću grafičkog romana, Legrand uvjereno tvrdi da razlike nema. „Slažem se, u sintagmi grafički roman nalazi se ta sveta riječ – roman pa u dijelu čitatelja pobuđuje pažnju, poštovanje, ozbiljnost. Ali, ja ne radim razliku. Zapravo, možda je jedina razlika u tome što grafičke romane ponekad stvaraju ljudi koji ne znaju crtati. Oni kroz romane pričaju priče, često i vrlo intimne, ali s crtanjem to nema veze,“ objašnjava nastavljajući kako bi takve crteže i sam mogao nacrtati. Kada bi se usudio, domeće uz osmijeh jer, kad stvaraš u sinergiji s crtačima poput Tardija ili Rochettea, takve ti stvari ne padaju na pamet. „Doduše, po logici grafičkog romana, i ja bih mogao crtati.“
Snjegolomac
Pritom i štošta ispričati. Teško bi i nepošteno bilo reći po čemu je francuski filmski i stripovski scenarist, pisac i prevoditelj kojeg kritika i biografi često kite ne odviše laskavom titulom „pisca svih vrsta“ najpoznatiji, no pri upuštanju u avanturu sabiranja autorskog opusa Benjamina Legranda nemoguće bi bilo zaobići rad na „Mjerniku“ i „Prelasku“, nastavcima priče o životu okovanom snijegom i ledom što su je 1982., u sad već kultnom „Snjegolomcu“, započeli Jacques Lob i Jean-Marc Rochette. Možda bi se, kaže, „Snjegolomac“ izgubio u taloženju drugih, tematski mu bliskih stripova iz žanra da nije bilo danas glasovitog južnokorejskog redatelja Bong Joon-hoa čiju je pažnju 2005., u jednoj staretinarnici u Seulu, privukla priča o alegorijskom vlaku, moćnoj mašini, jurilici koja ne smije stati žele li stanovnici njezinog 1001 vagona preživjeti i tako spasiti čovječanstvo. Ako se još ima što spasiti. Bongovom poetikom natopljen film iz 2013. snažno je utjecao na publiku i kritiku probivši pritom čak i zabranu ozloglašenog Harveyja Weinsteina. Naime, zbog redateljeve nepopustljivosti i neslaganja u mišljenjima, producent mu je isprva onemogućio širu kino-distribuciju, ali surov prikaz klasne borbe u zatvorenoj zajednici prisiljenoj obitavati unutar vrlo skučenih granica nadrasla je male dvorane art kina i upisao se među filmske, posljedično i stripovske, klasike. Otad je, u produkciji streaming platforme Netflix snimljena ne toliko uspješna serija s Jennifer Connolly u glavnoj ulozi, a nakon objave četvrtog, završnog dijela serijala u planu je bilo i stvaranje trodijelnog predstavka.
Ne zna, govori mi kroz smijeh, hoće li „Snjegolomac“ postati nova, do krajnjih granica eksploatirana franšiza u maniri „Ratova zvijezda“, no veseli ga što izvorna tri dijela poklonici stripa mogu čitati i na hrvatskom jezku, u prijevodu Petre Matić i izdanju V.B.Z.-a. Svaka je nova adaptacija, naravno, otvorena mogućnost i donekle ga plaši pomisao na potpuno promašenu interpretaciju već zapisanih ideja, no to je, pomirljiv je, izvan njegovih mogućnosti. „Izvornu priču nisam stvorio ja nego moj pokojni prijatelj i scenaristički virtuoz Jacques Lob, i mislim da je stvorio univerzalnu vrijednost. Mene su vlakovi oduvijek privlačili, kao i većina Francuza, i danas se često njima koristim. Naravno, njihova je upotreba bila mnogo češća prije Drugog svjetskog rata, no niti danas nije nestala, a vlakovi su važni i za povijest moje obitelji. Moja je baka živjela na selu i vlakom je odlazila na gradsku tržnicu prodavati svoje proizvode.“
