Doista. Nema boljeg, pomnijeg seciranja od onog koje se izvrši perom. Riječi su savršene za to, one zadiru duboko u tijelo postojanja, ispituju političke organe, raščlanjuju društvena tkiva, pronalaze emocionalne tumore i nakon toga donose zaključak. Priče su najbolje sredstvo da se dočara potpunost onoga što jesmo.

U našem smo programu okupili zaista reprezentativna imena europske i svjetske književnosti. Ali jednako nam je važna i naša lista domaćih autora čija su djela obilježila godine iza nas, a velika je većina njih, bila i jest, u finalima velikih domaćih književnih nagrada.

Drugi od mene često očekuju da me nakon onoga što sam proživjela više ništa ne može slomiti. U njihovim očima ja sam snažna, nepobjediva. No istina je drugačija i ponekad mi se čini da moja do vrha puna čaša neće podnijeti više ni jednu jedinu sitnu kapljicu. No onda je uvijek iznova podnese. Jednu kapljicu, a onda još poneku.

Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.

Beckett se nije skrivao iza priče ili narativa, kako je i sâm govorio: ‘nema potrebe za pričom, život sâm je dovoljan’. Ukazivao je na krhkost života, fragilnost čovječanstva. Sjajan prkos naše ljudskosti, naš humor, našu usamljenost. Beckett nam je pomogao da shvatimo da ne postoje ‘drugi’. Da mi jesmo ti drugi, jedan povezan um.