Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 17.06.2022.

Andrea Bajani : Čim kuća preraste u dom, moram je napustiti

Andrea Bajani, FEKP (foto: Vedran Metelko)

Je li, u svijetu u kojem jedino mjena stalna jest, izlišno promišljati promjene? Možemo li doista dokučiti njihova ishodišta, raslojiti uzroke, predvidjeti posljedice? I ima li smisla nadati se povratku „na staro,“ znamo li da je i ono jednom, samo vjerojatno prije nas, nastalo kao posljedica neke druge promjene? „Promjenama“ kao središnjom temom bavili su se od 5. do 10. lipnja domaći i inozemni pisci, sudionici 21. izdanja Festivala europske kratke priče, a jedan od njih, talijanski pisac i novinar Andrea Bajani (1975) posebno se istaknuo promišljanjem stalnosti promjene. I to one životne, pretočene u fikciju. Njegov u izdanju Frakture i prijevodu Antonije Radić netom objavljen roman „Knjiga domova“ zbirka je vinjetica, s dozom humora ispripovijedan, ne nužno kronološkim redom posložen, prašnjav i zaboravljen foto-album čije pregledavanje neće stvoriti iluziju cjeline. Oblikovat će kronologiju svega što je njegov Ja, pripovjedni objekt o čiju priču čitatelj spoznaje posredno, kroz vizuru sveznajućeg pripovjedača, bio prije srastanja u sadašnju, nipošto trajnu i posljednju inačicu sebe. Više nego one međuljudske, Bajani pritom cijeni veze što ih njegov Ja uspostavlja s prostorima u kojima boravi, načine na koje s njima srasta i (ne)mogućnosti da se od njih odvoji. Ispisujući jednu osobnu povijest, Bajani tako ispisuje intimnu, nježnu, ali duhom prepunu topografiju, prvenstveno, Torina, ali i drugih gradova čije su ulice gradile njegovo Ja. 

Autorov dolazak iz prilično udaljenog Teksasa, gdje na Rice Universityju predaje kreativno pisanje, bio je sjajna prilika za razgovor o odlascima i dolascima, mogućnosti ustaljenja i nužnosti promjene. 

Niti jedna kuća nije zauvijek, niti jedno mjesto nije zauvijek

Knjiga domova Bajani Andrea

Petra Miočić Mandić: Odabir da svojeg protagonista nazovete Ja, no potom njegovu priču prikažete kroz pripovjednu perspektivu trećeg lica neobičan je, zaigran i zanimljiv. No pitanje se nameće samo od sebe – koliko je Andree Bajanija upisano u tog Ja? Štoviše, koliko je vas preostalo u svim romanom obuhvaćenim prostorima? 

Andrea Bajani: To je sama srž moje knjige, pisati sam počeo želeći da iz tog teksta nastane autobiografija i mislio sam se usredotočiti na dva ključna momenta; svoju disfunkcionalnu obitelj i raspad braka. Ipak, shvatio sam da moram malo razvedriti priču. Te sam dvije priče htio napisati godinama, no svaki put kad bih pokušao razmišljati o sebi kao petogodišnjaku ili petnaestogodišnjaku, razumjeti svoje postupke, ubrzo bih shvatio da taj lik i jesam i nisam ja. Kako bih mogao napisati nešto o svojem osmogodišnjem Ja? O njemu ne znam ništa! I mislio sam da nije u redu njegovu priču predstaviti kao svoju. Na neki način to i nije ispravno. Dakle, odlučio sam pokušati razumjeti svoj smisao, zapitao sam se kako upoznati sve te osobe kojima sam nekoć bio, a koje su vodile do osobe kakva sam danas. Odgovor je jednostavan; jedina mjesta koja čuvaju ljude kakvima smo bili domovi su u kojima smo živjeli. 

Sve što sam, kako bih napisao roman, mogao učiniti jest pokucati na vrata svojih prijašnjih kuća i upoznati sebe kakav sam bio bez da od „njega“ tražim da bude ranija verzija mene samog. Činio sam to doslovno, fizički, kucajući na vrata mjesta koja su sad bila nečiji tuđi domovi. 

