Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 28.09.2022.

Katharina Volckmer : Nikad nećemo zatvoriti vrata svoje prošlosti

Katharina Volckmer (foto: Anto Magzan/FSK)

Bezimena pripovjedačica mizanscenu vlastitog života otvara priznanjem. Nekolicinom njih, zapravo, a više od povremenog snatrenja o zamjeni mjesta s Adolfom Hitlerom, čitatelje bi moglo uznemiriti ono da, unatoč tome što od njih kroz stotinjak kartica teksta očekuje potpunu predanost i uronjenost – ona sama mrzi čitati knjige. „Ne želim to čitati u knjigama,“ priznaje, „jer knjige sve pretvore u dosadu.“ Šeretski bismo mogli reći da je to stoga što nije pročitala „Zakazano,“ iskričavo duhovit roman čiji narativ čitatelja eksplozivno i u kratkim trzajima, ne ostavljajući vremena za predah ili premišljanje, usisava u svoju strukturu. 

Nije, vjerojatno, slučajnost što autorica Katharina Volckmer, rođena 1987. u Njemačkoj, a posljednjih petnaestak godina dostupna na britanskoj adresi, svoj autorski prvijenac otvara ironičnim, čak autoironičnim dosjetkama. Kao na početku svakog potencijalno nezgodnog razgovora, koristi ih za razbijanje tišine, ispunjavanje šutnje i popunjavanje nelagodnih procjepa između sebe i drugog. A šutnje su, čitatelju postaje jasno dok se početno zastajkivanje pretvara u frenetičnu logoreju, imanentne njemačkom habitusu i čini se kao da je cjelokupno njemačko društvo njihovim omotačem istovremeno prokleto i zaštićeno. Najveću među njima, onu o mistifikaciji židovstva pomiješanoj s frojdovskom žudnjom za ponutrivanjem, Volckmer razbija već podnaslovom; „Zakazano“ je, naime, i „priča o židovskoj kiti“ iznesena kroz delikatnu formu odnosa pacijentice i njezina liječnika. Koji je možda Židov i plastični kirurg, a možda, budući da za cijelog narativa ostaje tek slušatelj, i uobrazilja mlade žene dobrano nagrižene usamljenošću. 

Jesu li tabuiziranost teme i ekstravagancija u pristupu bili razlogom mnogim njemačkim izdavačima da romanu uskrate mogućnost predstavljanja na tržištu autoričine domovine, teško je reći. No možda su baš geografska i kulturološka udaljenost, spojene s osjećajem lažne sigurnosti pri odricanju od odgovornosti, učinili „Zakazano“ tako dobro prihvaćenim na drugim europskim tržištima; uz hrvatsko, kojem ga u prijevodu Ive Karabaić donosi Fraktura, roman je prisutan na njih još desetak. Ipak, zadiranje ispod površine razotkriva slojeve težine suvremenog života dijeljene u svim, barem zapadnjačkim društvima. Kao što jezik uhvaćen u lascivnom polukrugu usnicama na naslovnici, ili dopola oguljena banana na poleđini ovitka, mogu navesti na pogrešan trag, zavarati može i izvanredna duhovitost kojom Katharina Volckmer omata svoje otvoreno pismo 21. stoljeću, monološku crticu kojom ukazuje ne na njegove neuralgične točke već na sva ničim ispunjena značenja, pretenciozna glumatanja i autentičnost koja to nije. Intimna ispovijed isprazne suvremenosti bila je i više nego dobar povod da s autoricom, za njezina nedavna posjeta Zagrebu i gostovanja u okviru Festivala svjetske književnosti, zakažemo termin i porazgovaramo. 

Jezik može biti jako inkluzivan, ali i vrlo isključiv

Zakazano Volckmer Katharina

Petra Miočić Mandić: Pri samom početku romana čitatelju otkrivate da njemački jezik ne poznaje riječ za „užitak,“ samo za „požudu“ i „sreću.“ Nešto bolji poznavatelji tog jezika znaju da se na njemu ne može niti sočno opsovati. Koliko je ograničavajuće takvo jezično okruženje i osjeća li se rigidnost i unutar jezičnog kruga ili tek naknadno, po njegovu napuštanju? 

