Rachida Lamrabet: Kad pišem osjećam se poput malog božanstva
Usredotočeni na poruku, suvremeni pisci često (vjerojatno i nenamjerno) zanemaruju „umjetničko“, izostavljaju „književno“ iz svojih tekstova pa misao često do čitatelja stiže kao proizvod programatskog ili aktivističkog. Takva je omaška razlogom što mnoga, nesumnjivo važna djela napisana u posljednjih desetak godina teško možemo podvesti pod posve književna.
Srećom, roman „Reci to nekome“, premijerno predstavljanje spisateljice Rachide Lamrabet (1970) hrvatskoj čitateljskoj publici, objavljeno u izdanju Naklade Ljevak i besprijekornom prijevodu Romane Perečinec, uspješno se opire tom trendu. Priča bezimenog mladića, mladog Marokanca osuđenog da se za zemlju koja nije njegova bori u posve mu stranom, Prvom svjetskom ratu, ispričana iz vizure njegova kolonizatora, francuskog muškarca, s kojim ga vezuju spone puno snažnije od onih „obične“ kolonizacije i pukog orijentalizma pomno je i pažljivo iskonstruiran roman, priča u priči u kojoj pripovjedni subjekt ujedno postaje i objektom vlastite pripovijesti prenesene tuđim pogledom.
Govoreći o Rachidi Lamrabet, s namjerom izbjegavamo govoriti o identitarnim odrednicama – spisateljica i odvjetnica rođena u marokanskoj pokrajini Rif, a odrasla i školovana u Belgiji, sebe doživljava mnogo šire od „belgijske“ ili „flamanske spisateljice marokanskih korijena“, o čemu svjedoče ne samo njezina književna djela kojima u središte postavlja pitanja, većinom migrantskog identiteta već i redateljski rad zbog kojeg je 2017. doživjela oštru reakciju javnosti, a potom i gubitak posla. O svemu tome s autoricom smo razgovarali za njezina nedavna posjeta Zagrebu, nakon predstavljanja romana „Reci to nekome.“
Što smo mi ljudi ako ne priče?
Reci to nekome
Petra Miočić Mandić: Pitanja jezika i identiteta među okosnicama su vašeg rada. Jednom ste prilikom, referirajući se na autora prvog flamanskog romana, Hendrika Consciencea, kazali kako jezik označava cjelinu ljudi, simbolizira njihovo jedinstvo. Je li to još uvijek uloga jezika? I može li se izrečena misao primijeniti na priče? Je li njihova uloga danas da spoje ili razdvoje?
Rachida Lamrabet: Jezik je, naravno, važan, ali priče su iznimno važne. Što smo mi ljudi ako ne priče? Naš je identitet oblikovan pričama, mi smo priče koje pričamo jedni drugima. U tom su kontekstu priče jako važne jer sve što nas čini ljudima, a samim time i sve što nas spaja ili razdvaja, vezano je uz priče. Danas postoje priče koje nas žele okupiti i otvoriti prostor svakom narativu, a imamo i one isključujuće, spremne bez prihvaćanja postojanja makar i najsitnije raznolikosti ili različitosti, povlađivati samo jednom pogledu na književnost i život. Takve su priče, naravno, jako opasne jer od različitih čine neprijatelje i potpiruju pogrešno mišljenje da kao vrsta nemamo ništa zajedničko.
Moć priča je, dakle, dvojaka – one mogu ujediniti, mogu poslužiti stvaranju zajedničke budućnosti i zajedničke prošlosti, ali mogu nas i razdvojiti bez neke utemeljene osnove. Pisci toga moraju biti svjesni. Pokušavam to naglasiti u svojim pričama, kroz njih želim otvoriti prostor ujedinjavajućem narativu. Mislim da bismo trebali prigrliti sve priče jer nas one pretvaraju u ono što jesmo. Zato je važno i govoriti o prešućenim, zanemarenim ili poricanim razdobljima ili aspektima povijesti. Važno je dati im prostora u kolektivnom narativu, tako ćemo postati svjesni da nismo toliko drugačiji.
Je li ukazivanje na zajedničku prošlost bilo razlogom pridruživanja projektu Every story matters čija ste ambasadorica?