Kako su na taj vaš neobičan istraživački pothvat reagirali sadašnji stanovnici vaših nekadašnjih domova? 

U mojem prvom domu, kući u kojoj sam proveo prve tri godine života, sad živi par umirovljenika. Bilo im je pomalo neugodno, nisu znali kako da se ponašaju, ali pustili su me unutra. Situacija je bila dirljiva i neobična. Naime, to je sad bio posve njihov prostor, potpuno su ga preuredili, čak su i neke zidove srušili, druge podigli, a oni su se meni ispričavali, gotovo tražeći oprost, jer su intervenirali u moj prostor. Tad sam shvatio da ne želim vidjeti mjesto nego upoznati svoje trogodišnje Ja, htio sam da mi taj klinac doleti u zagrljaj. Tako se stvorila ideja ovog romana. Jer jedini način za pisanje autobiografije je skupljanjem komadića slagalice vlastitog života. Naravno, takva pripovijest neće biti konzistentna, ali bit će najbliže tome da spoznaš svoju vlastitu istinu. Ne postoji samo jedna verzija tebe, ali ta spoznaja nije tragična. Dapače, može biti utješna. Trebamo se podsjećati da je život samo slagalica razbijenih stvari i da, želim li pronaći istinu – a književnost za mene jest traženje istine, to moram prihvatiti. Dakle, ako želim biti potpuno iskren prema sebi i čitatelju, ne mogu napisati memoare jer memoarska je forma najfikcionalnija verzija vlastitog života. 

Vaša je prva kuća, kažete, u potpunosti renovirana. Našli ste se, dakle, u prostoru koji jest i nije vaš. Kako je to utjecalo na vas? I je li se pokazalo korisnim za vaš projekt, koliko ste sebe uspjeli pronaći u tako izmijenjenom prostoru? 

Dobro pitanje. Pronašao sam sve i ništa. Bio je to svojevrstan arheološki proces. Jer da su sadašnji stanovnici i otišli iz kuće, ona bi ostala ispunjena njihovim predmetima, namještajem, zadržao bi se čak i njihov miris. Ali sve što je okruživalo stan, stube i njihov miris, svjetlo pa čak i nebo…sve sam to prepoznao kao svoje prvo iskustvo. Dakle, tamo sam bio sav i nije me bilo uopće. I to je poenta, možeš nešto potpuno prepoznati i potom uvidjeti razliku. 

A što kad slojeve nije moguće prepoznati? Na nekoliko mjesta, uz snažne političke konotacije, pišete o „Zatvorenikovu domu“, mjestu konačne patnje jednog čovjeka pretvorenom u dom obitelji potpuno nesvjesne te osobne arheologije…

Da, obitelj ne zna da je tamo netko umro, da je prije toga otet i da svoj život grade na poprištu političkog zločina. Naravno, onda i ne mogu djelovati u skladu s prošlošću kuće. Ono što sam htio pokazati jest da nije uvijek najvažnije čega se mi sjećamo, što pamtimo u vezi određenog mjesta. Moramo uzeti u obzir i ono što ta mjesta pamte. Nisam duhovni tip, ali kuće imaju energiju, najbolje to vidite kad se nađete u potpuno praznom prostoru koji vam po svim uvjetima savršeno odgovara, a pobjegnete glavom bez obzira. 

Suštinski, i taj je par umirovljenika udisao moje djetinjstvo, a da toga i nije bio svjestan. Nije važno čega sam se ja sjećao, nešto od mojeg djetinjstva i moje obitelji ulazilo je u njihov nos i pluća, bili su puni moje prošlosti. „Zatvorenikov dom“ upravo je to, moj pokušaj da mikrofon predam kućama. O sebi mislimo kao o najvažnijima, središtu svijeta, na kuće gledamo kao na praznine. A nisu samo to. Pune su sjećanja, pune su stvari. Zašto ljudi liče kuće nakon useljenja? Jer ne žele toliko tuđih sjećanja. Mislim da su, s druge strane, zato zainteresirani za stari namještaj, u njemu mogu vidjeti prošlost. Živimo u vječnoj fikcionalnoj sadašnjosti pa je susret s prošlošću gotovo utješan. Vezujem to i uz političku situaciju, zato su danas konzervativci tako uspješni. Moćni ljudi rado pokazuju slojeve ili fikcionalne slojeve prošlosti, a obični ljudi vjeruju da su zaglavili u sadašnjosti. 