Je li to početak priče kakva bi se mogla naći u Legrandovom, makar i nevješto, nacrtanom grafičkom romanu? Priznaje da nije bio poptuno iskren, u djetinjstvu je volio crtati i intenzivno se bavio tom umjetnošću. Ništa neobično, njegova danas devedesetpetogodišnja majka bila je slikarica, a otac skladatelj i glazbenik, baš kao i brat Michel, trostruki dobitnik Oscara. U kući punoj boja i zvukova, odlučio se za riječi. Kako to? Prije svega, jer kuća nije bila takva. Njegov se otac Raymond ženio pet puta. „Svakoj bi ženi pravio po jedno dijete i svaki je put trudnu ženu ostavio s djetetom. Moja se majka s 18 godina udala za njega i tek joj je tada priznao da već ima troje djece. Poželjela ih je upoznati i pozvala na ljetovanje što je, za 1946., bilo izuzetno napredno. Zanimljivo je, i tužno, da su se moji polubrat Michel i polusestra Christine upoznali tek kad je moja majka bila trudna sa mnom, a iako je otac moju majku ostavio osam godina kasnije, veze među braćom i sestrama ostale su dosta snažne.“
Prisjeća se kako je stariji Michel pazio na njega i mlađeg brata. „Već se bavio glazbom i vodio me na koncerte, a ja sam se igrao vojničićima dok su ljudi koji će kasnije postati glazbene zvijezde u Francuskoj, vježbali.“
Tako se i on, unatoč klaviru smještenom u središte njihova pariškog stana, zainteresirao za rock. „Nećete mi vjerovati, ali od 1968. do 1979. imao sam važnu ulogu na pariškoj underground sceni. Moj brat nikad nije kužio rock i užasavao se, recimo, Davida Bowieja. Mnogo kasnije snimio je ploču sa Stingom, ali to je bilo većinom jer je otkrio da se i on bavio jazzom. Netrpeljivost mog starijeg brata prema rocku tolika je da se čak s mlađim bratom ozbiljno posvađao kad se ovaj okrenuo toj novoj glazbi.“
Sam se, dodaje, s bratom nikad nije ozbiljno posvađao. Štoviše, osim svijeta glazbe, Michel Legrand svojem je mlađem bratu otkrio i svijet preko bare – Ameriku. „Apsurdno, ali baš on koji je mrzio rock prvi me odveo u SAD. Bila je to 1966., onda sam upoznao Jima Morrisona. Moj brat, naravno, nije shvaćao tko je taj tip, bog rock'n'rolla koji dolazi s ogromnom karizmom. Morrisona sam sreo i nekoliko godina kasnije, kad smo u Parizu snimali pandan „Magarećoj koži“, a ja sam bio asistent redatelja, ali to više nije bio isti čovjek.“
Osim anegdota s tadašnjim dionicima glazbene scene, danas većinom ikonama, iz Amerike je ponio svijest o postojanju drugačijeg svijeta. Dok je Francuska bila uglavnom siva i bezlična, gotovo zatrte osobnosti i individualnosti, Amerika je prštala od kreativne energije. U Los Angelesu se susreo s pravim luksuzom, skupocjenim automobilima i kućama, no, reći će, kad dolazite iz starog dvosobnog stana u Parizu, i sedam vam se televizijskih kanala u boji čini kao pravo otkriće. „Osjećao sam se kao da se nalazim ispred svojeg vremena. Svjedočio sam ogromnim prosvjedima za mir i protiv rata u Vijetnamu, stotine tisuća ljudi dolazile su u San Francisco. Naravno, bila je to i prava avantura, često sam stopirao i nekoliko su me puta gotovo ubili, ali bilo je to fascinantno vrijeme.“
Na američko se tlo vratio 1976., kako bi kao scenarist i asistent redatelja radio na filmu o portorikanskim bandama. S blagim se prezirom prisjeća redatelja koji, unatoč želji da snimi film o uličnim sukobima u Bronxu, nije skupio snage da sam posjeti zloglasnu četvrt i taj je zadatak često dopadao Legranda. Život u Bronxu uspoređuje sa životom u pariškom predgrađu, a žao mu je jedino što film nikada nije izašao iz postprodukcije i zaigrao na velikom platnu. No taj je posjet SAD-u bio dvostruko sudbonosan. „Moji prvi poslovi povezani s pisanjem bili su prevoditeljski, a kako sam dvaput posjetio Ameriku, dobro sam govorio engleski. Zato sam preveo nekoliko kratkih priča za časopis „Hitchcock predstavlja, a prevodio sam i znanstvenu fantastiku. Prevodio sam i američke stripove za izdavačku kuću koja je izdavala i „Charlie Hebdo“, izdanja su bila prelijepog formata, ali nisu navodili ime prevoditelja. Kad sam pitao zašto, rekli su da je to osoba od minornog značaja.“