Da, jako je važno otvoriti prostor različitim pričama. Od toga koristi neće imati samo dosad nevidljive manjinske skupine nego i takozvana „većina“, kojoj će širenje diskursa pomoći da shvati kako na svijetu postoji mnogo više od samo njihove perspektive. A otvaranje perspektive pruža toliko bogatstva, zanimljivih detalja i stvari koje jedni o drugima možemo naučiti. Zato je važno pobrinuti se za ostavljanje prostora različitim pričama. Važno je da, primjerice, moja djeca mogu čuti i priče o svojem porijeklu, da se mogu s njime poistovjetiti i da prepoznaju svjetove iz tih priča. No i za, u ovom kontekstu, europsku i belgijsku djecu je važno da čitaju različite priče. Tako će shvatiti da postoji mnogo više od svijeta jedne perspektive.
Na ovogodišnjem Zagreb Book Festivalu održana je i rasprava pod nazivom „Tko priča naše priče?“ U posljednje se vrijeme često postavlja pitanje tko smije pisati određenu priču, smiju li muškarci pisati o ženama, smijemo li pisati o seksualnoj ili rodnoj opredijeljenosti drugačijoj od naše, smiju li pisci iz nekadašnjih kolonijalnih velesila pisati o iskustvu kolonija… Tko, po vašem mišljenju, ima pravo na određenu priču? Postoji li, uopće, u književnosti nešto poput „prava na priču“? Smijemo li tako dijeliti književnost?
To je, naravno, vrlo teško pitanje. Tko smije ispričati priču? Tko ima pravo? Trebaju li autorice pisati samo o ženama i ženskom iskustvu, a autori progovarati samo iz muške perspektive? Teško je to odrediti. Kao spisateljica vjerujem u apsolutnu slobodu i mogućnost da bez ikakvih ograničenja pišemo o onome o čemu želimo pisati. No ne smijemo zaboraviti da je pisanje i pitanje moći. Tko danas ima moć, tko dominira scenom i prostorom u kojem nam je dopušteno pričati priče? Ne trebate puno razmišljati da biste primijetili kako jedna skupina oduvijek dominira na tom polju. To su uglavnom bijeli muškarci, određenog stupnja obrazovanja, privilegirani pri pričanju svake priče. To je pitanje moći.
Oni su oduvijek posjedovali tu moć, ali sad se javljaju skupine čiji glasovi postaju sve jasniji, vidljiviji i one traže prostor za pričanje svojih priča. Mislim da je zato posve legitimno reći „stani malo, mi trebamo taj prostor jer želimo sami ispričati svoje priče.“ Kao društvo bismo im to trebali omogućiti, da novi glasovi budu na prvom mjestu. Moramo stvoriti više takvog prostora, a nakon što to učinimo i omogućimo različitim ljudima pričanje različitih priča više neće biti pitanje tko smije pričati priču. Otvaranjem prostora za različite glasove scena će postati bogatija i doći će do promjene u odnosu moći. Nužna je to promjena jer nije stvar u tome da bijelci ne smiju pisati o iskustvu kolonijalizma, ali svaki autor mora biti svjestan mjesta koje zauzima, svoje pozicije i moći.
Intrigira me način na koji drugoga pretvaramo u potpunog stranca
Lako bi bilo pretpostaviti suprotno, ali priča iz romana „Reci to nekome“, nije dio vaše obiteljske povijesti. Što vas je nagnalo na njezino pisanje?
Točno, to je priča o marokanskom mladiću koji odlazi kako bi se, kao vojnik posebne jedinice francuske vojske, borio u Prvom svjetskom ratu, ratu koji nije njegov. U pravu ste, nisam imala djeda u francuskoj vojsci. Moj se djed borio pod španjolskom zastavom. No ta mi je priča jako dobro poznata i osjećam da o njoj smijem govoriti jer izvire iz mojeg naslijeđa, moje domovine, zemlje mojih roditelja i, premda strogo uzevši nije naša, imala je utjecaja na to kako je, primjerice, prema mojim roditeljima postupano po njihovu dolasku u Europu. Odnos prema radnicima iz drugih zemalja izravno je povezan sa starijom poviješću i time da je Maroko kolonizirala Francuska pa Španjolska i da su ondje učinjene grozne stvari. U tom se trenutku povijest u širem smislu isprepliće s osobnom poviješću i bila sam jako razočarana shvativši da ovaj dio te povijesti nije priznat. Prešućivan je, ne govorimo o njemu, ne pišemo knjige, ne snimamo filmove, ne znamo da je za vrijeme Prvog svjetskog rata toliko obojenih muškaraca sudjelovalo u ratu za Europu. O tom su ratu snimljeni toliki filmovi i napisane brojne knjige, no svi su ti narativi iz europocentrične perspektive. Ovu priču ne pretvaramo u umjetnost.