Katharina Volckmer: Ne, istina je, mi ne psujemo. Doduše, možemo psovati, no pritom smo vrlo ograničeni, a i  smatrali bi vas krajnje vulgarnom osobom da iskoristite i tu šačicu raspoloživih izraza. „Opasnije“ je nego u Britaniji gdje jedno na poslu izgovoreno „fuck“ nikoga neće šokirati. Njemačka je mnogo restriktivnija, tamo se to ne radi. 

Ondje jasno razlikuju zabavu, pučku kulturu od ozbiljne, visoke kulture pa su po mnogim pitanjima veoma snobovski nastrojeni. Smatraju li nešto zabavom, Nijemci će to svrstavaju u polje vulgarnog. Kanon se prelijeva i na kulturu pa će te, ako ne koristiš prikladan jezik, izopćiti iz krugova visoke kulture. Postaješ etiketiran kao „onaj koji se ne ponaša pristojno,“ a Nijemcima je pristojnost jako važna. Jezik može biti jako inkluzivan, ali i vrlo isključiv. Britanija također nije imuna na takve stvari, no razlike se ondje javljaju na drugim razinama. To je pitanje klase, prikladnih i neprikladnih glasova. 

Ipak, u tom se smislu u Britaniji osjećam mnogo slobodnijom. Njemački jezik, u lingvističkom smislu, može biti vrlo opresivan. 

A kulturološki? Je li engleski otvoreniji novim riječima, glasovima, a onda, kroz književnost, i pričama? 

Jest. Ipak, čini mi se da i u engleskom postoji ta distinkcija u psovanju. Kulturološki je intrigantno promatrati kojim se izrazima jezik ili kultura koristi kako bi nekoga uvrijedili, kako bi opsovali. Recimo, meni je bilo važno da u knjizi nikad ne iskoristim izraz „pička“ jer uobičajene su psovke u engleskom jeziku najčešće povezane sa ženskim tijelom i mnogo jača se slika stvara kažete li nekome da je „pička“ nego nazovete li ga „kurcem.“ Zanimljivo je promatrati što oblikuje psovku i zašto je uvredljiva. Njemačke su psovke, recimo, najčešće povezane s ljudskim stražnjicama. 

Je li sloboda jezika razlogom što ste „Zakazano“ odlučili napisati na engleskom, a ne na materinskom njemačkom jeziku? U toj zemlji ne živite od svoje devetnaeste godine. Otvara li vam se izdaleka šira perspektiva, što iz Engleske vidite, a u Njemačkoj bi vam, možda, ostalo skriveno?

Može se vidjeti mnogo više. Razgovarala sam s Nijemcima koji su pročitali knjigu, a također žive u inozemstvu i rekli su mi da iz te pozicije vide mnogo više. Ne bih mogla napisati ovakvu knjigu da živim u zemlji o kojoj pišem, trebala mi je autsajderska perspektiva da bi upalilo. Stoga, da, lingvistička udaljenost pomaže. 

No nisam to učinila ciljano. Jednostavno, toliko dugo živim u Britaniji da je engleski postao moj jezik. Naravno, njemački mi jest materinski, ali primjećujem da je s godinama zahrđao i, kad ga govorim u Njemačkoj, ljudi oko mene mogu čuti da moj jezik i ja više nismo tamo. 

Osim toga, prema engleskom imam manje poštovanja. Tim jezikom ne govore moji roditelji, to nije jezik moje zemlje i neću se mnogo premišljati prije no što upotrijebim neki izraz. Nemam tog lingvističkog tereta, slobodna sam. Nijemci ne vole takvu slobodu, smatraju je vrstom grijeha, ali ja ohrabrujem druge autore da se odreknu svojih jezika i pokušaju pisati na nekom stranom. 

Kakav je, kroz prizmu sociolingvističkog i kulturološkog diskursa, život u engleskom govornom okruženju? Vaša protagonistkinja kaže kako su Talijani u konačnici  Nijemce pokorili sveprisutnim pastama i espressima. Gdje se onda odvijaju moderne igre moći i osvajanja? Jesu li kultura i jezik također bojna polja? 

