Mislim da su književne nagrade odlična stvar jer se time u fokus kroz godinu dana stavlja više naslova, književnost je uz njih prisutnija u medijima itd. Dio su književnog života, kao i kritika ili predstavljanje knjige, a sama dodjela nagrade je književni blagdan na kojem se okupljaju ljudi posvećeni istoj stvari.

Mliječna staza je prizor koji vas uzburka, ili krijesnice u lipanjskim noćima, a posebno vas jako pogodi kad osjetite da ste dio toga. Možda je to gorivo koje me danas pogoni da pišem, ta svijest da nisam istrgnuto biće, već da sam neodvojiv dio svega što postoji, cjeline, svemira, nazovite to kako hoćete.

Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.

Fizičar sam, i često me pitaju što je zajedničko fizici i poeziji. Na to odgovaram da fizika, poezija, filozofija i bilo koja druga znanost ili umjetnost imaju zajedničku početnu točku u onom trenutku kad je čovjek prvi put usmjerio svoje oči prema noćnom nebu. Takve me vrste tema i pitanja pokreću i to je ono o čemu pišem – što ovdje radimo i zašto. To su vječna pitanja od kojih smo sagrađeni.

Ne mislim da književnost ima neku drugu svrhu izvan sebe, ni odgojnu, ni revolucionarnu, ni terapeutsku. Ne vidim je kao sredstvo da se njome bilo što postigne. Ona svojim jezikom gradi svijet koji se ne može u potpunosti opisati ni na jedan drugi način, pa ni jezikom književne znanosti. Pritom, ona ne govori jednoznačno pa svaki čitatelj u taj svijet ulazi na svoj način.