U isto je vrijeme počeo raditi na svojem autorskom prvijencu – kako za rad na propalom filmu nije bio plaćen, odlučio je materijal za scenarij pretočiti u knjigu. Nije to, objašnjava, bilo djelo lijepe književnosti već ono što bismo danas nazvali dokumentarnom fikcijom, ali predstavljalo je početak značajne karijere. „Otprije sam se poznavao s Tardijem pa smo nekako došli do toga da mi on nacrta naslovnicu. Nakon toga me pozvao da surađujem i stvorili smo nekoliko jako dobrih djela zajedno.“
Tardi mu je, napominje, bio i jedan od uzora. Francuzi, kaže, vole strip i zbog blizine i utjecaja belgijskih strip časopisa poput Tintina i Spiroua, a pod njihovim se utjecajem razvio i Valliant, novine koje su objavljivale stripove kako bi se borile protiv utjecaja Mickeyja Mousea i posredne amerikanizacije koja je nad francuskom djecom provođena još od početka pedesetih. „Nakon 1968. strip je napokon stekao zasluženo priznanje, a osim mlade, njegovu su vrijednost sad prepoznavali i stariji čitatelji. Možda zato mi drugačije poimamo odnos grafičkog romana i stripa jer za nas je strip već dugo književnost, a ne samo zabava za djecu. Uostalom, postoje stripovi koji obiluju scenama seksa ili nasilja pa i nisu za tu publiku. „Snjegolomac“ je sigurno jedan takav!“
Iako napisan prije četrdeset godina, strip se zbog tematiziranja prenapučenosti, održivosti, religijskog i svakog drugog fanatizma kao i ekoloških pitanja i danas čita kao djelo aktualnosti, a suvremenosti pridonosi i činjenica da vojska vagonsku elitu od putnika iz stražnjeg dijela vlaka čuva zbog straha od „nepoznate virusne bolesti pluća!“
A što je utjecalo na njegov rad na „Snjegolomcu“? „Znanstvena fantastika“, odgovara bez razmišljanja. „Znanstvena fantastika jedan je od najvećih utjecaja u mojem radu. Ray Bradbury, Phillip K. Dick… Čitati sam počeo vrlo rano, mama me naučila već s 4 godine i dosta brzo sam iscrpio sve s dječjeg i tinejdžerskog odjela. Tako sam sve pročitao prije nego što sam trebao. I tako mi je jednog dana susjed posudio „Marsovske kronike“, poludio sam! Pomislio sam – ako se može pisati ovakvo što – može se pisati bilo što. U istoj toj zgradi, kućepaziteljev sin je čitao stripove i on mi je posudio prva dva albuma. Jedan od njih bio je o Trećem svjetskom ratu, o zlim Kinezima i dobrim Englezima. Tako sam počeo čitati sve iz područja znanstvene fantastike, a posebno mi je zadovoljstvo bilo što sam u Americi boravio 1970., kad je izišla „Dina“. Čitao sam je u izvorniku dvije godine prije francuskog prijevoda. U Francuskoj smo tad čitali prijevodnu literaturu jer su djelovala valjda četiri francuska autora znanstvene fantastike.“
Strip, napominje, nije sve promijenio, ali je uvelike poboljšao položaj, time i vidljivost žanra. Prisjeća se kako je Loba sreo na ulici i ovaj mu je rekao da radi na postapokaliptičnom stripu koji će se odvijati u vlaku. Ideja mu se, kaže, učinila izvanrednom. „Kao suvremena Noina arka.“ Samo što su u Noinoj arci svi zauzimali jednako mjesto dok ovdje, u jurećoj beštiji koja ne smije stati, oni s početka vlaka žive u pozlaćenim vagonima i uživaju sve povlastice suvremenih kapitalističkih mogula dok oni iz repa jedva preživljavaju tiskajući se u uvjetima nedostojnima čovjeka. Između njih, kao tampon-zona, stoji tijelo ne pretjerano sretnih, ali razmjerno zadovoljnih putnika, koji svojim nečinjenjem održavaju status quo. Iako napisan prije četrdeset godina, strip se zbog tematiziranja prenapučenosti, održivosti, religijskog i svakog drugog fanatizma kao i ekoloških pitanja i danas čita kao djelo aktualnosti, a suvremenosti pridonosi i činjenica da vojska vagonsku elitu od putnika iz stražnjeg dijela vlaka čuva zbog straha od „nepoznate virusne bolesti pluća!“
Često me pitaju o mojim proročkim sposobnostima. Ali to je samo zadaća književnosti, da propituje pa, samim time, ponekad i pogodi odgovor.