Često mislim kako bi tužno bilo da ljudi obožavaju njemačku hranu kao što vole talijansku. Ta je hrana užasna! Ali da, na prvu se to sve čini tako jednostavnim, sve se isprepliće, jezici i kulture se povezuju. Britanci obožavaju talijansku hranu, stalno se hrane u talijanskim restoranima koje možete naći na svakom koraku. No istovremeno prisvajaju tu kulturu, otvaraju talijanske restorane, a ono što u njima poslužuju nema veze s talijanskom hranom. Nije svaka pašta talijansko jelo. To je, po meni, dvosmjerna igra uzimanja i davanja jer, želite li da vaša kultura bude sveprisutna, morate prihvatiti i da će biti prilagođena ukusima i potrebama domicilnog stanovništva. Isto se događa i s kineskom hranom, ona će uvijek biti prilagođena europskom ukusu. 

Obožavam promatrati te stvari. Ne vjerujem u pojmove poput nacije i nacionalnosti, mislim da je to fikcija u našim glavama Jednostavno povučemo linije i nazovemo ih granicama. Ali mislim da određene stvari oblikuju ljudske kulture, a jedna od njih je i hrana. Mnogo toga dijelimo jer mnoge su stvari vrlo slične na globalnoj razini, a u hrani se krije mnoštvo različitih utjecaja i kulturnog naslijeđa. Hrana je sredstvo prelaska preko mnogih prepreka. Mnogi su ljudi neprijateljski nastrojeni prema drugome, rasistički ili ksenofobno nastrojeni, ali kad je hrana u pitanju, zaborave svoju mržnju. Utoliko je hrana divan primjer lingua franca. Dijelimo kulturu, dijelimo tradiciju, upoznajemo ljude s dotad im nepoznatim stvarima. 

S talijanskom je to kuhinjom posebno izraženo jer niti u jednoj mi se zemlji nije dogodilo da ne mogu pojesti neki oblik jela talijanske kuhinje. Tako da, da, Talijani su osvojili svijet i vrlo uspješno prodali svoju kulturu. Fascinantno, nije li, uzmete li u obzir kako je, u političkom smislu, Italija užasno mjesto. Upravo bi sad mogli izabrati fašističku vladu, ali ljudi ne mare. Vole njihovu hranu pa, automatski, vole i Talijane. Zanimljivo je što sve podupiremo tako običnim činom kao što je hranjenje. No možda je to i dobro. 

Foto: Anto Magzan/FSK

Igra između pacijentice i liječnika u romanu je također vrlo zanimljiva. Isprva se stječe dojam da razgovara s psihijatrom, potom ginekologom da bismo naposljetku shvatili kako „zakazano“ ima kod estetskog kirurga. Koliko vam je bitna bila dimenzija srama koja povezuje tri navedene specijalizacije, a koliko, s obzirom na monološku formu, selidba ispovijedi iz ispovjedaonice u ordinaciju? 

Ordinacija estetskog kirurga pretvorila se u mitsko mjesto. Kao što je prije dvadesetak godina, barem u Americi, postojao trend posjećivanja psihijatara, tako danas svi, zbog različitih uljepšavanja, odlaze kirurgu. Ipak, istina je da, kad su posrijedi delikatnije operacije poput ove iz knjige, i dalje vidimo prisutnost srama. 

S druge strane, jako me zanimala ta promjena, ljudi su prije odlazili na ispovijed svećeniku, a oni su danas zamijenjeni liječnicima, psihijatrima. Bitno je što im oni sad mogu pružiti jer ljudi, očito, uvijek moraju razgovarati o svojim problemima. Da, zanimalo me dinamika odnosa, u knjizi liječnik poznaje njezino tijelo pa ona s njim može otvoreno razgovarati. On je očita kombinacija psihijatra i plastičara jer poznaje i njezinu fizičku dimenziju što je njoj možda i bitnije. U romanu doznajemo da je posjećivala terapeuta, ali to nije funkcioniralo. Mislim da je plastični kirurg tamo jer je posvećen ljudskom tijelu, pojavnosti, očito je poznaje i pomoći će joj da promijeni izgled, no također je jako važno da ju navede na razmišljanje o onome što se nalazi unutra, a motivator je velikih vanjskih promjena. Jako me zanima što se dogodi kad tako promijeniš svoje tijelo, što zapravo radiš i što time pokušavaš postići. 