Pisanje je proces spoznavanja ispunjen uzbuđenjem, kao arheologija.

Promocija u Knjižari Fraktura (foto: Vedran Metelko)

Na početku ste se, kažete, htjeli baviti dvama bolnim događajima. Može li ih provlačenje kroz fikciju omekšati? U romanu mi se posebno svidjela scena u kojoj, dok rimski topovi pucaju kako bi označili sredinu dana, djeca plaču, a pripovjedač kaže da tad „fikcija postaje prijetnja, fikcija boli.“ U kojoj je mjeri vas povrijedio rad na ovoj fikciji? 

Može zvučati čudno, no nisam htio pričati o sebi već razumjeti što se dogodilo. Uvijek polazimo od pretpostavke da su nam drugi misterij, no najveći smo misteriji upravo sebi samima. Autobiografski romani kreću iz pozicije sveznajućeg pripovjedača; ja znam sve o sebi i želim to podijeliti s tobom. Ja sam htio razumjeti. Ne vjerujem u traumatične priče, one se također često postavljaju u poziciju središta svijeta. A kroz svoje Ja sam htio govoriti o pričama mnogih ljudi. Nisam se, kako ponekad biva, samosažalijevao, bio sam zainteresiran, uzbuđen, pet ili šest godina proveo sam pišući. Htio sam razumjeti budućnost, a ne prošlost i „Knjiga domova“ je za mene poput kriminalističkog romana, htio sam shvatiti tko je taj tip o kojem pišem. Da, to jesam Ja, ali sve su moje priče fikcija. Pisanje je proces spoznavanja ispunjen uzbuđenjem, kao arheologija. 

Pitate me o traumi…Ljudi obično, kako bi nešto opisali, koriste dostupne im materijale. Za mene je to bio život. Razlika između pisanja o osobnoj traumi i mojeg procesa jest što sam shvatio da postoji Ja, ali nije dovoljno ispisati priču samo o jednom odnosu. Jer, uz Ja, postoji i kuća i mnoge s njom povezane osobe. One su, pak, dijelovi susjedstva pa društva i tako Ja postaje sve manji, a svijet postaje sve veći. Svijet je pun političkih, intimno i ekonomski isprepletenih stvari. 

Naravno, nitko ne želi doživjeti traumu, ali kroz nju možete spoznati da stvari mogu biti drugačije, različite verzije vaših života, vas samih. Neki scenarij nije uspio, ali možda neki drugi upali. Zato ljudi vjeruju u religiju i književnost, vjeruju da uvijek postoji druga verzija priče. 

Sviđa mi se ideja o međusobnoj isprepletenosti. Čini mi se da „Knjigu domova“ možemo čitati i kao sociološku studiju, kao prikaz društvenih mikrozajednica, kao prikaz rituala stanovanja, postojanja u zajednici, odnosa sa susjedima. Koliko su se oni promijenili od, primjerice, osamdesetih naovamo?

Ovisi, naravno, o mjestu na kojem se nalazite. Mislim da je sadašnje stanje povezano s oživljavanjem različitih zajednica. Ljudi žele pripadati pa se pridružuju grupi vegetarijanaca, vegana, plesača salse ili joge, književnim klubovima, čitateljskima… Samoća je sve prisutnija, a izraženija je u gradovima nego na selu. Dijelom je to i zbog društvenih mreža, no one su simptom društvene otuđenosti. Ljudi se kroz njih osjećaju povezanima pa, kad se sretnu, jedva i razgovaraju. 