Legrand s osuvremenjivanjem nije stao. Nekoliko godina po Lobovoj smrti Rochette ga je pozvao da zajedno nastave rad na stripu, ponajprije kako bi udovici i kćeri pokojnog prijatelja priskrbili nešto novca od tantijema. Na pitanje kako bi trebao nastaviti priču čiji su protagonisti mrtvi, Rochette mu je kroz smijeh rekao „A kako da ja to znam! Ti si scenarist, smisli nešto!“ Tako je osmislio drugi vlak, suvremeniji od ovog prvog, koji se kretao istim unvierzumom, pod istom prijetnjom. U svojem je osuvremenjivanju otišao i korak dalje pa, osim na prijelazu tisućljeća aktualnih prijetnji poput terorizma i teorija zavjere, stvara i svojevrsnu preteču virtualne stvarnosti. U njegovoj viziji, korisnicima je služila za eskapizam od grube svakodnevice. „Često me pitaju o mojim proročkim sposobnostima. Ali to je samo zadaća književnosti, da propituje pa, samim time, ponekad i pogodi odgovor. Već skoro pola stoljeća pišem, puno dulje i čitam, uglavnom znanstvenu fantastiku i svi problemi s kojima se svijet danas suočava najavljeni su prije barem dvadeset godina.“
Znači li to da onda srljamo prema svojem kraju? „I mi smo, kao i civilizacija u „Snjegolomcu“, lokomotiva koja se ne smije zaustaviti i srlja u propast. Ako nešto hitno ne promijenimo, u ogromnim smo problemima. I to sad nije samo pitanje književnosti, znanstvenici nas upozoravaju zadnjih pedeset godina. Već su tad postojala upozorenja da do 2050. moramo smanjiti emisije plinova. Tad su rekli do 2050., ali njihova tadašnja predviđanja ostvaruju se već sad. Promjena mora nastupiti sada, do 2030., inače smo gotovi! Vladajući misle da se njih to ne tiče, kao da ne kuže, ne znam jesu li apsolutni kreteni ili pomahnitali ubojice. Ipak, rekao bih kreteni jer ponašaju se kao da im nije važno što će uništiti planet! Misle samo na novac! A što će ti sav taj novac kad dođe kraj svijeta?! Očekuju li da će biti pošteđeni, da će se, kao u filmu, sakriti ispod Himalaje ili u neki od zlatnih vagona Snjegolomca?! Danas nas upozoravaju djeca, jedino ona kažu istinu, a mi ih ne slušamo! To me podsjeća na dječji križarski rat protiv križarskih ratova. Ni tada ih nisu slušali, prodana su u roblje gusarima i tko zna gdje su završila. Zastrašujuća su vremena, toliko kriza koincidira, od klimatske i ekonomske do rata, a na putu je i građanski rat zbog povratka i jačanja ekstremne desnice koja nam želi oduzeti sve stečene slobode. U polovici zemalja koje čine SAD žene više ne mogu ostvariti pravo na pobačaj. To je potpuno unazađivanje, ali je i tek početak!“
Imajući sve užase suvremenog svijeta u vidu, Benjamina Legranda pitam ne bi li bilo bolje da se lokomotiva zaustavi. Podiže obrve i govori mi da ne zna. Možda bi, kao u „Snjegolomcu“, stigao neki novi pisac i od priče u kojoj više ničeg nema, stvorio nešto novo. „Nisam ja samo stari pesimist,“ zaključuje, „i dalje vjerujem da je bolji svijet moguć. Ali, za to se mora promijeniti i naša narav. Moramo presložiti svoje vrijednosne sustave prije nego zbog svega postane prekasno.“
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Snjegolomac
- Prijevod: Petra Matić
- V.B.Z. 09/2022.
- 256 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535205371
'Snjegolomac' (Transperceneige) jedan je od najvažnijih serijala znanstvenofantastičnih stripova u povijesti, nastao po originalnoj ideji Jacquesa Loba o svijetu nakon atmosferske apokalipse. Preživjeli sretnici – ili možda nesretnici – život provode u vlaku koji bez voznoga reda i odredišta juri kroz snježna prostranstva, a svako kočenje njegove putnike može odvesti u smrt.