Nakladničke kuće mogu surađivati, ali nikada neće prestati konkurencija među njima. Goleme su razlike između najvećih i najmanjih kuća, neusporedivo veće nego između prevodilačkog početnika i veterana. Zato je teško zamisliti da bi neki izdavački gigant sjeo s nama za stol s istim očekivanjima kao mali izdavač kojem je lijepa i dobra knjiga važnija od zarade.

U kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.

Besmisleno je to gomilanje ukoričenog papira po skladištima, bez ideje i potrebe da završi na noćnim ormarićima i u regalima hrvatskih stanova. A s visokom krajnjom cijenom knjige i ovim modelom financiranja, nepotreban je i napor gospodarstvenika da prodaju ono što su proizveli – jer im je financijska podrška javnih sredstava dovoljna (naravno, ovo govorim s malo pretjerivanja).

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Bilo mi je važno da glavni lik pronađe nekoga tko mu je poput zrcala. Bilo je to kao da je prvi put uspio vidjeti samog sebe kroz oči druge osobe, otkriti da je živ, da je sposoban osjećati i da je zbilja važan. Zahvaljujući tuđem pogledu otkriva vlastitu povijest. Da, apsolutno, to je ideja ljubavi, to da možeš vidjeti i spoznati sebe zahvaljujući postojanju druge osobe.