Zato estetski kirurzi uvijek moraju biti i psihijatri, iako to zapravo nisu. Osim toga, on je Židov, ona ga zove i „svećenikom,“ tako da čitatelji shvate igru dinamikom. Ona želi pronaći prostor u kojem će se osjećati sigurno i otvoreno razgovarati o sebi. I nije toliko važno tko će biti s druge strane, svećenik, liječnik ili psihijatar. 

No mora biti netko obavezan čuvati vašu tajnu?

Točno. Zbog toga se i razvija intimnost među njima.

Ali kakva je to intimnost? Nije li to glumljena, u najmanju ruku plaćena intimnost? Je li naivno vjerovati da bismo se u krugu najbližih trebali osjećati dovoljno sigurno da im se možemo povjeriti? 

O, da, trebali bismo, ali činimo li to ikad? Vidimo da i ona u knjizi često upada u razgovore sa strancima. Naravno, to jest samozavaravanje, vidimo to i kroz cijelu ovu knjigu. Bilo mi je jako važno da liječnik ne progovori niti riječ. Ona se obraća nekome tko joj ne odgovara i onda se, iz nelagode, rađa posve nova vrsta logoreje. Ljudi nastave govoriti da bi ispunili tišinu. Nikad ne saznajemo što onaj drugi misli, ali mnogo toga projiciramo na njega. I onda se mnogo lakše otvoriti nego s prijateljem ili partnerom. Recimo, ako u noćnom autobusu sretneš potpunog stranca, još k tome pijanog, možeš mu istresti cijeli svoj život. Jer ga više nikad nećeš vidjeti, a i pitanje je bi li te se sjećao, sve i da se sretnete. 

Osjećaj komfora otuđuje ljude

Katharina Volckmer (foto: Anto Magzan/FSK)

Što je s dinamikom moći u takvim odnosima? Intrigira sličnost elemenata njezina sna o Hitleru i maštarije o liječniku. Obojica stoje na povišenom mjestu, svisoka promatraju gomilu bez obzira na razlog njezina okupljanja i maštaju…

Točno, htjela sam se poigrati s još uvijek prisutnom, a nezdravom, dinamikom moći u Njemačkoj. Ondje se još uvijek gradi nezdrav odnos prema Židovima. Katkad ih se postavlja i na pijedestal, a mislim da je to loše, ne pomaže nikome. O Židovima se često govori kao o posebnim ljudima. Tako nas uče, odgajani smo tako da o Židovima razmišljamo kao o drugačijim ljudima. Mislim da o njima ne bismo trebali razmišljati u tim terminima, čak i kad je u pitanju pozitivan oblik drugosti. Jer i dalje je na djelu diskriminacija. Umjesto toga, moramo pokrenuti razgovor.

Je li to moguće? Dugo se o njemačkom odnosu prema događajima iz Drugog svjetskog rata govorilo u kontekstu kolektivne ili naslijeđene krivnje. Je li ona još prisutna ili se njemačko društvo nalazi u nekoj novoj fazi pokušaja suočavanja?

To je samo jedna od priča koje su nam ispričane – sa svime što se dogodilo tako smo se dobro nosili i sve smo uspjeli riješiti! Mislim da to nije točno i ono s čime se Njemačka trenutno bori jest kontinuitet fašizama. Prisutan je i u jeziku, a ogroman je i problem s rasizmom, on nije nestao. Nijemci će vam reći da su naučili lekciju i da je vrijeme da nastave dalje, no čini mi se da ne postoji način nošenja s time, pogotovo na osobnoj razini. To nam nedostaje. Podignuti su spomenici i muzeji, i ljudi će, nađu li se na kakvom javnom skupu izraziti žaljenje zbog užasa iz prošlosti. Dok u stvarnosti postoji najezda ne sasvim novih fašizama. Dovoljno govori podatak da su pripadnici novih fašističkih pokreta od ujedinjenja Njemačke ubili 200 ljudi. Dakle, nije da problem ne postoji. Štoviše, imamo ogroman problem i ovog puta mržnja nije usmjerena isključivo protiv Židova već i cijelog spektra drugih naroda i narodnosti.