Veliki je propust što o tome ne govorimo – ti su podaci jako važni jer nije riječ o 5 ili 10 ljudi već o stotinama tisuća muškaraca ubijanih na europskom tlu, a povijest ih nije upamtila. Šutimo o tome! Pomislila sam da barem jednom junaku moramo odati priznanje, moramo osvijestiti njegovo postojanje i borbu. I ne smijemo ga zaboraviti. To je bio moj osnovni cilj, htjela sam ostvariti svojevrsnu književnu komemoraciju.
Pisci, kažu, ponešto od sebe uvijek upisuju i u svoje protagoniste. Koliko toga vi dijelite sa svojim junakom? Je li on vaš obrnuti odraz? Vama su bile dvije godine kad ste napustili Maroko i našli se, odrastajući svjesni vlastitog naslijeđa, pred drugom kulturom. On, pak, odrasta uvjeren u neupitnost nekih identitarnih odrednica, a onda saznaje koliko, zapravo, dijeli s kolonizatorom…
Tako je, bile su mi dvije godine kad sam s roditeljima napustila Maroko pa iz tog razdoblja i nemam sjećanja na zemlju. Naravno, piscu nije moguće odvojiti se od svega i posve se izbrisati iz romana, ali svojeg sam protagonista htjela držati na distanci, postaviti ga jako daleko od sebe. I bilo je izazovno stvarati takav lik. No i on je ljudsko biće pa evoluiramo na isti način. Njegovo sazrijevanje je prilično univerzalno.
Mi, dakle, jesmo obrnuti odrazi; kad stigne u Europu on je već posve oblikovana osoba, a ja sam došla kao djevojčica, nemajući pojma o tome tko sam i oblikovala sam se ovdje – tu sam odrasla, školovala se. Jezik i zemlja dio su mojeg identiteta, smatram se i Europljankom što, naravno, moj protagonist nikad ne uspijeva niti želi.
No i svjetovi u kojima živimo nevjerojatno su različiti. Danas smo dijelom globalnog društva i ne moramo osjećati povezanost samo s jednim mjestom. Svijest se smanjuje i svi smo povezani. Prije tome nije bilo tako. U vrijeme Prvog svjetskog rata svijet je bio zbilja velik i, ako ste morali napustiti neko mjesto, nije bilo jamstva da ćete se onamo i vratiti. Otac mi je pričao kako, po dolasku u Europu, godinama nije mogao uspostaviti vezu s obitelji u Maroku jer oni nisu imali telefon. To je iskustvo posve različito od mojeg. Danas se na svakom mjestu osjećamo kao kod kuće i ideja o jednom, čvrstom identitetu nije dio ovog vremena. Mi smo kozmopolitsko društvo i trebamo imati drugačije odrednice.
Jesmo li doista nadrasli ideju jednog, čvrstog identiteta? Čini mi se da društveni i politički trendovi pokazuju nešto posve suprotno.
Mislim da jesmo. Trendovi koje spominjete reakcija su na globalizaciju, ali to je reakcija straha. Kao ljudska bića trebamo sigurnost, trebamo jasnoću, moramo znati što je narod, a što nacija i imamo potrebu ta dva pojma odrediti isticanjem svega po čemu se od drugoga razlikujemo. Zato možete čuti parole poput „mi nismo drugi, mi smo Belgijanci!“ Mi imamo svoj jezik, imamo jasno određen teritorij, jasno zadane granice. Zaboravljamo da su one fiksne samo u geopolitičkom smislu. U ljudskoj imaginaciji su izrazito fluidne. Naravno, u stvarnosti tvrđava Europa strogo pazi na svoje granice i u nju nije lako ući. Ali ljudi su nomadi, sele se, odlaze ako im neko mjesto ne može pružiti uvjete za život. Isto je od osvita čovječanstva jer takvi su ljudi, ne mogu ih zaustaviti granice ili jezici.
Dakle, potreba za čvrstim identitetom javlja se u Europi, s jedne strane kao reakcija na ova zbivanja, a s druge kao odgovor na političkim putem stvoren mit o europskoj čistoći. Kao takvi, mi ne moramo braniti svoj jezik niti kulturu i ne moramo dopustiti njihovo miješanje s drugim kulturama. Tužno je što mnogi glasači na to padaju, jer ih takva retorika umiruje, padaju na izuzetno jeftin trik. U njihovom narativu alternativa je kaos, nejasna budućnost, nesigurnost i promjena, a ljudi se ne žele suočiti s promjenama. No to je život, sve se mijenja i stvari neće ostati iste pokušamo li se praviti da ne postoje.
