Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...

Tako su duboko potisnute afričke tradicije i ideje, tako duboko zakopane da danas čak i sami Afrikanci gotovo sve afričko smatraju inferiornim. Ovo se odražava u obrazovnom sistemu, religiji i gotovo svemu drugome. Pa čak i naše elite inzistiraju - kao nekada kolonizatori - da su afrička kultura i ideje zaostale i loše.

Posve sam svjesna da moj roman, iako smješten u prošlost, govori o asimilaciji, o suočavanju sa strancima, o izbjeglicama, o emancipaciji isključenih i depriviranih, tako da mu je tema vrlo suvremena i aktualna, sad možda i više nego prije pet godina kad je objavljen u Poljskoj. Ovom pričom iz davnina mogla sam puno reći o današnjici.

Posjetila sam Sarajevo nekoliko puta nakon rata i vidjela da su se ljudi podijelili na one koji su ostali i one koji su otišli. Rat je promijenio psihološki DNK, da ga tako simbolično nazovem, ljudi su se iz prijatelja preko noći pretvarali u neprijatelje, riječju – u međuljudskim odnosima je nastala rupa kojoj će trebati mnogo vremena da sraste, ako ikad.

Tko su ovogodišnji dobitnici nagrada književnog natječaja 'Ja sam pisac'? U nastavku pročitajte intervje s nagrađenim srednjoškolcima koji su vodile i priredile učenice 3d razreda I. gimnazije: Maria Benšak, Iva Brbot, Dina Antea Čizmek i Marija Marković.