Naravno, nacionalizam buja diljem Europe, no Nijemci bi mogli toliko toga naučiti iz svoje prošlosti, povući mnoge linije od polovice dvadesetog stoljeća do sada, a nitko to ne čini. 

Stanje je možda i opasnije jer u ostatku Europe postoji narativ o njemačkom nošenju s prošlošću i krivnjom. Je li Njemačka baš dobar primjer?

Ta je priča jako glupa, a glupost u Njemačkoj trenutno prevladava. I kao da stalno živimo u nekom natjecanju. Prije je bilo važno samo da probleme iz prošlosti rješavamo bolje od Rusa. Čak imamo i poseban izraz za nošenje s prošlošću. A to nije natjecanje! I nije točka koju možete skinuti s popisa osobnih ili društvenih zadataka! Nikad nećemo zatvoriti vrata svoje prošlosti. Vidite to i u knjizi, ona traži odrješenje, ali bilo mi je jako važno da ga ne dobije. Ne može ga dobiti. 

Ono što Nijemcima nedostaje jest skrušenost. Da smo se stvarno naučili nositi s prošlošću, to bi nas pretvorilo u poniznije ljude. Mnogo sam putovala i posjećivala mjesta gdje su moji preci počinili te užasne zločine. Kad to vidiš, ne možeš ostati isti, vrlo brzo osvijestiš činjenicu da je upravo to ono što i ti nosiš u sebi, to je tvoje naslijeđe, od toga si sazdan. 

No je li narativ kolektivne krivnje i srama uopće prihvatljiv, a kamoli najbolji način nošenja s prošlošću?
 
Ne, mislim da bi najbolje bilo ohrabrivati ljude da se s problemom nose na osobnoj razini, da unutar obitelji promisle o tome i da žaluju, da tuguju. Proces tugovanja mi najsnažnije nedostaje. Postoji knjiga „Nemogućnost žaljenja,“ i to se upravo događa u Njemačkoj. Tamo se gubici rijetko oplakuju. Ne oplakujemo ljude koje smo izgubili, narode, kulture. Ako išta, Nijemci će tugovati nad sobom, ali ne i nad tim ljudima. A oplakivanje je jako važan proces. Važno je uspostaviti osjećaj izgubljenog. A izgubljeno je puno. 

Dovoljno je pogledati što djecu uče u školama! Znaju što je Auschwitz, ali nemaju pojma što je Jom Kipur. Posve pogrešan pristup. Protagonistica moje knjige nikad nije upoznala nekog Židova. I to je česta pojava, niti ja nikad nisam upoznala Židova. Dakle, to pitanje postaje jako apstraktno, a apstrakcija je djeci dosadna. Dakle to ne pomaže. A budući da im se usađuje samo jedan narativ, mislim da postoji mnogo mjesta za napredak. 

Je li nemogućnost, odnosno onemogućenost oplakivanja također problem suvremenog svijeta? Čini mi se da je u mnogim zemljama i žalovanje postalo institucija…

Točno, na poslu ti daju nekoliko slobodnih dana i onda se očekuje da normalno nastaviš sa životom. No onda nešto ostaje zaglavljeno u tebi, počinje te kočiti. A znao da je trauma prenosiva, moguće ju je nasljeđivati kroz generacije. I to trauma žrtve koliko i trauma počinitelja, zločinca. Dakle, ostavimo li traumu netaknutom, posljedice će biti užasne.

U srpnju sam posjetila Sarajevo, njihova je situacija vrlo složena. Ali divim se načinu na koji govore o svojim traumama, nemoguće ih je zaobići. Čini mi se da je dobro što govore o stvarima o kojima se inače ne govori. I svjesna sam koliko je to teško. Na neki se način čini jednostavnijim ne razgovarati o prošlosti, o onome što se dogodilo. Ali onda će se vratiti. Prije ili poslije. 

