Kad nađem tu radost stvaranja, kad se priključim na neku zlatnu žilu, iz mene izlazi umjetnost, kao iz rukava. Onda sam nezaustavljiva. Ciklus slika izbacim za petnaest dana, karikature dan za danom... Potom ide blokada, pa se malo svadim s mužem i cili svit mi je kriv. Slike postaju debele od slojeva, a karikatura nema.

Nema načina da obranimo penal životu, svi pokušaji zapravo su iluzija da možemo uhvatiti život u svoje ruke. Neprestano se zavaravamo da sudbina ovisi o nama. Gajimo iluziju da je budućnost puko proširenje naših snova i želja. Ali mi i ne znamo tko smo. Imamo potpuno krivu predodžbu o tome tko smo. Kierkegaard nas je sve nazvao licemjerima...

Nikada nisam imala potrebu da skrivam svoju intimu. Ne vidim zašto bih to radila. Takvo skrivanje bi me iscrpljivalo, a ja ne želim da se iscrpljujem bez razloga. Mislim da moja intima nikome ne šteti, nikoga ne vređa i ne izaziva nikakvo zlo u svetu. Potpuno je bezopasna. Zato ne vidim razlog da je čuvam utamničenu, kao neku divlju zver.

Volim objavljivati knjige u čiju kvalitetu, kao prvo, duboko vjerujem i sam, a kao drugo, koje kao dobre prepoznaju zahtjevni čitatelji (ali to drugo dolazi tek nakon objavljivanja). Teško je objavljivati samo dobre ili odlične knjige, pa su neke od njih prosječne, ali sjajno je da svake godinu ili svake dvije godine uspije jedna stvarno sjajna.

Nisam autor koji misli da mu je misija dizati revoluciju. Revolucionari posežu za parolama kojima se snaga, nerijetko i vjerodostojnost, veoma brzo potroši. Pjesnik treba tražiti prikladna sredstva reakcije ili ih graditi unutar pjesničkog jezika. Ako posegne i za parolom, ona treba biti estetizirana. Doista vjerujem da ironija, sarkazam, čak i cinizam u nekim situacijama mogu biti temelj lirske polemičnosti.