Pogledajte samo te naslove - sve je dramatično, opasnosti prijete na svakom koraku, kreće se u avanture u Vijetnam, osvajaju se divlji vrhovi Alpa… sve je puno teških riječi, a uglavnom su besmislice. Ono što su pojedinci kod nas predstavili kao ultimativnu avanturu na svjetskom nivou dnevno radi dvadesetak golobradih Njemaca, Francuza ili Engleza.

Iako mislim da je dobra poezija prije svega dobra poezija – nešto kao napregnuta žica po kojoj je moguće hodati, za razliku od one labave – ¬ bez obzira ostvaruje li se na iste ili radikalno drugačije načine u okviru autorskog opusa, osobno sam sklonija autorima koji pokazuju promjenu i razvoj, od kojih ne znaš unaprijed što ćeš dobiti sa svakom novom knjigom.

Mislim da bi književnost u današnjim društvenim okolnostima, ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena.

Ja nisam ni filozof ni teoretičar, moji su dosezi ograničeni na ubadanja i pokušaje, ali većina ljudi te čudesne tehnologije i njihove posljedice niti ne promišlja, prosječan ih čovjek uzima kao da je drevni ratnik usred bitke na Krbavskom polju kojem je kroz vremenski procijep pao kalašnjikov, pa nema vremena pitati što je to i što to znači za njega, nego rešeta sve oko sebe.

Moramo stvoriti klimu da kad knjiga dobije nagradu Đalski ili Nazora ili Kamova ili novu nagradu Fritz... da to automatski diže interes i prodaju, s dobivenom nagradom knjiga je izdvojena, ona je već prošla određenu selekciju i tu se nema što više misliti, trebate je pročitati. Tako je vani, tko dobije Bookera ili Goncourta to se ništa više ne razmatra, kupuje se i čita, i to bi bilo predivno da se jednog...