Drugi su uvijek odgovor. Ali onaj najteže dokučiv.

Katharina Volckmer i Lana Pukanić (foto: Anto Magzan/FSK)

Iako je cijeli roman postavljen kao ispovijed, najintimnijim mi se priznanjem čini ono da o Fuhreru govori kako ne bi morala govoriti o svojoj samoći. Jesu li ideološka pitanja najbolji način skretanja pozornosti s teških tema? O čemu se u Njemačkoj šuti kad se govori o Hitleru?

Da, mislim da jesu. Trenutno je najveći problem, čini mi se, samoća. Bolje rečeno, usamljenost. Jeste li primijetili da ljudi više ništa ne dijele? Vidjela sam to u Njemačkoj -središte gradića u kojem živi moja obitelj čini dječje igralište, ali ono zjapi prazno jer sad svi imaju mala igrališta u svojim dvorištima. To me prilično uzrujalo! To je grozno, zašto više ne dijelimo stvari?! Mislim da se događa nešto čega i nismo svjesni. Osjećaj komfora otuđuje ljude, a naši su životi sve podložniji komforu. I dolazi do epidemije usamljenosti. Tehnologija nas navodi da ostajemo kod kuće; umjesto da filmove posuđujemo u videoteci ili gledamo u kinu, upalimo Netflix, ne idemo do restorana nego naručujemo hranu, kao da živimo horor u kojem su ljudi stalno sami! Naravno, pandemija je sve pospješila, ljudi se bore kako bi savladali strah i ponovno izašli iz kuća. Zato nam trebaju mjesta na kojima bismo mogli podijeliti i svoje boli, poput igrališta za odrasle. Trebamo više igrališta! 

Moramo ponovno naučiti dijeliti. Tu mislim i na klimu jer, u svjetlu klimatskih promjena, ideja nacionalnih država posve je smiješna i besmislena. Posve je svejedno gdje smo, crno nam se piše kako god bilo. Naravno, pritom uvažavam činjenicu da siromašne zemlje plaćaju danak našoj bahatosti. 

Jesu li onda usamljenost i nemogućnost ostvarenja zajedništva prave pošasti 21. stoljeća?

Da, mislim da jesu. Nije li to fascinantno? Postoje razni načini na koje se ljudi mogu nositi s time, mogu se zaglupljivati, mogu koristiti stvari poput Tindera, ali u konačnici…usamljeni su. I treba se zapitati zašto je tako. Je li naša sudbina biti usamljenima? Ili je to nešto prema čemu klizimo? 

Jesmo li sad dotaknuli dno ili ćemo postati još usamljeniji?

Čini se da smo danas usamljeniji nego ikad, zar ne? Ali jesmo li dosegli razinu nakon koje ne može niže? Nisam sigurna. Živim u višemilijunskom Londonu, a ljudi su očajnički usamljeni. Mislim da se više društvenog života, prave interakcije, odvija u mjestima s nekoliko stotina  stanovnika nego u milijunskom gradu. Želimo ostvariti toliko toga. Moguće je da su očaj i usamljenost cijena koju pritom plaćamo. 

U knjizi spominjete i rat protiv očaja kao jednog od glavnih neprijatelja suvremenog pojedinca. U njemu je, tvrdi pripovjedačica, moguće pobijediti jedino samoubojstvom ili masturbacijom. Jesu li to jedina dva načina pobjede?

Masturbacija je svakako jedan od odgovora. Pruža vam zadovoljstvo, a ne stavlja pred vas teret razmišljanja o nekom drugom. Besplatna je. I oslobađajuća. 

No, mislim da rješenje leži i u izgradnji igrališta o kojima smo govorili. Jer s internetom se dogodilo nešto perverzno. Očekivalo se da će ljudska vrsta, kad su joj sve informacije nadohvat ruke i u doba brzog povezivanja, biti pametniji i umreženiji. Umjesto toga, sve smo gluplji, neobrazovaniji i usamljeniji. Pogrešne dijelove svojih života smo preselili u virtualu. Zato je rješenje ponovno povezati ljude, tako ćemo nadići samoću i očaj. Drugi su uvijek odgovor. Ali onaj najteže dokučiv. 

Time se otvara nova dimenzija elektroničkog ropstva. U romanu se pripovjedačica brine o etičkoj domeni seksualnih robota-robova. No je li porobljavanje dvosmjerno? Robujemo li već sad? 

Da, ne možemo zamisliti sekundu bez nekog uređaja. Kako li se samo ljudi uznemire ako izađu iz kuće bez mobitela! Da, porobljeni smo. A prisutna je i ta suluda ideja da moramo stalno biti dostupni. Rođena sam u osamdesetima i pamtim vrijeme bez mobitela. Postojali su samo kućni telefoni. Kakav je to luksuz bio! A danas? Već je perverzno kako ljudi, u autobusima ili podzemnoj zure samo u svoje mobitele! Još je gore što većina ujutro najprije posebne za svojim mobitelom. Ali pritom ne traže vijesti o svijetu nego o sebi. Pogled prema unutra umjesto prema van nije dobar, trebali bismo ostati u svijetu koliko možemo.  

Čak i da imamo seksualne robote, opet bismo porobili sami sebe. Takve su nam tendencije, ovisničke, manipulativne i samožive. U paru postoji i druga osoba čije želje moraš poštovati. U situaciji s robotom, riječ bi opet bila samo o nama, sve bi nam bilo podređeno nama što opet može dovesti do samouništenja. Zastrašujuće. 

No je li vrijeme da počnemo glasnije govoriti o ženskom zadovoljstvu? U romanu pišete da muškarci imaju prirodno pravo na zadovoljavanje svojih potreba i želja. Jesu li i žene barem počele s ostvarivanjem tog prava ili je ženska seksualnost još uvijek tabuizirana? 

Mislim da su možda djelomice i žene počele ostvarivati to svoje pravo, ali stanje je još teško. Još je mnogo posla. Muškarce moramo poučiti o pitanjima ženskog zadovoljstva i još smo stoljećima daleko od jednakosti. Samo pogledajte statistike o nasilju nad ženama, brojke su užasavajuće! Osim toga, mediji nam, pogotovo oni društveni, predstavljaju sasvim drugačiju sliku. Ondje su žene često dovoljno slobodne da razgovaraju o raznim pomagalima, o svojim menstruacijama i slično, a stvarnost je ipak bitno drugačija. Izađete li na ulice, vidjet ćete nešto bitno drugačije od onog predstavljenog na Instagramu. 

Osim toga, pogledajte trenutno dostupne seksualne usluge za žene. Jedva da ih ima i užasno su skupe. Na početku smo razgovora o ženskoj seksualnosti o čemu, prije svega, moramo poučiti muškarce. Jer žene se ne osjećaju sigurnima, kad izađu iz svojih domova, nema mjesta na svijetu na kojem se osjećaju sigurnima. Neke to nisu niti unutar svoja četiri zida! U Britaniji samo 1% silovatelja biva osuđeno na zatvorsku kaznu! Jedan posto! Mnoga su tržišta, od medicine nadalje, oblikovana prema muškom tijelu. Istraživanja oko trudnoće i porođaja najmanje su uznapredovala u posljednjih stotinu godina a glavnu riječ u ginekologiji vode muškarci! Osim toga, žene i manje zarađuju što otvara pitanje financijske nejednakosti. 

Tolike teme moramo zatvoriti, a o nekima još nismo niti počeli razgovarati! 

Katharina Volckmer

Zakazano

  • Prijevod: Iva Karabaić
  • Fraktura 09/2021.
  • 168 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533584034

U najdelikatnijem trenutku i položaju, dok leži u londonskoj ordinaciji ne videći mnogo više od tjemena doktora Seligmana, mlada će Njemica s njime podijeliti priču svojeg života: furiozan monolog o krivnji i žudnji, tijelu i sramu, ljubavi i svemu onome što se krije iza riječi sloboda. Roman 'Zakazano' Katharine Volckmer jedna je od najduhovitijih i najzapaljivijih knjiga koje ste u dugo vremena čitali.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –