Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel

Razgovor ×

Razgovor • 30.07.2019.

Robert Međurečan : Naramak pozitivne subverzije i prstohvat mudrosti, takva bi trebala biti današnja proza

Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe, tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.
Razgovor • 22.07.2019.

Rosa Liksom : Život na granici uvijek je privilegija

Nekada je društvo bilo iznimno važno svakom čovjeku. Ljudi su bili dio jednog tijela, jedne zajednice. Zato je napuštanje te zajednice bilo vrlo težak i složen process. Možda su se slične situacije odvijale u različitim vrstama zajednica. U to smo vrijeme važni bili MI. Sad već dugo živimo u vremenu kad sam važan samo JA. Ja, ja i ja.
Razgovor • 10.07.2019.

Melania G. Mazzucco: Svaki je život vrijedan da se o njemu pripovijeda

Kad sam se počela zanimati za tu priču primijetila sam kako mnogi od onih s kojima sam razgovarala nisu smatrali važnim ono što su proživjeli i čak su bili iznenađeni što pridajem toliko važnosti događajima koji su se zbili tako davno. I možda i u tome leži zadaća nas pisaca, da pokažemo kako je sve važno, kako je svaki život vrijedan da se o njemu pripovijeda.
Razgovor • 02.07.2019.

Ernest van der Kwast: Ne želim biti književni Big Mac, čitatelje hranim maštom

Cijela se knjiga vrti oko pitanja možemo li postati tko doista jesmo jer time se mora postati. Često kažemo da nam je nešto predodređeno, no time biramo odbaciti svoju slobodu istovremeno se oslobađajući od mogućnosti pogreške. Jer sloboda sa sobom nosi i teret dokazivanja. Pitanje je kome se dokazujemo?
Razgovor • 27.06.2019.

Aleksandar Prokopiev: Ja sam plod ljubavi koja se desila u okolnostima koje su sasvim književne

Dvoje ljudi koji su mi dali neke lepe stranice u tom boravku u Rijeci... Prva je bila Daša Drndić, s njom se znam puno. Jako interesantno, bili smo skupa na nekom festivalu u Puli, a ja sam morao nešto da se vratim i dala mi je ključ od stana. Kaže, uzmi šta hoćeš. Gledao sam te fotografije pa ti se vrate neke memorije, poznanstva. Recimo, i Kiš je bio u njenom stanu
Razgovor • 03.06.2019.

Olja Knežević: Najdraži su mi radosni talenti

Pisala sam iz sjećanja. Sjećanje je nešto fantastično, poput neovisne osobe koja živi u nama i ima svoje dobre i loše dane, svoje hirove, svoje metode da sve kod sebe čuva fino poslagano, na način da što je dublje spremljeno, to je bolje izglačano, spremnije za nošenje. I kad pomisliš da si sve zaboravila, dovoljno je napisati jednu istinitu rečenicu koja će poslužiti kao okidač, i klupko sjećanja...
Razgovor • 21.05.2019.

Maria Ksiluri : Sklona sam ne vjerovati ljudima koji kod kuće nemaju knjige

Na kraju, nakon što se prašina slegne, s ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.