Tezu o sličnosti mnogo većoj od razlika postavljate i u romanu. Iako se isprva čini da nemaju ništa zajedničko, ispostavlja se da pripovjedač i mladić mnogo toga dijele. Kakva je simbolika u njihovu postavljanju u odnos oca i sina?
Velika i nikakva. S jedne strane, to je uz odnos majke i kćeri, jedan od najsloženijih odnosa na svijetu. No bilo mi je važnije naglasiti njihovu izuzetnu povezanost unatoč snažnoj otuđenosti. To je jedan od paradoksa ljudskih bića; kao individue smo jedinstveni, nema druge iste osobe poput mene ili vas, ali istovremeno smo svi jednaki, dio smo istog čovječanstva. Iako je moje iskustvo drugačije od vašeg, možemo se povezati. Zato me intrigira način na koji drugoga pretvaramo u potpunog stranca. Ne znam zašto to činimo, ali mislim da važnu ulogu igra faktor straha.
A koliko je hrabrosti potrebno da te netko čuje? Roman se zove „Reci to nekome“ i čini mi se da bezimenom mladiću cilj i jest upravo to, da netko napokon čuje njegovu stranu priče, da ona, iako je otac nema obavezu prenijeti dalje, otvori prostor moći njemu kao pripovjedaču. Koliko je, posebno onima lišenima moći, važno ispričati priču? Još više, koliko je važno da ih netko čuje?
Naravno, uvijek je krucijalno svoju priču ispričati drugima. Jer samo čitanjem ili razgovorom možemo učiti o sebi, a ne možemo razgovarati s cijelim svijetom. Dakle, čitateljima je važno te priče čuti ili ih pročitati, ali za pripovjedače je to još važnije. U ovom romanu je to posebno istaknuto, predstavnik koloniziranih predstavniku kolonizatora napokon govori da zašuti i posluša njegovu priču. To jest neki oblik emancipaciju, u romanu lik mladića preuzima kontrolu, zauzima svoj prostor iako se nalazi u nepovoljnijem položaju. Nema moć, ali u srazu s ocem odabire da je to njihovo „sad“ njegovo vrijeme. Sad želi govoriti. Njegovo preuzimanje kontrole jedan je od najvažnijih trenutaka u knjizi.
Kao odvjetnica sam snažno angažirana
Drugi je važan trenutak, čini mi se, ubojitost fikcije. Mladić je, naime, osuđen zbog svoje maštarije, zbog opisa nikad ostvarenog događaja, ploda svoje mašte. Je li fikcija i danas opasna? Zapravo, možda je bolje pitati je li danas opasnija nego ikad i možete li se i sami povezati s u njoj skrivenim opasnostima?
To je zanimljivo pitanje. Je li fikcija opasna? Fikciju bismo trebali temeljiti na istini, objašnjavanju, analiziranju svijeta i ljudskih osobina. Istina je važna i bez nje nema fikcije. A ako govorite istinu, uvijek ćete nekim ljudima predstavljati opasnost, pokušat će vas ušutkati i natjerati da radite nešto drugo. Fikcija može biti izuzetno opasna, vlastodršci njome često nisu zadovoljni pa zato u nekim zemljama zatvaraju pisce. I tu ne govorim samo o afričkim zemljama ili Turskoj nego i o Europi, sjetimo se što se događalo u Španjolskoj. Toliki su pjesnici zatvarani zbog pisanja „neprikladnih“ ili stihova opasnih za zemlju. Jako je zanimljivo promatrati što se dogodi kad pisci prigrle umjetničku slobodu i razotkriju istinu. Da, u tom je smislu književnost opasna.
A što je s poremećenim relacijama fikcije i stvarnosti? Vaš protagonist nije pisao proturežimsko ili slično djelo, jednostavno je u svojoj bilježnici stvarao neku drugačiju stvarnost. Što kad se, dakle, fikcija pogrešno shvati ili kad se, kao u vašem slučaju, stavovi izneseni u umjetničkom djelu nekritički preslikaju na autora?
U pravu ste, umjetnost može biti pogrešno protumačena. I sama sam to doživjela, prestala sam biti autorica djela i postala ta osoba o kojoj govorim, više nije bilo distinkcije. Poistovjećivanje je opasno.
Isto je i u romanu, moj protagonist ne želi izvijestiti o tome što se dogodilo već fikcionalizira stvarnost. Konkretno, riječ je o neprijateljskom napadu čijom žrtvom postaje među vojnicima nimalo omiljen pukovnik, a moj protagonist zamišlja da se stvar odvila malo drugačije. Takva se fikcionalizacija okreće protiv njega jer nadređeni, pročitavši ulomak, ne shvaćaju razliku i vjeruju da se stvar doista tako dogodila. Zanimljivo, nisu ga prepoznali kao pisca, njegova mašta ostaje skrivena i zbog nje je, umjesto da bude nagrađen, kažnjen. Dakle, na neki je način dirnuo u bolnu točku, u ovom slučaju gubitak uslijed neprijateljskog napada, i za to je morao biti kažnjen.
Naravno, postoji analogija s mojim slučajem. Snimila sam film o ženi koja svojim odabirom potpuno prekriva lice i, po njegovu izlasku, zavladalo je mišljenje da propagiram takvu vrstu odijevanja i izbora. Nitko nije prihvatio moje objašnjenje da se radi o fikciji, da si kao autorica dajem slobodu koristiti maštu. Njima je bilo posve „jasno,“ nisu mogli razlikovati mene kao osobu od autorice. Takva vrsta fikcionalizacije zapravo i mora biti kažnjena jer granica između pisca i osobe nije jasno vidljiva. Dakle, nisu prepoznali moj autorski identitet, a kao osobu su me pretvorili u nešto drugo i kaznili zbog tog svojeg konstrukta.
Ponovno se, dakle, vraćamo na pitanje slobode i, u društvenom smislu, preuzimanja prava na slobodu. Je li preuzimanje prevelikog prostora slobode razlog za kažnjavanje? Završili ste studij prava i dugo ste radili kao odvjetnica, a zagovaranje vam je jako važno i u autorskom radu. Osjećate li da imate veću slobodu kao spisateljica nego u sudnici?
Mislim da su moji poslovi, moje profesije pa, ako hoćete, i dijelovi moje osobnosti, komplementarni. Kao autorica osjećam stanovitu lakoću, slobodna sam stvoriti svoja pravila i ispričati određenu priču. Kad pišem, osjećam se poput malog božanstva i pišem o čemu god poželim. Naravno, u svemu postoje granice. Ovdje ih, kao što vidimo, postavlja društvo, a ja odlučujem hoću li ih prijeći jer dovoljno smo odrasli da shvatimo kako je apsolutna sloboda potpuna iluzija.
Kao odvjetnica sam također snažno angažirana, nalazim se u središtu zbivanja i pokušavam nešto promijeniti u korist stvarnih ljudi koji trebaju moju pomoć i savjet. Ta mi je vrsta rada potrebna jer me postavlja u izravnu vezu s ljudima i vidim kako moja djela utječu na njih. Pisanje je, kao što znate, samotnjački posao i tek eventualno po njegovu završetku uspijevaš doznati što je tvoj tekst značio drugima.
Je li književnost doista polje slobode? U eseju objavljenom prije nekoliko godina tematizirate flamansku književnost i prikazujete ju kao zatvoreni krug spreman prigrliti samo određeni, mali broj tema, dok ostale ostaju izvan njegova vidokruga. Napisali ste tada kako je riječ više o polju ekskluzivnosti nego inkluzije. Kakvo je stanje danas? Što vama predstavlja nacionalna književnost?
U Flandriji postoji jako puno dobre volje, to nije samo zatvorena zajednica suženog uma. Institucije za promicanje književnosti otvorene su i svjesne nužnosti otvaranja drugim glasovima, trude se otvoriti polje i piscima koji nisu bijeli, visoko obrazovani muškarci. Na to se sada ne mogu požaliti. S druge strane, stanje u flamanskoj politici posve je različito. Političari su nam jako suženog uma i nacionalistički orijentirani.
Druga važna stvar jest pojava sve većeg broja mladih pisaca različitih pozadinskih priča i iskustava. Oni preuzimaju primat, podižu glas i pišu. Svjesni su važnosti zauzimanja prostora. Više ih se ne može ignorirati. Drmaju temelje te stare književnosti, zahtijevaju da to što rade bude shvaćeno kao prava književnost, i to mi ulijeva nadu.
Reci to nekome
- Prijevod: Romana Perečinec
- Naklada Ljevak 03/2022.
- 248 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533555287
Od dobitnice Flamanske kulturne nagrade za književnost i BNG New Literature prize, Rachide Lamrabet, u prijevodu Romane Perečinec dolazi nam roman 'Reci to nekome' o vojnicima iz francuskih kolonija izgubljenima u vrtlogu tuđeg rata i vlastitog identiteta te mreži istina i laži kojima su oni povezani, a koja je ubojitija od metaka iz strojnica.