U Italiji je, kako sam rekao, očita razlika između gradova i manjih mjesta gdje vlada konzervativnija klima, ali i dalje postoji mogućnost da vam se susjed pojavi na vratima s kolačima. U gradovima nitko ništa ne želi podijeliti. I pandemija nas je natjerala da svoje susjede promatramo kao neprijatelje, kao nekoga tko nas može ubiti ili učiniti bolesnim. Kuća je, dakle, jedini oklop koji te može zaštititi, ali i uništiti. Za vrijeme prvog zatvaranja, bio sam u Teksasu, ali znam kako je bilo u Italiji. U SAD-u ljudi drže mnogo veću distancu dok u Italiji vlada potreba za bliskošću, no stvaraju se mjehurići pa sad samo ljude unutar svojeg kruga imamo potrebu pustiti u svoj dom. 

Spominjete društvene mreže, no u romanu je važna pojava televizora. Ja se s njim prvi put susreće kao trogodišnjak i njegova se percepcija stvarnosti mijenja. Koliko je pojava televizora promijenila odnos prema domu, prema vlastitom prostoru? 

Zanimljivo je da više ne posjedujem televizor pa, iako nikad ne pogledam emisiju do kraja, sretan sam što u hotelskoj sobi mogu prebacivati kanale. Tad još nije bilo toliko dostupnih kanala, mislim da je bilo shvatljivije što je stvarnost. U malom svijetu izvan televizijskog ekrana živio si s obitelji i prijateljima, a na televiziji se odvijao drugi svijet. Sreća i tuga odvijale su se na drugačiji način. 

Danas su televizija i društveni mediji isprepleteni i stvara se iluzija da imamo mnogo više mogućnosti poznavanja složenijih stvarnosti, ali na neki nas način mnoštvo stvarnosti čini izgubljenima. Zato su danas ljudi ekstremniji nego prije, izgubljeni su, žele se pridružiti nečemu određenom, žele pripadati. Ovo je doba ekstremizma, stvarnost je sve, a nepodnošljiva nam je. Ne možemo se nositi sa situacijom i zato nam je odrastanje tako teško, gotovo nepodnošljivo. Mislim da živimo u produljenoj adolescenciji, a ne znamo se nositi s njom. 

No i televizor predstavljate kao prostor, u odnosu prema njemu Ja također raste, spoznaje vlastite granice. 

Da, jer je televizor neobično zrcalo. Zrcalo koje vam govori da postoji netko različit od vas, da je život veći. Danas živimo u kompliciranom trenutku.

Govoreći o pandemiji, kuće nazivate oklopima koji štite, ali mogu i uništiti. Zanimljivo, u romanu se kao neobičan kućni ljubimac ponavlja kornjača čiji je oklop također i štit i zatvor, a neodvojiv od njezina tijela. Je li i kornjača metafora neobičnosti i ambivalentnosti doma?

Prvi put sam pisao o kornjači jer ona doista jest živjela u vrtu mojeg rimskog doma, ali kad sam pokucao na njegova vrata, nisam se usudio pitati što se s njom dogodilo. Kornjača mi je nekad u životu bila jedino društvo. U pravu ste, ona je ponajprije zatočenik, ali istovremeno je važno naglasiti jednostavnost i ljepotu njezina prekrasnog, savršenog oklopa. Zapravo je to vrlo jednostavno. Mi ljudi tražimo ovakve ili onakve kuće, savršene, moderne, a njezina, iako nije takva, u sebi sadrži sve što je kornjači potrebno za život. 

Bilo mi je važno prikazati još dvije stvari. Prva je udaljenost – kornjača već samim svojim oklopom stvara udaljenost od svijeta, postaje ironičan lik. Osim toga, kroz životinje se otkrivaju neke važne relacije. Prvo, volimo misliti da smo sami na svijetu, a životinje nas demantiraju. Drugo, ljubimce vidimo kao „svoje,“ ne promatramo ih kao životinje već kao strojeve za ljubav. Gledamo ih kao manje zahtjevnu verziju djece – samo vole, a nemaju prohtjeva. Kornjačina je animalnost neporeciva i ta mi je perspektiva važna jer se često zaboravimo pogledati izvana. Mi smo samo vrsta na planetu i svi su naši problemi, disfunkcionalnosti smiješni promotrimo li ih iz životinjske perspektive. Tu dolazimo do druge važne stavke, percepcije vremena. Kornjača je prisutna još od doba dinosaura i mogu zamisliti koliko smo joj mi smiješni. Vjerojatno misli „dajte, ljudi, vidjela sam toliko vrsta kako nestaju, a vi…vi ste i dalje tako puni sebe. A nestat ćete kao i svi drugi.“ 

Nitko nije zapravo ispunjen kad je sretan.

Andrea Bajani, Festival europske kratke priče (foto: Vedran Metelko)

U knjizi ne spominjete imena, dječak je Ja, ima Majku, Baku, Oca, Sestru, Suprugu, ali oni svi ostaju bezimeni. Bez imena ste, doduše, ostavili i Alda Mora i Piera Paola Posolinija, no jasno je da na njih u romanu aludirate. Zašto vam je njihova prisutnost bila važna? 

Nema imena jer sam htio naglasiti da nama ljudi nisu slučajne oznake koje su dobili rođenjem nego veze koje s njima ostvarujemo. Recimo, ako je netko moj prijatelj, a zove se Marco ili Paolo, meni to nije važno. On je Prijatelj, a ime je slučajnost. Duboko u nama nema imena. Uostalom, iako nisu osobna, to su najčešća imena na svijetu. Svatko je Ja, svatko ima Majku, Oca. 

Moro Pasolini su prisutni iz autobiografskih razloga. Sve je povezano i, da bih rekao što netko jest ili što je postao, moram prikazati stanje u društvu, moram prikazati kuće, moram govoriti o političarima. Recimo, kod vas bi bilo jako čudno da oni rođeni u osamdesetima i devedesetima ne govore o ratu. Dakle, s autobiografskog stajališta, Pasolini je živio u ulici u kojoj sam ja rođen i, kako sam ja rođen u kolovozu, a on je ubijen u studenom, vjerojatno smo se nekoliko mjeseci kretali istom rutom. Aldo Moro je otet iz kuće nekoliko minuta udaljene od kuće moje druge bake. Meni su tad bile tri godine i moguće je da sam tom ulicom šetao baš dok je auto s tijelom prolazio onuda. Oba su ta događaja utjecala na mene i zato su u knjizi. 

Za vrijeme Olovnih godina bili ste vrlo mladi, no kakve su posljedice one ostavile na vas i na talijansko društvo kao cjelinu?

Vidite, to je smisao pisanja. Nije li neobično da se ne sjećamo prvih triju godina svojeg života, ali istovremeno će nas upravo te tri godine najviše oblikovati u budućnosti? Živimo u proturječnosti jer se ne sjećamo upravo onih godina koje su nas oblikovale i neki cijeli život potroše ne bi li se prisjetili, razumjeli nešto čega se ne sjećaju. Mislim da je pisanje jedini put do te duboke tajne. Kad pišem, osjećam se kao da odlazim na pecanje i ono što ispliva, ono je čega se o sebi ne mogu prisjetiti. Pretpostavljam da su se zato pojavili Moro i Pasolini

Što se samih Olovnih godina tiče one, naravno, više nisu prisutne što ne znači da nemaju utjecaja na ono što čak i danas proživljavamo. Sedamdesete su u Italiji bile iznimno nasilne, a ta potreba za nasiljem i danas je prisutna i imam dojam da se duh sedamdesetih sada, s ratom u Ukrajini, može osjetiti snažnije nego prije. Recimo, ljevica sad sve više navija za rat, kao da se događa neko uzbuđenje prema još prisutnom nasilju. U sedamdesetima su se za revoluciju borili oružjem, a kad ih sad slušam kako govore, bolno je. Svi smo, naravno, uzrujani i ponekad se pitamo što je ispravno, no ovo je baš bolno. Neki ljudi ne žele zaustaviti rat već huškački, sve uništavati. Kao da pronalaze uzbuđenje u oružju. Zato su te daleke godine u društvu još prisutne. 

Trenutno na Rice Universityju u Teksasu poučavate kreativno pisanje. Taj je vaš dom geografski, prostorno i kulturološki najudaljeniji od svih prethodnika. Koliko je posljednji dom utjecao na vas, kao pisca i na osobnoj razini? Razmišljate li o povratku i koliko na vas utječe spoznaja o privremenosti? 

To je vrlo složeno pitanje. Mnogo učim, gotovo svakodnevno uočavam razlike. Tri su mi stvari najzanimljivije u Houstonu gdje trenutno živim; to je naravno nafta koja za sobom povlači novac, oružje i rak jer Houston ima jak istraživački centar za rak kože. Živim jako daleko, gotovo na granici s Meksikom što me postavlja u središte gorućih pitanja za naš planet poput pitanja njegova uništenja, ali i potrage za srećom, ponovne gradnje ili popravka onoga što smo sami uništili ili sebe samih. 

Znate, za prve smo pandemijske godine nekoliko mjeseci proveli u Italiji i mislio sam da sam sretan. Na neki sam način i bio jer uvijek moram biti donekle uzrujan. Mislim da je to nužno da bih mogao pisati. Jedino kad negdje nisam sasvim „doma“ osjećam se ugodno, zato sam promijenio toliko kuća. Zato se stalno pitam što je značenje svega. Sretan sam zbog toga. Amerika je vrlo nadahnjujuće mjesto za život. Iako je i vrlo teško jer ti nitko ne pomaže, moraš se boriti sa svime, od zdravstvenog sustava nadalje. To je zemlja velikih proturječja, istodobno najbolja i najgora, istodobno bijesna i velikodušna i sve te stvari tjeraju me da vidim svijet, da promišljam o stvarima koje se događaju. Američko je sveučilište najbolje za pisca, poučavam kreativno pisanje, učim od svojih studenata, a ostaje mi dovoljno vremena za pisanje.

Je li ovo trajno? Kao što vidite u romanu, ništa ne smatram trajnim. Dapače, niti jedna kuća nije zauvijek, niti jedno mjesto nije zauvijek. Jednom će možda biti, ali trenutno nije. Čim kuća preraste u dom, moram je napustiti i krenuti u potragu za novim domom. 

Odakle ta potreba?

Čim mjesto postane domom, osjećam se tako ugodno da se ne mogu niti vidjeti tamo gdje živim, moram otići. Takvo je moje stanje. Ljudi obično traže dom, ali sve je to povezano s pokušajem da budu sretni. Ne shvaćaju da je smisao u traganju za srećom, a ne sreći samoj. Nitko nije zapravo ispunjen kad je sretan. Sretni smo kad tražimo sreću, to je dinamično stanje, onda ju pronađemo, stanemo, sretni smo i odjednom to više nije dovoljno. Tako je i s domom, ljudi misle da traže domove. Pronađu ih i onda funkcioniraju neko vrijeme, no uskoro moraju krenuti u potragu za novim domom. 

Odnos prema stanovanju različit je u Europi i Americi. Kuće u Italiji su građene da bi trajale vječno, da se nikad ne seliš. U Teksasu su građene tako da lako mogu biti uništene, jeftinije je graditi novu kuću nego obnavljati staru. Ljudi ovdje vrlo često kupuju i prodaju nekretnine, nije neobično niti prodati kuću prije nego što je posve u tvojem vlasništvu. Bitno je da se novac vrti. Hrvatska je kao Italija, prilično statična i ne uvažava našu kompliciranu prirodu. Činjenica je da moramo tragati za srećom kako bismo bili sretni. Jer mi ljudi smo bića fikcije. Pronađemo mjesto i isplaniramo budućnost, a onda se za tri godine predomislimo nadajući se nekoj novoj priči. Stalno maštamo. Zašto čitamo, gledamo filmove? Ne možemo podnijeti svoje živote pa mislimo da postoje njihove bolje verzije. Mislimo da postoji bolji koncept, bolji ja. 
 

Andrea Bajani

Knjiga domova

  • Prijevod: Antonija Radić
  • Fraktura 05/2022.
  • 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533584607
  • Cijena 149.90 kn

Svaki dom koji smo imali dio je slagalice našega života. Stanovi i sobe, kuće i automobili u kojima smo živjeli, voljeli, bivali sretni ili neutješni – prostori su od kojih možemo skrojiti priču o svemu što smo bili i onome što jesmo. Baš to napravio je Andrea Bajani u svojoj 'Knjizi domova', romanu o muškarcu “kojeg ćemo konvencionalno nazvati Ja” i njegovim domovima.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –